LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Šprehenzi dojć PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 20 Svibanj 2017 19:40

 

MannheimŠprehen zi dojć? – kaleidoskop priča iz davne Njemačke

Jednokratna odšeta i invalidska penzija (3)

Nadan Filipović

Subota mu prođe u robovskom radu. Nije stigao dvije cigare zapaliti. Vratio se kući sasvim slomljen. Nije nikog bilo. Kćerka i sin su odtutnjali u subotnju noć, a žena je 100% kod one svoje klepetuše Živke. Izvadi iz frižidera bocu piva i sjede za telefon. Bira broj rođaka Mitketa u Prijedoru. Telefon zauzet. Pomisli – garant je ona njegova nilska kobila – hipopotamka zasjela. Ako jeste, šanse nema da ga večeras dobijem.

Upali iz treće.

-Halo Mitke, jes' to ti?

Kratka pauza, pa: “Da pređem na stvar. Znam da si dobar ili si bio dobar s onim zubarom, zaboravio sam mu ime…onim što mi je na crno pravio tri navlake i promijenio blombe.

Kratka pauza, pa: ”Jes', jes' Ljubo se zove! Izvini, zaboravio. Možeš li otići kod njega i plati mu kol'ko traži da ti da nekoliko anpula onih što služe da ne boli kad se zub vadi. Daj mu kol'ko traži i neka ti dadne onu injeckiju sa iglom što se ubode…..Ma, ne filozofiraj tu sada, već odradi a ja ću ti poduplat' što potrošiš, plus tebi hunderta. Dooobroooo burazere! Sutra te zovem…Da, da, u ovo doba, ali molim te zauzmi telefon da ona tvoja ne zasjedne pa od razgovora nema ništa. Hajde, odmah sutra.”

I zaista, sutra, u nedelju, Mitar-Mitke potvrdi da je bio u zubara Ljube koji se čudom isčuđavao da neko iz jedne Njemačke traži da mu se pošalje paketić sa pet ampula ksilokaina i jedna šprica. Aaaaa čuda! Ljubo je rekao da je to sve džabe jer je iz državne ambulante i da mu se može revenširati sa pola kile pečenja i kojom pivom, svakako onda kad dođe u posjetu rođaku.

Žiža detaljno uputi Ljubu kako će na stanici u Prijedoru slijedeće subote sačekati voz, a od Prijedora vlak, Ploče - Sarajevo - Zagreb - München - Stuttgart. Rekao mu je da su spavača i kušet - kola odmah iza lokomotive, te da dadne bilo kojem od kušetlija paketić sa “lijekom” i dvadeset maraka i rekne mu da će čovjek kojem je lijek potreban čekati u Stutgartu.

Tako sve i bi. Mitke mu javi da je predao paketić s ampulama i da mu šalje tri šteke cigara, te da je dao dvadeset maraka, te Žiža u nedelju sačeka voz, nađe kušetliju, nekog Nenu zvanog Ovca, a ovaj mu dade ne samo paketić sa “lijekovima” već i tri šteke filtera 57, a Žiža mu dade još dvadeset maraka – na kafu.

Sve je bilo spremno za vrlo riskantnu akciju. Radio je od jutra do mraka, ali je stalno, da svi drugi čuju, na pauzi pitao poslovođu kada će konačno biti montiran zaštitni plašt na novom, ultrabrzom drebanku i svaki put je zapisivao datum i vrijeme kada je takav upit postavio. Poslovođa mu je pred svima rekao da će gazda to konačno srediti, te da dobro pazi da se ne povrijedi.

Osvanu subota. Žiža se prije posla odvezao na jedan veliki parking pred obližnjom robnom kućom. Auto je parkirao u jedan zavučeni ćošak i ni jedno auto nije bilo blizu njegovog. Dobro je pogledom prošarao cijeli parking i kad je vidio da nikog nema u blizini, otvorio je kutijicu sa ampulama, našao malu pilicu u kutiji, otpilio je vrh jedne ampule, uzeo plastičnu špricu i u nju navukao tekučinu, pa iglu zabode u mali prst desne ruke. Zaboli ga, ali bol je trajala par sekundi. Imao je osjećaj da se prstom širi neka prijatna, tupa hladnoća. Izvadi iglu i ubode se još jednom u mali prst. Onda izvadi slijedeću ampulu. Otpila vrh i navuče sadržaj ampule u špricu. Ubode dva puta u domali prst. Isto to ponovi sa srednjim prstom. Nakon toga skloni špricu, prazne ampule i preostale tri pune u papirnatu kesicu koju ostavi ispod svog, vozačkog, sjedišta. Tada zapali cigaretu. Pušio je dim za dimom sve do filtera. Onda zapali drugu. Lijevom rukom je pipao prste na desnoj ruci. Palac je sasvim slabo reagirao na pritisak, a ostala četiri prsta su bila potpuno umrtvljena. Uštine jako svaki prst – nikakvog osjećaja.

