LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Istinita priča garnirana jezom
Istinita priča garnirana jezom
Subota, 05 Kolovoz 2017 10:33

 

LimbusNestvarna priča

Ivan Berisov, Portugal

Jedno ljetno popodne pijuckajući kafu sjedio sam ženom, sestrom i zetom u ugodnom razgovoru. Tek sam bio ispričao priču o jednom čudnom čovjeku iz mog komšiluka i o tome kako sam po prvi put pogledao u njegove oči. Rekoh im kako u njima ugledah žućkastu šarenicu oivičenu svjetlo plavom kružnicom (limbus). Kako bi pojačao priču i što više isprepadao prisutne dodah, kako sam tog trenutka gledao u oči đavola.

– Odakle znaš? – prva se trznu sestra, poslije šoka koji sam joj priredio. Gledala me je zapanjeno svojim prelijepim zelenim očima, a njena plava kosa bez ijedne sijede se jedva primjetno pridigla na glavi. Što je u tom trenutku pomislila, naravno, samo ona zna, ali se može pretpostaviti kako je pomislila da sam u tom trenutku skrenuo pameću.

– Pročitah o tome u jednom članku, gdje je bio dat opis đavoljih očiju. - odgovorih joj, ne obraćajući pažnju na njen prestrašeni izraz lica, te joj navedoh primjer jedne svima poznate zlokobne istorijske ličnosti, koja je, prema navodima, imala upravo takve oči.

Zet, koji je ćuteći, spustivši glavu, naizgled nezainteresirano slušao ono što sam tek bio ispričao duboko se zamisli, a onda me ozbiljno pogleda i na moju priču nastavi svoju, koju u ovom tekstu imam namjeru da prepričam. Već sam se više puta uvjerio da je moj dragi zet izvanredan usmeni pripovjedač. To mogu da kažem na osnovu niza njegovih izuzetno zanimljivih priča, jedinstvenih po svom sadržaju i prava je šteta što ni jednu od njih ne dozvoljava objaviti, plašeći se, kako mi je već jednom rekao, da se netko ne prepozna u njoj.

Ali, za ovu njegovu priču, dao mi je dozvolu da je objavim. Priča će se, kao što ćemo uskoro vidjeti, učiniti nestvarnom, kao da je izašla iz serije Edgara Alana Poa, ali bez obzira na to, poznajući autora i njegovu izrazitu racionalnost, mogu slobodno zajamčiti čitaocima kako je potpuno istinita i kako u njoj nema ni trunke izmišljenog.

Na samom početku priče nekoliko je puta zastao raspitujući se da li sam je već od njega čuo. Uvjeravao sam ga da nisam, i tako je on krenuo i ispričao je do kraja.

I krenu: Bilo je to početkom 80-tih godina prošlog vijeka, kada sam zajedno sa kolegama-inženjerima iz moje firme bio upućen na stručni seminar u Rovinju. Nije mi se išlo i čak sam pomišljao da ne odem. Kolege su već bile otišle, a ja sam se sve do nedjelje predomišljao. Da nije bilo supruge ne bih ni otišao, ali me ona nagovori. I tako, dakle, tek u nedjelju odlučih da krenem. Kupih avionsku kartu za Zagreb, u koji stigoh u večernjim satima. Dan je već bio pri kraju. Izađoh iz aviona i krećući se po aerodromskoj zgradi u pravcu izlaza, zastanem za tren, jer ugledah jedan omanji JAT-ov avion, koji je rulao po pisti.

-Kud ide onaj avion? – izleti mi spontano iz usta.

Jedan od dvojice aerodromskih službenika, koji su stajali u blizini odgovori mi da avion samo što nije poletio za Pulu.

-Uh, koja šteta, u Sarajevu mi nije nitko rekao za tu vezu – prozborih.

-Hoćete li da poletite s njim?, - upitaše me.

-Kako da ne, samo zar je to sada moguće?

