LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijev osvrt na jednu staru, dobru familiju
Tonijev osvrt na jednu staru, dobru familiju
Nedjelja, 16 Travanj 2017 23:47

 

Mehremića trgMisterija jednog zločina

Toni Skrbinac, notorna bistrička raja, sada nako više u Mariboru.

(Na slici: Mehremića trg ispod naselja “Ciglane”)

Bila dva brata, jedan više, drugi manje, ali oba sklona kriminalu. Ovaj što je više bio sklon, nije prezao ni od kakve akcije, i od malih je nogu bio neustrašiv, ali surov i emotivno, rekao bih, hendikepiran. To nije nikakva zvanična, nego moja lična dijagnoza, nastala na osnovu sličica iz djetinjstva u kojima je dotični znao ne samo udariti nego se i iživljavati na slabijem, a ja bio svjedokom.

Ovaj, pak, drugi nešto stariji bio je bonvivan, rado se odavao slatkom životu, ženama i alkoholu, ali nije bio nasilan, nego, iako jači i markantniji od mlađeg mu brata, vazda dobrodušan i nasmijan. Spektar kriminalnih radnji za koje smo znali, a zbog kojih su braća povremeno i zatvora dopala  kretao se od provala, do džepnih krađa.

Prije negoli ih opet pomenem, uveo bih u priču potpuno nove likove. Sve nešto mislim da sam kojim slučajem vješt u pisanju krimi - romana, evo građe za jedan, koji bi prije svega, imao u sebi glavni sastojak za taj književni žanr – misteriju.

U dnu ili na početku jednog od najstarijih sarajevskih naselja Bistrik nalazila se, a i danas svjedoči o raskoši i stilu poznate porodice - kuća Merhemića. Prema dostupnim podacima, polovinom devetnaestog stoljeća u Sarajevo, iz nevesinjskog kraja, doseliše dva brata: Mujaga i Salid Merhemić. Spretni i uspješni trgovci, sa stambolskim vezama i balkanskim tržištem, brzo se obogatiše i postadoše, a i dugo godina ostadoše, sarajevskim simbolom bogastva.

Dobro se sjećam, kad bi kakvo dijete izrazilo kakvu “skupu” želju majka ili otac bi znali odgovoriti: “Oklen, bolan (ili bona), nisam ti ja Merhemić(ka) da ti mogu kupiti.”

Za slavu Merhemića najviše je, pak, zaslužan Mujaga Merhemić, smjeran građanin, učen čovjek i dobrotvor. Kažu da nema ni česme ni džamije na širokom području današnje Opštine Stari grad, u čijoj izgradnju Merhemići nisu obilato pomagali.

Mujaga Merhemić bio je znan po okupljanju sarajevskih mudrih ljudi svoga doba, pravih alima, te po organizaciji proslava velikih datuma iz istorije islama i po proučavanju djela islamskih mudraca. Posljednji, čijem su se djelu Mujaga i njegovi ahbabi posvetili, bio je poznati Dželaludin Rumi.

Mujaga se oženio 1905.godine imao je šestoro djece, a umro je 1957.godine. Do njegove, Sarajevo nije vidjelo veće dženaze. Toliko je bio omiljen i poštovan.

U Merhemića kući, koju moja mladost pamti, živjeli su sami brat i sestra, po logici kojom kontam, porodično stablo - djeca rahmetli Mujage. Kako to da ih nikad nisam vidio, iako sam pored kuće svakoga dana bar jednom prošao? Ne znam, govorilo se samo da žive skromno da skromnije ne mogu i da, kad bi ih neko vidio na ulici, pomislio bi da se radi o dvoje siromaha, vrijednih sadake, a ne bogataša o čijim se zlatnim zalihama uveliko pričalo. Biće da su te priče zagolicale maštu na početku pomenute braće, ili jednog od braće, ali još je je rano za njihovo ponovno uvođenje u priču.

