LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Luburićev pokušaj pacificiranja Sarajeva - 1945
Luburićev pokušaj pacificiranja Sarajeva - 1945
Srijeda, 19 Srpanj 2017 09:53

 

Marijin DvorPosljednji dani okupatorske tiranije u Sarajevu

Slavko Dadić (iz knjige Sarajevo u Revoluciji, tom četvrti)

Na slici: Spomenik Luburićevim žrtvama

Ovaj moj rad se odnosi, većim dijelom, na vrijeme pred oslobođenje Sarajeva, uglavnom na februar, mart i pet dana aprila 1945. godine. Ja sam u to vrije me bio đak četvrtog razreda Srednje tehničke škole (mašinski odsjek) i skojevac u novosarajevskoj organizaciji. Za četiri godine okupacije u uslovima strepnji, gladovanja, neviđenih maltretiranja i zlostavljanja građani našeg grada su podnijeli ogromne žrtve. Kako se približavao dugo očekivani dan oslobođenja, bili su jedinstveniji nego ikad ranije, naročito u jednom - istjerati okupatora i njegove domaće sluge što prije. Budno je praćen razvoj događaja na frontu, radovali su se oslobođenju svake stope naše napaćene zemlje i željno očekivali nove vijesti preko Radio-Beograda. Dovoljan je bio pogled pa da se međusobno razumiju. Okupator je bio svjestan otpora građana koji se ispoljavao od diverzija i sabotaža do dostojanstvene šutnje i prezira. Daleko više od toga, okupatora je brinula organizovana djelatnost ilegalnog pokreta u gradu i nezadrživo nadiranje operativnih jedinica NOVJ, odnosno, JA prema Sarajevu.

Posljednje dane okupacije Sarajevo je dočekalo organizovano. Pored partijske i skojevske oranizacije koje su imale uticaja u svakoj fabrici, ulici i naselju, postojao je Gradski narodnooslobodilački odbor, Gradski odbor Narodnog fronta, Gradski odbor Antifašističkog fronta žena, a što je posebno značajno, ogromno iskustvo ilegalnog rada i veliki politički uticaj narodnooslobodilačkog pokreta među građanima. Konstantno je radila partijska tehnika koja je, iako u vrlo teškim uslovima strogo ilegalnog rada, uspješno obavljala svoj posao, štampani su leci, proglasi, obavještenja, radio-vijesti itd. Radio-veze Mjesnog komiteta KPJ radile su do oslobođenja Sarajeva. U jednom od izvještaja koje je Vladimir Perić Valter, sekretar Mjesnog komiteta KPJ, poslao Operativnom štabu Grupe korpusa, pred oslobođenje Sarajeva, stoji da u Sarajevu veliki broj pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta čeka na dati znak.

Pod neposrednim rukovodstvom sekretara Mjesnog komiteta KPJ Valtera, pored ostalog, bile su udarne grupe i obavještajna služba. Meni je tek poslije oslobođenja Sarajeva bilo jasno zašto je moj skojevski rukovodilac Drago Baković, od mene i ostalih članova SKOJ-a, tražio da ga stalno obavještavamo o zapažanjima kao što su: kako se pojedini građani snabdijevaju prehrambenim artiklima i tekstilnom robom, ko je uselio u stanove Jevreja i Srba koji su odvedeni, ko je uzimao njihov namještaj, gdje se nalazi koja jedinica okupatorske vojske ili domaćih izdajnika, koliko broji vojnika, itd. To su, u stvari, bili zadaci naše obavještajne službe koja je uspjela da za najveći broj saradnika, pristalica ili političkih doušnika okupatora registruje, na posebnim kartonima, mnoga njihova zlodjela, pljačke, korupciju i slično. Ti kartoni su korišteni poslije oslobođenja kao vrlo pogodan materijal prilikom dokazivanja ponašanja pojedinaca za vrijeme okupacije. Dešavalo se da mnogi ostanu zapanjeni istinitošću podataka sa kojima raspolažu partizani.

