LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Dobri vojnik Švejk Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 14 Svibanj 2017 15:25

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (7)

PROBIVŠI ZAČARANI KRUG, ŠVEJK SE VRAĆA KUĆI

Zgradom redarstvenog ravnateljstva provijavao je duh tuđinskog autoriteta, koji je želio utvrditi u kolikoj je mjeri stanovništvo oduševljeno za rat. Osim nekoliko ljudi koji nisu zatajili da su sinovi naroda koji treba da iskrvari za interese njemu sasvim tuđe, redarstveno je ravnateljstvo predstavljalo najkrasniju skupinu birokratskih zvijeri koje su imale smisla samo za tamnicu i vješala, da bi tako sačuvale egzistenciju zavrnutih paragrafa. Pri tom su sa svojim žrtvama postupali sa zajedljivom ljubaznošću unaprijed odmjerujući svaku riječ. - Vrlo mi je žao - rekao je jedan od tih cmo-žutih grabežljivaca kad su mu doveli Švejka - što ste opet pali u naše ruke. Mislili smo da ćete se popraviti, ali smo se prevarili. Švejk je šuteći potvrđivao glavom i držao se tako nedužno da ga je crno- žuti grabežljivac radoznalo pogledao i rekao: - Ne držite se tako glupo! No odmah je promijenio ton i nastavio ljubazno: - Nama je svakako vrlo neugodno držati vas u zatvoru, i mogu vas uvjeriti da po mojem mišljenju vaša krivica nije velika, jer s obzirom na vašu malu inteligenciju nema sumnje da ste zavedeni. Recite mi, gospodine Švejku, tko vas zapravo navodi da činite takve gluposti. Švejk se nakašlja i reče: - Ja, molim, ne znam ni za kakve gluposti.

- A zar to nije glupost, gospodine Švejku - nastavi grabežljivac hinjenim očinskim tonom - da vi, prema prijavi stražara koji vas je ovamo doveo, izazivate skupljanje naroda pred manifestom o ratu, nalijepljenom na uglu, i da bunite narod poklicima: „Živio car Franjo Josip! U ovom je ratu pobjeda naša!“

- Ja nisam mogao ostati ravnodušan - izjavi Švejk gledajući inkvizitora svojim dobrim očima - ja sam se uzrujao kad sam vidio da svi čitaju taj manifest o ratu bez ikakva izraza radosti. Nijednog poklika „Živio!“, nijednog poklika „Hura!“, uopće ništa, gospodine savjetniče. Kao da ih se sve to ništa ne tiče. I tada ja, stari vojnik devedeset prve regimente, nisam mogao više izdržati, nego sam viknuo one rečenice, a mislim da biste isto uradili i vi da ste bili na mojem mjestu. Kad je rat, mora se pobijediti, a mora se i vikati „Živio car!“, i o tom me nitko ne može razuvjeriti.

Svladan i skrušen, crno-žuti grabežljivac nije podnio pogleda nevinog jaganjca Švejka, nego je oborio oči na spise i rekao: - Potpuno razumijem vaš zanos, ali se on morao očitovati u drugim prilikama. Ta znate i sami dobro da vas je vodio policajac, tako da su vaši rodoljubni poklici mogli i morali djelovati na općinstvo više ironično nego ozbiljno.

- Kad koga vodi policajac - odgovori Švejk - to je težak moment u čovječjem životu. Ali kad čovjek ni u tako teškom momentu ne zaboravlja što treba da radi kad je rat, mislim da takav čovjek nije tako loš. Crno-žuti grabežljivac progunđa nešto i pogleda još jednom u Švejkove oči. Švejk odgovori nedužnom, mekom, skromnom i nježnom toplinom svojega pogleda. Časak su netremice gledali jedan drugoga.

- Neka vas đavo nosi, Švejku! - reče napokon službena glava. - Ali ako još jednom dođete ovamo, tada vas uopće neću preslušavati, nego ću vas odmah otpremiti vojnom sudu na Hradčane. Jeste li razumjeli? No prije nego se snašao, Švejk priđe k njemu, poljubi mu ruku i reče: - Neka vam za sve plati dobri bog! A ako biste kada trebali kakva čistokrvna psa, izvolite se samo obratiti na mene. Ja trgujem psima.

I tako se Švejk opet našao na slobodi i na putu kući. Njegovo razmišljanje da li da još prije svrati u Gostionicu kod kaleža, svršilo se time da je otvorio vrata kroz koja je prije nekog vremena izašao u pratnji detektiva Bretschneidera. U gostionici je vladala grobna tišina. Za stolovima je sjedilo nekoliko gostiju, a među njima i crkvenjak crkve sv. Apolinarija. Svi su bili smrknuti. Za šankom je sjedila gostioničarka Palivcová i tupo gledala u pivske slavine.