Koliko sam načuo, niti se sestra udavala, niti brat ženio. Oboje su bili učeni, a on je, navodno, završio čuveni fakultet “Al Azhar”, u Kairu.

Kao bomba jednog dana odjeknu, najprije u gradu, a onda i u državi: Merhemići pronađeni mrtvi u svojoj kući. Ubijeni. Na posebno surov način. Mislim da je moj kolega M. Šećerkadić koji je u to vrijeme radio u rubrici crna hronika u “Oslobođenju” raspolagao sa fotografijama koje su napravili isljednici-kriminalisti. Na njima su bile u neredu razbacane stvari i među njima neke od zlatnih dragocjenosti koje su pronađene na mjestu zločina. Zanimljivo, utoliko što se, dakle, moglo govoriti i o nekim drugim razlozima za grozni čin, a ne samo koristoljublju. Drugi detalj koji je također bio indikativan jeste činjenica da nije bilo tragova provale, odnosno nasilnog ulaska, tako da se istraga mogla usmjeriti na one koji su bili dobrodošli u kući Merhemića.

A kome će prije i radije otvoriti vrata Merhemići negoli svom bliskom rođaku Irfanu Hasanbegoviću kojeg su istražitelji uhapsili i dvadesetak dana držali u pritvoru. Dragocjeni dani kada je istraga u pitanju. Usmjerivši svoje snage na ispitivanje Irfana Hasanbegovića, isljednici su, očito, smatrali taj slučaj skoro pa zaključenim.

Dvije pretpostavke uticale su vjerovatno na odlučnost i, pokazaće se, krivo uvjerenje isljednika da je Irfan počinio taj grozni zločin nad dva bogobojazna i skromna bića koja svojim životima djelima nisu skoro pa ni mogla steći kakve neprijatelje. Priča o bogastvu Merhemića, to je već nešto drugo.

Irfana Hasanbegovića ću upoznati godinama kasnije. Bio je zlosretni vlasnik jedne od vikendica koje su, uglavnom, Sarajlije…penzioneri, advokati, inžinjeri…napravili u Kleku. Vlasti odlučile da ih ruše, jer su sa tim područjem imale neke druge namjere. Slabija strana, vlasnici vikendica, se pokušala boriti za te komadiće zemlje blizu mora u koje su uložili svoj trud i novac. Nastala, naoko pat pozicija u kojoj su mediji podržavali vlasnike. No, vlast ko vlast, raspolaže svim sredstvima, pa tako i lukavošću. Obznane kako neće biti ništa od rušenja, vlasnicima padne kamen sa srca, i oni i novinari napuste Klek u koji nisu došli najavljeni bageri da ruše.

No, dok smo Irfan Hasanbegović i ja u njegovom automobilu vozili prema Sarajevu, bageri su krenuli u svoju misiju. Naravno, vikendice su srušene, ali kako to nije tema ove priče, nego usputna epizoda, prisjećam se poznanstva sa Irfanom Hasanbegovićem. Rječit, markantan čovjek, pričao mi je o svojim idejama vezanim uz aerodrom “Butmir” čiji je tada bio direktor.

No, puno zanimljivija priča bila je ona o Merhemićima. Odveli su ga u istražni zatvor kao osumnjičenika i nastupili arogantno i prepotentno. Dali su mu list papira i rekli da opiše “svoj zločin” nad bliskim srodnicima. O motivima su nagađali, a najbliži im se činila Irfanova želja da što prije dođe do nasljeđa, koje će mu kasnije ionako pripasti.

Valjalo je izdržati tu presiju, medijska nagađanja kojima je bio izložen s jedne strane Irfan, a s druge njegova porodica. Uglavnom, na kraju se istraga nad Irfanom Hasanvegovićem pokazala totalnim promašajem.

Tog popodneva upoznao sam jednog zanimljivog čovjeka s kojim ću se kasnije susretati i uvijek srdačno ispričati.