Okupator je nastojao svim silama, uz maksimalno korištenje ratne tehnike i ogromnog broja ljudi, da osigura prolaz dolinom rijeke Bosne. Shvatajući svu nemoć da zaustavi napredovanje NOV, nije birao sredstva ni metode u ostvarivanju svoga cilja. Sarajevski garnizon je tada predstavljao glavno stjecište okupatorovih vojnih snaga i privjesaka domaćih izdajnika. Većina neprijateljskih formacija koje su se povlačile iz Srbije, istočne Bosne i Hercegovine, okupila se u Sarajevu i nizvodno uz rijeku Bosnu. Ovaj pravac okupatoru je služio za povlačenje.

Nijemci su, kao i ustaše, imali dovoljno dokaza za to da je front naših snaga u gradu dobro organizovan, naročito poslije nestanka Plana odbrane Sarajeva, koji se nalazio u komandi generala Katnera. Okupator se bojao pobune u gradu pa je preduzeo sve mjere koje je imao na raspolaganju. Posebno je značajan sastanak u vili “Braun”, koji su organizovali Nijemci, i dolazak u Sarajevo ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića Maksa, sa grupom ustaških koljača, a s ciljem da se na najgori represivan način spriječi očekivana pobuna u gradu, odnosno ustanak kako su to oni okvalifikovali.

General Katner, glavni  komandant njemačkih, ustaško -četničkih i domobranskih jedinica na ovom području, organizovao je 17. februara 1945. godine u vili “Braun” sastanak sa svim potčinjenim komandantima. Cilj sastanka je bio dogovor o odbrani Sarajeva. Zaključeno je da Sarajevo treba braniti “pod svaku cijenu”. Plan odbrane je obuhvatao ne samo grad sa izričitom naznakom pojedinih objekata već i šire područje. Sve je ovo rađeno s ciljem obezbjeđenja nesmetanog povlačenja njemačkih jedinica iz pravca Višegrada i Mostara prema Bosanskom Brodu. Sastanku je prisustvovao i Luburić. Tu je, također, dogovoreno kakve sve mjere treba preduzeti prema građanima, naročito prema aktivistima NOP-a.

Uloga Luburića je bila da sa svojom “kaznenom ekspedicijom”, u stvari, grupom monstruoznih sadista i koljača, stvori atmosferu straha kako bi se njegove gazde sa svojom vojskom povukle bez većih gubitaka i zastoja. Taj prototip nečovjeka uživao je neograničeno povjerenje od Pavelića i njihovih gospodara Nijemaca. On je ranije bio komandant svih zloglasnih koncentracionih logora u Pavelićevoj državi. Pod njegovim rukovodstvom i uz njegovo lično učešće izmišljani su najsvirepiji načini mučenja i ubijanja rodoljuba i nedužnog stanovništva. Ogrezao u krvi poslije krstarenja po mnogim krajevima u NDH, došao je i u Sarajevo. Taj dolazak je bio tih, gotovo nečujan. Nastojao je da se nezapaženo uvuče u grad. Međutim, samo nekoliko dana prije njegovog dolaska, javljeno je Mjesnom komitetu KPJ iz jedne pečatoreznice, da je naručen pečat sa ustaškim grbom i napisom: “Stožer pukovnika Luburića”. Jedna od prvih njegovih mjera sastojala se u tome da je, na bazi policijskih i drugih agenturnih podataka, otpočeo hapšenja svih građana koji su  bili označeni kao saradnici NOP-a. Razumije se, na tim spiskovima nalazili su se i mnogi patrioti, koji su, denuncijama i prokazivanjem raznih doušnika, pali pod udar Luburićevih zločinačkih mjera. Mjesni komitet KPJ odmah je preduzeo posebne mjere opreza i stavio do znanja da svaka i najmanja greška, otkrivanje i nepažnja imaju za posljedicu – smrt.

Sarajevo, njegova bliža i dalja okolina, njegov centralni položaj u zemlji i vojnostrateški značaj ovog područja, bili su od velike važnosti i za NOB i za neprijatelja. Pored ostalog, okupator i njegove domaće sluge, u gradu su imali smještene brojne policijske i obavještajne službe od kojih su neke pokrivale šire područje. Oštrica njihove djelatnosti je bila usmjerena isključivo protiv NOP- a jer su ovim područjem, u velikom periodu rata, a naročito u ovim mjesecima 1945. godine, stalno prolazile “veze” prema ostalim centrima Jugoslavije, Vrhovnom štabu i CK KPJ.

