LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home FELJTONI Zapis iz Albanije
Zapis iz Albanije PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 02 Kolovoz 2017 09:22

 

Tekija TiranaBektašije i bektašijska tekija u Tirani (3)

Prof. Dr Jasna Šamić, Pariz-Sarajevo, a evo i Tirana

Ako želim da odem na grob Sari Saltika u Kruju (legendarni junak sahranjen u tom gradu), daće mi svoja kola sa klimom, otići ću do samog vrha, do groblja direktno, tamo se pomoliti ili poželjeti nešto, što će mi se ispuniti. Kad god zaželim.

„I dođi opet kad god zaželiš!“, kaže.

Podsjetimo se: Sari Saltik je živio u 13. vijeku, a pripisuju mu mnoge podvige. Ne zna se tačno gdje mu je grob, ali Bektašije Balkana su ubijeđeni da je jedan od njegovih brojnih tabuta zakopan u Kruji. Jedan od njih je, kako neki vjeruju, i u bivšoj bektašijskoj tekiji na Buni kod Mostara. Postoji Sari Saltikov prilično posjećen i dosta obnovljen Mauzolej i u Bagdadu. Legenda veli, naime, da je njegovo tijelo pohranjeno nakon njegove smrti u sedam tabuta u različitim gradovima svijeta. U svakom od tih sarkofaga, kad bi ga otvarali, naišli bi na Sari Saltika lično, živog.  

Ne znam koliko je trajao naš susret s Edmond-dedeom, koji sam pokušala više nego ispričati, uslikati riječima, kao da pravim knjigu snimanja. Pomalo zbunjena svim što sam vidjela, zaboravila sam duhovnjaku postaviti ona osnovna pitanja koja bih postavila prirodno da sam se još uvijek aktivnije bavim istraživanjem. Ili da je tog dana bilo manje vrelo:

Možemo li vidjeti prostoriju gdje obavljaju zikr – ritual koji se sastoji od molitve i invokacije Božijih imena - ; nazivaju li tu prostoriju semahana, da li to obavljaju u turbetu kao neki, što sam čitala  –  Edmond dede me je u jednom času pitao jesam li vidjela Turbe Tekije  - ; imaju li zikr poput svih drugih redova, kao što imaju neke Alevije (Alevidi) i Bektašije u Turskoj ?

Zaboravila ga pitati u čemu se sastoji njihov Ajini Džem (Ayini Cem), pjevaju li, a pretpostavljam da pjevaju, duhovne pjesme zvane nefes  - od turske riječi uzdah, dah, za vrijeme tog rituala, Džem (Cem);  je li se tako zvao i ritual koji su imali 10. jula, za koji nisam znala, a koji su obavljali u dvorištu Tekije, usred noći; da li poznaje ritual Mum Söndü, o kome je pisao kontraverzni  turski pisac Yakup Kadri Karaosmanoglu, u romanu „Nur Baba“...

A nadasve sam zaboravila da ga pitam postoji li „bektašijska tajna“. I ako postoji, šta je to. Makar mi ne odgovorio. Jer ne bi bila tajna.

Nisam gledala na sat. Vrijeme je brzo prošlo.

Slikali smo se skupa više puta.

A onda smo osjetili da treba da ga napustimo. Čime je on zauzet? Molitvama? Razmišljanjem? Možda. Ali i svakidašnjim pitanjima. U što ću se uvjeriti nešto kasnije.

Nakon susreta sa duhovnim vođom ovog derviškog reda, njegov pomoćnik, koji je sve vrijeme bio s nama, istakao je pred direktorom Muzeja i Arianom da je Edmond-dede bio tako blagonaklon prema meni „jer mi je na licu ispisano srce“.

Jako lijep kompliment od jednog duhovnjaka.

(Uostalom, sa velikim umovima uvijek sam se dobro slagala. A mali su me htjeli kamenovati. Što i nastavljaju.)

