LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home SANDE DODEVSKI Sandetova priča za sunčanu nedelju
Sandetova priča za sunčanu nedelju PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 23 Travanj 2017 10:21

 

BrijestMratinjci

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Bila je kasna jesen pred nadolazeći, a u ono vrijeme meni nepoznati praznik „Mratinjci“, kada se kolju svinje! Okačen na zidu i ispod rafe, visio je bajonet sa Solunskog fronta – uspomena na djeda Jakima...?! Na rafi su, u kutiji od cipela - uredno složene i nevidljive - u prašini ležale turske tapije o nazivima njiva koje smo posjedovali. Na jednoj od njih u Donjoj Luci, okrenutoj od dola prema nama, rastao je brijest što ga je moj otac sjekirom sjekao radi drva za predstojeću zimu...Kada mu je presjekao više od polovine debla, izmaknuo se i zastao na uzvisinu iznad dola, a brijestovo deblo je već pucketalo i počinjalo da pada. Gledao je u njega kao hipnotisan, a onda se ono stropoštalo munjevitom brzinom i otac se našao pod njegovim  granama koje su još uvijek na sebi imale lišće. Jedva je izvukao živu glavu. Jedna od  grana ga je pogodila u ruku i u rame. Umalo što ga nije oborila na zemlju i ubila! Već sam bio spreman da zaplačem, te mi još od onda ni na pamet ne pada da moram raditi samo zbog toga da bih živio!? Neka radi onaj ko mora, a ja neću! Radiću samo ono što mi se sviđa dok god ne dođe do gole gladi! Do tada ću samo mirno posmatrati kako drugi rade, kradu, lažu i pritom se žale kako im je život težak k'o crna zemlja!?...Tako sam i svog oca posmatrao nakon što ga brijest umalo nije ubio na mjestu!

Držeći se  zdravom rukom za pogođeno rame, moj je otac uspaničeno otrčao do sredine njive u Donjoj Luci i zastao uz grm drače, pa bolesnom rukom pokušao da sa njenog vrha skine suhu zmijsku košuljicu koja se njihala na vjetru, valjda da bi provjerio koliko mu je još zdrava, ta druga ruka sa pogođenim ramenom?!...Tada mu je kraj glave iznenada fijuknuo metak ispaljen iz karabina sa druge strane dola proletjevši nad našom njivom i pogodivši u vrhu travnate međe ispod Veselinove ledine čobana usmrtivši ga na mjestu. Bio je to dodatni šok za mog oca. Onu zmijsku košuljicu u povratku bješe stisnuo u šaci i svu je samljeo. Ruka sa povrijeđenim ramenom bolno mu je drhtala, a rep zmijske košuljice virio iz šake, dok su mu suze punile modre oči. Morao sam se okrenuti na drugu stranu da ih ne bih vidio, jer sam se bio postidio. Nizvodno dolom, pak, i skroz negdje u daljini, na sjevernoj strani neba, ugledah i vrh planine Kozjak nad kojim je bilo zasnježilo. Bijelio se vrh planine.

Preostalo lišće na brijestovima - tek samo malčice požutilo - već je padalo uz ivicu dola na našoj strani, a sjeverac ga je podizao sa tla raznoseći ga po njivama koje nisu bile naše. Svaka je imala svoju među i znalo se koja je čija. Imenaponekih od vlasnika sam znao, ali  za većinunjih nikada nisam čuokako se zovu i iz kog su sela.

Onaj što je  ispalio metak iz karabina sa druge strane dola – misleći da se uz draču pomiče zec - slučajno je promašio mog oca a pogodio čobana u vrhu međe pod Veselinovom ledinom. Drhturio sam od uzbuđenja i straha. Otac je potjerao bivole i prazna kola, usput mi - i sam  prepun straha - govoreći kako o svemu što je bilo nikome ni riječ ne smijem kazati. Čak ni svojoj učiteljici koja se zvala Cvetanka i bila Bugarka, pošto će sigurno doći milicija, a i UDBA će se o tome raspitivati, a o onima iz opštine da se i ne priča...?!

Tek sam bio pošao u drugi razred, bivajući u njemu ni puna tri mjeseca, takoreći! Ćuteći smo sjedjeli u kolima, a otac bi s vremena na vrijeme jauknuo zbog jakih bolova u ramenu. Meni je bio predao sjekiru da je držim u krilu. Gledao sam u njeno srebrnkasto sječivo psujući je usebi na sva usta dok mi je ona uslijed svoje težine povremeno
odskakala na butinama kada bi točkovi kola nasjeli na kakvu vododerinu na krivudavom putu koji je vrludao uporedo sa dolom, sve do našeg sela.

