LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home FELJTONI Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste"
Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste" PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 01 Listopad 2017 23:27

 

Rafael BobanRafael Boban – portret jednog ustaškog “antifašiste”

Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (3)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Represija koja je zahvatila stanovništvo Koprivnice bila je sveobuhvatna i nedovoljno precizna. Ustanovljen je Ratni sud V. ustaškog stajaćeg zdruga koji je privodio te ispitivao sumnjivce. Većina tih ispitivanja zapravo su bila mučenja. Možda je najilustrativniji primjer koprivničkih gimnazijalaca Josipa Hercega, Josipa Bednaića, Željka Jaunikara (prezime osobe nije ujednačeno kroz izvore, no autor potpisanog teksta odlučio se za ovu varijantu), Željka Doleneca, Maile Randić i Ivana Šimdlehera koji su bili uhićeni u noći sa 7. na 8. ožujka 1944. godine. Nakon njih, uhićeno je još mnogo gimnazijalaca koji su se na bilo koji način dovodili u vezu s njima. Jedan od uhićenih, Josip Herceg, koji je preživio Jasenovac i dočekao kraj rata, u svojim sjećanjima ističe kako su u zatvoru bili strahovito mučeni od pripadnika Crne legije. (Božena Loborec, „Bila jednom jedna mladost“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1977, 72) To potvrđuje i ponovljeni iskaz Željka Jaunikara pred ispostavom župskog redarstva u Koprivnici, koje je krajem lipnja 1944. godine preuzelo slučaj ratnog suda Crne legije, u kojem decidirano tvrdi kako je njegov prethodni iskaz iznuđen pod fizičkom prisilom pripadnika Crne legije, koja je nastojala dobiti priznanje za pokušaj osnivanja ćelije SKOJ–a te organiziranje atentata na Rafaela Bobana. (HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 185, IV-3, 826) Nakon što su navedeni učenici koprivničke gimnazije proveli više od tri mjeseca u koprivničkom zatvoru te bivali izloženi brojnim mučenjima, Željko Jaunikar, Josip Bednaić, Josip Herceg, Maila Randić, Desanka Trbojević te Slava Aržišnik osuđeni su na internaciju u koncentracijskim logorima Jasenovac i Lepoglava. (Božena Loborec, „Josip Bednaić“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1988, 19; Loborec, „Bila jednom jedna mladost“, 74) Zbirka izvorne građe Nezavisne države Hrvatske, sačuvana u Hrvatskom državnom arhivu, sadrži dva očajnička pisma oca Željka Jaunikara, ujedno i činovnika u NDH, u kojima moli da se njegovo petnaestogodišnje dijete koje je pokušalo sa svojim vršnjacima osnovati ćeliju SKOJ–a u Koprivnici, pusti iz pakla kaznionice, kasnije logora u Lepoglavi. I dok su se na prvo pismo vlasti očitovale istaknuvši kako bi puštanje Jaunikara prije odslužene kazne značilo da moraju pustiti i njegove kolege, a koji po njima predstavljaju smrtnu opasnost za NDH, te da se iz tih razloga odbija Jaunikarovo puštanje na slobodu, na drugo pismo koje je pristiglo u ožujku 1945. godine nije sačuvana nikakva reakcija. Naime, Željko Jaunikar tada se još uvijek nalazio u Lepoglavi iako je vrijeme kazne na koju je bio osuđen već odavno bilo prošlo. Od osuđenih petnaestogodišnjaka slobodu su dočekali samo Herceg, Randić i Trbojević, a iz Lepoglave nikada nisu izašli Željko Jaunikar, Slava Aržišnik i Josip Bednaić. Zadnje pismo koje je Bednaić poslao iz Lepoglave bilo je uoči Božića 1944. godine i bilo je upućeno njegovoj majci: „Draga mama! Zašto ne šalješ pakete? Šalji svaki tjedan, kruha i ostalu hranu. Svakako pošalji za Božić paket. Brini se za mene. Sretan Božić svima, puno pusika mami, vaš Josip.“ (Božena Loborec, „Josip Bednaić“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1988, 19; Loborec, „Bila jednom jedna mladost“, 74)

Bitno je istaknuti kako je nemali broj gimnazijalaca u Podravini i Prigorju bio i strijeljan u odmazdama po nalogu Rafaela Bobana.

