LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home SANDE DODEVSKI Priča za subotu
Priča za subotu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 12 Svibanj 2017 09:03

 

SanaDuša moja - Bosanska Krajina

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Sve što sam imao, i izgubio, dugujem duši mojoj Bosanskoj Krajini, a ona, kakva je, zelena - zeleni se kod Velečeva na prilazu Ključu u kome – odnekud  donijete - miruhe dinje na pijaci, a ja se pitam je li put od Pudinog Hana do „Sane“ asfaltiran kao što je i onaj od Jajca do Ključa? Davno, davno i taj je put bio prašnjav i bijel sve do spusta niz Crnu Rijeku od Mrkonjića do ušća u Vrbas, da bi tek onamo u mrkloj noći zasijala granitna kocka nizvodno kanjonom...

Zamišljen, zamišljam uz to i nekakav nepostojeći motel uz Sanu i u mislima ga nazivam: „Zelene vode“...

Ulazimo unutra, penjemo se na sprat koji miriše na svježu lamperiju od smrčevine; liježemo i milujemo se. Ispred motela sjede trojica na panjićima i piju iz čokanjčića, a jedan u strani ispod motela kosi...

Daleko dolje  na mostu preko rijeke Sane, čuju se pucnji koji će uslijediti u godinama koje će doći! Užasna će to biti scena. Komšije će svoje komšije vezane žicom dovesti na most kod Vrhpolja! Nedužna rijeka će i tada plahovito teći pod mostom, a komšije će one nedužne, u čijim kućama su maltene do sinoć jeli i pili, pod prisilom natjerati da skaču s mosta u rijeku inscenirajući tako pokušaj njihovog bjekstva i pucnjevima ih sačekujući dok još ovi i nisu dotakli površinu vode...!?

Umoran sam od snimanja malom osam-milimetarskom kamerom sve od Vinca i vodopada Plive kod Jajca, pa do Balkane iznad Mrkonjića, a usput u mislima mogu vidjeti i tanušni, bijeli mlaz visokog vodopada na riječici Blihi...

Kosac u strani ispod motela, otkiva kosu i briše znoj sa čela; trojica na panjićima međusobno razgovaraju i čuje se kako jedan od njih glasno kaže: - Vala, od onoga što bih ja nakosio ni ovca se ne bi mogla najesti!

Kosac, pak, u sebi, ljutito uzvraća i veli: „ E, jebo ti nanu svoju...ma, naučio bi ti kositi nego te još nužda nije prićerala  –  Eeeh! Najlakše li je piti i badavadžija biti!!!“

Ležimo zagrljeni ljubeći se i ispijajući jedno drugome sok sa usana poput kolibrića sa cvijeta hibiskusa. Ne boli nas duša koja će nam mnogo godina kasnije pretegnuti među narandžama što se na zelenom stablu žute kao ovješane, narandžaste bilijarske kugle. I dok o tome razmišljam, čini mi se da i dalje ležim u travi kod Gornjeg Vakufa na obali Vrbasa, a u sjenci crne, kruške jalovice i istog takvog jasena crnog! Uz nas dvoje, trčeći po travi -  snene - plave mu se do bola dva krupna oka!... Prihvatam mu tijelo u trku i mećem ga sebi na grudi; ljubimo se čvrsto zagrljeni, a nekakav cvijet prolijeće nad vodom.

Nije li to probeharalo usred ljeta? – pitam se?

Moje se plavooko okreće i liježe mi leđima na grudi i stomak, pa je i ono zagledano u vrhove obiju krošnji kroz čiji se sastav plavi dio neba rasporen vrhom Vranice....

Da sam onda znao šta će nam se  desiti  –  moj se vrisak ni pri nebu zaustavio ne bi!!!

A od Pudinog Hana do Sanskog Mosta put još nije bio asfaltiran. Već kod Ramića su počinjale krivine na makadamu i rasla jedva vidljiva šumica mladih, tek zasađenih četinara u jalovoj dolini. Nepreglednoj. Na okuci kraj puta, pak, malehna kućica sa krovićem na dvije vode, a isprijed nje neki ostarjeli čovjek sa finom bojom glasa dočekuje nas kao da smo mu rod najrođeniji... Blago li si ga njemu što neće vidjeti ono što ćemo mi i vidjeti i doživjeti?! 

