LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Šprehenzi dojć PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 29 Svibanj 2017 20:51

 

Bauhaus MannheimŠprehen zi dojć? – kaleidoskop priča iz davne Njemačke

Jednokratna odšeta i invalidska penzija (4)

Nadan Filipović

Posve ubledjeli gazda ostade da mu advokat u dvadesetak minuta objasni u kakvoj se situaciji nalazi i šta mu slijedi. Najprije je pomnožio dvadeset osam godina sa dvanaest mjeseci, pa onda sa visinom Žižine plaće. Gazdi se zamanta kad vidje 336 mjeseci i 28 Weichnachtsgeld - a (trinaeste plaće za Božić) pomnožen sa bruto plaćom od četiri hiljade i šest stotina maraka. Ispade oko milion i dvjesto hiljada maraka neto! Da, maraka!

-Toliko bi Herr Žiža trebao zaraditi da se nije povrijedio i ostao invalid, a sve zbog vaše pohlepe. Dakle, vašom greškom, gospodine. Ako se bude išlo na sud znajte da ćete morati platiti razliku kada se od ove svota od milion i dvije stotine hiljada oduzme svota koju će isplatiti osiguranja, a to će biti između dvije stotine i pedeset hiljada, do maksimalno tri stotine hiljada. Ja ću vam dati sve to napismeno, odnosno poslati preporučenom poštom, pa prošetajte do kancelarija najboljih kolega advokata i upitajte može li vam neko od njih pomoći da se izvučete? Vidjet ćete da niti jedan od kolega neće htjeti ispasti budala na sudu. Dakle, ako budete išli na sud izgubit ćete garant i moraćete platiti puni iznos plus zatezne kamate, plus sudske troškove, plus honorare advokata, pa će to sve još više povećati vaše financijske boli i psihičke muke. Gospodine, lakše ćete pobjeći od vlastite sjenke na sunčanom danu nego li od obaveze prema radniku kojem ste zbog svoje pohlepe uništili ne samo radnu sposobnost, već ste mu uništili život. Evo, predlažem vam da isplatite sedam stotina hiljada ili milion u četiri rate. Nadam se da će Herr Žiža pristati na tu mizeriju, ako ni zbog čega, a ono zbog toga što vas je svih osam godina, koliko za vas radi, ne samo poštovao, već i zavolio. Ukoliko se budete prenemagali i zavlačili sa odlukom, onda će vas koštati sve mnogo skuplje.

-Ali…znate…ja nemam novca u gotovini. Sve sam uložio u nove strojeve i razvoj.

-Moj prijatelj je menadžer filijale Dresdner Bank-a ovdje u Mannheimu. Evo vam njegova vizit kartica. Ja ću ga zamoliti da vam odobri kredit, a garancija za vraćanje kredita će biti vaša kuća u kojoj živite i tvornica koja nema nikakvog kreditnog ili sudskog tereta. Provjerio sam.

-Mollll….immm… vvvas, mogggu li rararazmisliti do sutrrra – trtljajo je zamuckujućo skoro dotučeni vlasnik tvornice za izradu elemenata za sklapanje masivnog namještaja.

Advokat pogleda na sat i reče: “Imate rok od dvadeset i četiri sata da razmislite. Pravo da vam kažem volio bih da se odlučite da ne platite, te da idemo na sud. Ta opcija bi bila bolja za mog klijenta. Sada možete ići. Nemam vremena za bacanje na vaše gluposti – definitvno ga dotuče advokat.

Vlasnik tvornice za izradu elemenata za sklapanje masivnog namještaja teturajići izađe iz advokatove kancelarije tako da udari glavom u dovratak.

-Pazite da mi ne oštetite vrata - dobaci mu advokat na odlasku.

I šta bi?

Čiča-miča, gotova bi priča.

Sve se brzo odvijalo. Gazda tvornice je uzeo kredit od Dresdner Banke i Žiži uplatio na bankovni konto tačno 700.000 maraka. U momentu transfera tih para Žiža je pred svojim advokatom potpisao da izjavljuje da ni u kojem slučaju nema više nikakvih potraživanja prema, sada bivšem gazdi.

Žiža je advokatu platio ispostavljeni račun napisan na dvadeset i dvije hiljade maraka, a u kešu mu je, u četiri oka, dao četrdeset i osam hiljada.

Nije prošlo ni osam mjeseci, a Žiža je, svakako nakon “hodanja po doktorima”, psihijatrima, fizijatrima, kirurzima, dobio invalidsku penziju od dvije hiljade i šest stotina maraka.

