LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Priča za subotu
Priča za subotu
Petak, 11 Kolovoz 2017 20:17

 

Oci boje jantaraZeove oči

Ivan Berisov, Portugal

Unaprijed upozoravam čitaoce slabijih živaca da ne čitaju ovu moju priču, a onima koji će je pročitati jamčim, kako ništa nije izmišljeno.

U ranim prijepodnevnim satima mjeseca jula prilazio sam malom parku u blizini našeg stana. Za drvenim kvadratnim grubo otesanim stolom ispod prelijepe krošnje listopadnog drveta koje raste i u našoj zemlji, ali je malo poznato (košćela), sjedio je moj komšija po imenu Ze (skraćenica od Žoze) i još dok sam prilazio ugledao me je i vrebao svojim očima.

Pomislih u sebi: - Baš mi je on trebao! Htjedoh već otići na drugu stranu, ali sam se plašio da bih ga mogao uvrijediti što mu nisam prišao. I tako priđoh i sjedoh pored njega.

-Lijepo izgledate - obratih se komšiji, bivšem trgovačkom putniku, punačkom čovjeku mojih godina, širokog lica, prosijede uvelike prorijeđene kose, sa kratkom sijedom bradicom.

Prema poznatom scenariju unaprijed sam znao da neće ni obratiti pažnju na moju primjedbu i da će krenuti sa nekom svojom pričom, koja mu se u tom momentu vrtjela u glavi.

I on zaista krenu:

-Upravo sam se sjetio kako plovim u prenatrpanoj lađi. Sunce je nemilosrdno pržilo. Goli do pasa polijevajući se neprekidno vodom spašavali smo se od vrućine. Bili smo svi mladi i zdravi. Otpremali su nas u Angolu, gdje sam se zajedno sa drugima trebao uključiti u borbu protiv pobunjenika. Kada smo se već bili primakli obalama Angole, priđe mi jedan od članova posade, kojega sam od ranije poznavao i reče mi: „Zamisli Ze, ne idemo u Angolu! Kapetanu su upravo naredili da skrene brod za Gvineju Bisau, u kojoj je jučer buknuo rat“. Iskreno rečeno meni je bilo svejedno. Rat ko rat, pa bilo gdje on bio. Međutim, jako sam se prevario, jer je to bio za nas najteži kolonijalni rat, od svih koje smo vodili i mnogo nas je izginulo, mnogo je bilo povrijeđenih, mnogo oboljelo i mnogo je ostalo umno poremećeno. Proveo sam dvije godine u toj močvarnoj zemlji, sa užasnom klimom, u kojoj bijeli čovjek jedva može da opstane.

Pa nastavi:

-Srećom preživio sam rat i zaposlio kao trgovački putnik. Dobro sam zarađivao i stekao dobru penziju. Zdravlje me je služilo sve dok se nisam penzionisao, ali kako su godine prolazile postajao sam sve gori.

Znao sam kako će nakon tog uvoda po ne znam koji put podnijeti mi izvještaj o svom trenutnom psihičkom stanju, koje je u jednom periodu bilo veoma zabrinjavajuće. Liječnici su mu davali prejake doze brojnih lijekova za smirenje živaca, koji su, prema mojoj ocjeni, na njega veoma loše djelovali. Pod utjecajem tih lijekova jako se udebljao i počeo je hodati kao robot jedva mičući nogama. Videći kako čovjek propada, jednom prilikom sam mu posavjetovao, kako bi možda bilo dobro zatražiti mišljenje drugih liječnika. Izgleda da je tako i učinio.    

Započe sa izvještajem:

-Već neko vrijeme pijem samo 4 tablete, jednu za stomak i tri što mi je psihijatar propisao i sada sam znatno bolje.

