LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home FELJTONI Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste"
Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste" PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 28 Rujan 2017 09:42

 

Rafael BobanRafael Boban – portret jednog ustaškog “antifašiste”

Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (2)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Rafael Boban rođen je u Bobanovoj Dragi, Sovići kraj Gruda, 22. prosinca 1907. godine. Bio je djelatni časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije, iz koje je emigrirao 1932. godine. Odmah nakon toga, priključuje se grupi ustaških emigranata koji se vraćaju u Kraljevinu Jugoslaviju kako bi podignuli „Velebitski ustanak“. (Ante Moškov, „Pavelićevo doba“, Laus: Split, 1999) Boban vrlo brzo napreduje u hijerarhiji ustaške emigracije koja se tada nalazila u fašističkoj Italiji. Brojna su svjedočenja njega, kao politički iznimno važne figure, koja je nemali broj puta bila jezičak na vagi kada se radilo o sudbini pojedinih ustaša, a koji su padali u nemilost zbog političkih sukoba unutar ustaškog pokreta. (Marko Grčić, Tko je tko u NDH, Minerva: Zagreb, 1997, 42)

Boban se vraća zajedno s poglavnikom Pavelićem u Hrvatsku, 10. travnja 1941. godine, po osnutku NDH, te se odmah prebacuje u Bosnu i Hercegovinu kako bi tamo uspostavio suverenitet ustaške države.(Prema riječima obavještajnog agenta njemačkog atašea Hansa Helma koji je sredinom 1944. godine sastavio izvješće o Bobanu: “Vraća se sa ostalim emigrantima u Kupres i odmah počinje sa masovnim klanjem Srba“. Vidi: SDS, 013.4.3)

U Bosni i Hercegovini Boban djeluje zajedno s Jurom Francetićem, s kojim osniva Crnu legiju. Nakon Francetićeve smrti, Boban preuzima vodstvo nad V. ustaškim stajaćim zdrugom koji je djelovao po zapadnoj Hercegovini i Bosni. Kroz cijelu 1943. godinu njegova jedinica doživljava teška stradanja u borbi sa sve jačim partizanskim divizijama i brigadama. Koliko je situacija bila dramatična istaknuo je i Ivan Kirin Ico nakon rata, na saslušanju OZNA-e, opisavši je riječima: „Nakon smrti pok. Jure Viteza Francetića preuzeo je zapovjedništvo Crne legije koja je tokom borbi skoro sva izginula“. (HR–HDA–1549– Zbirka zapisa upravnih i vojnih vlasti Nezavisne Države Hrvatske i Narodnooslobodilačkog pokreta (ZIG NDH), kutija 115, II-28, 1335) Takvu katastrofalnu situaciju koja je zadesila Bobanovu Crnu legiju potvrđuje i njemački obavještajni agent „Bijeli Franjo“, koji 7. lipnja 1944. godine izvještava kako su, usred velikih gubitaka i slabog vodstva, borci počeli masovno bježati iz formacija te da su oni koji su ostali u postrojbama bili potpuno demoralizirani, a održavali su se tako što su pljačkali okolicu. (HR–HDA–1561-Služba državne sigurnosti (SDS), 013.4.3) Stoga, krajem 1943. godine, Bobana s ostacima Crne legije povlače iz Hercegovine u Zagreb na popunu. Ivo Rojnica, ustaški dužnosnik na području Dubrovnika, o prebacivanju Bobana i njegove Crne legije, govori kako se Bobana „(…) prebacuje s ostacima Crne legije u Podravinu, da u nepoznatim krajevima popuni izgubljeno ljudstvo, jer na području Bosne, gdje je Boban djelovao, nitko živ nije htio u sastav odreda pod njegovim zapovjedništvom.“ (Zvonimir Despot, „Tko je bio Rafael Boban,“ Večernji list, 20. kolovoza 2013)

Uspostava sigurnosti i smirenja u Podravini i Prigorju

Poglavnik NDH Ante Pavelić, prilikom dodjele vojničkog reda željeznog trolista II. stupnja Rafaelu Bobanu, objavljene u Vjestniku Ministarstva oružanih snaga 14. rujna 1944. godine, ističe kako to priznanje dodjeljuje radi „priznanja osobne hrabrosti i vrlo pobudnog vodstva prigodom poduhvata protiv odmetnika u razdoblju od veljače do srpnja 1944. u području Koprivnice – Kalnik – Ivanšćice i na Bilogori, uspjevši neprijatelju zadati teške gubitke te uspostaviti sigurnost i smirenje u tom kraju.“ (Medalju je zapravo primio 5. rujna 1944. godine, vidi: Vjestnik Ministarstva oružanih snaga, Zagreb, god. IV, br. 42, 1841)