Najduže je zatezalo osiguranje koje je, nakon “povuci-potegni” isplatilo dvjesto i četrdeset hiljada na ime invaliditeta uvjetovanog nemarom uprave tvornice, pa će osiguranje kasnije “gonjati” vlasnika tvornice za dio tih golemih para.

I ova nesretna priča bi imala barem nekakav sretniji završetak da pare nisu odmah udarile Žižinoj ženi u glavu. Odmah ga je natjerala da joj kupi ganc novog BMW-a, kabrioleta. Oblajhala se u plavo. Danima je obilazila najskuplje butike i nabacivala krpica kao neka tinejđerka. Visila je u fitnes klubu neuspješno pokušavajući skinuti makar koju kilu, ali je i tako debela bila uspješna našavši nekog balavundera – neradnika da joj ko biva bude personalni trener, a u stvarnosti joj je bio mlađan zagonđija.

Uskoro je pukla tikva i prosule se košpe između nje i Žiže. Razveli su se. Isplatio joj je oko tri stotine hiljada. Sa mladim švalerom je odtutnjala u Srbiju, u Kraljevo, gdje je ostala oko dvije godine dok nije spiskala i zadnju marku. I onda bi po onoj - nesta vina, nesta razgovora. Švaler ju je odmah ostavio. Šatro otišao da kupi cigara na trafici na čošku ulice gdje su imali iznajmljen stan. Nije se više vratio i nikad ga nije više vidjela. Bila je sretna da nije izgubila “ofental”, odnosno Aufenthaltserlaubnis (dozvolu stalnog boravka i rada u Njemačkoj). Vratila se i kao gladna očajna maca cvileći i mijaučući grebala je na Žižina vratanca, ali jok! Žiža je više nije htio ni pogledati, kao ni jedinac Mlađo.

Otišla je “trbuhom za kruhom” u Stolberg kod Aachena gdje je radila u nekoj klaonici peradi, smrzavajući se po komorama za pakiranje. Šta je dalje bilo s njom, ne zna se.

Kad se Žiža riješio “mahnite Milke” Mlađi padne na pamet da otvori restoran za jugovičku raju. Maštao je kako kod njega pjevaju Toma Zdravković, Kvaka, Lepa i sva tadašnja “prva liga” jugo-narodnjačke muzike. Pio je krv Žiži dok ovaj, na kraju, nije odriješio kesu i ostatak gotovine počeo davati Mlađi, prvo da unajmni lokal, pa da ga uredi tip-top, pa da započne i stane na svoje noge, kade će mu sin, kako je obećao vratiti sve uložene pare i to duplo. Da Žiža ima za stare dane! Ali, malo morgen!

Jadni Žiža nije znao ono što je znalo više od pola jugovićke raje u Mannheimu i okolici. Nije znao da je Mlađo opasno na heroinu, a da su sve predstave ona pokazivanja lokala i nacrta enterijera, separea za kockare, bilijarskih stolova, sale za vjenčanja, sale za ručavanje i večere, itd.itd. Drogiranog Mlađu su neke srbijanske varalice što su dospjele čak iz Šapca jednu noć “presvukle” na barbutu. Svog su ga ogulili, a uzeli su mu čak i kaiš tako da je Žiži došao držeći pantalone rukom da mu ne spadnu, bos, bez skupog sata, bez debelog zlatnog lanca, te svakako bez skoro novog Alfa Romea.

Žiža je skoro poludio, ali se uskoro potpuno osamio jer su jedne noći Mlađu našli mrtvog na klupi u nekom parku, svakako sa iglom i praznom špricom čija je igla bila duboko zabodena u venu.

Ne podnoseći samoću i razmišljanje o mrtvom Mlađi, Žiža bi uvijek prvi dolazio pred kafanu pored Bauchausa. I zimi po snijegu, i po kiši, i ljeti. Uvijek. A odlazio je zadnji u svoju malu garsonjericu na masardi. Bez mahnite žene i bez Mlađe hrlio je među raju da po cijeli dan igra remija po najjeftiniji poen, samo da ne bude sam.

Tako je to bilo sa Žižom, njegovim prstima, i na kraju samoćom i teškom depresijom. Pio je antidepresive šakama, ali se na kraju objesio u maloj garsonjerici. Na sprovodu mu je bilo samo pet ili šest ljudi iz kafane kod Bauhausa.

Tako je to bilo.

(Kraj priče)    

Ažurirano: Ponedjeljak, 29 Svibanj 2017 21:15
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search