Nakon što to reče, kucnu prstima po tjemenu, i nastavi:

-Do prije par godina bio sam sa glavom jako loše. Budio sam se između 2 i 3 ujutro, pio ledenu vodu iz frižidera i onda bi mi se redovno priviđala palma, u krošnji koje sam vidio crnca kako puca u mene. Prestrašeno sam se bacao na krevet, obarajući u sobi sve pred sobom. Zamišljao sam da imam pušku i sa kreveta, sav se tresući, bjesomučno sam pucao i odgovarao na vatru. Sve se završavalo time što bi crnac na kraju kao kokosov orah pao ispod palme i nakon što bi se nekoliko puta prevrnuo smirio bi se u nepomičnom položaju. Onako sav oznojen i zadihan, ali sretan što sam preživio, polako sam se smirivao i uranjao u san.

-Što mogu – to su traume iz rata – dodao je sa blagim osmjehom u potrazi za razumijevanjem.

Te tupe udarce o plafon naše spavaće sobe, praćene urnebesnim urlanjem više sam puta čuo, ali nisam nikada pretpostavljao kako se soba mog komšije u tim noćnim satima, odmah iznad naše, pretvarala u prašumu, Gvineje Bisau, jedne od portugalskih afričkih kolonija, gdje im je bilo najteže, i gdje su crnci nađiđani na palmama nemilice pucali u njih.

U tom trenutku prisjetih se jedne njegove ranije priče, koja je započinjala sa ratom u toj koloniji, ali je kasnije dobila sasvim drugi i neočekivani obrt, koji će biti predmet ove moje priče. Sjećajući se što mi je tada ispričao, kao što će te vidjeti, ne bez razloga, odlučih da pogledam bolje u njegove oči.

Zbog toga ga upitah: -Gospodine Ze, kakvu boju očiju imate?

-Izvolite pogledajte – reče mi on mirno i primače svoje lice mojem.

Pogledah i ugledah oči, koje se veoma rijetko sreću kod ljudi. Upravo sam to i očekivao. Njegove oči su imale šarenicu u boji ćilibara oivičenu prstenom (stručno corneal limbus), veoma jasnih obrisa nebesko plave boje. Unaprijed sam znao da se u narodu oči u boji ćilibara nazivaju zmijskim očima, a ponekad i đavoljim. Kada sam pretraživao tipove očiju kod ljudi nailazio sam na ćilibarske oči, ali niti u jednoj prilici ih nisam pronašao u kombinaciji sa nebesko plavim prstenom. Prema tome moglo bi se zaključiti, da se radi o izuzetno rijetkim, a možda i jedinstvenim očima. Dakle po prvi put u životu gledao sam pravo u zmijske oči, da ne kažem đavolje, ali istine radi pri tome nisam osjećao nikakvu nelagodu.

Možda će izgledati čudno, ako kažem, kako sam otkrićem bio itekako zadovoljan, jer se njegova davno ispričana priča, koja me je na potezu nekoliko godina morila, zaokružila i konačno dobila potpuni smisao. Poslije toliko vremena mogao sam konačno shvatiti zašto je jedna žena vrisnula kada je ugledala njegovu sliku, ali o tome na kraju priče.

Da, bilo je to prije nekoliko godina, kada su nas komšije pozvali na ručak u njihovu vikendicu u blizini Lisabona. Meni se nije išlo, prije svega zbog toga što ih nisam ni najmanje simpatisao, a osim toga, pitao sam se o čemu da razgovaram s tim ljudima koje apsolutno ništa nije interesiralo u vezi naše zemlje i naše kulture. Čak su im i naša imena bila nepoznata i niti su ih ikad pokušali izgovoriti. Bili smo i ostali za njih bezimeni, došljaci bez korijena i bez vlastite prošlosti, poput onih naroda koje su kolonizirali. Prema tome, što da idem? Dugo sam se opirao, ali na uporno nagovaranje moje mnogo društvenije supruge, na kraju sam, kao što to najčešće biva, popustio i krenuo u neželjenu posjetu.