Dolaskom u Sarajevo Luburić, koji je već imao instrukcije iz Zagreba, kao i na sastanku sa Nijemcima u vili “Braun”, svojom zapovijedi broj 1. od 18.2.1945. godine, obrazovao je štab od devet članova pod nazivom “Stožer pukovnika Luburića”. Za glavara Stožera postavljen je ustaški pukovnik dr Muhamed Riđanović (ljekar iz Mostara). Odredio je i pet “stručnih saradnika” u Stožeru. Zapovjednik Stožera Milan Cigoje imao je posebnu grupu ustaša u čijem sastavu su bila dva oficira, pet podoficira i potreban broj ustaša, isprobanih koljača. Također je imenovao i Prijeki ratni vojni sud na čijem je čelu bio dr Oktavijan Sviježić.

Prema izvještaju štaba II udarnog korpusa NOV i POJ, od 1. marta 1945. godine, broj 14, Luburić je, između ostalog, imao i zadatak da od izbjeglica iz Mostara i drugih krajeva, i onih na koje je mislio da može računati, formira dvije nove ustaške jedinice, ali do toga, razumljivo, nije ni došlo.

Luburić se smještajem potpuno izdvojio od postojećih ustaških i njemačkih štabova i jedinica. Za sebe i svoje krvnike najprije je rezervisao zgradu u bivšoj Sokolskoj ulici broj 10, danas Mis Irbina, a zatim je prešao u vilu zvanu “Folkert” ili “Berković” u Skenderiji ulici, a zadržao je i kuću trgovca Babunovića u Đenetića čikmi i prostorije restorana “Gradski podrum”. Te zgrade su preko noći postale “kuće užasa”.

U gradu je zavladao neviđeni teror. Nastala su masovna hapšenja. Građani su u prvi mah pretpostavljali da se uhapšeni ljudi odvode u logore ili su u nekom od zatvora u Sarajevu. Luburić je nastojao da kroz vrlo prepredenu igru “Stožera”, “Sudova” i “Branitelja” sakrije pravu istinu, oslabi budnost i omogući svojoj rulji krvnika da lakše hvataju i ubijaju svakog ko se iole suprotstavlja strahovladi njegove bande.

Jedinice JA sve više su stezale obruč oko Sarajeva, a organizacije i spremnost NOP-a u gradu su neprestano jačali. Razjarene zvijeri okupatora i domaćih izdajnika užurbano i otvoreno su pljačkale sve do čega su mogli doći. Luburić se trudio svim silama da prikaže narodu “snagu” i “sigurnost” okupatora. O tome je pisao sarajevski ustaški “Novi list”, od 26. 2. 1945. godine, pod naslovom: “Puškom u ruci obranit ćemo Hrvatsku”. To je, u stvari, bio prikaz Luburićevog govora na sastanku uz večeru koju je priredio u bivšem “Gradskom podrumu”. Na tom sastanku su bili predstavnici njemačkih i hrvatskih oružanih snaga, ustaški ministar dr Vjekoslav Vrančić, Ivica Frković, ustaški vitez, predstavnici Hrvatskog stožera, Gradskog poglavarstva i svih sarajevskih društava, kako piše “Novi list”. Kakva je bila “snaga” i “sigurnost”, najbolje se vidi i po tome što je zgrada “gradskog  podruma” (kasnije kino “Romanija”) bila obezbijedena puškomitraljezima, ulica potpuno ispražnjena i zabranjeno kretanje svim prolaznicima i vojnicima.

U govoru koji je tom  prilikom održao, između ostalog, Luburić je rekao: “Očuvali smo i uredili svoju državu da nam može pozavidjeti mnogi i mnogi narodi”. Zatim: “Među ostalim događajima, u zadnje vrijeme zabilježena je još jedna žrtva koju je dala Hercegovina, povlačenje naših oružanih snaga iz Mostara”, ili dalje: “Ima ih koji vide i opasnost za Sarajevo. Ali Sarajevo je bilo hrvatsko i ostaće uvijek hrvatsko. Sarajevo će se boriti u Mostaru, na Drini, u Konjicu i gdje god  hoćete”. Luburić je tako bjesnio. Svoju “borbenost” pokazivao je uvijek na isti način - mučenjem i ubijanjem golorukih. Svoju surovost i brutalnost podjednako je ispoljavao i na vojnicima, a naročito domobranima. Na smrt je osudio i strijeljao predsjednika domobranskog ustaškog suda u Sarajevu žIvana Klikića, zato što se je “ogriješio” o ustaške zakone, prilikom suđenja izricao je blage kazne i sudio ustašama. Kud god je Luburić prolazio, za njim su ostajali pustoš, tuga i bol.