Ne znam koliko dugo je kasnije trajala istraga i pokušaj da se dođe do ubice(a) sestre i brata Merhemić, ali taj zločin ostao je jedna od sarajevskih misterija. Zvanično.

Što se pak tiče kuloara i čudnog mozaika događaja koji se daju povezati s tom misterijom…stvari su poprimile čudan tok.

Zvanično, dosije o ubistvu sestre i brata Merhemić, nalazi se u arhivi kao jedan od neriješenih slučajeva. Nije, nažalost, jedini, ali je među rijetkim o kojem ondašnji savremenici znaju puno više nego taj arhiv. Ili samo nagađaju? Ko će znati?

Kao što sam rekao, s Irfanom Hasanbegovićem sam postao skoro pa prijatelj. Nije se moglo dogoditi da ga sretnem, a da ne odemo na kafu. U izmaglici sjećanja je sapunica koja se vodila oko njegove smjene sa dužnosti direktora butmirskog aerodroma, ali zato jako dobro pamtim kako sam ga jednog dana, svog ozarenog, sreo u Ulici “Bravadžiluk” gdje mi je s ponosom pokazao prostorije svoje tek otvorene turističke agencije. Bio je to dio nekretninske ostavštine Merhemića koju je naslijedio Irfan. Posebnost agencije u kojoj je Irfan vidio prave i unosne poslove bila je ta da se počeo baviti organizacijom putovanja na hadž.

Rekao mi je da ima dosta onih kojima nije pravo da se  umiješao u taj veliki posao, ali, naglasio je, “navikao sam se boriti”.

Da li ta borba ima kakve veze, ili nema sa događajem koji se ticao Irfana, a bio opet medijska priča? Ovoga puta tragična. Vračajući se iz Skoplja, sa oko 400 pasoša i silnim novcem koji je bio uplačen za putovanje na hadž, avion u kojem su letjeli Irfan, pilot i kopilot…srušio se, neposredno prije Sarajeva.

Razlog?

Službeno obavještenje – nestalo goriva.

A kažu da su piloti bili iskusni nebeski orlovi. I da nisu znali procijeniti da će im zafaliti goriva do Sarajeva!? Moguće, ali službeni iskaz je službeni iskaz i valja mu vjerovati.

No, neobičnom životu Irfana Hasanbegovića dodaću još dva saznanja. Tog dana kada se dogodila nesreća negdje na Romaniji, letio sam u avionu sa svojim nekadašnjim šefom Zoranom Kurtovićem prema Beogradu. Pitao me da li poznajem Irfana Hasanbegovića. Znam, koliko znam. A Zoran mi dodao: “On je bio čudo od čovjeka. Kakve je samo veze po svijetu imao! Sjećam se, u vrijeme dodjele Oskara mi smo se našli zajedno u Americi. Nismo mogli dobiti akreditaciju ni karte, jer je sve već odavno i unaprijed podijeljeno. Irfan nam ponudio pomoć. I kako li je, preko koga li je…nemam pojma, ali dobili smo karte i najuglednija mjesta na toj velikoj priredbi…” 

Prije toga, kada se jedno vrijeme nakon odlaska sa aerodroma izgubio, najednom sa javio direktno sa ratišta. Bilo vrijeme rata između Iraka i Irana i …Irfan Hasanbegović se javlja kao dopisnik sa prvih linija!?

Nisam ga nikada pitao, odakle on tamo, ko ga je, kako i zašto angažovao…tek je to samo još jedna u moru konteroverzi iz života Irfana Hasanbegovića. U svakom slučaju, mnoga tajna je zauvijek nestala u romanijskim šumama gdje se završio život Irfana Hasanbegovića.

Život teče dalje. Crnoj hronici nikad ne zafali tema i sadržaja, a slučajem srušenog aviona i životom Irfana Hasanbegovića niko se nije posebno bavio.

