LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home SANDE DODEVSKI Razmišljanje koje može inicirati još dublja promišljanja
Razmišljanje koje može inicirati još dublja promišljanja PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 06 Svibanj 2017 09:57

 

Sande-1Na marginama nesuvislja, a s druge strane lažne utješnosti

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

U ime Oca, Sina i (svetoga) Duha! Da krenemo od posljednjeg i da se na njemu zaustavimo izostavljajući pridjevski dodatak zbog toga što je i bespotreban i nevjerodostojan..?!

Da li? – upitaće se mnogi...

Ostajem kod toga da je suvišan, budući je podložan manipulativnosti, a ograđujući se pritom da je to isključivo moj lični stav te ništa a priori ne dokazujući nikome, pa ni sebi.

O Ocu i Sinu, svakako mislim sve najpozitivnije. O običnom ocu i o običnom sinu, svakako! Svetost ostavljam po strani i ne želim se time opterećivati u ime svih onih koje je zbog te iste svetosti zadesio totalni mrak. Ostaje, dakle, samo Duh koji je i dalje najveća nepoznanica, a od kojega se svakako sve začinje, ali nipošto u ravni „svetosti“, a ponajmanje u kontemplativnosti izvjesnih, da izvjesniji ne mogu biti, „posrednika“ iliti Božjih zemaljskih predstavnika oličenih u crkvenim hijerarhijama, dakle, razno raznih nuncija, prelata, arhijereja, episkopa, reisova, muftija i inih bogoiskatelja razasutih širom planete...

Svetost – sama po sebi –  ne postoji! A ako i postoji u nečijoj uobrazilji, sama po sebi ne predstavlja nikakav problem, ali kada se omasovi onda jeste bremenita u svojoj suštini koje u stvari i nema!!!

Duh i duhovnost – da!  Jer, ako bilo šta vrijedi i treba istraživati, onda je to upravo sfera duhovnosti koja je zametak ili praoblik ljudske svijesti koja se stiče rođenjem i koja podrazumijeva vlastitu autohtonost bez bilo kakve kasnije modifikacije. Drugim riječima, javlja se u zametku i takva traje u vremenu i prostoru koji su – treba li to dokazivati – neograničeni, ali, ne smije se zaboraviti da je i ljudska glupost neograničena.

Tako mislim upravo zbog svih onih koji s pravom nose ili su nosili jedan drugi epitet – epitet  genijalnosti. Grijeh je na takve pojedince ljudskog roda stavljati odrednicu svetosti. Ne bi se trebali miješati pojmovi, jer se time otvara široko polje svakovrsnih zloupotreba i opasnih manipuliranja. Potrebno je uspinjanje do razine hrabrosti da se preskoči ta tzv. „tanka linija“ i oštrica sječiva sa čije druge strane je ambis lakovjernosti, pa bilo da je riječ o vjeri, ideologiji, patriotizmu, rasi, naciji i svim inim i strogo odjeljenim osjećanjima koja ostaju u čovjekovom biću i bitku, te su samo njihova pojedinačna osjećanja i ništa više od toga. A ako,pak, takvim osjećanjima pridodamo još i stvarne osjećaje poput osjećaja radosti, bola, nostalgije i(ili) čežnje, onda smo već zašli u ono u šta se nikako ne bi trebalo zalaziti. Te su stvari realije, pa je onda to Otac – to je onda i Sin, i sve tako u nedogled, bruseći i glačajući vlastiti duh i duhovnost; posrćući i ponovo se uzdižući na putu nade da će se nekamo stići, nešto postići ili dosegnuti?...

Ne znam šta je ono što bi se trebalo dosegnuti - dostići?! U cijeloj stvari bitno je, čini mi se, samo kretanje, ali ne i smjer kojim se krećemo. Ljudska inteligencija je svakako snaga bez bilo kakvog predznaka. Možda je moguće da joj smjer daje upravo naša etičnost i moralnost, te vječita želja za postojanošću - jer u besmrtnost niko normalan ne vjeruje - a moguće je da je i to  zagonetka?!

Radoznalost puta je put radoznalosti. Čuđenje čuđenju beskrajnostima ponavljanja, a sve to obavijeno čahurom. Ako se i probije opna te čahure i napusti njezin ograničeni prostor – veliko je pitanje šta nas napolju čeka? Nestanak ili ponovni nastanak. Ne želim ni spomenuti riječ - “inkarnacija“.Taj pojam takođe ostavljam za marginu nesuvislosti!!!

Dakle, ako se radi o potrazi  za utjehom nad svim utjehama, onda neka to bude oblast umjetnosti koja takođe ne trpi ponavljanja i istovrsnost! Ne podnosi ih zbog toga što umjetnost ne podliježe  citiranju; (I  inače, svi koji citiraju, samo dokazuju vlastitu nemoć u iskazivanju sopstvenih stavova: oni su nalik biljci penjačici zvanoj bršljen ili njezinoj još goroj srodnici imeli.)

Svetost, pak, i „troprstašenje“ nisu ništa drugo do prizivanje nekoga ili nečega da umjesto nas samih odradi neurađeno; da završi nezapočeto, i da zagazi u rijeku koja nam se čini predubokom i u koju ne smijemo ući jer ne znamo plivati!...

Čovječanstvo nema niti može imati unaprijed zadati obrazac kako i kuda će se kretati, a ako već ne postoji  takav putokaz, odakle onda bilo kome pravo da mu ga zadaje i da ga bespotrebno drži u okovima te zadatosti.

Najbolja škola učenja je svakako učenje na vlastitim pogreškama.Takvu vrstu spoznaje, na žalost, čovječanstvo još uvijek upražnjava i ne stidi se zbog toga budući i ona daje kakve takve rezultate.

Vjera i religioznost, samo otupljuju čula svodeći ih na instinkt poslušnosti koji je jedan od fundamenata u vjerovanju. Oni koji na to dobrovoljno pristaju – neka im bude! To je njihov izbor, ali neka onda ne stoje kao smetnja na putu onima koji odlučuju da samostalno krče svoj put. Smješni su mi stoga i svi „svjetonazori“ i papagajska ponavljanja da je svetost naš jedini ispravni put, a sve ostalo stranputica?! Ako bogomladenac nije u čovjeku, onda nije ni izvan njega. Bog svih bogova je prostranstvo Svemira. Otkrivanje njegovih zakonitosti naš je najpreči zadatak.

A o utjehama i utješnostima - nekom drugom prilikom.

Ažurirano: Subota, 06 Svibanj 2017 10:00
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search