- Evo me opet - reče Švejk veselo - dajte mi čašu piva. A gdje je gospodin Palivec, i on je već valjda kod kuće? Umjesto odgovora Palivcová brižnu u plač i usredotočujući svoju nesreću u naročiti naglasak na svakoj riječi zajeca: - Osudili… ga… prošlog… tjedna… na… deset … godina.

- No eto - reče Švejk - sedam je dana već odležao!

- A bio je tako oprezan - plakala je Palivcová - i sam je to o sebi uvijek govorio. Gosti su u gostionici tvrdokorno šutjeli, kao da među njima lebdi duh gostioničara Paliveca i potiče ih na još veću opreznost.

- Opreznost je majka mudrosti - reče Švejk sjedajući za stol uz čašu piva, u čijoj su pjeni bili mali otvori od suza gospođe Palivcove koje su nakapale dok je nosila pivo Švejku na stol - danas su takva vremena da čovjeka upravo sile na opreznost.

- Jučer smo imali dva sprovoda - pokuša skrenuti razgovor na drugu stranu crkvenjak sv. Apolinarija.

- Valjda je netko umro - reče drugi gost, a treći zatim produži: - Jesu li to bili sprovodi s katafalkom?

- Volio bih znati - reče Švejk - kakvi će biti sada u ratu vojnički sprovodi.

Gosti ustadoše, platiše i tiho se razidoše, Švejk je ostao sam s gospođom Palivcovom.

- Nisam mogao ni pomisliti - reče Švejk - da bi nedužna čovjeka osudili na deset godina. Da su nevina čovjeka osudili na pet godina, to sam već čuo, ali na deset, to je ipak previše.

- Kad je moj muž sve priznao - plakala je Palivcová. - Što je ovdje govorio o onim muhama i o onoj slici, sve je to ponovio i na policiji i na sudu. Bila sam na raspravi kao svjedok, ali što sam mogla svjedočiti kad su mi rekli da sam u rodbinskoj vezi sa svojim mužem i da mogu uskratiti svjedočanstvo. Ja sam se tako preplašila te rodbinske veze da iz toga još štogod ne izađe, pa sam odustala od svjedočenja, a on me, jadnik stari, tako pogledao da do smrti neću zaboraviti njegova pogleda. A kasnije, poslije osude, kad su ga vodili u zatvor, kako je već bio lud od svega toga, počeo je na hodniku vikati: „živjela slobodna misao!“

- A zar gospodin Bretschneider ne dolazi više amo? - upita Švejk. Bio je ovdje nekoliko puta - odgovori gostioničarka. - Ispio bi jedno ili dva piva, zapitao me tko amo dolazi, i slušao kako gosti razgovaraju o nogometu. Oni uvijek kad ga vide razgovaraju samo o nogometu. A on se uvijek pri tom trza kao da mu svaki čas dolazi da bjesni i previja se. Za cijelo to vrijeme uhvatio se na lijepak samo jedan tapetar iz Poprečne ulice.

- To je pitanje uvježbanosti - primijeti Švejk. - Je li taj tapetar glup čovjek?

- Nekako kao moj muž - odgovori gostioničarka plačući. - Pitao ga je da li bi htio pucati na Srbe. Tapetar mu je odgovorio da ne zna pucati, da je na strelištu bio samo jedanput i da je prostrijelio krunu. A onda smo svi čuli kako je Bretschneider, izvlačeći bilježnicu, rekao: „Oho, opet lijepa veleizdaja!“ i otišao s tim tapetarom iz Poprečne ulice, koji se više nije vratio.

- Više se njih neće vratiti - reče Švejk. - Dajte mi čašicu ruma!

Švejk je baš naručio rum po drugi put, kadli uđe u gostionicu civilni agent Bretschneider. Bacivši letimičan pogled na šank i praznu prostoriju, sjede pored Švejka i naruči pivo čekajući što će reći Švejk. Švejk skide s vješalice neke novine i razgledajući zadnju stranu oglasa reče: - Gle, onaj Čimpera iz Straškova br. 5, zadnja pošta Račiněves, prodaje gospodarstvo sa trinaest jutara zemlje. U selu ima škola i željeznica.

Bretschneider nervozno zabubnja prstima po stolu i okrećući se Švejku reče: - Čudim se, gospodine Švejku, što vas zanima to gospodarstvo.