Jedan od službenika podiže Toki Voki i nakon par sekundi mi reče da se mogu ukrcati u avion. Na brzinu mi dadoše neku provizornu kartu i rekoše mi, pošto su zatvorili kase, kako ću je platiti u avionu. Nakon toga su me za tili čas smjestili u vozilo „follow me“ s kojim smo preko piste prišli avionu iz kojeg su u isto vrijeme već bili počeli spuštati trap. Popeh se u avion. Stjuardesi sam uz uzajamno ljubazne osmjehe platio kartu i sjeo u poluprazan putnički salon aviona. Putnici su me podozrivo pogledali, pitajući se vjerojatno koji sam to ja moćnik zbog kojega zaustavljaju avion?  

I tako, pukom srećom, kako sam cijelo vrijeme mislio, skratih put i nađoh se neočekivano brzo u Puli iz koje sam namjeravao prebaciti se autobusom u Rovinj slijedećeg dana u ranim jutarnjim satima.

Odsjeo sam u jednom od hotela, a u kojem tačno, više se zaista ne sjećam. Nije mi se još spavalo pa se spustih u hotelski bar. Nikoga od poznatih nije bilo, a nije ni moglo biti osim u pukom slučaju. Sjedoh za stolić i mislio sam da ću uskoro da odem u svoju hotelsku sobu. Ali, nije bilo tako. Mom stolu priđe jedan postariji čovjek zapuštenog izgleda i nemarno odjeven. Duga sjeda kosa spuštala mu se niz obraze i padala do ramena.

-Hello! - pozdravi me prijateljskim glasom i sa tim njegovim pozdravom započe naš razgovor.

On se odmah iznenadio mojim dobrim engleskim i reče da je jedva čekao da sretne nekoga s kojim bi mogao bez upotrebe mimike i na lak način porazgovarati. Tema za razgovor je bila naravno odmah tu – moj jednogodišnji boravak u Londonu, sa svim mojim doživljajima u Engleskoj. Dobro se sjećam da o čudnom slučaju na zagrebačkom aerodromu nisam progovorio niti jedne jedine riječi.

Nakon izvjesnog vremena našem stolu se približi jedan od hotelskih službenika sa recepcije i na engleskom reče mom slučajnom poznaniku: -Gospodine Džon, Vama je već uveliko vrijeme za spavanje.

Međutim Džon, nalazeći se u društvu sa mnom, samo nehajno odmahnu rukom, te se naš razgovor nastavi. Tokom razgovora više puta mi je rekao kako mu je izuzetno drago što smo se upoznali. Tom prilikom izgovori jednu rečenicu, na koju u prvi mah nisam obratio nikakvu pažnju. Smisao rečenice je upućivao na to da naš neočekivani susret zapravo i nije bio neočekivan.

Poslije izvjesnog vremena našem stoliću se ponovo približi isti čovjek sa recepcije i ponovi isto upozorenje. Ovaj put, Džon gunđajući ustade i kada sam već mislio da ćemo se razići po sobama zamoli me: -Gospodine, lijepo vas molim da me otpratite do moje sobe.

Njegov glas je imao nešto magično u sebi. Nisam odolio i krenuh za njim. Pred vratima njegove sobe mislio sam kako ću se konačno otarasiti tog čovjeka i popeti se na sprat više gdje je bila moja soba. Ali se nisam uspio otkačiti. Istim glasom, zamoli me, da još malo porazgovaramo. Ušao sam u njegovu neurednu sobu sa posvuda razbacanim stvarima, u kojoj je on po svemu sudeći već dugo živio. Zavuče ruku pod krevet i ispod njega izvuče drveni sanduk sa bocama piva.

I tako, ovaj put uz pivo započe ponovo naš razgovor. No, ovaj put on je pričao o sebi, rekavši da je dugo boravio u Africi, posebno u Keniji, gdje se upoznavao sa njihovim ljekovitim biljkama. Sastajao se i sa vračevima koji su ga upoznali sa osnovnim principima crne i bijele magije. Spominjući crnu magiju, reče kako mu se ona gadi jer šteti ljudima. Ne sjećam se da sam mu postavljao bilo kakva pitanja, a za podjelu na bijelu i crnu magiju dotada nisam ama baš ništa znao.