27. marta 1945. godine ulice Sarajeva bile su izlijepljene plakatima sa imenima i presudama tobožnjih prestupnika protiv tzv. NDH. Od 85 imenovanih rodoljuba, 44 su osuđena na smrt strijeljanjem, a ostali na vremenske kazne od 3 godine do doživotne robije, dok su trojica osuđenih na smrt strijeljanjem “pomilovani” odlukom Luburića i osuđeni na vremenske kazne. Na plakatima su naznačeni brojevi i datumi presuda. Tako iskonstruisanim plakatima o navodnim suđenjima, pomilovanjima i sl., Luburić je želio da prikaže kako postupa po nekakvim zakonima. Da bi prikazao tu svoju “zakonitu rabotu”, dešavalo se i to da u nedostatku branitelja, prilikom improvizovanih suđenja, član sudskog vijeća preuzme tu ulogu. To je, u stvari, bio vrlo smišljen paravan iskusnog zločinca i prefrigani način sakrivanja najkrvavijih svirepih zločina. Veoma mali je broj preživjelih, onih koji su osuđeni na vremenske kazne, a vrlo veliki onih koji su mučeni i ubijani a da nigdje nisu zapisani osim u srcima rodbine i prijatelja.

Taj isti Prijeki ratni sud, pukovnika Luburića, osudio je na kaznu smrti strijeljanjem Josipa i Šarlotu Focht. Za izvršenje smrtne kazne nad ovim pripadnicima NOP-a Sud je donio posebnu Odluku o vremenu i načinu izvršenja kazne. Odlukom je precizirano da se kazna smrti izvrši u utorak 13. ožujka 1945. godine u 16 sati, da kaznom rukovodi ustaški natporučnik Stjepan Cerjak koji je odgovoran da neki osuđenik, prije izvršenja kazne, ne pobjegne. Da im se, ako to budu zahtijevali, dodijeli svećenik njihove vjeroispovijesti. Da kaznu izvrši deset momaka i da časnik-liječnik ustanovi smrt osuđenika. Na kraju, odgovorni Cerjak treba da sačini zapisnik o izvršenju kazne, itd. I ovo je jedan od pokušaja dokazivanja “zakonitog” rada tih organa.

Sarajevom su svaki dan kružile nove vijesti o hapšenju, odvođenju i strijeljanju. Mnogi građani, među kojima je bilo žena i djece, odvedeni su tih dana, a da se nikada nije saznalo za njihovu sudbinu. Većina je transportovana u zloglasni logor Jasenovac i tamo likvidirana. Kada je ponestalo vagona za transport u logore, mnoga nova mjesta u Sarajevu su, pored Vraca, Berkovića vile, Bendbaše i drugih, postala stratišta. Često su se čuli pucnji na Kozijoj ćupriji, iza Vojnog logora, na Bakarevcu i drugim mjestima. Redarstveni čas je pomjeren i počinjao je u 18.00 sati. I to vrijeme ustašama nije bilo dovoljno da iskale svoj bijes. Po danu su izvodili na ulice ranije uhapšene ilegalce koji su im služili kao mamac. Svaki onaj ko bi im se približio i sa njima razgovarao, bio bi uhapšen. Dovoljno je bilo da ustaše čuju i neprovjeren podatak o nečijoj simpatiji prema NOP-u, pa da ga liše slobode. Tako je, npr. u Odredbi Redarstva oružničkih snaga, broj 153/taj. 1945. od 30.1.1945. godine, rečeno: “Redarstvo oružanih snaga ispostava Sarajevo određuje premetačinu  stana i uhićenje g. Sabrije..., domobran iz Samovozne bojne, a dobro ga poznaje šofer od generala Gaščića. Imade navodno kožni kaput. Postoji sumnja da ilegalno djeluje.” I ovaj podatak jasno govori koliko su ustaše uspaničene. Nisu uspjeli saznati ni prezime tom čovjeku, a izdaju nalog za hapšenje, koji je u to vrijeme predstavljao smrt. Luburić se dovijao na razne, već isprobane načine da bi prikrio svoju zločinačku djelatnost. Tako je, npr, često objavljivano u dnevnoj štampi da se vrše racije s ciljem pronalaženja sakrivenih živežnih namirnica. Ponekad su objavljivana imena uhvaćenih švercera, kazne i slično. Međutim, providnost lažnog prikazivanja ogleda se  u tome što je 6.  marta 1945. godine Večernji  list objavio javni poziv građanstvu: “Ukoliko je prilikom posljednjih opsežnih racija na tajna skladišta živežnih namirnica učinjeno nešto krivo da se obrate pismeno Stožeru pukovnika Maksa Luburića jer postoji posebno imenovano povjerenstvo kome je na čelu ustaški muftija dopukovnik PTS-a hadži-hafiz Akif ef. Handžić«.

