LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Utorak, 04 Srpanj 2017 10:27

 

Zagreb u NDHRedarstvo Nezavisne Države Hrvatske uvodi red na zagrebačke ulice 1941. godine (3)

Davor Kovačić, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Krajem kolovoza 1941. bilo je oko 500 osoba koje su bile osuđene radi prekršaja odredbe o redarstvenom satu. Od njih je “ubrano” oko 160.000 kuna koje su uplaćene Uboškoj zakladi općine grada Zagreba. U istom je razdoblju od tog broja njih oko pedeset poslano u zavičajnu općinu, a tridesetak se nalazilo na prisilnom radu u Lici.

Pored svih redarstvenih mjera mnogi Zagrepčani se i dalje nisu pridržavali propisa o redarstvenom satu i ostajali su na ulici i poslije 21 sat navečer. Redarstvene su vlasti 21. rujna 1941. uhitile 37 osoba koje su bile zatečene na ulicama, a da nisu imale nikakve propusnice. Sve uhićene osobe bile su kažnjene zatvorom i novčano kažnjene. Odredbe o uvođenju redarstvenog sata građani su i kasnije kršili, unatoč zatvorskim i novčanim kaznama. Tako je 6. listopada 1941. redarstvo radi prekoračenja redarstvenog sata uhitilo 12 osoba. Prema pisanju Hrvatskog naroda “svi noćni šetači će biti kažnjeni najosjetljivijim novčanim kaznama, a osim toga i zatvorom do mjesec dana. Kako je opet primijećeno, da u subotu i nedjelju ima mnogo više šetača, nego ostalih dana bit će ovi posebno i najoštrije kažnjeni.”

U studenom 1941. Hrvatski narod je pisao: “U posljednje vrijeme javlja se sve manji broj tako zvanih noćnih šetača. Zagrebačko redarstvo nije imalo s njima mnogo posla, budući da je određena velika kazna za onoga koji se zateče na ulici poslije redarstvenog sata. Neko vrijeme zbog toga nije bilo mnogo uhićenja. Međutim, jučer je redarstvo opet uhitilo 20 'noćnih šetača'. Ovaj put će se s takvim okorjelim prekršiteljima najstrože postupati. Oni će biti kažnjeni osjetljivim novčanim kaznama, a kasnije će biti poslani na prisilni rad.”

Redarstvene mjere u Zagrebu protiv prekršitelja odredbi o redarstvenom satu, provođene su za cijelo vrijeme postojanja NDH. Tako se u Državnom arhivu u Zagrebu nalazi građa Redarstvene oblasti za grad Zagreb i to knjige (urudžbeni zapisnici i kazala) i nešto malo spisa. Iz urudžbenih zapisnika vidljivo je da se i kasnijih godina postojanja NDH još uvijek provode kažnjavanja zbog prekoračenja redarstvenog sata kao i zbog neizvršavanja obaveza o zamračenju grada. Obzirom da uz ove urudžbene zapisnike spisa nema, nije moguće utvrditi detaljan sadržaj kao ni način rješavanja tih slučajeva. Tako je Redarstvena oblast Zagreb 4. rujna 1944., pa do daljnje odredbe, odredila da redarstveni sat za slobodno kretanje na području grada Zagreba traje od 23 sata navečer. Poslije toga nitko se «ne smije kretati po gradu, a krčme, zalogajnice, gostione, kavane i barovi ne smiju iza određenog sata poslovati.” Primjerice, zagrebačko je redarstvo u razdoblju od 15. studenog do 1. prosinca 1944. zbog prekoračenja redarstvenog sata, prosjačenja, skitnje i izbjegavanja vojne obaveze uhitilo 90 osoba.

Pored odredbi o redarstvenom satu Redarstveno ravnateljstvo u Zagrebu izdalo je i odredbu o potpunom zamračenju grada. Tako je 17. travnja 1941. zagrebačko redarstvo upozoravalo i nalagalo da “svi stanovnici grada Zagreba odmah i bezuvjetno provedu mjere kako bi zamračenje grada (uključujući i svjetla motornih vozila) bilo potpuno. Sve one osobe koje su odgovorne za kršenje odredaba i zamračenju grada biti će odmah uhićene.” Pored toga takvim je osobama u vremenu od osam dana bila iskapčana električna struja, a kod ponovnog ukapčanja morali su u cijelosti platiti uobičajenu pristojbu. Počevši od 10. svibnja 1941. rasvijetljeno je bilo samo središte grada s namjerom da se ovisno o situaciji rasvjetljavaju i drugi dijelovi grada, ali je ostala odredba o obaveznom zamračenju stanova i motornih vozila. Prema pisanju Hrvatskog naroda “čim bude uređaj za ukapčanje i iskapčanje struje učinjen svrsishodnim, odmah će dotična ulica biti rasvijetljena.” Pored toga su činjena i pokusna zamračivanja grada. Tako je 17. svibnja 1941. sva javna rasvjeta u Zagrebu koja je kako je navedeno bila djelomično uspostavljena, bila postupno gašena i paljena.

Nakon uspostave NDH zagrebačkim ulicama svakodnevno je kako je već navedeno, skitao veliki broj djece. Zbog toga su redarstvu stizale pritužbe građana, jer su ta djeca po ulicama prosjačila i time uznemirivali ne samo građane nego i strane goste što je bacalo vrlo ružnu sliku na grad. Zbog toga je redarstvo poduzimalo oštre mjere u suzbijanju prosjačenja i skitnje djece po zagrebačkim ulicama. Pozvani su roditelji takve djece da povedu najstroži nadzor nad svojom djecom i da ih bez nadzora i pratnje roditelja ne puštaju na ulicu. Redarstvo je roditelje ili staratelje koji zanemaruju djecu ili na njih ne paze najoštrije kažnjavalo i to slanjem na prisilan rad.

