LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Priča za subotu
Priča za subotu
Subota, 07 Listopad 2017 10:11

 

BurekMaha

Ivan Berisov, Portugal

Sarajevo. Ratno proljeće 1993. Lijepo sunčano jutro. Tog dana sam bio bez radnih obaveza, pa sam kao i obično u tim prilikama krenuo iz stana prema sarajevskoj „kifli“ da za bonove kupim štrucu hljeba i Oslobođenje. Toplina proljetnog nježnog sunca uvlačila se poput melema u moju uznemirenu dušu i ispunjavala me neopravdanom nadom kako će se rat uskoro završiti i kako ću se ponovo sastati sa svojom porodicom – ženom i djecom, o kojima već dugo apsolutno ništa nisam znao. Detonacija nije bilo, čuli su se samo pojedinačni snajperski hitci.

Negdje na prilazu ugledah Faruka, mog starog prijatelja iz školskih klupa, s kojim su se moji odnosi do te mjere ohladili, da sam ga čak počeo i izbjegavati. Ali eto i pored toga, na raznim mjestima, u toku  rata već smo se nekoliko puta sreli. Od prije sam znao kako je sa svojom jedinicom kojom je komandovao prošao rat u Posavini. Kako sam kasnije čuo u slabo isplaniranim akcijama,  njegova je jedinica trpjela teške gubitke, ali njega samog, mada je uvijek jurišao u prvi redovima, metak nije ni okrznuo. Na kraju su od njegove jedinice ostali samo on i još jedan vojnik kojega je, sa pravom ili ne, svugdje predstavljao kao svog tjelohranitelja.  Zbog čega ga je ratna sudbina poštedila, prebirući po sličicama iz njegovog života, mislim da sam shvatio, ali je to za drugu priču, koju ću možda napisati, ali u koju će malo tko povjerovati. Nakon što se iz Posavine vratio u Sarajevo, vrtio se pri komandi Armije BiH, u kojoj, koliko znam, nije zauzimao nikakav važniji položaj. Bio im je vjerojatno potreban za vršenje nekih posebnih zadataka na terenima van Sarajeva i vjerojatno u Hrvatskoj.  

Kada sam ga sreo, bio je obučen u kamuflažnu uniformu bez bilo kojih vojnih oznaka. Imao je i vojničku kapu koja mu je nemarno stršala na povelikoj glavi. Nisam ga mogao izbjeći jer me je prvi ugledao i oslovio po imenu. Zastadosmo. Iz iskustva sam znao kako će mi susret sa njim donijeti bar jednu neugodnost. Ali tog jutra, donio mi je dvije.  

Pitao me je jesam li mobilisan? Odgovorih mu da jesam i da ne bude nesporazuma maših se za unutrašnji džep kockaste jakne od koje se i dok sam spavao nisam rastajao i iz njega, kao da tražim spas, izvukoh rješenje u kojem je pisalo kako sam odlukom Armije BiH mobilisan (baš ovim riječima) na radnu obavezu. Sa primjetnim gađenjem, kriveći usta, Faruk pogleda u dokument sa okruglim plavim pečatom Armije BiH, koji mu očigledno nije ništa značio. Otpljunu i reče: - Takve, kao vi, ja bih…

Međutim, ne dovrši rečenicu, mada i nije trebao, jer sam unaprijed znao što bi mi rekao. Za njega sam bio običan nitkov uz hrpu drugih pridjeva, koji se mogu dodati. Rečenicu nije dovršio i nije mi sve ono što je naumio, bez okolišanja sasuo pravo u lice, jer mu je u tom trenutku prišao mladić iz vojne policije, očito njegov poznanik. Nakon što ga je pozdravio, ne obraćajući pažnju na mene reče mu: - Jesi li čuo? Jučer smo konačno uhvatili Mahira!

- Da čuo sam – odgovori smireno Faruk i nastavi – Samo eto pokušao nam je ove noći „pobjeći“ iz vojnog zatvora, pa smo ga morali… pum, pum. Ispruživši kažiprst napravi pokret rukom kao da puca.

Mahir! Bio mi je itekako poznat, od momenta kada se rodio, ali eto u ovom ratu na moje potpuno iznenađenje i žaljenje, dospio je na stranice Oslobođenja iz kojih sam saznao za njegove „podvige“, odnosno o tome kako je sa svojom oružanom družinom bezočno terorisao slučajne prolaznike i stanovnike Mejtaša.