- Ah, to ste vi - reče Švejk pružajući mu ruku. - Nisam vas odmah prepoznao, imam vrlo slabo pamćenje. Posljednji put smo se vidjeli, ako se ne varam, u kancelariji redarstvenog ravnateljstva. Što ste radili odonda, dolazite li amo često?

- Danas sam došao baš zbog vas - reče Bretschneider - rekli su mi na redarstvenom ravnateljstvu da prodajete pse. Baš bih trebao lijepog ratlera, ili špica, ili nešto slično.

- Sve vam to mogu nabaviti - odgovori Švejk. - Želite li čistokrvno štene ili kakvo ulično?

- Čini mi se - odgovori Bretschneider - da ću se odlučiti za čistokrvna psa.

- A ne biste li željeli policijskog psa - upita Švejk - takova koji odmah sve nanjuši i navede na trag zločina? Ima ga jedan mesar u Vršovicama, a pas mu vuče kolica, pa je dakle, kao što se kaže, promašio zanimanje.

- Ja bih htio špica - reče Bretschneider mimo, ali tvrdoglavo - špica koji ne grize.

- Vi dakle želite špica bez zuba? - zapita Švejk. - Znam jednoga, ima ga neki gostioničar u Dejvicama.

- Onda radije ratlera - zbunjeno odgovori Bretschneider, čije je kinološko znanje bilo u početnom stadiju, pa da nije dobio nalog na redarstvenom ravnateljstvu, ne bi nikad ništa ni znao o pasjim vrstama. Ali zapovijed je bila tačna, jasna i stroga. Morao se pobliže upoznati sa Švejkom na temelju njegova trgovanja psima, a za tu svrhu je imao pravo odabrati pomoćnike i raspolagati iznosima za kupnju pasa.

- Ratlera ima većih i manjih - reče Švejk. - Znam za dva manja i tri veća. Svih pet možete uzeti u krilo. Mogu vam ih najtoplije preporučiti.

- To bi mi odgovaralo - reče Bretschneider - a koliko stoji jedan?

- To zavisi o veličini - odgovori Švejk - prema tome koliko je velik. Ratler nije tele, kod ratlera je baš obratno, što manji, to skuplji.

- Ja reflektiram na veće, koji mogu čuvati stražu - odgovori Bretschneider bojeći se da ne optereti tajni fond državne policije.

- Dobro - reče Švejk - veće vam mogu prodati po pedeset kruna, a još veće po četrdeset i pet kruna, ali pri tom smo zaboravih nešto: želite li štenad ili starije pse, mužjake ili ženke?

- To mi je svejedno - odgovori Bretschneider koji se morao boriti s nepoznatim problemima. - Pribavite mi ih, pa ću ja doći po njih k vama sutra naveče u sedam sati. Hoćete li moći?

- Hoću, dođite - suho odgovori Švejk - ali u tom slučaju moram vas zamoliti kaparu od trideset kruna.

- Razumije se samo po sebi - reče Bretschneider isplaćujući novce - a sad ćemo naručiti svaki četvrt litre vina na moj račun. Kad su bili svaki kod pete četvrtinke, izjavio je Bretschneider, izazivajući Švejka, neka ga se ne boji, jer on danas nije u službi pa se danas mogu razgovarati i o politici. Švejk izjavi da on u gostionici nikada ne razgovara o politici i da je politika uopće za malu djecu. Bretschneider je naprotiv bio revolucionarniji, pa je rekao da je svaka slaba država osuđena na propast i zapitao je Švejka kakvo je njegovo mišljenje o toj stvari. Švejk izjavi da s državom nije imao nikakva posla, ali da je jednom njegovao neko slabašno bernardinsko štene koje je hranio vojničkim dvopekom, a ono je crknulo. Kad su bili svaki kod šeste četvrtinke, Bretschneider izjavi da je anarhist i zapita Švejka u koju organizaciju da se upiše. Švejk odgovori da je jednom jedan anarhist kupio od njega leonbergera za sto kruna i da mu je zadnju otplatu ostao dužan. Pri sedmoj četvrtinki Bretschneider je već govorio o revoluciji, a protiv mobilizacije, na što se Švejk nagnu k njemu i šapnu mu u uho: -Eto baš je ušao u gostionicu nekakav gost. Pazite da vas ne čuje, jer biste mogli imati neugodnosti zbog toga. Vidite da gostioničarka već plače.

Gospođa Palivcová je zaista plakala sjedeći na svojoj stolici iza šanka.

