LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Bosanski ljudi Bosanski ljudi - skoro zaboravljeni "prvi" atentator
Bosanski ljudi - skoro zaboravljeni "prvi" atentator PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 26 Travanj 2017 18:48

 

Muhamed MehmedpašićMuhamed Mehmedpašić (1887 – 1943) – nesuđeni prvi atentator „Crne ruke“

Pripremio: Nadan Filipović

U subotu 28.jula 1914. godine nadvojvoda Franjo Ferdinand i njegova supruga Sofija Chotek von Chotkowa, koja je bila u uznapredovalom stepenu trudnoče, vozom su stigli u Sarajevo. General Oskar Potiorek, guverner provincije Bosne i Hercegovine, dočekao ih je na željezničkom kolodvoru kako bi ih odveo na svečani prijem u Gradsku vijećnicu. U prvom autobomilu vozili su se Fehrim-efendija Čurčić, tadašnji sarajevski gradonačelnik i dr Gerde, načelnik policije. Franjo Ferdinand i Sofija su bili u drugom automobilu s Oskarom Potiorekom i grofom von Harrachom. Veliki propust organizatora posjete nadvojvode Ferdinanda bila je činjenica da je krov automobila u kojem su se vozili on i supruga bio spušten kako bi okupljeni narod imao što bolji pogled na ugledne goste. Nekoliko pripadnika "Crne ruke", kamuflažno prekrštenih u pripadnike „Mlade Bosne“, čekalo je duž rute kojom su trebali proći nadvojvoda Ferdinand sa suprugom, kao i visoka pratnja. Svakome od atentatora bilo je određeno da ubiju prestolonasljednika kada automobilom naiđe do mjesta gdje se neki od atentatora nalazi.

U Beogradu je za prvog atentatora koji je trebao obaviti „posao“ određen Muhamed Mehmedbašić. On je stajao ispred zgrade Austro-mađarske banke, ali nije pucao kada je naišlo vozilo sa nadvojvodom i njegovom suprugom. Kasnije je Muhamed Mehmedbašić na suđenju izjavio je kako je ispred njega stajao policajac, te se u tom odlučnom momentu prepao da će biti savladan i uhapšen prije nego što ispali hitac, a to bi, po njemu, upropastilo sve šanse drugim „kolegama“ atentatorima.

Slijedeći po redu bio je Nedeljko Čabrinović. On je nešto iza deset sati bacio bombu na nadvojvodino vozilo. Međutim, nadvojvodin vozač koji je vidio kako nešto leti prema vozilu ubrzao je te je bomba eksplodirala ispod kotača automobila koji se nalazio iza onog u kojem se nalazio nadvojvoda. Tada su ozbiljno ranjene dvije osobe koje su se nalazile u autobomilu iza vojvodinog - Eric von Merizzi i grof Boos-Waldeck. Šrapneli bombe pogodili su i desetak promatrača. Nakon neuspješnog bacanja ručne bombe Čabrinović je progutao cijanid i skočio u Miljacku. Međutim, četiri čovjeka su ga slijedila (među kojima i dva detektiva) i uspjeli su ga uhvatiti. Otrov (kalium cijanid) bio je u formi praha pa nije djelovao kako treba, te je Čabrinoviću izazvao samo opekline u ustima i ždrijelu. Čabrinović je odmah odveden u zatvor. Nakon tog pokušaja atentata prestolonasljednikov vozač Franz Urban Franz provezao je automobil velikom brzinom pored ostalih atentatora pa oni i nisu pokušali napasti nadvojvodu.

Nakon svečanog prijema u Gradskoj vijećnici nadvojvoda se raspitivao za osobe ranjene u atentatu. Kada su mu rekli da se ranjenici još nalaze u Državnoj bolnici na Koševu inzistirao je da ih posjeti. Pripadnik nadvojvodine svite barun Morsey rekao je nadvojvodi kako bi to moglo biti opasno, ali je Oskar Potiorek, koji je u stvarnosti bio odgovoran za sigurnost kraljevskog para, nonšalantno odgovorio: „Zar vi mislite da je Sarajevo puno atentatora?“

Potiorek je smatrao da je sve prošlo kako je prošlo i ne sanjajući da je Gavrilo Princip ostao neprimjećen. Kako bi bio što sigurniji da će nadvojvoda bezbjedno stići do Državne bolnice na Koševu Potiorek je odlučio zaobići gradsko središte, ali je to zaboravio reći vozaču koji je u ulici Franje Josipa skrenuo desno.

U to vrijeme na uglu je stajao Gavrilo Princip. Potiorek je tada shvatio da vozač ide krivim putem: "Što je ovo? Ovo je krivi put!" Vozač je zakočio i krenuo unazad. Kako je taj manevar uradio prilično sporo Gavrilo Princip je imao vremena izvuči pišolj i ispaliti nekoliko hitaca. Nadvojvoda je pogođen u vrat, a nadvojvotkinja u stomak. Principov metak je presjekao nadvojvodinu vratnu žilu, ali su hroničari i svjedoci zapamtili da je on prije nego što će izgubiti svijest uspio viknuti: "Sofija, draga moja! Sofija, draga moja! Nemoj umrijeti! Preživi zbog naše djece!" Vozač ih je brzo odvezao u Konak, inače guvernerovu rezidenciju, ali iako su oboje bili živi kada su stigli do Konaka ubrzo su podlegli ranama. Nakon što je izvršio svoj cilj Princip je uperio pištolj sebi u glavu. Međutim, čovjek koji je stajao do njega primijetio je što je Princip učinio te ga je uhvatio za desnu ruku i spriječio da se ubije. Ubrzo su stigla i dva policajca koja su Principa uhapsili.