Ustaše su osjećale da imaju cijeli grad protiv sebe. Da bi još više zastrašili građane, ustaše su noću između 27. i 28. marta 1945. godine objesili na Marindvoru, od Fabrike duvana do Zemaljskog muzeja, 55 građana. Ustaše nisu birale ni vjeru ni naciju. Tu je bilo Srba, Muslimana, Hrvata, muškaraca i žena, mladih i starijih. Medu obješenima bio je i jedan broj policijskih činovnika. Prema kazivanjima nekih građana koji su stanovali u neposredoj blizini, jedan broj obješenih donesen je već poubijan, a drugi su ubijeni vješanjem. Čuli su se pucnji. Pijani, krvožedni koljači tjerali su neke žrtve da pjevaju, tukli ih kundacima i pendrecima pa tek onda objesili. Kao razlog vješanja, u Večernjem listu od 28. 3. 1945. godine, objavljeno je: “Kazna odmazde vješanjem zbog djela umorstva i atentata”. Navodno u vremenu od 22. do 24. marta 1945. godine ubijena su četiri policijska agenta. Na obavijesti o odmazdi vješanjem stoji i kratko obrazloženje: “jer su bili djelatni članovi protudržavnih organizacija, postrojenih u 'petorke' sa zadaćom da vrše atentate na predstavnike hrvatskih vojnih i građanskih vlasti, pozornim tvorivima dižu u zrak pojedine državne zgrade, vrše djela sabotaže i druge protudržavne čine, te konačno provedu unutarnji udar u gradu Sarajevu”. Bojazan od “unutarnjeg udara” je sigurno osnovni razlog svirepih represalija.To je, u stvari, razlog Luburićevog dolaska u Sarajevo. Pored toga, ustaško i gestapovsko divljanje dostiglo je svoj vrhunac kada su saznali za nestanak jednog od najznačajnijih dokumenata - Plana odbrane grada, koji se nalazio u kasi potpukovnika Vedela, načelnika štaba, generala Hajna Katnera, koji je jedini imao ključ od kase. Prema utvrđenim podacima, Plan je naša obavještajna služba, preko Valtera i jednog domobranskog oficira, pribavila i dostavila Operativnom štabu Grupe korpusa JA, pa je tako pružena veoma značajna informacija za uspješnu borbu za oslobođenje Sarajeva. Pored uhapšenih nekoliko stotina pripadnika NOP-a, pa i potpuno nevinih građana, u zatvoru se našlo i 25 njemačkih vojnika i 150 pripadnika oružanih snaga NDH.

Vijest o vješanju brzo se proširila Sarajevom. Najbolji pregled stravičnog događaja imali su putnici tramvaja koji je prolazio drugom stranom ulice. Građani, puni revolta, stiskali su zube i pesnice, okretali glave i reagovali. To su ustaše  pretpostavljale,  pa su u svaki tramvaj ubacivali po jednog ili više agenata koji bi odmah hapsili one koji reaguju. Tako je, prema priči vozača Petra Jurića, i mlada kondukterka Ružica Seibol izgubila život samo zato  što je  rekla: “Šta ovo rade, pobogu?”.