- I tako... nema ga više – pomislih u svojoj glavi – jadni roditelji!

Iz Sarajeva sam otišao još za vrijeme rata potpuno neočekivano spletom nevjerojatnih okolnosti, kao i uz još čudniju pomoć Faruka, čovjeka, kojega sam se ustručavao i cijeli niz godina izbjegavao. Život je zaista nepredvidljiv i pun preokreta – zar ne?   

U Sarajevo sam se kao gost po prvi put vratio krajem devedesetih, i boravio nekoliko puta kasnije. Bio sam skoro siguran da ću kao i prije negdje naletjeti na njega, ali ga više nikada nisam sreo i mada sam se raspitivao, nisam ništa saznao o njegovoj sudbini. Prilikom tog mog prvog dolaska, već sam od prvog dana imao namjeru da sa mojom suprugom, mojim neizbježnim pratiocem, odem do Mahirovih roditelja, Nusreta i Merime, kako bi im izrazili naše saučešće. Telefonski sam se najavio i s njima unaprijed dogovorio kada da dođemo. I tako, za par dana po dogovoru krenusmo u sami sumrak. U rukama sam nosio paketić kafe i kutiju sa šećerom u kocki i usput sam cijelo vrijeme smišljao riječi saučešća. Ujedno sam se prisjećao onih dana kada je Maha tek bio prohodao i o tome kako smo Nusret i ja, skoro svako poslije podne, uz mezu, piće i neprekidno pušenje, igrali šaha i folirali da ga čuvamo. Poput  munje Maha bi se s vremena na vrijeme zalijetao na niski stolić za kojim smo sjedili i obarao nam šahovske figure, a ponekad zajedno sa njima ploču, pepeljaru punu opušaka, mezu i piće, kao i sve drugo što bi bilo na stolu. Sve se razlijetalo po kuhinji, koja im je ujedno služila i kao dnevni boravak.   

- Dijete je kao „tica“! – prozborio bi po običaju Nusret, bez imalo ljutnje blagim glasom, skupljajući figure s poda i otimajući ih od Mahe, koji bi sa njima bježao i braneći se derao na sav glas.

U smiraj dana, vraćajući se sa posla, Merima bi ulazila sa bukom i gunđanjem. Ugledavši potpuni nered u kuhinji zadimljenoj od našeg pušenja, uneređenog Mahu, pod sa razbacanim opušcima, i nas dvojicu kako nepomično sjedimo, uz „uh i ah“, glasom preumorne žene, postavljala bi uvijek isto pitanje: -  Kako možete da se „povascijeli“ dan zabavljate tim drvetom?

- Tek smo počeli – odgovarao bi joj Nusret smireno.  

- Jesi li dao Mahiru da jede? – pitala bi ga i prilazila rerni da provjeri.

- Kako da ne! – odgovorio bi joj Nusret najsmirenijim glasom, poslije čega bih ga ja sa čuđenjem pogledao, jer se Nusret rerni, u mom prisustvu, nije niti jednom primakao.

Merima naravno nije odustajala i nastavila bi drobiti dodajući svakojake riječi iz svog ženskog repertoara, ali na njene pridike koje su se iz dana u dan i uvijek na isti način ponavljale ni Nusret ni ja zabavljeni „mnogo ozbiljnijim“ stvarima nismo obraćali nikakvu pažnju.  

Merima je sa Mahom iznenada i kako mi se čini u posljednjem mogućem trenutku za jednu ženu iznenada zatrudnjela, međutim tješila se time, kako će ovaj put, već kad se desilo što se desilo, nakon  dva sina, koji su već bili izrasli u momke, konačno roditi djevojčicu.

U očekivanju prinove i to djevojčice Nusret je treperio od sreće i pred porod je poduzeo velike radove na dotjerivanju kuće, kako bi je, kako je imao običaj da kaže, „uglancao kao špiglu“. U tome sam mu i ja s vremena na vrijeme, umjesto igranja šaha, pomagao. U tom periodu  Nusret je bio gotovo uvijek u veselom raspoloženju, smetnuvši u potpunosti s uma,  kako su se u njihovoj kući  po nepisanom pravilu rađala samo muška bića i da je zbog toga mogućnost rođenja kćerke, vjerovali ili ne, zapravo bila minimalna. Zar se nisu toliko puta žalili kako je sve što se rađa u njihovoj kući neizostavno muško, od mačka Čete, psa Vučka, pa do pilića od kojih bi svi izrastali u horozove?