Odmah po padu Koprivnice u koju su ušle jedinice V. ustaškog stajaćeg zdruga, 9. veljače 1944. godine, počela je represija, odnosno djelatnost “smirenja” i uspostava “sigurnosti”. Dan ranije, ustaše su u Velikom Botincu, selu u okolici Koprivnice strijeljale i zaklale 20 ljudi, od kojih je najmlađa žrtva imala 6, a najstarija 76 godina. Na sam dan kada su u Koprivnicu ušle snage NDH, u selima Veliki Poganac i Koprivnička Rijeka strijeljana je i zaklana 31 osoba. (Franjo Horvatić, „Ustaški zločini i teror u Koprivnici i okolici 1944. i 1945. godine“, Podravski zbornik, Koprivnica, 1980, 38–41) Takav tip obračuna s nedužnim stanovništvom sela, za koje se smatralo da su partizanska, nije bio ni prvi ni zadnji na prostoru Podravine i Prigorja. Radikalizacijom ratnog sukoba, takav tip ustaške “pacifikacije” postat će sve češći, a Boban će se u tom smislu, sa svojim „crncima“ pokazati kao pravi ekspert. (Severin, Velika Trnovitica i Velika Mučna sela su koja su nastradala od Crne legije. Vidi: HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 355, 25118; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 432, 33924; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 347, 24245-24263)

Čak i prije spomenutih zločina [za koje nije sigurno jesu li za njih odgovorne bojne V. ustaškog stajaćeg zdruga ili Poglavnikovog tjelesnog sdruga (u nastavku teksta PTS) jer su zajedno djelovale na prostoru oko Koprivnice], Bobana se dovodi u direktnu vezu sa zločinom nad žiteljima Ludbreškog Ivanca koji je na pravoslavni Božić 1944. godine zapaljen, tijekom čega su ubijena dva civila starijih godina. Svjedok Panto Vuković potvrđuje kako je ustašama koje su počinile zločin zapovijedao Rafael Boban. Naravno, radilo se o odmazdi jer je Ludbreški Ivanec smatran partizanskim selom. (HR-HDA-306 - Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske (ZKRZ), kutija 375, 28799)

Dobar dio građana Koprivnice i okolnih mjesta našao se na udaru represije odmah po vraćanju Koprivnice pod upravu NDH. S obzirom na tempo uhićenja po zauzimanju Koprivnice, zatvori su ubrzo postali premali. (HR-HDA-1561-SDS, 013.0.14; O uvjetima života u prenatrpanom zatvoru u Koprivnici vidi: Zvonimir Despot, „Vrijeme zločina“, Zagreb, 2007, 151–152) Broj zatvorenika nije bio samo posljedica nesmiljene represije jer je Poglavnik u veljači 1944. godine objavio amnestiju za sve građane koji su bili u partizanima ili su s njima surađivali tijekom postojanja „Podravske republike“, što je za posljedicu imalo vraćanje određenog broja ljudi iz partizana. Također, na umu treba imati i relativni uspjeh ofenziva koje su provodile snage Wehrmachta i NDH, na području Podravine, Kalnika, Zagorja i Bilogore koje su tom prilikom zarobljavale borce i aktiviste NOP–a.

Uzmemo li u obzir spomenutu dinamiku i revnost Bobana te njemu podčinjenih, po pitanju nasilja nad pretpostavljenim državnim neprijateljima, ne treba čuditi što se represija po ustaškom „oslobođenju“ toliko razmahala. Tretmani koje su zarobljeni borci i aktivisti NOP–a, članovi njihovih obitelji te brojni civili koji su se našli na krivome mjestu u krivo vrijeme, mogli očekivati u tim zatvorima, razvidni su iz zaključka koji je donio predsjednik koprivničke gradske komisije za utvrđivanje ratnih zločina, Branko Švarc. (Despot, „Vrijeme zločina“, 151–152) Mučenje je bilo standardna tehnika iznuđivanja informacija iz zatvorenika. Postoji slučaj Petra Šaša, zapovjednika udarne čete partizanske brigade „Matija Gubec“, kojega je zajedno s četom, Crna legija opkolila u jednoj klijeti. U borbi je poginulo 23 partizana, a sedmero ih je uhvaćeno prilikom pokušaja proboja obruča. Njih je petero osuđeno na strijeljanje (Šaš je uspio pobjeći), dok ih je dvoje pomilovano. Šaš u svojem svjedočenju tvrdi kako je prilikom ispitivanja mučen, a u cijelu stvar upliće i Bobana kao jednog od mučitelja. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 154, 1660)

