LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Zapis PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 03 Kolovoz 2017 07:55

 

Zijina majkaZapis o majci

Zijad Haračić, Sydney

Do agresije na Bosnu i Hercegovinu nisam nikada pomislio da će mi ova majčina priča pasti na um i da će se zločini u periodu od 1992. do 1995. godine odvijati po istoj matrici. Nisam jedini koji je to shvatio. Film “Remake” režisera Dine Mustafića govori upravo o istoj zločinačkoj pojavi.

Helem, još kao dijete sam saznao da su moji, sa majčine strane, porijeklom iz Foče. Begovska porodica Šuvalija. Nije mi značilo ništa ni što “sam dvostruki beg”, kako je to moja tetka Sehija znala reći. Tada mi nije bilo jasno šta bi to trebalo da znači. Prvo, nisam znao šta je to biti beg a drugo, i da sam znao, nigdje tragova od tog begluka nisam vidio. Tek će mi vrijeme donijeti nove informacije i nova shvatanja onoga što se dogodilo desetak godina prije mog rođenja.

Dijete k’o dijete, sluša, vidi, zapaža, ali uglavnom ne reaguje na to, kao da mu na jedno uho ulazi, a na drugo izlazi. Tek budućnost aktivira neke od tih nesvjesno pohranjenih informacija zavisno od nadolazećih doživljaja, događaja i situacija.

Ne mogu reći da mi je ovo što ću ovdje zapisati bilo rečeno sa nekom porukom, da se čuvam, da zapamtim, da se ne zaboravi. Ne, čak nasuprot, tada sam imao utisak, a i danas ga imam, da mi je rahmetli mati to ispričala bez prevelikog osuđivanja. Ne bez osude, ne bez bola, ali ipak nekako dokumentaristički, bez nakane da me zatruje mržnjom. Ne znam, valjda je već tih ’60-tih ovladalo bratstvo i jedinstvo tako da je i ta priča bila sa manje emocija.

A šta mi je majka Safija tada ispričala?

Stanovali su kraj Aladža džamije u Foči. Nastupila je 1943. godina poznata po pokolju muslimana od strane četnika. Skoro je gosp. Filipović ovdje na OKU objavio isječke iz knjige Milovana Đilasa “Bošnjak Adil Zulfikarpašić” u kojima se moglo pročitati koliko je Adil-beg bio afektiran obimom zločina nad muslimanima Foče, kao i cijelog Podrinja. Moja nena Mujesira i dedo Muhamed pješke izbjegoše sa četvero djece u Sarajevo, preko Jabuke, Rogatice, Pala, tako nekako. Istina, najstariji daidža Hasan je imao 19 godina, pa se može reći da nije bio dijete. Najmlađi, daidža Husein je imao 6 godina. Cijeli put su ga nosili u naramku, dedo, nena i daidža Hasan. Ostade imanje u Foči, ostade begovat, postadoše sarajevska sirotinja.

Mati je tada, te 1943. imala 9 godina, ali je imala odlično pamćenje tog vremena, imena ljudi i događaja.

U jednoj zgodi mi je ispričala kako je u Foči bila jedna begovska familija koja je drđala nekog Čedu da živi kod njih i da služi porodicu. Momak iz okolnih sela. Da ga oni nisu uposlili, gubio bi vrijeme u neradu i siromaštvu ili bi bio “uzet” od neke druge porodice da radi to isto. Ni halata ni zanata, što kažu naši ljudi. Bio je to običaj u taj vakat da dobro stojeće familije imaju poslugu. Njima je trebala mladenačka radna snaga, a Čedi je trebao način da preživi, da ne bude teret nekom svom, ako je i imao koga svog.

Ne znam, ali pretpostavljam, bilo je dobrih i loših momenata u tom njihovom životu. Bez obzira što mu je to bilo zaposlenje, slično kao što bi neko danas dobio zaposlenje kod nekog privatnika, vjerujem da se Čedo nakupio bijesa na svoje gazde. Malo je tih koji su “donji” a da se ne nakupe bijesa na “gornje”. Čak i kada za to nema stvarnih razloga, ljudska priroda je to, a kamo li ako ih ima. Je li Čedo imao razloga za bijes na svoje gazde ili nije, ne znam. Tada kada mi je ispričano šta će se desiti, nisam pitao.