Kada smo stigli uslijedio je ritualni razgled vikendice, prilikom čega mi je Ze ne bez ponosa rekao da ju je poklonio ženi za godišnjicu braka. Gradio ju je kriomice unutar jedne drvene barake koju je sa zemljištem kupio, a onda kada je bila završena baraku je srušio. Na taj način nitko mu ništa nije prigovorio, a osim toga izbjegao je plaćanje poreza. Ovdašnji opštinski državni službenici, koji se „satiru od rada“ baš onako kako se satirao dio naših radnika i službenika, pod udarničkom parolom „radio ne radio, svira mi radio“, sigurno sve do sada misle, kako se na tom mjestu baraka i dalje nalazi. Uostalom, briga ih za to, jer što da natovare jedan problem više u svoju „mukotrpnu“ svakodnevnicu?

Nakon što smo ručali majstorski pripremljenu zečetinu (da jedem zečetinu nisam ni pojma imao, jer mi se nisu usudili reći, a o tome sam saznao tek kad sam se vraćao kući) Ze i ja smo se izdvojili, izašli u dvorište obasjano blještavim suncem i pod razapetim suncobranom, uz pijuckanje domaćeg vina započeli razgovor.

Međutim, razgovor je od samog početka skrenuo u monolog u kojem sam imao ulogu samo slušaoca. Nije ni moglo biti drugačije, jer kao što sam već rekao, sve što bi dolazilo od mene njega ni najmanje nije interesiralo. U početku se nisam odmah predao i tu i tamo uletio bih sam ponekim pitanjem ili primjedbom, ali se svaki pokušaj završavao mojim totalnim porazom. Najviše što sam postigao, to je da izgovorim pola pitanja ili pola rečenice.

Na kraju sam shvatio kako je njemu, stalo samo do njegove vlastite priče, koju je izgleda unaprijed pripremio i brinuo se cijelo vrijeme da li će mi je uspjeti ispričati do kraja. Ali, zašto baš meni, strancu i skoro nepoznatom čovjeku? Na to pitanje nisam našao odgovor.  

Njegov monolog je krenuo od doživljaja u kolonijalnom ratu iz kojeg je i pored svih opasnosti, uključujući i tumbanje sa džipom kojim je sletio u provaliju, na čudesan način izašao nepovrijeđen, odnosno, kako je rekao, bez najmanje ogrebotine.

Mislio sam da ću i ja njemu bar nešto reći o našem ratu, ali u tome nisam uspio.

Kada mu je priča o dogodovštinama u ratu koji je preživio dodijala, on iznenada skrenu razgovor na medicinsko-psihološku temu, koje se sjetio, kako mi se u prvi mah učinilo, onako bez veze, kao što bi bilo bez veze, ako bi mu onako iz čista mira započeo pričati priču o Snjeguljici i sedam patuljaka

I tako, ispriča on meni kako se jedna žena stalno žalila na bolove u grlu i hodala trošeći silne novce od liječnika do liječnika, ali joj oni nisu ništa nalazili i tvrdili kako je potpuno zdrava. Na kraju izgubivši svaku nadu da će joj pravi liječnici pomoći ode kod nekog nadriliječnika, koji je upita da li i njenog muža boli grlo. Odgovorila je potvrdno, na što joj ovaj reče kako je za njega slučaj postao jasan. Po njegovom mišljenju ona pati od bolova, koje njen muž prenosi na nju i da zapravo treba liječiti njega.

Nakon ovog uvoda, koji mi se učinio bez veze, reče mi kako njegova kćerka, preživljava pravu dramu i kako već dugo hoda od psihijatra do psihijatra, jer s vremena na vrijeme, kada je sama u stanu, priviđa joj se stariji potpuno nepoznati čovjek koji sjedi s njom u istoj sobi i ne progovarajući ni riječi mirno posmatra i prati je na svakom koraku. Zvala je u pomoć muža, pa i svoje roditelje, ali kada bi oni onako najednom banuli u stan čovjek bi iščezavao, te ga prema tome nisu ni mogli nikada ugledati, a ona im naravno nije mogla ništa dokazati.