Cijelo mjesto je u mramoru ukrašeno arabeskama. Sve to održava bektašijsko bratstvo iz cijelog svijeta. Muzej je izuzetno bogat i govori o istorijatu Bektašizma od početaka do današnjih dana. Na prvom mjestu, tu je već pomenuta Porodica: Ehli bejt. Direktor citira nekoliko Muhammadovih misli, od kojih su mu neke posebno drage, pa i ona da bez rada nema ništa, a da je za vjeru važno da ima svoju zemlju (gdje će se i za koju će se moliti). Naravno da je to važno za njih, jer Bektašije su nosioci albanskog nacionalizma, i to  još odavno, mislim. Sve je na albanskom, i vrlo naporno pratiti i upamtiti.

Potom odlazimo da razgledamo fotografije i kratki životopis osnivača Bekštašijskog reda, Hadži Bektaša Veli-a, koji je imao dva velika učitelja, Lokmana, i Jesevija (obojica su pisci). Jesevi je odmah primijetio da ima izuzetnog đaka, drukčijeg od ostalih, koga je i podržao, a podržavaće ga i kasnije. Od njegovih misli, direktor ističe jednu: Bez znanja, svijet je prazan.

Mi priznajemo i hrišćanstvo i paganizam, i šamanizam od kojih potičemo, ali su ajeti iz Kurana takođe u osnovi našeg vjerovanja. Nisu isto što i Alevije, iako taj pokret često nazivaju jednim imenom: alevijsko-bektašijskim. Alevidi su borbeni, ratoborni, mi, Bektašije smo pacifisti, uvijek za mir. To je razlika između nas i Alevida. 

U tom času, direktora Muzeja zovu hitno na sastanak sa babaijem.

Arian i ja obilazimo sami muzej. Odlazimo do sobe za kafu, kafe odžak, sa minderlucima pokrivenim ovčijom kožom, što je jedan od bektašijskih običaja. Vidimo i ogromnu posudu za pripremu ašure, jela koje se sastoji od raznoraznog zrnevlja i voća, a koje se priprema za specijalne praznike, naročito se njime prekida Muharremski post koji traje deset dana (riječ „ašure“ na arapskom znači deset). Tu su i lutke obučene u bektašijske nošnje: muhibbi – najniži stepen Bektašije (muhhib u drugim redovima označava samo simpatizera reda), i žene i muškarci, ovi posljednji sa rukama prekrštenim na grudima, jer Bektašije ne prave razliku između polova; tu je i baba, derviš višeg ranga, u bijeloj odjeći od glave do pete, i najzad dede, vrhovni duhovni vođa koji ima zelene detalje na sebi i tadž sa trakom od dvanaest šavova, simbolom šiita duodecimana – krunu poput one koju nosi i Edmond-dede. U posebnoj vitrini su izložene derviške kape koje označavaju stepen u redu, a mnoge podsjećaju na tradicionalnu albansku kapu.

Na jednom zidu, izvješena je ogromna slika Alijevog sina, Huseina, koji je nastradao u bitki kraj Kerbele, koga Bektašije, kao i svi šiiti, slave kao mučenika. Pored slike tog izuzetno lijepog mladića kakav je bio, kao što je - ako je vjerovati portretima -, bio i njegov otac Ali, izvješena su imena 72 žrtve, pale u istoj bitki kod Kerbele, 680. godine. (Treba li napominjati da je nakon Prorokove smrti odmah došlo do svađa oko tog ko će ga naslijediti, i da su se muslimani podijelili na one koji su bili za Muhammadovog zeta i na one koji su protiv njega? Ali i njegovi sinovi su, međutim, ubrzo ubijeni.) Zato je i broj 12 sveti broj kod Bektašija, kao i broj 40. Kod Bektašija ima i 40 mekama, ili postaja- stanja kroz koje derviš mora proći da bi „stigao“ do Boga, što mu je uopšte cilj. Pored mekama (arapski: maqam), postoje i stanice zvane hal, koje predstavljaju unutrašnja stanja, i etape kroz koje mistik prolazi.  

Legenda kaže da je Muhammad postio 40 dana.