Boban i njegovi najbliži suradnici sudjelovali su u uhićenju te obrađivanju zatvorenika koji su potom nestajali u kaznenom sustavu NDH. Razina do koje su oni, kao i režim koji su zastupali, bili delegitimirani, predstavlja i činjenica da su se sada morali boriti i protiv gimnazijskih đaka. No, povijesna uloga Rafaela Bobana i njegove Crne legije koja je poslana uspostaviti red i sigurnost u Podravini i Prigorju neće biti upamćena samo po uhićenjima, nehumanim uvjetima zatvaranja, obračunu s adolescentima i mučenjima. Važnu ulogu u nastojanju da se uspostavi red i sigurnost na spomenutom području, imale su egzekucije pojedinaca te njihovih obitelji za koje se dokazalo ili sumnjalo da su povezane s NOP–om. Nakon zauzimanja Koprivnice nije trebalo dugo čekati na prva smaknuća koja su po Bobanovom nalogu započeta 10. veljače 1944. godine. Tada je strijeljana grupa od 10 ljudi. Druga egzekucija se dogodila 21. veljače gdje je strijeljano također 10 ljudi. 16. ožujka strijeljano je 20 ljudi. Zbog suradnje s partizanima, Dragutin Lukić je 26. lipnja obješen na glavnom koprivničkom trgu o uličnu svjetiljku. (HR-HDA-907-Zbirka stampata, 23/92) Nadalje, 30. lipnja strijeljana je velika grupa od 28 ljudi od kojih se dvoje uspjelo spasiti bijegom. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 288, 16484; HR-HDA-907- Zbirka stampata, 59/94), a 12. kolovoza strijeljano je 8 Srba iz Velike Mučne od strane 37. bojne V. stajaćeg zdruga. (Nakon što je i Đurđevac početkom ljeta 1944. prešao u ruke Bobana, 5. srpnja 1944. godine izvršeno je strijeljanje Ignaca Živka, Herberta Kukeca, Josipa Berte i Zlatka Mihalica na đurđevačkom groblju. Oni su, nakon mučenja i maltretiranja u lokalnom zatvoru, strijeljani kao partizanski suradnici, a javnu obavijest o strijeljanju potpisao je Rafael Boban kao „vrhovni sudski glavar“. Nakon strijeljanja, pripadnici Crne legije opljačkali su urarsku radnju Josipa Berte. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 260, 14044; Josip Berta je bio odbornik Narodnooslobodilačkog odbora te je prema jednoj prijavi prema župskom redarstvu NDH u Bjelovaru on prijavio jednog lokalnog ustašu kao ratnog zločinca nakon čega je isti po partizanskim vlastima strijeljan, vidi: HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 196, VI-2, 921) U periodu između 19. do 22. srpnja uhićena je 31 osoba za koje se sumnjalo da su na neki način povezani s NOP–om. 25. srpnja desetero ljudi iz te grupe strijeljano je na đurđevačkom groblju. (HR-HRD-306-ZKRZ, kutija 296, 17307; HR-HDA-907-Zbirka stampata, 36/11)

Izuzev ovih javnih egzekucija događale su se i one tajne, kao što je očito iz već spomenutog slučaja profesora Serdara i predstojnika Turka. No, navedene egzekucije zapravo su bile javne te su ustaške vlasti tiskale obavijesti o broju strijeljanih ljudi i razlogu njihova strijeljanja, koji je uglavnom bio napad na nekog od ustaških dužnosnika. Zbirka stampata u Hrvatskom državnom arhivu čuva tri takva oglasa koje je potpisao sâm Rafael Boban kao sudski glavar ili kao zapovjednik V. ustaškog zdruga. Sačuvani oglasi nedvosmisleno potvrđuju osobnu odgovornost Rafaela Bobana za strijeljanja taoca i provođenje odmazdi kao jednog od glavnih mehanizama kojima je Boban nastojao osigurati ustašku vlast u Podravini i Prigorju. U oglasima se gotovo stalno obećavalo da će se u slučaju ponavljanja napada na dužnosnike NDH povećati i broj strijeljanih.