Nakon saslušanja Princip i Čabrinović su bez oklijevanja odali svoje drugove u zavjeri koji su svi uhvaćeni i kasnije suđeni i osuđeni za ubojstvo i izdaju - svi osim nesuđenog „prvog“ atentatora Muhameda Mehmedbašića koji je uspio pobjeći u Srbiju, pa onda u Crnu Goru.

Prema važećem KuK - zakonu maloljetne osobe (ispod 21 godine) nisu mogle biti osuđene na smrt, tako da su Princip i Čabrinović usuđeni na po dvadeset godina teške tamnice.

Izjave koje su atentatori dali na suđenju bile su posve različite, odnosno odgovori na pitanje zašto su počinili atentat. Njihovi odgovori su varirali od toga da su željeli biti veliki narodni junaci, da su se kanili osvetiti za bosansko siromaštvo, da su željeli učiniti dobro, da su se borili za Veliku Srbiju, itd.

Za razliku od Gavrila Principa Čabrinović je na suđenju, sav u suzama, izrazio najiskrenije kajanje zbog počinjeg zlodjela. Proglašen je krivim i kao maloljetnik osuđen na dvadeset godina zatvora. Umro je u 21. godine 1916. godine od tuberkuloze u zatvoru u Terezienstadtu (Terezin, Češka).

Poslije Čabrinovićeve smrti njegov ničim obilježeni grob na zatvorskom groblju je zaravnat i zabetoniran kako se ne bi znalo mjesto gdje je sahranjen. Kada je 29. aprila 1918. godine, isto od tuberkuloze, umro i Gavrilo Princip, tako je postupljeno i s njim. Međutim, jedan češki vojnik na službi u zatvoru zabilježio je mjesta u dvorištu tvrđave gdje su ukopani, pa su tako tijela, poslije Prvog svjetskog rata, nađena i sahranjena u Sarajevu u zajedničkoj grobnici.

Mislim da treba naglasiti da su i Princip i Čabrinović “vukli” aktivnu tuberkulozu od dječačkih dana. Interesantno je da je Apis (Crna ruka) izabrao dvojicu maloljetnih tuberana, vjerojatno znajuči da obadvojica nemaju dug rok trajanja, s jedne strane, a s druge strane da su u momentu izvršenja atentata bili maloljetnici koji nisu nikako mogli “omastiti” štrik.

Na smrt su "zbog veleizdaje", osuđeni i 3. februara 1915. u sarajevskom Vojnom zatvoru obješeni Danilo Ilić, Mihajlo-Miško Jovanović i Veljko Čubrilović.

Mitar Kerović je fasovao doživotnu robiju, Trifko Grabež je dobio dvadeset godina teške robije (ubrzo je i on umro od tuberkuloze), tada sedmnaestogodišnji Vaso Čubrilović je osuđen na šesnaest godina teške robije, Cvjetko Popović je osuđen na trinaest, Lazar Đukić na deset, te Ivan Kranjčević također na deset godina teške robije, i na tri godine robije Branko Zagorac, đak Trgovačke akademije u Sarajevu, te Marko Perin, gimnazijalac iz Sarajeva.

Austrougarske robijašnice su preživjeli Ivan Kranjčević, Cvijan Stjepanović, Cvjetko Popović, Vaso Čubrilović i Branko Zagorac.

Zagorca su u Foči ustaše zaklale početkom maja 1941, a Mehmedbašić je od ustaških batina u teškim mukama umro 29. maja 1943. u Sarajevu. Naime, Muhamed Mehmedbašić je poslije atentata pobjegao u Crnu Goru i kasnije u činu potporučnika učestvovao u povlačenju srpske vojske preko Albanije. Zajedno sa pukovnikom Dragutinom Dimitrijevićem Apisom, vođom terorističke organizacije “Crna ruka” i drugim Dimitrijevićevim saradnicima Mehmedbašić je 1917. godine osuđen u Solunskom procesu na petnaest godina zatvora za učešće u navodnoj zavjeri za ubistvo srpskog prestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića. Amnestiran je 1919 .godine i vratio se u Sarajevo gdje je preminuo, kako napisah,  29. maja 1943. godine od posljedica teškog mučenja od strane ustaša.

Ažurirano: Srijeda, 26 Travanj 2017 20:30
 

Komentari  

 
+6 #1 Amir 2017-05-01 08:15
Šteta što Muhamed Mehmedbašić nije uspio u onome.u čemu je uspio Gavrilo Princip i osvjetlao čast srpstvu kod muslimana. Da je uspio ne bi Austrougari iskoristiti muslimane u kasnijem ratu protiv Srbije od 1914 do 1918 godine.Neka mu je slava i lično Muhamed Mehmedbašić je pored Mustafe Golubića moj uzor, koji mi raspaljuje žar srpstva u srcu i duši.Neka nam je vječna naša Srbija
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search