Zbog uroka, nisam ga nikada, pa čak ni u šali na to podsjetio, a i sam sam se nadao da ću dobiti komšinicu. Kao što se unaprijed i moglo predvidjeti rodio se ponovo sin, nakon čega se Nusret povukao i odbijao svaka čestitanja. Dali su mu ime Mahir, ali su ga najčešće, posebno Nusret, zvali Maha, drugim riječima „promašaj“.

I tako, sa tim sjećanjima, došao sam sa suprugom u moje bivše naselje  ni mahalsko, ni gradsko, na periferiji Sarajeva u kojem su se kao na nekoj vrtešci, komšije stalno smjenjivale, doseljavale i nekamo odseljavale, dok sam ja ostajao, živeći u neprekidnoj nadi da će jednoga dana i naša porodica odseliti iz ovog Babilona sa narodom svake vrste, različite kulture i skoro iz svih krajeva naše zemlje.

Ali, sada kad pomislim nije ni bilo sve tako loše. Ako ništa, bar se mogu sjetiti čarobne komšinice Belme, njenog brata Mide, Nusreta, Merime, njihovih sinova, kao i nekih drugih predivnih komšija.

Prođoh sa sjetom pored stana u kojem sam sa roditeljima, bakom i dedom, a kasnije sa suprugom i ćerkicom, nekada stanovao i popesmo se uz puteljak do njihove kuće. Na meni poznatom betonskom platou, odmaknutom nekoliko metara od ulaznih vrata, vidim ih kako sjede za stolom u očekivanju našeg dolaska. Pored Nusreta sa Merimom, zatekosmo  i dvojicu njihovih sinova sa suprugama, koje nisam poznavao. Prema očekivanju, Mahira nije bilo.

Stol je bio krcat svakojakom mezom i pićem, a bio je tu još i Merimin čuveni burek u obliku zvrka, koji je, kako mi je poslije rekla, „maksuzile“ pripremila za mene.

Svi su nas srdačno dočekali, a posebno Merima. Bijela  marama prebačena preko glave  prekrivala je njenu kosu, a pošto maramu nije podvezala, rukama ju je stalno namještala. Kao i uvijek, gledala me je svojim simpatičnim svijetlim i veselim očima. Još se uvijek dobro držala. Mada nije bila krupna, uvijek se odlikovala velikom snagom, a posebno u djevojačkim godinama kada je radeći na pilani u Han Pijesku, odakle je bila rodom,  po Nusretovim riječima, prenosila balvane na plećima. „Mlada djevojka sa balvanom na plećima“ – koliko mi se samo puta zavrtjela u glavi ta fantazmagorična slika, koju nije nitko naslikao i koja mi se činila nemogućom.

Uslijedila su razna pitanja, koja su se kao na vrtešci redala jedno za drugim. Pošto se smračilo upalili su sijalicu zakačenu za granu neke voćke, koja se nadvirivala iznad stola. Bilo je prijatno toplo veče i svi smo bili nasmijani i u dobrom raspoloženju. Bilo je tu i raznih „provala“ zbog kojih bi se grohotom smijali, prisjećajući se starih i lijepih vremena, kada smo svi bili puno mlađi. Tom prilikom sjetili smo se i Mahirovih domaćih zadaća i sastava koje je iz sveske čitao na časovima SH pred čitavim razredom. Bili su to lijepi sastavi, zbog čega ga je nastavnica uvijek hvalila, sve dok ga nije zamolila da joj pokaže svesku, i provjerila da li je sve bilo dobro napisano. Mahir joj svesku u početku nije htio pokazivati, ali mu je nastavnica jedva nekako istrgla iz ruku. Zaprepastila se, jer je sveska bila potpuno čista, bez jedne jedine napisane riječi. Tek tada je shvatila, kako iz lijenosti, Mahir sastave nije pisao nego ih je na časovima trenutno smišljao i „čitao“ iz glave.

Dok sam sa bivšim komšijama sjedio u prijatnom i ležernom i nadasve prijateljskom ambijentu s vremena na vrijeme pogledao bih u kuću njihovih komšija koja se nalazila neposredno pored njihove i koja mi je odvlačila pažnju. Maleni prozori sa zaprljanim staklima su bili svi zatvoreni, bez svjetala i bez onih uobičajenih zavjesica, a sama kuća je bila obrasla travom. Prozori su me uznemiravali gledajući me onim neprijatnim „mrtvačkim“ pogledom napuštene kuće. Nisam ništa pitao, ali mi Nusret odgonetnuvši moje misli reče, mada to i nije bilo potrebno:

- Otišli su jedne noći bez pozdrava. Sretno im bilo … Eto vidiš, čuvamo im kuću i ništa joj ne fali, jer će se možda jednog dana htjeti vratiti.