Spomenute egzekucije zapravo su bile odmazde koje nam možda najbolje predstavljaju karakter ustaškog režima i njegovih nositelja jer su ujedno bile i zakonski regulirane od strane NDH. Egzekucije su ozakonjene 2. listopada 1941. godine predviđenim protumjerama koje su uključivale strijeljanje 10 partizana, odnosno članova NOP–a, kao i njegovih simpatizera, za nasilnu smrt jednog dužnosnika NDH ako se nakon deset dana od počinjenja atentata ne pronađe krivac. (Ustaše su i prije provodili odmazde po uzoru na svoje nacističke sponzore. Ovo je bilo tek retroaktivno ozakonjenje.) Rok od deset dana koji se davao za provođenje istrage, smanjio se na tri dana te se na taj način zapravo istragu lišilo svake šanse da se pronađe počinitelj. Zatim je izmjenama te odredbe u 1943. godini ukinuto ovo ograničenje od deset aktivista NOP–a i/ili njegovih simpatizera pa je procjena o primjerenoj količini ljudi za strijeljanje dana Glavnom ravnatelju za javni red i sigurnost (GLAVSIGUR) kao diskrecijsko pravo. Zadnjom izmjenom u 1943. godini, kojom je ukinuta prethodna odredba o izvršenju odmazde najmanje tri dana od počinjenog atentata, ova je odredba dobila sve svoje monstruozne konture. Time je doslovno ozakonjena bezumna i nesmiljena represija prema gotovo cijelom stanovništvu. Sada se moglo isti dan izvršiti odmazdu te se na taj način potvrdilo da istraga, odnosno pokušaj utvrđivanja individualne krivnje, za režim uopće nije bitna. Protumjere odmazde sada su se proširile i na činove sabotaže za koje su kolektivnu krivnju mogle snositi cijele zajednice i cijela mjesta ako se sabotaža dogodila u neposrednoj blizini mjesta. Odmazde su se podigle na veći stupanj jeze jer su sada, osim strijeljanja, omogućavale i vješanje taoca u javnim prostorima te se diskrecijsko pravo na odluku tko će biti strijeljan ili obješen kao taoc te koliko će to ljudi biti, sada prenijelo sa GLAVSIGUR–a na glavnog zapovjednika vojnih jedinica na njegovom području djelovanja. (HR-HDA-1561-SDS, 013.1.15) U Koprivnici, a kasnije na području Podravine, Bilogore i Kalnika to je bio Rafael Boban, koji će radi svojih vojnih uspjeha i odmazdi zaraditi titulu viteza NDH

Iako se zakonski nastojalo taoce nad kojima će se provoditi odmazda svesti na komuniste i njihove simpatizere, to često nije bio slučaj te se u grupama koje su strijeljane nalazio i određeni broj ljudi koji se nisu svrstavali u navedenu grupu. Najbolji primjer je strijeljanje inženjera Josipa Kloca i Ladislava Pupića, činovnika ugljenika u Glogovcu. Oni su uhapšeni samo dva dana prije 30. lipnja te su tog datuma strijeljani zajedno s 28 taoca na ciglani u Koprivnici bez ikakve istrage, obrade ili eventualnog saslušanja. Na saslušanje su bili prozvani tek nekoliko dana nakon što su strijeljani. Ratni sud nije ni znao da su ih nekoliko dana prije likvidirali. Riječima već spomenutog Branka Švarca, predsjednika gradske komisije za utvrđivanje zločina u Koprivnici: „Ne može se općenito utvrditi neki jedinstveni postupak ustaških vlasti ili ratnog suda. U nekim slučajevima vršeno je sudjenje i izricana osuda. No u pretežnom broju slučaja likvidirane su žrtve bez svakog sudjenja, u cilju neke odmazde ili prosto u želji likvidacije nepoćudnih.“( Citirano u Despot, „Vrijeme zločina“, 152) Početkom kolovoza 1944. godine, Poglavnik je promaknuo Bobana u čin pukovnika što je bio još jedan način na koji ga se htjelo nagraditi za sve učinjeno za spas NDH.

(Ovaj detaljni analitički tekst o “vitezu” Rafaelu Bobanu, sada bajagi antifašisti, prenesen je sa sajta Slobodni Filozofski, 15.3.2016.)

Ažurirano: Nedjelja, 01 Listopad 2017 23:29
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search