Došla je i ta 1943. godina. Četnici kolji li kolji i trijebe muslimansko stanovništvo Foče. U jednom su dijelu grada pokupili žene i djecu, ponekog muškarca i sve potrpali u jednu kuću koju su zapalili zajedno sa ljudima u njoj. Repriza će se desiti 1992. u Višegradu. Ništa slučajno i ništa bez već poznate matrice. Déjà vu!

Slučaj će biti, ili namjera, ne znam reći, ali Čedo je bio među četnicima koji utjerivaše pohvatani narod u tu kuću, a među njima se našla i njegova bivša gazdarica. Priča moje majke dalje kaže da je jadnim ljudima bilo jasno šta im se sprema. Žena je zamolila Čedu: “Čedo, molim te, ubij me u mojoj avliji”. Avlija joj je bila samo preko ograde.

Molba joj nije bila uslišena. Izgorila je živa sa svim ostalim utjeranim u tu fočansku kuću, te 1943., po muslimane krvave godine.

Ono što me je kao dijete zaprepastilo, a i sada me drži zaprepaštenim je da čovjek, 1943. Čedo, a ’92. u Višegradu nekakav Lukić, može da se spusti toliko nisko, da izgubi svaku samilost prema drugom ljudskom biću. Čak nasuprot, da mu prorade najniži (namjerno ne pisem eufemizam “životinjski” jer nije primjenljiv za ovakva nedjela) nagoni. Kako normalnom čovjeku može da bude i približno razumljivo da neko ljudsko biće može u lomači zapaliti živa bića, svoje dojučerašnje komšije??? I među njima čak i djecu i bebe. Valjda zato i postoje psihijatri i psiholozi. Da probaju da uđu u psihu ovakvih ljudskih nakaza.

Nažalost, i moja majka je stradala od četničke ruke, kao žrtva terora i zločina počinjenih 1992. godine na Grbavici, preciznije u regionu onih koji su “vladali” oko tzv. Šopinga na Grbavici II . Nikada nisam saznao ko je bio zločinac. Ali o tome u jednoj od slijedećih priča.

Mezar joj je na groblju kod stadiona na Kosevu. Imala je 58 godina kada je preselila. “Popričam” uvijek s njom kada mi je teško, kada sam u dilemi šta da uradim, kada sam ljut i pod stresom, a posebno kada sam nečim povrijeđen i hoću da uzvratim, da budem tvrd, borac. Ne kažem da uvijek odustanem od reakcije, ali sam nakon “savjetovanja” sa majkom garantovano puno mekši. Nerijetko pogledam stvari i iz drugog ugla pa mi se javi razumijevanje i samislost umjesto srdžbe. Najviše hajra od toga su imala moja djeca, a i danas imaju. Odrasli su, imaju svoju djecu i znam zamjeriti što-šta, naljutim se (’nako za se, njima ništa ne govorim). Dovoljna je samo slika moje majke, koja mi izađe pred oči i blago me prijekorno pogleda kao što je znala kada sam u rijetkim prilikama znao povisiti glas na jedno od svoje djece, i moja se ljutnja ublaži u trenu. Najčešće potpuno nestane.

Neka stalno sjećanje i ovaj kratki zapis budu moj pomen na nju. Samo zapisano ostaje.

Rahmet joj dobroj duši.

Ažurirano: Četvrtak, 03 Kolovoz 2017 07:58
 

Komentari  

 
+1 #2 ivan berisov 2017-08-04 03:57
Veoma dirljivo i neizmjerno tužno.
Citat
 
 
+1 #1 Aljosa Mujagic 2017-08-03 23:08
Dirljiva prica iz stvarnoga zivota. Pitam se dali cinim nepravdu prema zivotinjama kada takve kao Cedo ili Lukic, ili ini Lukici, uporedjujem sa zivotinjama. Oni cine da moja predrasuda o genocidnom narodu postaje rigidnija i tada svoju djecu ucim da sa njima mogu biti na merhaba ili dobar dan i nista vise jer se bojim da ono sto radise njihovi djedovi i ocevi i oni nose u svojim glavama.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search