- Zašto plačete, gospođo? - upita Bretschneider. - Za tri mjeseca pobijedit ćemo u ratu, a onda će biti proglašena amnestija, pa će se vaš muž vratiti, i tada ćemo kod vas slaviti. - Ili možda mislite da nećemo pobijediti? - okrenu se on prema Švejku.

- Čemu da to stalno prežvakavamo? - reče Švejk. - Pobijediti se mora, i gotovo, ali sad već moram ići kući. Švejk plati račun i vrati se svojoj staroj dvorkinji, gospi Müllerovoj, koja se vrlo uplašila kad je vidjela da je čovjek koji je otključao vrata stana glavom Švejk. - A ja sam mislila, milostivi gospodine, da ćete se vratiti tek za nekoliko godina - reče ona s uobičajenom iskrenošću - pa sam dotle uzela na stan iz samilosti nekoga vratara u noćnoj kavani, jer je kod nas bila triput premetačina, pa kad nisu mogli ništa naći, tada su rekli da ste nastradali, jer ste rafinirani.

Švejk se odmah uvjerio da se nepoznati stranac smjestio posve udobno. Spavao je u Švejkovu krevetu, a bio je čak tako plemenit da se zadovoljio s polovinom kreveta, a na drugu je polovinu smjestio neko dugokoso stvorenje koje je spavalo i iz zahvalnosti zagrlilo ga oko vrata, dok su dijelovi muške i ženske garderobe ležali pomiješani oko kreveta. Po tom se kaosu moglo vidjeti da se vratar iz noćne kavane vratio sa svojom damom u veselu raspoloženju.

- Gospodine - reče Švejk drmajući uljeza - pazite da ne zakasnite na ručak. Meni bi bilo vrlo žao kad biste za mene rekli da sam vas izbacio iz stana baš onda kad niste nigdje ništa mogli dobiti za ručak.

Vratar je noćne kavane bio vrlo pospan, pa je trebalo mnogo vremena dok je shvatio da se vlasnik kreveta vratio kući i da traži na nj svoje pravo. Po običaju svih vratara noćnih kavana, i ovaj je gospodin izjavio da će isprebijati svakoga tko ga bude budio, pa je pokušao spavati dalje. No Švejk je pokupio dijelove njegove garderobe, donio mu ih je do kreveta i prodrmavši ga energično rekao mu: - Ako se ne obučete, pokušat ću vas izbaciti na ulicu takva kakvi ste sada. Za vas će biti mnogo bolje ako izletite odavde obučeni.

- A ja sam htio spavati do osam naveče - zbunjeno reče vratar navlačeći hlače. - Uostalom, ja plaćam za krevet ovoj gospođi dvije krune dnevno i mogu ovamo voditi dame iz kavane. Maržena, ustani! Dok je stavljao ogrlicu i vezao kravatu, pribrao se već toliko da je počeo uvjeravati Švejka kako je noćna kavana „Mimoza“ zaista jedan od najpristojnijih noćnih lokala, u koji imaju pristup samo dame kojima su policijske knjižice u potpunom redu, pa je srdačno pozvao Švejka da posjeti njihov lokal.

Naprotiv njegova prijateljica nije baš bila zadovoljna sa Švejkom pa je upotrijebila nekoliko vrlo pristojnih izraza, od kojih je najpristojniji bio ovaj: - Klipane gospodski!

Kad su uljezi otišli, pođe Švejk da obračuna s gospođom Müllerovom, ali je ona iščezla bez traga i glasa. Našao je samo komadić papira, na kojem je ona olovkom nadrljala svojim iskidanim rukopisom nekoliko neobično lako izraženih misli u vezi s nesretnim slučajem iznajmljivanja Švejkova kreveta vrataru noćne kavane. - Oprostite, milostivi gospodine, što vas više neću vidjeti jer ću skočiti kroz prozor.

- Laže - reče Švejk i odluči da je pričeka. Nakon pola sata ušuljala se u kuhinju nesretna gospođa Müllerová, i na njezinu se očajnom izražaju lica vidjelo da očekuje od Švejka utješne riječi.

- Ako hoćete skočiti kroz prozor - reče Švejk - tada idite u sobu gdje sam otvorio prozor. Ne bih vam savjetovao da skačete kroz kuhinjski prozor, jer biste pali u vrt na ruže i oštetili žbunje, pa biste to morali platiti. Sa sobnog prozora past ćete krasno na pločnik, i ako budete imali sreće, slomit ćete kralježnicu. Ako ne budete imali sreće, prelomit ćete jedino sva rebra, ruke i noge pa ćete morati platiti bolničke troškove.