Broj četrdeset je i u vezi sa Muhammadovim putovanjem na nebo: miradž. Prisjećam se Prorokovog noćnog putovanja iz Mekke u Jerusalem, zvanog „isra“, nakon čega je uslijedilo njegovo uspeće na nebo na krilatom konju, zvanom Buraq. Tradicija veli da se taj događaj odigrao 27. Redžepa, druge godine po Hidžri, ili 620. godine naše ere. Događaj poznat u istoriji kao Leylet al-Miradž. Nakon silaska, Muhammada je dočekalo četrdeset drugova, koji su formirali grupu od 17 žena i 23 muškarca. Oni su i prvi koji su prihvatili Otkrovenje koje mu se ukazalo u pećini Hira. Priča o Muhammadovom susretu sa četrdesetoricom predstavlja veoma značajan dio rituala zvanog Džem (Cem) Četrdesetorice. On kod Alevida predstavlja bazu njihovog učenja: poniznost, poštivanje svakog čovjeka, jednakost, što znači da sve privilegije ostaju na pragu Cem evi –Džem evi-(drukčije rečeno: biti Prorok- Božiji poslanik ne daje nikakvu prednost nad ostalim); solidarnost, itd. Legenda kaže da je, dok se penjao na nebo, Muhammad morao svoj pečat Poslanika predati jednom lavu da bi se spasio. Ali njih 40 drugova ukazali su mu na Alija. To nije istorijski Ali, Muhammadov zet, nego simbol Savršenog, Potpunog čovjeka, predstavljenog simbolično Suncem i Lavom, koji predstavlja Sjedinjenje, Jedno s Bogom. Ne treba zaboraviti ni na četiri kapije koje takođe postoje kod Bektašija: prva je Šerijat, Zakon, druga Tarikat, put kojim ide derviš da bi došao do jedine Realnosti, Hak – Istine, treća Marifet- Znanje, i četvrta Hakikat – Istinitost, Istina uz pomoć koje se shvata Hak, jedina Istina i stvarno Biće, Istinski On, Bog. 

U auli Tekije su posvuda velike fotografije Edmond-dedea sa raznim svjetskim  političarima i duhovnjacima, pa i ona sa sadašnjim Papom Franjom. Ulazimo u biblioteku da se pozdravimo prije odlaska. Prekidamo ih u poslu. U biblioteci se održava sastanak koji očito predvodi Edmond-dede lično. Pred njim i svud oko njega su brojni spisi. Paradoks mnogih sufija, posebno onih navećih, bio je da zagovaraju odricanje od svih dobrobiti ovoga svijeta, ali su većinom svi bili vrlo bogati (materijalno bogati). Tako i ova tekija odaje veliko bogatstvo koje posjeduju Bektašije. Ugledavši nas, Edmond-dede se diže, kao i ostali, ljubi i mene i Ariana na isti način kao i nakon što se pojavio u svojoj prostoriji za prijeme. Zahvaljujemo se na poklonima, na gostoprimstvu, na svemu, ljubimo se ponovo sa Edmond-dedeom, napuštamo tekiju, gdje smo ostali puna četiri sata. Vani je barem pedeset stepeni.

(nastavit će se)

Ažurirano: Srijeda, 02 Kolovoz 2017 09:26
 

Komentari  

 
0 #2 sead kubat 2017-08-13 14:56
zanimljivo. mislio sam da su svi muslimani na Balkanu suniti jer su bili pod Turskom. ako gospodja Samic procita ovo moje pitanje, bilo bi mi drago procitati objasnjenje otkud shiti u Albaniji i od kada. vidi se da je strucna za te teme, nema supljiranja nego sve cinjenice.
Izvinjavam se za mala slova. Nisam toliko nepismen, malo sam ljen.
Citat
 
 
0 #1 ivan berisov 2017-08-09 18:56
Zaista bolji kompliment se teško može izmisliti, "na njenom licu je ispisano srce". Predivan kompliment predivnoj osobi izuzetne kulture.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search