Osim djece se na zagrebačkim ulicama nalazio i veliki broj profesionalnih prosjaka koje je redarstvo nastojalo odstraniti. Naime, “aleje” prosjaka na zagrebačkim ulicama u tom vremenu su se znatno proširile. Dok su se do tada prosjaci “grupirali” u Domjanićevoj ulici, oko Kvaternikova trga i okolnim sporednim ulicama, gdje nisu bili na dohvatu redarstvu i gradskim socijalnim ustanovama sada su se pojavljivali i na “otvorenijim” mjestima. Tako je nastala i “aleja” prosjaka pred zgradom zagrebačkog Sveučilišta. Prosjaci su “navirali” u Zagreb i redarstvo ih je nastojalo odstraniti s zagrebačkih ulica uz pomoć državnih i gradskih vlasti. Naime, cijelo vrijeme rata vlasti NDH bile su suočene s ozbiljnim problemom prehrane gradskoga stanovništva, velikoga broja izbjeglica te s posljedicama koje su nastale zbog naglog osiromašenja većine stanovnika. Vlasti NDH bile su svjesne činjenice da je siromaštvo ozbiljan socijalni problem. Prosjacima kojima je prosjačenje i prije rata bilo «zanimanje» pridružio se veliki broj ljudi koji su ostavši bez igdje ičega prosjačenjem morali preživljavati dan za danom.[1] Prosjačenje u bilo kojem obliku, kao i skitnja i bludničenje najstrože je bilo zabranjeno. Iznimno je mogla prvomolbena redarstvena oblast dozvoliti sabiranje milodara, ali samo u opće korisne svrhe. Svaka osoba koja je bila zatečena u prosjačenju, skitnji i bludničenju bila je uhićena i redarstveno kažnjena zatvorom do 60 dana. U ponovljenom slučaju uhićene zdrave i za rad sposobne osobe bile su upućene na prisilan rad u trajanju do jedne godine. Osobe upućene na prisilni rad imale su pravo samo na najjednostavniju hranu i nastambu. Nemoćne stare i za rad nesposobne osobe upućivanu su u zavičajnu općinu.

Da bi se spriječilo prosjačenje i besposličarenje Glavni ustaški stan poslao je 20. rujna 1941. Velikoj župi Prigorje u Zagrebu sljedeći dopis: “Iz dnevnih opažanja vidi se da u samom Zagrebu, kao i u ostalim gradovima te čak i u manjim mjestima imade mnogo ljudi koji ne mogu nikako dokazati od čega žive. Mišljenja smo da bi Ministarstvo odgovarajućim naredbama moglo u interesu cjeline prisiliti sve na pošteni rad, a istovremeno odstraniti posljedice njihovog štetnog rada koji oni vrše služeći katkad i samom neprijatelju”.

Na temelju dopisa GUS-a Velika župa Prigorje u Zagrebu je 11. listopada 1941. uputila dopis Kotarskoj oblasti Zagreb i Općinskom poglavarstvu da sve besposličare zaposli kod općinskih javnih radova uz dozvoljenu najnižu nadnicu. Nadalje se od njih tražilo da sastave popis svih besposličara “nezavičajnih” na tamošnjem području pa taj iskaz sa svim potrebnim podatcima, naročito naznakom zavičajne općine u dva primjerka predložiti preko kotarske oblasti. Naime, dotadašnje mjere nisu imale većeg uspjeha, stoga se držalo da se prosjačenje, besposličarenje i skitnja može suzbiti samo onda, ako se prosjaci od zanata odijele te ih se prisili na rad jer “prosjak od zanata ili skitnica ne zaziru ni od čega toliko kao od rada.” Prema pisanju Hrvatskog naroda “biti će osnovani posebni radni logori, gdje će takvi prekršitelji imati prilike raditi i na taj način koristiti zajednici, a ne živjeti od milostinje.”

Naime, obzirom da je u Zagrebu do listopada 1941. godine priliv pučanstva iznosio 47.000 ljudi, da bi se sprječio priliv novog stanovništva, MUP je izdao područnim velikim župama i kotarskim oblastima nalog da obavijeste pučanstvo da je putovanje u Zagreb vezano uz izdanje posebne dozvole - propusnice. Ujedno je izdana najstroža uputa svim kotarskim oblastima i općinskim poglavarstvima da nijednoj osobi ne smiju izdati propusnice za putovanje ako ne pruža osobno jamstvo da se neće u Zagrebu zadržati dulje od deset dana. Od toga su bili izuzeti slučajevi teških oboljenja i potreba bolničkog liječenja. Kazna, u nekim slučajevima čak i smrtna bila je predviđena i za sve građane koji su u svojim stanovima držali neprijavljene ljude, a ista kazna je prijetila i kućevlasnicima i pazikućama.Tako je sredinom kolovoza 1941. donesena redarstvena odredba protiv golotinje i raskalašenosti za područje grada Zagreba koja je protegnuta i na cijelo područje Velike župe Prigorje. U odredbi se kaže: “Kupači se ne smiju kupati goli, ne smiju se kupati noću, ne smiju izlaziti u kupaćem odijelu izvan kupališta i zabranjeno im je posjećivati gostionice u kupaćem odijelu. Zabranjeno je nadalje i plesanje u kupaćim odjelima. Prekršitelji ovih propisa biti će kažnjeni redarstveno kod kotarskih oblasti kaznom od 1 – 30 dana zatvora ili novčanom globom od 50 – 1.500 kuna.” (Preneseno sa sajta hrcak.srce.hr)



 

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search