Što smo više pili primijetih kako ga je sve više hvatalo depresivno raspoloženje, koje se prenosilo na mene. Naš susret se neumitno bližio kraju. Rekoh mu da je vrijeme da odem, vadeći se na to kako sutra u rano jutro moram da uhvatim autobus za Rovinj. Nije se protivio, pridigao se i krenuo zajedno sa mnom prema vratima. Pogledah ga, stiskajući mu ruku i u tom trenutku primijetih kako preda mnom stoji sasvim drugi čovjek. Njegovo lice se potpuno izmijenilo i postalo mnogo mlađe. Sa ustima razvučenim u šeretski osmjeh postavi mi pitanje, koje me skoro obori s nogu: -Što kažete, kako sam sve ono izveo sa vašim avionom u Zagrebu?

Prva misao, koja mi kao munja proleti kroz glavu, bila je da sam se našao u društvu psihički bolesnog čovjeka. Zbog toga požurih da se oprostim od njega, ali on me još jednom iznenadi, te me upita onim istim neodoljivim molećivim glasom: -Dragi gospodine! Mogu li Vas pred odlazak nešto zamoliti?

Pošto sam šutio, ne sačekavši odgovor skoro šapatom izusti molbu: -Zamolio bih Vas da u jednoj rovinjskoj slastičarni, za koju ću Vam reći gdje se nalazi, potražite jednu ženu. Mnogo mi je stalo do toga da je pozdravite. Recite joj da sam mnogo umoran i da se ne osjećam dobro, te je zbog toga nisam mogao posjetiti. Znate, ona je reinkarnacija moje žene koju sam jako volio. Duša moje žene je sada u njoj.

Zgranuto sam ga gledao, a kako i ne bih. Dva šoka zaredom. Mogu misliti kako sam izgledao. Da skratim, dao mi je adresu slastičarne i ime žene, ali sam njeno ime, kojega uporno želim da se sjetim, nažalost zaboravio.

Slijedećeg dana već sam bio u Rovinju na seminaru. Nađoh, međutim, vremena da odem do slastičarne. Držali su je, kako se i moglo očekivati, Albanci. Ugledah starijeg čovjeka, koji je kako mislim bio vlasnik slastičarne i upitah da li kod njega radi ta i ta žena. On mi odgovori kako mu je to kćerka, ali me srećom ne upita zašto ga to pitam. Da me je upitao ni sam ne znam što bi mu rekao. Uzeh jedan kolač i sjedoh za sto. Pomislih da vlasnikovu ćerku, zapravo reinkarnaciju Džonove žene neću uspjeti vidjeti. Bilo mi je zbog toga pomalo i žao. Međutim, nakon kratkog vremena primijetih najprije sjenku, a onda dosta nisku ženu, sa dugom crnom kosom, koja je zastala pored stola. Prema mojoj procjeni imala je oko 30 godina.

-Pitali ste za mene? – skoro nečujno prozbori

-Da, pitao sam za Vas, ali najprije mi recite poznajete li jednog starijeg Engleza po imenu Džon?

-Da, poznajem ga – uslijedio je njen kratak odgovor

-E pa on me je zamolio da vas potražim i da prenesem njegove pozdrave. Rekao mi je da se ne osjeća dobro, pa zbog toga nije mogao doći.

-Da, znam – odgovori kratko i bez ijedne riječi ode od mene.

Zet je završio priču, a mene spopade potreba za pušenjem pa se počeh pridizati od stola. Međutim osjetih stisak ženine ruke na mojoj. Podrhtavala je. Pogledah je. Po izrazu njenog lica shvatio sam da je preplašena.

-Ne boj se – rekoh joj i izađoh na balkon s cigaretom u ruci. Cijelo vrijeme sam razmišljao o tek ispričanoj priči.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search