Gospođa Müllerová brižnu u plač i potiho ode u sobu, zatvori prozor, a zatim se vrati i reče: - Propuh je, pa to nije dobro za reumatizam milostivog gospodina. Zatim ode urediti krevet i sve je neobično brižljivo pospremila, a onda se suznih očiju vratila Švejku u kuhinju i priopćila mu: - Ona dva psića, gospodine, koja smo držali u dvorištu, crknula su. A bernardinac nam je pobjegao kad su vršili kućnu premetačinu.

- Isuse Kriste! - viknu Švejk. - Taj će nadrljati jer ga sad sigurno traži policija.

- Ugrizao je gospodina redarstvenog komesara kad ga je pri premetačini izvlačio ispod kreveta - nastavila je gospođa Müllerová. - Naprije je netko od gospode rekao da se netko skriva pod krevetom, pa su onda pozvali bernardinca da u ime zakona izađe napolje, a kad on nije htio, onda su ga izvukli. A on je navalio na njih i onda jurnuo kroz vrata i više se nije vratio. I mene su preslušavali o tome tko k nama dolazi i ne dobivamo li novaca iz inozemstva, a zatim su natuknuli da sam glupača kad sam im rekla da novce iz inozemstva dobivamo rijetko, posljednji put da smo dobili od onog direktora iz Brna kaparu u visini od šezdeset kruna za angorsku mačku koju ste oglasili u „Narodnoj politici“, a mjesto koje ste mu poslali u kištrici od datula ono slijepo štene, foksterijera. Poslije toga su sa mnom vrlo prijazno razgovarali i preporučili mi da uzmem na stan onog vratara iz noćne kavane, da se ne bih plašila sama u stanu, onoga kojeg ste izbacili…

- Ja baš nemam sreće s tim činovnicima, gospođo Müllerová. Vidjet ćete koliko će ih sada doći da kupuju pse! - uzdahnu Švejk. Ne znam da li su gospoda, koja su poslije prevrata pregledavala policijski arhiv, dešifrirala stavke tajnoga fonda državne policije u kojima je pisalo: B… 40 K, F… 50 K, L… 80 K itd., ali svakako su krivo pretpostavljali da su B, F i L početna slova imena neke gospode koja su za 40, 50, 80 kruna itd. prodavali češki narod cmo-žutom orlu. B znači bernardinac, F - foksterijer, a L znači leonberger.

Sve je ove pse odveo agent Bretschneider od Švejka na redarstveno ravnateljstvo. Bile su to odurne mrcine koje nisu imale ništa zajedničko sa psima čistokrvne rase za kakve ih je Švejk predstavljao Bretschneideru. Bernardinac je bio mješanac nečistokrvna pudla i nekakva uličnog čokla, foksterijer je imao uši jazavčara, bio je velik kao mesarski pas, a noge su mu bile krive kao da je prebolio rahitis. Leonbergerova glava je podsjećala na dlakavu gubicu stajskoga pinča, rep mu je bio podrezan, bio je visok poput jazavčara, a stražnjica mu je bila gola kao u čuvenih američkih golišavih pasa.

Poslije toga došao je kupiti psa detektiv Kalous i vratio se s nekom izbuljenom nakazom koja je bila nalik na hijenu pjegavu, a imala je grivu kao škotski pas ovčar, tako da je među stavke tajnoga fonda pribilježena nova stavka: D… 90K. Ta je nakaza predstavljala dogu… Ali ni Kalousu nije pošlo za rukom da ispipa štogod od Švejka. Bio je jednake sreće kao i Bretschneider. I najlukavije političke razgovore Švejk bi sveo na pričanje o liječenju pasje bolesti kod štenadi, a najoštroumnije podmukle zamke svršavale su tako da je Bretschneider opet odveo od Švejka kakvu novu, nezamislivo križanu mrcinu.

A to je ujedno i bio kraj karijere slavnoga detektiva Bretschneidera. Kad je već imao u svom stanu sedmoro takvih nemani, zatvorio se s njima u zadnju sobu i nije im dao nikakve hrane sve dok ga nisu požderale. Bio je tako pošten da je državi uštedio pogrebne troškove. U njegovu službeničkom listu na redarstvenom ravnateljstvu unesene su poslije toga u rubriku „Napredovanje u službi“ ove tragične riječi: „Požderan od vlastitih pasa“.

Kad je Švejk kasnije čuo za taj tragični slučaj, rekao je samo ovo: - Ne mogu samo nikako shvatiti kako će mu tijelo sastaviti za sudnji dan.

Ažurirano: Nedjelja, 14 Svibanj 2017 15:50
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search