Kao uostalom ni dosta starijom misterijom oko ubistva Merhemića. Da li su istražni organi stavili tačku na ovaj slučaj i dosije prebacili u arhiv sa štembiljem “neriješeno”, ili je možda neki od inspektora i dalje radio na rasvjetljavanju ubistva sestre i brata, moglo bi se možda i saznati danas, a toliko godina kasnije. No, jedno je sigurno…ako je i bilo osumnjičenih, osim Irfana Hasanbegovića kojem se krivica željela napakovati, nikada nije podignuta niti jedna optužnica. Nažalost, niti je bio niti ostao jedini takav primjer u bližoj istoriji Sarajeva.

A sada ide onaj najosjetljiviji dio kada je vrijeme da u priču uvedem dvojicu braće koje sam pomenuo na početku.

Potrebna je, naravno, stanovita rezerva kod informacija i priča koje fabrikuje kafana i kuloari.

Prošle su godine, prošle bogami i decenije od smrti Merhemića. Živahna braća sklona kriminalu, vrsti koje paragrafi poznaju i tretiraju kao džepna krađa i provale, vodila su život sličan ponornici. Nestanu iz Sarajeva, pa se najednom pojave, dokazujući svoj uspjeh markiranom garderobom, skupim automobilima i bančenjima sa skupim cehovima. Nisam pripadao njihovom najužem krugu, tako da iz prve ruke nisam mogao ništa čuti.

Priče sarajevskih lopova koji su svoju karijeru gradili po inostranstvu slične su utoliko što su predstavljale avanture sa većim ili manjim materijalnim uspjehom koji se uglavnom dao uspješno potrošiti i proćerdati u nekoliko mjeseci života na visokoj nozi. Kad nestane para ide se opet na “tapu” (šatro izraz za put koji opet znači odlazak u akciju) pa kad se uzme - eto naših junaka nazad u Sarajevo da pokažu i da se pokažu.

Kod braće se dogodilo nešto neobično. Onaj, što je bio sklon nasilju i većem riziku, odjednom  kupuje nekretninu čija vrijednost je ogromna. Otkud lova? - pitaju se svi, ali niko prstom ne miče.

Jedni kažu, a on je sam tu priču lansirao, da je u Francuskoj opljačkao jednu “žutaru” (prodavnica zlata) koja je bila puna zlatnine ko šipak i da je to bio posao njegovog života.

Drugi, opet, ne vjeruju. Govore da je baš on “odradio” Merhemiće. Da li sam, da li sa bratom? Kako je uspio tako dugo sakrivati blago koje je u kući našao?

Ali, zar nije pored leševa sestre i brata nađeno dosta zlata, zar nije tu bila i jedna masivna almasli grana? Jeste. Ali,baš u tome se ogleda perfidnost i lukavost ubice. Pomrvio,  pa ostavio dio blaga da se koristoljublje isključi kao motiv. Dobar mamac za istražitelje, jer nisu li odmah uhapsili i u pritvor stavili bliskog dođaka Irfana Hasanbegovića?

Dok se istraga bavila pogrešnim čovjekom, pravi zločinac lakše zametnuo tragove. Zvuči logično.

U međuvremenu je umro, iznenada, na prečac u godinama kada se ne umire često i naš lopov za kojeg će mnogi mrtvo - hladno reći “ma on je ubio Merhemiće”.

Ali, tajne su u grobu. Džaba se “zemlja zaklela raju da se tajne sve odaju”.

Merhemića već dugo nema. Irfana, sto-posto nevino optuženog, takođe. Lopov o kojem jedan dio Sarajeva bruji da je baš on napravio zločin, takođe u grobu.

Da li neko zna nešto više? Tačnije? Podrobnije?

Možda.

 

Komentari  

 
0 #1 Kenan 2018-03-02 09:49
Mene bas zanima ova misterija. Ako ste pisali o istoj sobi ta osoba je umrla od raaka u najgorim mukama, a djeca su sve spiskla ono sto je on nakrao.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search