LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva sjećanja
Tonijeva sjećanja
Subota, 17 Lipanj 2017 10:01

 

RomićiRomi iz moje mladosti

Toni Skrbinac, raja sa Memli strane - Bistrik, na privremenom boravku u Mariboru

Tolike godine sam s njima proveo u neposrednom komšiluku, toliko puta smo se zajedno znali igrati, na raznim se raskršćima mladosti susretali i mimoilazili…ali, ipak, ne mogu reći da sam imao pravog prijatelja Roma. Kao da smo nekako zazirali jedni od drugih.

“Vidi te kakav neuredan hodaš, k'o nakav Cigo…”

Ovaj, nerijetko upotrebljavani prijekor nema ništa drugo da kaže nego da su oni, Romi, mjera za neurednost i šlampavost.

“Dabogda kćeri da te paša uzme, al' Cigani ti oko kuće letaju."

Kad neko priželjkuje i puca na visoko, a životna realnost govori suprotno. Opet mjera “visine” (paša) i “dna” - Ciganin.

“Vala, ako ona (važi i za njega) izabere i crnog Ciganina, ja neću imati ništa protiv, samo nek' se vole…”

Neka vrsta mahalske mantre koju sam često čuo, a hoće da kaže da goreg izbora nema od izbora nje ili njega iz romskog reda manjina za bračnu drugaricu ili druga.

“Nemoj, bolan, biti Cigan! Što, matere ti, ciganišeš?”

Ostalo do dana današnjeg kada se neko provali na kakvoj sitnoj sebičnosti.

“Cigani…Cigani…!!!” I dan danas suprotstavljene strane navijača koriste tu etiketu kada žele uvrijediti jedni druge.

Je li bilo predrasuda koje su vrijeđale taj nesretni narod rasijan po bijelom svijetu i osuđen na vječito lutanje?

Jeste.

Ima li ih i danas?

Ima. Itekako!

U Sarajevu su Romi bili prilično koncentrisani na određenim lokalitetima. Najgradskiji su bili oni s Gorice koji su Kusturicu nadahnuli za mnoge scene, a i cijele filmove (“Dom za vješanje”, “Crni mačak….”). Zatim ih je dosta bilo u Švrakinom selu i u padinskom dijelu koje je u vrijeme kada su osnovane mjesne zajednice naziva “Toka-Đeka”.

Kasnije sam obišao mnoga ciganska naselja: u Skoplju, Vršcu, Novom Mestu…i svugdje su ta naselja bila nekakvog rezervatskog tipa, a stanovnici sto posto Romi. Međutim, na pomenutim sarajevskim lokalitetima stanovnici su bili izmiješani i kad sam se npr. čudom čudio kako to da je Aga s Đeke plavook i plavokos, ali stariji su mi objasnili rekavši da on pripada tzv. “bijelim Ciganima.” Dogodilo se, očito, da je on ili ona iz redova drugih naroda, uzeo za ženu ili muža predstavnika romske manjine. A geni k'o geni, nikad ne znaš čiji će pretegnut'.

Nisam često posjećivao ni Toku ni Đeku, ali sam poznavao gotovo sve familije. Dominirali su siromašnu kućerci, ali je bilo i nekoliko, u modernom stilu projektovanih, sa lijepim i njegovanim avlijama.Toka i Đeka su bile svakako siromašne mjesne zajednice, ali su valjda i tome uprkos, bile najglasnije i najveselije. Nigdje se nije toliko pjevalo, veselilo i nigdje se, mislim, nije više rakije po glavi stanovnika ispilo. Među odraslim najviše je bilo radnica i radnika, dvojica najuglednijih stanovnika dogurali su do poslovođa u samoposluživanjima, bilo je, zatim, privatnika, najviše molera, pa onda trgovaca i švercera, džeparoša i prevaranata svakakve fele.

Samo srce Đeke, kada sam je gledao iz ptičje perspektive sa obližnje Čokre, ličilo mi je na kulise gradova kakve smo viđali u vesternima.

Nekoliko puta smo, kao fudbalski tim, grupno gostovali na Toki. Razbacili bi na ravnom dijelu asfalta nadigravajući se sa “njihovim” timom i bili izloženi grubostima u kojima je prednjačio izvjesni Pero (da li mu je to bilo pravo ime nikada nisam saznao). Peru su zvali carem Đeke.