To nije uplašilo Sarajlije. I pored toga, bilo je građana koji su prolazili ispred stražara odajući posljednju poštu ubijenim. Mnogi su i po nekoliko puta prolazili u namjeri da prepoznaju nekoga - rođaka, komšiju ili, pak, druga. Tako je i kćerka obješenog Mustafe Ćemalovića,  19-godišnja Adila, došla da posljednji put vidi oca. Nije mogla izdržati da ne potrči i još jednom zagrli ubijenog oca, ali na njenu sreću, spotakla se i pala. U tom momentu, iz krvnikove mašinke rafal je prešao iznad njene glave. Slučajnost je htjela da ostane živa.

Tek poslije oslobođenja Sarajeva otkrivena je prava istina i pronađeni su jezivi dokazi zločinačkog nasilja nad Sarajlijama. Najstrašnija zvjerstva odigrala su se u vili “Berković”. Ta zgrada je bila obezbijedena načičkanim puškomitraljezima, stalnim stražama i patrolama ustaša. Podrumske prostorije pretvorene su u najkrvavije mučilište. Ljudi koji su stanovali u neposrednoj blizini, često su čuli užasne krike, vapaje, jauke i pucnje. Luburićevi zločinci su nastojali da prikriju stvarnost koja se je odigravala u toj kući. Neprestano je svirala bučna muzika. Ali to nije moglo da prikrije boli. U ovoj “kući užasa” pronađena su stravična svjedočanstva. U parku su otkopana 23 unakažena leša, na samo pola metra dubine, a potoci zgrušane krvi prekrili su podrumske prostorije. Mesarske čengele, kazani za kuhanje živih ljudi, bodeži, pegle, dugački ekseri, dlijeta, razna kliješta itd. - predstavljali su sredstva za mučenje. Izgleda to je bio jedini alat kojim  su  Luburić  i  njemu  slični  gradili  NDH.  Na  presudama  je  jasno  pisalo: “Kazna smrti strieljanjem”.  Zar su svi ovi “rekviziti”  bili potrebni za strijeljanje. Kako su izvršavane kazne, to najbolje svjedoče otkopani leševi. Lica i ostali dijelovi tijela su im bili do te mjere unakaženi da ih je bilo teško prepoznati. Jedan broj su prepoznali po odjeći ili izrazitim karakteristikama na tijelu koje nisu uništene. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, Federalne Bosne i Hercegovine je detaljnim  provjeravanjem ustanovila ukupno 323 žrtve Luburićeve “krvave tiranije” od 18. februara do 4. aprila 1945. godine u gradu Sarajevu.

Cijeneći stvarnost onakvu kakva jeste partijska organizacija grada preduzela je čitav niz raznih mjera u pogledu konspiracije, sklanjanja ljudi i potrebnih materijala. Preduzete su maksimalne mjere opreza i budnosti jer bi svaka i najsitnija nesmotrenost imala za posljedicu jezivu smrt. Luburić i njegovi krvnici nisu mogli da sakriju počinjene zločine. Tinjao je revolt građana. Tako je i mladi skojevac Halid Nazečić zvani Rus odlučio da izvrši atentat na Luburića, iako mu naša ilegalna organizacija nije dala taj zadatak. Opsjednut idejom atentata, Halid je sam vršio pripreme. Njegovi roditelji i brat primijetili su da je uzbuđen i nervozniji  nego obično. Najčešće je sam odlazio od kuće u namjeri da proučava kretanje Luburića. Jednog martovskog dana, Luburić je u zgradi Narodnog pozorišta na Obali pripremio  neku  svečanost, vjerovatno u namjeri da još jednom demonstrira “snagu i moć” pred konačno rasulo svoje države. Halid je to saznao i uspio da se progura sa još jednim skojevcem među građane koji su bili okupljeni pred zgradom pozorišta. Postavio se na pogodno mjesto sa revolverom u džepu. U momentu kada se Luburić približavao mjestu gdje se nalazio neustrašivi skojevac, Halid je trgnuo pištolj u namjeri da izvrši atentat. Tog časa udario ga je po ruci njegov drug koji se iznenada uplašio, misleći, valjda, da će na taj način izbjeći strašne posljedice za Halida i za sebe. Trebalo je samo nekoliko trenutaka da se brojni agenti i uniformisani stražari prosto sruče na Halida, oduzmu mu pištolj i odvedu ga u nepovrat.