Prođoše me žmarci i poželjeh što prije otići, ali morao sam da saslušam priču do kraja.

-Liječnici naravno ne znaju što je sa njom i daju joj neke tablete za smirenje, koje nimalo ne pomažu. Ali, eto, ja znam što se sa njom dešava.

Nisam stigao pitati što, i on nastavi:

-Moja kćer se te more neće nikada otarasiti, jer ja tu moru prenosim na nju! To je od mene – reče mi ne trepnuvši okom i zatim nastavi:

-A i sa mojom ženom se sve isto dešava.

(Kasnije je moja žena saznala od dotične o čemu se radi, ali kada sam je skoro pitao o tome, rekla mi je pomalo uznemireno, kako je njenu zastrašujuću priču jedva uspjela potisnuti iz svog sjećanja. Zbog toga više nisam ni pokušao da od nje bilo što saznam).

Već tada sam bio podobro uznemiren, ali sam svim silama nastojao da svoje uznemirenje što bolje prikrijem i da se pred tim u najmanju ruku čudnim čovjekom ponašam kao da razgovaramo o vremenu.

Nakon kratke šutnje, nastojeći da u svojoj tvrdnji bude što uvjerljiviji, Ze mi ispriča o još jednom događaju, koji je bio kulminacija svega i koji me je na kraju potpuno dotukao.

I kaže on meni:

-Jednog dana žena odluči da ode do vračare u očekivanju da joj ona pomogne u rješavanju nekih njenih ličnih problema. Pošto me je zamolila da s njom ne ulazim, ostao sam u čekaonici. Čim je ušla ja sam se nečujno, na vrhovima prstiju, prišunjao vratima i stavio uho na njih. Razgovjetno čujem, o čemu razgovaraju. U jednom trenutku shvatih kako razgovaraju o meni, te začuh kako je vračara pita da li je ponijela sa sobom moju sliku. Zavladala je tišina sa jedva čujnim šuškanjem. Ali koju sekundu kasnije iz ordinacije se razliježe stravičan vrisak vračare sa povicima: „Sklonite tu sliku od mene!“ Takav vrisak, vjerujte, u životu nikada nisam čuo i kao da mi još odzvanja u ušima. I sam sam se bio prepao i odskočio od vrata. Brzo se pribrah i ponovo prislonih uho. Vračara, nije prestajala da viče, jer se valjda moja žena zbunila i nije sklanjala sliku. Poslije, kada se sve stišalo ugledah moju ženu na vratima razbarušene kose i sa isprepadanim izrazom na licu.

I tako je priča bila ispričana. Gledao me je kao da je očekivao da ću mu nešto reći. Ali, meni više nije bilo do toga. U mojoj glavi se stvorio haos i neko pritajeno neraspoloženje i na kraju želja da što prije odem. Vrtjela mi se čak i suluda pomisao da mu u vidu šale kažem: - Znači, prepoznala te je!, - ali mu naravno tako nešto nisam rekao.

Kasnije sam se pitao da li je očekivao neki savjet, ili neko mišljenje od mene, neku podršku ili pomoć? Ne znam, ali sve i da sam pokušao ne bi mu ničim mogao pomoći, a u kasnijim susretima s njim više se nikada nismo vratili, na istu temu.

Njegovu kćerku ponekad viđam. Saznao sam da se razvela od muža i otišla iz onog stana i izgleda da se konačno uspjela riješiti priviđenja i one more, koja ju je pratila. Čovjek koji ju je godinama sablasno posjećivao možda je iz njenog života zauvijek iščezao i više se neće pojaviti?

Pomislih, nije li sve prošlo, otkako je i Ze postao bolje i otkako su ga crnci prestali napadati i pucati na njega skriveni u krošnjama palmi Gvineje Bisau? S vremena na vrijeme postavljam samom sebi pitanje, a možda ćete i vi sami postaviti: -Zar je moguće da je Ze bio u pravu?    

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search