Izuzev te epizode, poznat je i slučaj ubojstva profesora u koprivničkoj gimnaziji Ljube Serdara, aktivista NOP-a i bivšeg kotarskog predstojnika Teodora Turka kojemu se zamjerala lakoća kojom je predao arhivu partizanskoj upravi po oslobođenju Koprivnice, a koji je uhićen nedugo nakon ulaska Crne legije u grad. Obojica su najvjerojatnije ubijeni 30. lipnja 1944. godine, mjesec dana nakon što je Ratni sud Stožera Ustaške vojnice iz Zagreba zatražio preko MUP–a da se Turk pred taj sud izvede.( Despot, „Vrijeme zločina“, 157–158) Žena Ljube Serdara, u svojoj prijavi komisiji ističe kako je Serdar proveo šest tjedana u koprivničkom zatvoru te navodi kako su ga tijekom spomenutog perioda mučili Ignac i Josip Dolenc, koji su za tu aktivnost tražili direktno odobrenje Rafaela Bobana. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 351, 24552) Za pretpostaviti je da je i likvidaciju koja je uslijedila odobrio Rafael Boban.

Da je uloga tadašnjeg potpukovnika Rafaela Bobana, od njegova dolaska u Podravinu i Prigorje početkom 1944. godine pa sve do kraja rata, koji je dočekao u činu generala V. hrvatske divizije (bila je to divizija oformljena oko V. ustaškog stajaćeg zdruga, odnosno Crne legije), bila centralna i ključna, u to danas nema sumnje. Već citirani Despot, nakon nabrajanja raznih nositelja ustaške vlasti u Koprivnici po njezinu vraćanju pod suverenitet NDH, zaključuje kako „(…) je svu vlast, zapravo, u svojim rukama od sada imao Rafael Boban.“ (Despot, „Vrijeme zločina“, 147) Bobanov autoritet na području na kojem je djelovao, pokazuje i karakteristika o Ivanu Petrovčiću koji je početkom 1944. godine poslan iz Zagreba u Koprivnicu kako bi preuzeo funkciju upravitelja ispostave župske redarstvene oblasti, ali je tijekom svojeg rada došao u sukob (koji u izvještaju nije pobliže definiran) s Bobanom koji ga je dao zatvoriti na neko vrijeme. (Svjedok koji donosi karakteristiku o Petrovčiću ističe kako se s obzirom na njegovo iskustvo radi o vrlo poštenom i korektnom činovniku. Možda je to set karakteristika koje su ga i dovele u sukob s Bobanom. Vidi: HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 86, II-1, 37; Petrovčić je strijeljan kao ratni zločinac i ustaški dužnosnik po završetku rata) Malo se toga događalo na ovome prostoru bez Bobanova odobrenja i znanja. Ako je netko od njegovih podređenih i djelovao autonomno, činio je to unutar vrijednosnog sustava koji je i sam Rafael Boban podržavao i gradio. (U jednom internom izvještaju Ustaške nadzorne službe (UNS) o Franji Lučiću, koji je bio na funkciji predstojnika političkog odjela zaštitnog redarstva u Zagrebu, ističe se da je potonji bio prilično nesposoban te se često koristio tehnikama mučenja prilikom istraga. Spominje se kako isti za sebe naglašava da su mu uzori Boban i Luburić. Vidi: HR-HDA-1549-ZIG NDH, II-3, 480) Onima koji su se usudili suprotstaviti slijedila je smjena, zatvor ili čak ubojstvo.

Nastavlja se….

(Ovaj detaljni analitički tekst o “vitezu” Rafaelu Bobanu, sada b “antifašisti” prenesen je sa sajta Slobodni Filozofski, 15.3.2016.)

Ažurirano: Četvrtak, 28 Rujan 2017 09:45
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search