U  posljednjim danima divljanja, Luburić i njegova banda  nisu iskalili  svoj bijes krvnika samo na pojedincima. Krajem februara 1945. godine blokirana su naselja llidže, Hrasnice i Vrelo Bosne. Odveden je veliki broj nevinih ljudi, od kojih je malo ostalo na životu. Dva dana prije oslobođenja ispražnjeni su svi ustaški zatvori, po naređenju Luburića. Preostali zatvorenici, njih oko 460, otpremljeni su posljednjim transportom za Jasenovac. Prema podacima Javnog tužilaštva NR Hrvatske, broj 105/48 od 13. 9. 1948. godine, a u vezi sa saslušanjem Emila Tuka i procesom protiv Ljube Miloša, potvrđuje se da su svi antifašisti iz Sarajeva, njih oko 460, koji su u aprilu 1945. godine upućeni u Jasenovac, nastradali tako što su odvedeni direktno u Gradinu na likvidaciju. Nisu uopće došli u logor Jasenovac. Prema izjavi Ljube Miloša i ostalih optuženih jasenovačkih koljača, niko se iz ove grupe nije spasio. Brza likvidacija je izvršena zbog toga što su se ustaše spremale za povlačenje i nastojale  uništiti  što više svjedoka i tragove svojih zločina. Tako se broj Luburićevih žrtava u Sarajevu i njegovoj bližoj okolini popeo na 783, a vjerovatno ni taj broj nije potpun.

Opštepolitička situacija je bila takva da se približavao slom Trećeg Rajha. Crvena armija je nezadrživo hitala ka Berlinu, saveznici su nadirali sa zapada, a najveći dio naše zemlje je oslobođen. Ustaška država je imala svoja obilježja još samo u pojedinim mjestima. Skupa sa jedinicama okupatora povlačili su se razni kvislinzi i drugi saradnici.Tih dana stigla je vijest da je Hitler dao saglasnost za napuštanje Sarajeva. Luburić je pobjegao iz Sarajeva 4. aprila 1945. Tog istoga dana došao je u Sarajevo Ivica Frković, Pavelićev ministar, da realizuje Pavelićev nalog za povlačenje. Pošto nije našao Luburića, nalog je predao ustaškom pukovniku Franji Sudaru, kao najstarijem ustaškom oficiru, po činu. Sudar je pismo o povlačenju pročitao pred oko 15 ustaških časnika, među kojima su bili: ustaški dopukovnik - hadži-hafiz Akif ef. Handžić, ustaški stožernik — Stjepan Barbarić, ustaški stožernik iz Mostara - Tomislav Mesić, ustaški bojnik - Dragutin Krema, ustaški bojnik - Kazimir Grulih, član Uleme Medžlisa Alija ef. Aganović i drugi. Odmah je dat nalog za povlačenje svim vojnim jedinicama i činovničkom aparatu.Tada je konstatovano da je za evakuaciju potrebno 1.300 vagona samo za potrebe ustaša, međutim, Nijemci su imali dvije, a ustaše samo jednu kompoziciju od po 20 vagona za jedan dan. Pored toga, na aerodrom Rajlovac stigla su četiri transportna aviona u kojima će bježati ustaški  glavari. Ustaške glavešine i drugi zlikovci uspaničeno organizuju bjekstvo i posljednjih ostataka raznih policijskih i drugih prirepaka. Zlikovci Ustaške tajne policije, Vojnog redarstva i Političkog odsjeka Župske redarstvene oblasti (ŽRO) vide se na svakom koraku. Vuku robu i druge dragocjenosti koje su ranije opljačkali. Mnogi su zaboravili prijatelje, a neki čak i porodice. Hvatali su se ko je za što stigao. Vozovi su prepuni, kada je ponestalo vagona, korišteni su kamioni. Posljednji su krenuli pješice.

