LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Preteško je pravom dokazati da je prav
Preteško je pravom dokazati da je prav
Četvrtak, 28 Rujan 2017 20:53

 

RingispilSazlija Meho – stalni stanovnik na psihijatriji(1)

Nadan Filipović

Pred ovaj kleti rat je to bilo. Otišao Meho sa ženom i punicom Hibom kod rođaka u jedno selo u okolici Breze. Svakako, ponio saz od kojeg se rijetko odvajao. Lijepo ih rođaci dočekali, sjelilo se do kasno, pa legoše oko ponoći jer im je valjalo sutra uraniti. Teferič je u Brezi. Naime, Meho je najviše želio ugoditi punici koja ga je pazila i voljela, baš kao rođenog sina, a on je Hiba-hanumu plaho poštovao. Interesantno je da su oboje bili zagriženi navijači “Željezničara”. Znala je Hiba počesto reči: “Ja i u mene mi moj Meho bome pravo navijamo za Žeju. Kad Žejo zabije gola i kad to jave na radijonu on vas poskoči ko šejtan na kanafi i haman udari glavušom u šiše!”

I tako bi. Iđe se na teferič. Popi se kahva sabahuša, pa u auta, pravac Breza. U “stojadinu” Meho, punica i supruga, a u drugom, Wartburgu, rodica Muhiba, šćer joj Raza i curetak od 13 godina, Mejra, Razina kćerka. Muškinje ostalo za redovnim poslom, što oko kuće, što oko hajvana, što u njivi. Muhiba, koja je bila autoritet za sve u familiji dobro je znala da bi se muškarci, hem nalokali, hem bi pare bacilli na kićenje vašarskih pjevaljki. Pa im obećala da će ići slijedeći put kad bude vašar đegđe u okolini. Obećanje ludom radovanje!

A curetak Mejra sretna, presretna. Prvi joj je to teferič. Malkice se k'o đoja i nabakamila, a na njoj mini suknjica sa šljokicama. Ma, k'o mala Lijepa Brena!

Došli! Jedva poarking našli. A na teferiču nema čega nema! Okreću se janjci na ražnju, na golemim roštiljima poskakuju čevapi, oko njih se moče somuni, miriše sve uokolo, muzike sviraju pod improviziranim šatorima, pjevaljke urliču i napadno m'ješaju obnaženim guzovima i tresu sifonima ispred već supjanih “danskih” pjanaca. A oni, kolutaju uspljenim očima iz šlajbeka i vade marke, neko petomarku, neko cenera, a poneko i cvanciku, pa napadno, ono - da svak' vidi kako se “hadžije” hadžijaju - guraju novčanice pjevaljkama, neko među goleme sise silikonke, a neko bogme i u one tanke tange. Svakako sprijeda. Zaguraju, pa onda se okrenu raji pod šatorom i s neskrivenim merakom sve namigujući njuše prste koji su par sekundi bili na centimeter od njihovih nikad dosanjanih vlažnih snova. Seoski testosteron se valja teferičem kao tsunami.

A usred polja na kojem se održava teferič neumorno se okreće golemi ringišpil. Okreće se, okreće, uspori, pa konačno stane. Oni koji su se “provozali” ustupaju mjesta u ringišpilskim stolicama drugim što stoje u redu nestrpljivo čekajući da im se na visini podobro zamanta.

Raza upita: “Mejro šćeri, bil' se i ti mrve provozala na ringišpilji?”

-Jok mati, strah me je. Bojim se sama sjedit' u onoj stolici na onol'koj visini. Džabe što ima onaj lanac za sigurnost. Ha'de mati, ti sjedi, a ja ću tebi u krilo.

- Euzubillahi šejtani! Jok! Jok! Povratila bi sve ovo što sam poj'la. Znaš ti mene. Meni se i u “avtu” zamanta i muka mi dođe u drobu.

Sažali se Meho pa će: “Ha'de, bona ne bila, ako je Mejri merak da se provoza, da joj ah ne ostane, ja ću sjest', a neka Mejre meni u krilu. Čvrsto ću je čuvat'.

Mejra je bila oduševljena prijedlogom. Kliknu: “Hoću ja šnjim. Čuvaće me Meho.” Supruga mu, punica, Muhiba i Raza odmah uglas odobriše. Meho uplati duplo “ringišpilanje”, pa kad vrtuljak stade sjede u stolicu, Mejra mu hitro uskoči u krilo, a ringišpil se pokrenu, pa se poće okretati sve brže i brže.

Provozali se dvije runde. Mehi to i nije bilo plaho zabremedet, a Mejri osmjeho od uha do uha. Sva sretna.

Kad se zaakšami, sjedoše u auta, pa u selo. Pridružiše im se muški članovi familije pa večeraše, a Muhiba onda samo pred Mehu postavi siniju sa bokjalićem domaće šljive, ta natanko narezane sudžuke i suhetine. Meho dohvati saz i kroz poluotvoreni prozor u seosku se noć izvi:

Na Vratniku čudan bostan kažu,
bostandžija, lijepa Hajrija.
Do podne je bostan posijala,
Od podne ga nogam’ pogazila!
Čekajući kad će dragi doći,
Podne dođe, a dragom se nada;
Ićindija, a dragog joj nejma!
Akšam geldi, a dragi na vrata......

I tako, pjesma po pjesma, Meho kuca u saz, a kad se oponoći, legoše....valja bo’me sutra bistre glave u Saraj’vo, svak’ za svojim poslom, a rođaci, što za kravama, što u njivu.

(nastavlja se) 

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search