Bilo je kasno kad smo stigli. Otac je odmah sve ispričao majci. Bio sam u prilici da čujem i njegovu „proširenu“ verziju događaja. Ne znam što mu je to trebalo, ali je bio prinadodao mnogo toga, a sve nešto u stilu - ko bi mogao biti onaj što je bio lovac - pa sve do namjere da se iz osvete zbog nečega u vezi sa preljubom ubije onaj čobanin???

Pobojah se za oca. Šta će ako se pojavi milicija? Sebi zadadoh riječ da pred učiteljicom Cvetankom usta otvoriti neću.

Utom stigoše i „Mratinjci“. Otac se prizdravjelom rukom maši ispod rafe za bajonet, ali njegova ručka sa halkom na vrhu i sa debelim opkovanim nitnama na koricama, zape za crvotočnu dasku rafa i prevrnu kutiju od cipela sa onim tapijama. Sve se razasu po zemljanom podu. Otac u panici brzo pokupi presavijene „tapije“, a da nisam uspio vidjeti niti jedno tursko slovo na  njima!?

Nakon „svinjokolja“ u selu za koji je moj otac bio zadužen jer su ga svi i na sva usta hvalili da je nenadmašan, a njemu je to imponovalo preko svake mjere -  stiže i Nova godina! Čitavo se selo iskupi u učionici koju učiteljica Cvetanka bješe preuredila u zajedničku trpezu napravljenu od školskih klupa i stolica. Svako je donio ponešto od kuće za proslavu: vino, rakiju, kolače, pite i „gravče na tavče“ u tepsiji... Dijelilo se i razdvalo međusobno kao na zadušnici, te se na kraju začu i pjesma. Učiteljica Cvetanka se pope na klupu, zastade između pomaknutih tepsija i što je grlo nosi zapjeva promuklo-hrapavim i pomalo muškobanjastim glasom!

Odjeknu:

Stadeeee se cvijeće rosom kititi
stade se biser zlatom nizati
stade se srebro srmom srmiti
stadoše momci cure ljubiti

Samo ja nemam nigdje nikoga
samo ja nemam azgin-dilbera
samo ja tužna tugu tugujem
samo ja ničem se ne radujem….
Gledam ja goluba, golubicu
gledam ja lastu i lastavicu
gledam ja jedno drugo cjeluju
gledam ja, životu se raduju

Nikad me nije niko volio
nikad me nije niko ljubio
nikada nisam zorom zorila
nikada nisam sevdah vodila

Dadoše mene mladu za stara
dadoše mene starcu zbog para
da mu ja mlada kuću redujem
da mu ja sijedu bradu milujem

Star meni više mladoj ne treba
star mene samo mladu zamara
ja hoću ljubav, život i mladost
ja hoću sevdah, pjesmu i radost.

I pored grubog glasa lijepo je to otpjevala, a svi koji su ćutke “gutali” stihove mnogim od njih nepoznate sevdalinke, Cvetankino pjevanje nagradiše gromoglasnim aplauzom.

Okačena na zidu, visila je slika braće Miladinovih: Konstantina i Dimitra Miladinova, a ispod njihove slike i stihovi pjesme jednog od njih dvojice pod nazivom: „T'ga za jug!“ Čitajući  njezinu prvu strofu ispisanu krasnopisom, gledao sam u debelu donju usnu jednog od dvojice braće i – ne znam zašto – iznenada mi se zaplakalo...?

Godine su minule odonda, a da nikada i ni za šta nisam zaplakao kao onda dok je učiteljica Cvetanka pjevala o onoj koju su zbog para dali starcu da mu 'sijedu bradu miluje i kuću reduje'...

O onome zbog čega je ubijen onaj u vrhu međe podno Veselinove ledine se nikada i ništa nije saznalo. Moj je otac bio u krivu, kao i toliko puta prije i poslije toga. Nije se uopšte radilo ni o kakvoj ljubavnoj osveti, niti o čobanu, već o ideološkom protivniku koji je sasvim slučajno šetao uz napušteno stado ovaca.

Otac je mnogo suza prolio zbog zemlje radi koje je na kraju i umro u svojoj pedesetoj godini života.

Moje bi suze zbog učiteljičine pjesme mogle i dol u Donjoj Luci napuniti vodom kada on ljeti presahne.

I dalje ne volim raditi, ali mi ništa nije ljepše od toga da posmatram kada neko drugi radi. Prosto uživam u tome i neprestano se divim onome što taj radi!!!

A zbog zemlje da zaplačem – ne pada mi napamet! Kao da i nije moja. Plačem, međutim, zbog milion drugih stvari, ali koga uopšte zanima ono zbog čega ja plačem? Plač i suze zatomljujem slikama iz svog najranijeg djetinjstva. Žao mi je jedino što ih nikada neću moći dovoljno vjerno prikazati i ostalima oko sebe.

Ažurirano: Nedjelja, 23 Travanj 2017 10:24
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search