LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva priča za nedelju
Tonijeva priča za nedelju
Subota, 30 Rujan 2017 19:43

 

SjekiraZločin u mojoj zgradi

Toni Skrbinac, strogo prava sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

Kada sam prije dvadesetak godina uselio, zgrada je ličila na starački dom. U stanu do našeg živio je čudan par. Smežurana, bezuba starica i njen zlobni muž. Bili su, uglavnom tihi, ali ponekad se čulo kako se on dere, grdi je i psuje, a ona vrišti. Rijetko sam vidio tog čovjeka i nikada ga nisam čuo da je nekoga pozdravio. Jedne večeri su se dva stara bića svađala duže i glasnije negoli inače i ujutro je na oglasnoj dasci u prizemlju osvanulo pismo. Nevještim rukopisom, jedva čitljivim riječima, dolje potpisana starica napisala je nešto kao izvinjenje stanarima zbog buke, navodeći olakšavajuću okolnost da je njen muž preživio tešku operaciju na mozgu.

Jednoga dana – nije ih više bilo. Susjeda Tatjana iz prizemlja mi je rekla da su smješteni u neki dom. Stan je potom bio prazan, a onda sam se jednog jutra sreo s čovjekom koji ga je otključavao. Pozdravio me je bog zna kako ljubazno. Kada sam se popodne vratio iz grada, na ulaznim vratima stajala je pločica sa prezimenom: Čerimagić. Nakon nekog vremena ponovo sam sreo susjeda, bio je naglašeno ljubazan, pružio mi ruku i predstavio se: “Jaz sem Simon”. Govorio je čistim i pravilnim slovenačkim jezikom.

Za ovih dvadesetak godina u našoj zgradi dogodila su se i tri smrtna slučaja. Nastavio sam sa nekim drugima susjedima da razmjenjujem dobro jutro, dobar dan i dobro veče, ali nikada nisam nikome ušao u stan. Osim jedne večeri kada me susjeda Tatjana panično pozvala da joj dođem pomoći da digne nepokretnu majku koja je pala s kreveta.

Stoga me je prijatno iznenadio ljubazan i insistirajući poziv Simona do dođem kod njega na kafu. Stavio je odmah vodu za kafu, ali prije nego što je voda provrela, već smo nazdravili iz čaša u koje je, ne štedeći, nasuo viski. Onda mi je otvorio svoju knjigu života.

- Žene će me ubiti, moj prijatelju, zaključio je Simon prije negoli mi je opisao cijelu svoju dramu sa nekom Metom s kojom se razišao ostavivši joj kuću u ljubljanskom predgrađu Medvode vrijednu toliko i toliko para.

- Zato sam došao ovdje u Maribor i kupio ovaj stan, da mogu mirno u penziji uživati. I da ti kažem, želim naći jednu normalnu ženu s kojom ću na miru dočekati kraj života…

Simon je inače prilično očuvan čovjek. Sijeda kosa, blage crte lica, još uvijek snažno tijelo… Jedino nakon druge ili treće čašice počinje da mezi vlastite riječi, pola ih pojede prije negoli ih izgovori, tako da sam često morao reći: “Šta kažeš?”

I nakon kratkog vremena, imao sam prilično jasnu biografiju čovjeka u kojoj me je zbunjivalo jedino to što je, po sudskoj terminologiji, često mijenjao iskaz. Najprije je bio na ljubljanskoj autobuskoj prometnik, onda vozač, a nakon ne znam koje čašice mi kaže: “Znaš, mene u Ljubljani na autobuskoj znaju svi taksisti, ja sam bio direktor autobusnog saobračaja”.

Što se tiče kuće u Medvodama, i njena je cijena uskoro narasla. U početku je bila 150.000 eura, a onda: “Znaš, meni je glavno da sam se riješio te žene i ne zanima me, rekao sam, niti jedan euro. Ja sam kuću napravio, mogao sam je prodati za 300.000 eura, ali sam rekao, eto ti sve, ja odoh tražiti sebi mir i novi život”.

