LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 19 Travanj 2017 21:08

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (38)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Zapis o Muhamed efendiji Kalajdžiću

Prekjučer je umro, a jučer zakopan moj dobar prijatelj Muhamed Bekir efendija Kalajdžić. (Ljutio se žestoko kad bi ga neko zovnuo Bećire ili Bećir-efendija.) Umro je naglo. Još 10.IX. sjedio je s nekim vršnjacima u kafani Ugostiteljske škole kod Careve džamije, a oko tri sata kod kuće umro. Napisao sam za Glasnik VIS-a, jučer, još dok nije bio zakopan, nekrolog, a ovdje da zapišem što se ondje ne bi moglo štampati.

Bio je hrvatski nacionalist, u politici pristaša Radićeve stranke, a Spahu nije nikako trpio. Nije nikako podnosio Pavelića, a ni Maček mu nije bio drag. Politički mu je bio najdraži Nikola Precca. Kad je Precca jedno vrijeme bio ministar građevina u Stojadinovićevoj vladi, davao je neke građevinske koncesije Bekir-efendiji, kao izgradnju čatrnja u selima oko Mostarskog blata, pri čemu je neku mrku zaradio, jer je bio dibiduz propao kao izdavač knjiga.

Bio je politikant, onaj najopasniji tip provincijskog politikanta koji zanemari sav svoj život i porodicu bistreći svjetsku politiku. On je godinama, po najgorem nevremenu, čekao svaku večer na željezničkoj stanici u Mostaru sarajevski vlak koji je dolazio u 23,30 sati i donosio beogradsku “Politiku” i “Večernju poštu”, i nosio novine kući da bi ih u dušeku čitao do dva sata ujutro.

Iako je postojala u Bosni i Hercegovini privredna depresija iza Prvog svjetskog rata, on je mogao i od knjižare i od papirnice dobro živjeti. Ali on je volio bistriti politiku, pa bi školska djeca čekala po toliko vremena da budu poslužena, a on ih nije ni primjećivao govoreći s koji subesjednikom, lokalnim političarem, o svemu i svačemu. Tako je već oko 1920. prestao raditi kao knjižar, a ako se tko sjetio da naruči koju knjigu od prijašnjih izdanja Kalajdžićevih, mogao je čekati i po mjesec-dva dok bi mu naruđba bila perfektuirana. Ja sam ga kao momčuljak gonio da bude ekspeditivniji u otpremi naručenih knjiga. Nije dao proći mimo radnju da ne svrati poznanika i prijatelja, kojemu bi odmah naručivao kahvu ili rahat-lokum. Tako je i mene častio sam Bog zna koliko puta, a da ne znam da je ikad htio dozvoliti da njega netko drugi časti.

On je bio u tako teškoj situaciji da bi dijete došlo od kuće njemu na dućan i tražilo dva dinara da kupi kukuruzno brašno za pure, a on bi jedva sabrao po džepovima dva dinara. Za novine je uvijek imao. U takvim se situacijama vrlo neugodno osjećao kad bi se on s djetetom došaptavao da ja ne bih čuo šta govore.

Mogao je govoriti koliko drugih petorica, da bi ga pjena po ustima obijelila. Nekad bi to bilo tako amizantno kad bi on hvatao subesjednika za kaput i dokazivao mu ispravnost svoje teze koju je momentalno zastupao. Onda bi subesjednika, koji bi nekad i protiv svog uvjerenja branio neku misao koju je Bekir napadao, ili obratno, - počeo psovati: “Jebem ti suret” ili “Jebem ti glavu mahnitu”.

Mene je volio kao malo koga izvan svoje porodice, a ja sam griješio o njega jer sam ga vrlo rijetko posjećivao. Uglavnom bismo se petkom iza džume vidjeli, ali je nekad prošlo i po više petaka da se ne vidimo. Kad je mogao, dijelio je neopisivo mnogo. Bio je džomet kao rijetko tko. Kad nije imao sredstava, bio je strpljiv i nije nikom dosađivao.

Iako se rahmetli Musa Ćazim Ćatić tužio u pismima svojim prijateljima na Bekir – efendiju, ja vjerujem da je to bilo samo zato što ga je Bekir htio malo obuzdati. Kad ga je doveo u Mostar 1913, dao mu je stan u svojoj kući, a pretplaćivao ga je na hranu u aščinici, pored redovne plaće koju mu je davao. Ali Ćazim nije nikad mogao dugo bez pića, pa bi se provalio i plaću potrošio s društvom, a onda bi prodao abonman u aščinici i njega zapio. Bekir ga je ružio i, naravno, i dalje za nj plaćao. Pričao mi je kako je Ćazim osobito poštovao hadžinicu, Bekirovu mater, i stidio se pred nju pijan doći, ali kad bi već došao, molio bi za oproštenje, uzimao abdest i počeo Jasin učiti za dušu hadžiji, Bekirovu ocu.

Godine 1945, kad sam bio u Zenici, poručio sam mu da mi pošalje Šuruti-salata i drugih knjižica. Odmah mi je poslao jedan paket brošura vjerskog sadržaja, koje sam razdijelio sapatnicima koji su onda marljivo čitali njegove knjižice, a koje su se povlačile među pitomcima još nekoliko godina.

Radovao se iskreno svakom napretku muslimana, posebno uspjehu svakog mlađeg književnika koji bi štampao makar kakvu tanku knjižicu. Bog mu se duši smilovao!

Za vrimene rata bio je veoma strašiv od bombardiranja. Jedno vrijeme, u ljeto 1943, stanovao je u Haniću, pa smo se svakodnevno viđali jer sam ja ljetovao u Faletićima i išao na posao u Sarajevo. A kad su bombardiranja u 1944. učestala i kad je izgrađeno sklonište u pećini pod Babića baščom u Topliku, on se kao pećinski pračovjek zavukao u najdublju dubinu pećine i slabo je izlazio i do pred samo sklonište. Bio je već postao smiješan jer je u pećini i noćivao i hranio se. Hadži Hafiz Smail efendija Fazlić, imam Čekrčijine džamije, prozvao ga je tada “Preduzbuna” i taj mu je nadimak ostao i poslije rata.

(Zapisano 13.11.1963)

Ažurirano: Četvrtak, 20 Travanj 2017 08:18
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search