Obazrivo mu prilazim da ga nečime ne bih povrijedio. Grli me tapšući me po ramenu. Ne znam zbog čega to radi? Osmjehnut je i drago mu je
što smo izašli iz auta i zaputili se k njemu. O, Bože dragi u koga ne vjerujem! Kakav čovjek, kakava noć punog mjeseca, a on nas, eto, dočekuje ?! ...

On i nas troje – svo bogatstvo Bosanske krajine onoga vremena skupljeno na jednom mjestu koje se nikada više neće ponoviti – tako mi se onda činilo, a to isto i danas mislim!

Ustajemo iz kreveta u motelu iz mašte - gledamo kroz prozor. Ljubim je milujući joj dugu crnu kosu. Oni što puškom i bajonetom natjerani skaču s mosta, plutaju nizvodno Sanom izrešetani rafalima. Plutaju, a voda ih nježno odnosi.... Samo je jedan od njih kod doskoka u vodu udario glavom u dno rijeke i, prokrvavivši, nastavio roniti. Prethodno je svukao bijelu majicu i pustio je krvavu da izroni na površinu... Oni su i po majici zapucali, dok se on -  roneći iznad dna ukoso koritom rijeke - najzad  dočepao obale i rukama uhvatio za jednu od nad vodom nagnutih grana jedne rakite koja će mu spasiti život!

Kosac nakon nekog vremena nasađuje kosište što mu se razglavilo od udarca u nevidljivi krtičnjak. Psuje rovku-krticu, a ona trojica jebivjetara sa panjića prolaze kraj njega prtinom, dok se dolje uz Sanu, kraj Velečeva, srebrenkasto lišće na jasikama neprestano izvrće na vjetru na svoja naličja, pa se sve srmi na suncu.

-Oooj, živote  moj! – kažem plačući. Valja živjeti uprkos svim pokušajima da se jednom za svagda zaustavim i prekratim teret tuge što guši!!! 

Šutim! Nema, i ne postoji niti jedan valjani ljudski izraz koji bi bio vrijedniji od samo jednog jedinog dječijeg osmjeha...!“ Magli mi se ispred očiju.

Vrh Vranice je nad nama, a  Mostar gori u plamenu. Krajina je etnički očišćena od “Turaka – balija”; o Podrinju da se i ne govori!

Put od Ramića do Sanskog Mosta je napokon pod asfaltom. Kasno. Od Ramića do Mahale u Sanskom Mostu sve sa zemljom sravnjeno. Mezarje
-  nepregledno. Bijele se nišani kao da su po njemu labudovi popadali. Među njima je i onaj sa ona naša dva krupna, plava oka - dječiji grobić -nalik ružinom pupoljku!

A onaj  što je skočio s mosta kod Vrhpolja u neka doba ostao je bez svijesti od hladne vode u kojoj  se krio dok mu mišići na rukama nisu otkazali. Sane ga je nosila i sama izbacila na sedreni hrid. Presamićen i bez svijesti ležao je na tom hridu sve dok se na suncu malo nije zgrijalo. Kada je došao sebi, prvo što je ugledao u strani iznad rijeke – bila je crna oranica na kojoj je isparavala vlažna zemlja – kao da je nečija duša iz zemlje se krala.

Taj isti će kasnije s mirom pobožnika svjedočiti u Hagu istinu i samo istinu, a da ni suzu pustiti neće!

Osmjeh.

Život. Dugujem li ga duši svojoj - Bosanskoj Krajini? Da. Vjerujem da da!
Malo li je i to što sam u prilici da još jedanput makar i u mislima vratim sve te slike. Mislim da nije, jer to iz mene progovara ona – Duša moja -Bosanska Krajina!!!

Ažurirano: Petak, 12 Svibanj 2017 09:11
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search