Moram još reći da Simon govori tečno, osim slovenačkog, i naš jezik. A kako ne bi govorio kad je rođen i odrastao u Velikoj Kladuši. No, pravo ime nisam saznao sve dok se nije naš junak pojavio u novinama… U crnoj hronici!

Uprkos godinama, mogu reći da je Simon bio i prilično nestašan čovjek. Svako malo, nova priča i nova žena. Dvije sam i upoznao, a treća, rek’o bi čovjek – bila sreća. Dok je vremešna, ali mladolika žena kuhala kafu, Simon nije prestajao da je hvali.

- Evo, Toni, hvala bogu, našao sam pravu ženu. Takvu kakva meni treba. Ona ti ima dva stana, ali sada će biti kod mene dok se ne riješe neke stvari oko tih stanova. A znaš, moja Nada ti je imala težak život. Tukao je otac, tukao je muž…

Nadi je bilo malo i neprijatno slušati kako njen Simon govori o tim tužnim detaljima iz njenog života, ali ga nije prekidala. I inače je malo govorila. Jedino što sam saznao jeste da radi povremeno za Crveni krst i Caritas. I poslušna je bila. Čim ju je Simon poslao po pive, meni kaže: “Joj, dobra je, ali ljubomorna. Jučer kad sam se tuširao, javila se onoj mojoj drugoj, zvala me na telefon i onda vidjela poruke, poludjela. Jedva sam je uvjerio da mi osim nje niko ništa ne znači”.

Jednom me Simon zamolio da kažem Nadi da bajagi mene mora negdje voziti. Samo da se izvuče. Čim smo zajedno izašli, on svojim, ja svojim putem. Ali, odlučio sam da prekinem to druženje. I nisam mu se više htio javiti ni na telefon, ni otvoriti vrata kada je zvonio. A jednog jutra probudi me vrisak: Upomooooooć! Bio sam u krevetu, a moja žena se spremala na posao. Čuo sam, kad je otvorila vrata, još jednom “Upooooomoć”, pa onda Simonov glas.

- Ne izlazi napolje, kaže mi žena: “Nada leži na hodniku, a Simon drži krvav peškir na svom uhu…”.

Policajci i Hitna pomoć došli su nekako istovremeno. Simona su odveli u bolnicu, a Nadu policajci saslušali kod komšinice Milene. Milena slušala Nadinu priču po kojoj ju je navodno Simon napao sjekirom. Kasnije došli krim-službenici, pregledali što se ima pregledati, za incident saznali i novinari i nekoliko puta naša zgrada našla se u crnoj hronici. Ali, gle preokreta!

Nada je kupila tu nesretnu sjekiru. Ostavila je u podrumu. U noći zločina zamolila Simona da je naoštri jer želi sutra s tom sjekirom otići u šumu da siječe drva. Simon mi kasnije rekao da su te noći bili ko dva goluba. I da nije bilo nikakve svađe. Krim-inspektori su vrlo brzo otkrili da je sjekiru kupila Nada, a ne Simon, kako je ona tvrdila. I tu ih je crv sumnje doveo do istine. Ujutro, Simon je još spavao, a Nada se izvukla do kuhinje, uzela sjekiru i udarila Simona po sredini glave, spavao je na boku, pa je to bilo oko uha. Nadu su zatvorili, a Simon je nakon nekoliko dana izašao iz bolnice sa ahmedijom oko glave. Sreli smo se na stepenicama. Doktori mu rekli da je imao ludu sreću pa preživio bez posljedica.

- Zašto, pitao sam Simona.

- Zbog ljubomore. Bila je ljubomorna ko pas. Ali, Toni, znaš šta, ja nju još uvijek volim…

Nisam mogao a da mu ne kažem: “Izgleda da te nije dovoljno jako udarila”.

Priča se još neko vrijeme vukla po novinama. Tužilaštvo je Nadi Horvat ponudilo nagodbu, 10 godina zatvora, nije pristala. Sud ju je osudio na 11. Simon je uskoro prodao stan i nestao. A pravo ime Simonovo saznao sam preko novina. Zvao se Sulejmen.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search