Ušao je u tvorničku halu sa zakašnjenjem od nekoliko minuta. Poslovođa ga je samo ovlaš pogledao ništa ne govoreći. Bilo mu je malo neobično jer Žiža nije nikad zakašnjavao.

Presvukao se u radni kombinezon i uključio stroj. Komadi obrađenih dijelova su se počeli gomilati sa desne strane.

Kad mu se poslovođa u svom redovitom obilasku približio, na trenutak zaustavi stoj i ostavi ga u leru. Požali se da cijelu noć nije spavao jer ga je tresla groznica. Na to mu ovaj odgovori: “Molim te, odradi još par dana. Veliki posao se približava kraju. Izgleda da ćemo imati isporuku na vrijeme. I pripazi se dobro, te da znaš, oni monteri iz Kassela će doći slijedeće nedelje da definitivno montiraju zaštitni omotač.”

-Daj, molim Te, reci nekom od mlađih da pokupi ove gotove profile.

-Hoću, svakako.

Žiđa nastavi raditi, a nikog nema da pokupi gomilu gotovih dijelova namještaja. Malo zastade, čučnu i opipa ona tri prsta. Ne osjeća nikakav dodir. Onda se onako katilski uštinu za svaki od tri prsta. Ništa ne osjeća.

-Sada je pravi moment – pomisli – sada trebam stisnuti zube i “pozdraviti” se sa prstima.

Ustade. Lijevom nogom gurnu pred sebe jednu valjkastu nogu za masivni stol, stade na nju, stisnu zube, “pokliznu” se i gurnu ruku na najbrži cirkular.

-Jooooj majko moja – vrisnu, premda nije osjetio neku veliku bol, već samo kao jak udar.

Prsti se razletiše po radioni, a krv poće liptati. Radnici zaustaviše strojeve, jedan prileti pa zaustavi njegov stroj, drugi na brzinu skide kaiš sa pantalona i s njim napravi omču, te mu dobro stegnu ruku poviše zgloba. U par minuta, dok su čekali vozilo hitne pomoći, krvarenje se smanji. Nekolicina su se razletili po radioni tražeći odsječene prste. Nađoše srednji pod jednom glodalicom, ali mali i domali nikako nisu mogli pronaći. Utom dofura i hitna. Dva bolničara položiše Žižu na nosila koja hitro gurnuše u vozilo hitne pomoći, vozač uključi sirenu, dade gas do daske i učas se stvoriše pred bolnicom Universitätsklinikum Mannheim, Theodor-Kutzer-Ufer. Djelovanje injekcije je već popustilo i bol je bila sve jača. Doktori su se razletjeli oko njega. Dadoše mu ponovo injekciju, biće u neki živac u zglobu, i bol popusti nakon par minuta, a kasnije sasvim minu. Pred ordiinacijom poslovođa i nekolicina radnih kolega. Dođe i gazda, blijeđi od bolničkog zida u hodniku.

-Gdje su prsti? – prodera se neki stariji doktor, biće Oberartzt.

Poslovođe pruži srednji prst zamotan u maramicu.

-A gdje su ostala dva? Verdammte Scheiße! Pa vi ste najobičnija stoka!

Poslovođa i dvojica kolega sjedoše u auto i otfuraše u radionu da još jednom sve pretraže i nađu odsječene prste. Gazda i dvojica Žižinih kolega ostadoše šuteći u hodniku.

Eto samog poslovođe. Našli oba prsta u dva različita čoška. On ih donio zamotane u papirnatu maramicu. Pokuca. Izleti onaj stari, ljuti doktor.

Verdammte Scheiße! Neće od pokušaja spajanja biti ništa, ali probaćemo. Vi idite, nemate šta tu stajati. Možete ga obići sutra poslije podne. Uradit ćemo sve što je u našoj moći, ali, koliko moje iiskustvo govori, teško da će prsti ikada profunkcionirati.

I zaista bi tako. Doktori su “prišili” sva tri prsta, ali oni uskoro počeše tamniti, Žižu uhvati visoka temperature, nakljukali su ga antibioticima, ali sve je bilo uzalud. Morali su ponovo odvojiti prste. Da su poslovođa ili neko od kolega odmah našli prste i stavili ih u 0.9% rastvor obične kuhinjske soli, pa u led, i najhitnije u bolnicu, možda bi Žiži uspješno “nakalemili” prste, svakako sa skoro nikakvom funkcijom u budućnosti, hajde i nekako, ali ovako Žiža ostade bez tri prsta na desnoj ruci. A on strogi dešnjak.

Ažurirano: Subota, 20 Svibanj 2017 19:41
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search