U gradu se osjećala neobična uznemirenost među vojnicima. Poraz je bio očit. Nacisti i njihove sluge ga teško priznaju, bar ne javno. Ipak se desilo nešto što se nije moglo očekivati. Poslije podne 5. aprila, došao je jedan njemački kapetan u kancelariju predsjednika tadašnjeg “Župskog odbora hrvatskog Crvenog križa”, dr Ivana Pavičića. Predao mu je pismo, na njemačkom jeziku, u kome piše: “Internacionalnom Crvenom krstu Sarajevo. Pošto mi večeras napuštamo Sarajevo, to se pozivate da odmah preuzmete zarobljenički logor u Sarajevu - Vojvode Stepe ulica u kome se nalaze zarobljenici - bolesni od  tifusa.” Iznenađen neočekivanim postupkom Nijemaca, dr Ivo Pavičić je odmah pošao sa još jednim službenikom Crvenog krsta da preuzme logor. Došao je u jednu drvenu baraku u kojoj je ugledao stravičan  prizor. Ležalo je oko 100 bolesnih zarobljenika ispaćenih i iznemoglih. Komandant logora nije imao ni spisak zarobljenika. Rekao je: “Važno je da Vam predam po broju ljude”.

Dva dana prije oslobođenja, agenti ŽRO, zajedno sa uhapšenim kriminalcima i prostitutkama, tovarili su na kamione arhivu Uprave Župskog redarstva s namjerom da je spale u kotlovnici Fabrike duvana, dok je dio najpovjerljivije arhive koja je pripadala  političkom odsjeku, ranije spakovan i otpremljen u Zagreb. Kotlovnica Fabrike duvana je bila najpogodnije mjesto za paljenje arhive. Istina, kapacitet je bio mali, a vrijeme kratko, tako da je posljednji dan pred oslobođenje, sva prostorija u kojoj je smještena kotlovnica bila zatrpana raznim papirima i zapaljena. Međutim, ustaše,  ipak, nisu uspjele uništiti glavne fondove razne arhivske građe.

Naše udarne grupe sa Bistrika i Vratnika prve su stupile u akciju. Aktiv sa Bistrika, posebno njegov rukovodilac Galib Fešta, angažovao se na čuvanju mostova na višegradskoj pruzi i na Miljacki. Negdje oko podneva, 5. aprila, Galib Festa je, u dogovoru sa nekim domobranskim oficirima, zauzeo zgradu divizije (današnja komanda VI armijske oblasti). I druga mjesta u gradu, kao što su Električna centrala, Glavna  pošta, Glavna željeznička radionica i Ložionica, bolje rečeno, cijeli željeznički  čvor, most na Vrbanji, samostan u Kovačićima itd, ilegalni pokret je nastojao da zaštiti, u čemu je dobrim dijelom i uspio. Sve ove akcije su  obavljene prije ulaska jedinica JA u Sarajevo. Najteže zadatke su imale udarne grupe koje su štitile objekte nizvodno od Vijećnice (Glavna pošta, Pravosudna palata, Električna centrala, Fabrika duvana itd.). Okupator je želio te objekte potpuno uništiti.

Prilikom povlačenja, iako je većina neprijateljskih vojnika i civilnih činovnika vodila računa o spasavanju vlastite glave, bijes nije napuštao fašističke zločince. Njemačkim jedinicama, pod zaštitom tenkova, uspjelo je da unište neke administrativne zgrade, modernu rotaciju štamparije “Jugoslovenske pošte”, štampariju “Drina”, dva magacina, kotlovnicu i neke mašine u Fabrici duvana. U noći od 5. na 6. april strahovito je odjeknula eksplozija tvrđave na Humu. Detonacija je bila tako silovita da je popucao veliki broj prozorskih stakala u gradu i srušile su se mnoge  trošne stambene zgrade. Prema nekim podacima, u tvrđavi je  bilo oko 200 vagona avionskih bombi i druge  municije.

Valter je nastojao da svugdje bude prisutan. Odlazio je od jedne do druge udarne grupe, utvrđivao stanje i procjenjivao situaciju i davao uputstva. Kada je bio u Pošti, saznao je za požar u Fabrici duhana. Tada je Vojo Osmokrović našao vatrogasce i naredio im da odmah krenu na gašenje požara. Zajedno sa vatrogascima Vojo i Valter su krenuli prema Fabrici duhana. Kada su pošli iz fabrike u današnju Brankovu ulicu, ispred broja 1,  eksplodirala je granata od koje je na mjestu poginuo Valter, a Voji Osmokroviću su ozlijeđene noge dok su neki vatrogasci ranjeni. Građani Sarajeva dočekali su šesti april 1945. godine, dan oslobođenja grada, dan slobode, dan za koji su mnoge Sarajlije dale svoj život.

 

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search