Imao je dobrodušnu facu, bio puno veći i stariji od nas tada klinaca i važnije mu je bilo da nas ukida s nogu negoli da njegov tim zabije gol. Publika koja je pratila naše utakmice sa rubova malog groblja uživala je u Perinim grubostima, a on bi, nakon što te dobro udari i obori prilazio, nemoćno širio ruke i zabrinuto pitao: “Šta je ba bilo? Što tu legiš brez veze? Šta sam ti uradio?”

Neka od žrtvi u našem timu ili, naprimjer ja, bi podigao nogavicu i pokazivao crvenu masnicu ili čak posjekotinu, a Pero bi pomirljivo rekao: “Jebiga Toni, žar borbe. Neću više.”

Neće vraga. Opet bi on, čim mu se ukaže prilika, tražio osjetljiva mjesta na nogama, a ne loptu. Tako da smo redovno znali popiti batine na srećom rijetkim utakmicama na Toki…ali Terezija je imala bolji tim i vraćali bi se sa tih utakmica isprebijani, ali kao pobjednici.

Iako su Peru zvali carem Đeke, on nije bio ni izdaleka najjači. Bio je to Velija Ohran, brdo od čovjeka, a možda i nije jer se jedne godine iz Legije stranaca vratio Memso “Coto” (nadimak je dobio jer je nagazivši na minu zijanio nogu i imao drvenu) isto tako velik čovjek sa svjetskom reputacijom ratnika. Ko je to još sa naše strane dogurao do Legije stranaca? Niko.

Velija Ohran jednom se potukao i udarcem ubio čovjeka. Pobjegao je u Italiju i nije ga bilo dugo, dugo. Kad se vratio predstavljao se kao Velijano Ohrani, a da se u Italiji dobro snašao svjedočio je mali cirkus koji je stigao sa njim u padinski dio Sarajeva. Imao je i ringišpil i razne aparate za igre. Izabrao je lokaciju na Hridu, u Gaju…ali je ubrzo bankrotirao.

Snalažljiv i poduzetan, pred kraj života počeo se baviti travarstvom. Na pijaci je prodavao razne čajeve i hit proizvod koji je nazvao “univerzalna mast”.

“Bolno mjesto treba namazati i bol automatski nestaje” - tvrdio je Velijano Ohrani, pokazujući proizvod u bijeloj plastičnoj posudici na kojoj je velikim slovima pisalo: “Univerzalna mast.”

Memso “Coto” se nakon povratka iz Legije bavio trgovinom. Volio je akšamluke i nije, mislim, propustio ni jednu noć, a da ne popije. Bio je dobroćudni div i nikada nam nije pričao podrobnije o Legiji stranaca.

Pero, kojeg su zvali Car, odselio je u neko doba s Đeke. Velija se posvetio svojim poslovima, Memso je trgovao i pio, a na Đeki je odjednom bljesnuo svojom ljepotom, snagom i neustrašivošću, Ibro Kuko. Prvi put sam ga vidio kada su ga dva milicionera sprovodili iz fočanskog u Centralni zatvor. Nagovorio je pratnju da mu dozvoli da trzne jednu s nogu u “Vatrogasnoj” kafani koja se nalazila na njihovom putu. Nasmijao se, klimnuo glavom u znak pozdrava zabezeknutim gostima, podigao čašicu s obje ruke, jer su mu bile u lisicama i izašao.

Drugi put, već je bio na slobodi gledao sam kako je nokautirao Vidoju šibicara kod trafo stanice na Tereziji.

Kasnije je svoj život prilagodio navikama poštenih, zaposlenih i porodičnih ljudi. Zbog čega i kako su se zakačili Memso “Coto” i Ibro Kuko, ne znam, ali znam da je bila dogovorena još jedna legendarna sarajevska tuča. Dogodila se jednog ljetnog predvečerja kod Brane na Bembaši. Ni koliko je trajala, ni kako je izgledala ta tuča, nikad nisam saznao. Jedino se govorilo kako ga je Kuko ne samo pobijedio, nego ga i prilično okrutno kaznio. Odvrnuo mu drvenu nogu i bacio je pod Branu.

Peru Cara nisam nikad vidio otkako je odselio. Velija, Memso i Ibro su poumirali, kako je kome došlo vrijeme. U smrti izjednačeni i pomireni još uvijek bivaju pomenuti u ponekom kafanskom prisjećanju.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search