U tom trenutku ponovo se prisjetih kako sam na stvari došao da im izrazim saučešće. Od prvog momenta sam to pokušavao, ali čim bih otvorio usta, netko bi upadao sa  nekom svojom pričom ili pošalicom, tako da su svi moji pokušaji propadali jedan za drugim. Pri svemu tome bilo mi je pomalo čudno, da nitko ne spominje Mahira, i da su svi veseli, kao da se ništa nije ni dogodilo. Ali, eto nakon nekoliko pokušaja uhvatih jednu priliku i gledajući u domaćicu započeh sa izrazima saučešća:

- Znam Merima što vas je snašlo…- rekoh, ali ne odoh dalje, jer je Merima u djeliću sekunde skrenula pogled i ne obraćajući apsolutno nikakvu pažnju na moje tek izgovorene riječi, prozborila: - Evo i njega!

Skrenuh i ja pogled, te ugledah mladića meni nepoznatog, širokih ramena i ne baš visokog rasta, ali koji je, odmah se to vidjelo, kiptio od snage. U prvi mah učini mi se da je to njihov podstanar i da zbog toga neprimjetno i bez pozdrava ima namjeru proći pored nas. Možda bi on tako zaista i učinio da  ga Merima ne zaustavi riječima: – Mahire sine, zar ne prepoznaješ komšiju?

– Prepoznajem ga, kako da ne – odgovori joj on, priđe i rukova se sa mnom dosta suho, bljesnuvši u polumraku svojim tamnim očima, nakon čega se odmah udalji.

Kada sam shvatio da je to bio Mahir, zagrcnuh se pićem, zakašljah se, zacrvenjeh se, izbuljih oči od kašlja, i da nisam na brzinu stavio ruku, neprožvakani zalogaj od bureka bi mi sigurno ispao iz usta.

Odmah nakon toga počeo sam se dizati u namjeri da odem. Pokušavali su nas još zadržati, ali se za mnom diže i moja supruga, rekavši da je već kasno i kako smo se i onako zadržali preko svake mjere. I tako se naša posjeta završi na način koji nismo ni u snu očekivali. Uslijedili su pozdravi uz mnoga zahvaljivanja i uz obostranu želju da se u narednim godinama ponovo sretnemo.

Vraćajući se kući bio sam i pored prekrasno provedene večeri jako uznemiren i cijelo vrijeme sam razmišljao, što bi se desilo da sam započetu rečenicu sa izrazima saučešća, zbog Farukove podvale, ipak dovršio?  Kako shvatih, od takve blamaže dijelili su me samo djelići sekunde.

- Jesi li vidjela što nam se moglo desiti?  – obratih se ženi.

- Sam si kriv! – odgovori mi ona prijekornim i pospanim glasom i više mi ništa ne reče.

Taj njen odgovor koji je zvučao poput optužbe još uvijek pamtim i nije mi sve do sada bio jasan. Ali, eto dok sam pisao ove redove najednom shvatih kako je moja supruga bila u pravu. Bio sam zaista kriv, jer sam umjesto da posumnjam povjerovao Faruku. A zašto sam trebao posumnjati - neka to ostane za neku drugu priču.

 

Komentari  

 
0 #2 ivan berisov 2017-10-08 23:07
Heli, hvala Vam na komentaru. Na Vaše primjedbe o genetici, vjerujte mi, ništa Vam ne zamjeram već Vas još više cijenim, jer se samo kroz suprotna mišljena približavamo istini, mada je nećemo nikada doseći.
Citat
 
 
0 #1 Heli 2017-10-08 01:59
Lijepa tema a jos ljepse napisana. Citao sam je sa velikim zanimanjem. Kakav pocetak takav i kaj. Dok sam citao tekstove na temu genetickih istrazivanja primijetio sam ovaj vas talenat, koji imaju samo neki ljudi. Na ovom Portalu to su gospodin iz Australije, Slovenije i Vi iz Portugala. Medjutim, kad pisete o genetickim istrazivanjima, niste bas vicni baratanju argumentima. Ali sta mozemo. Svako ima svoje misljenje o genetickim istrazivanja i genetici kao nauci, pa i geneticarima kakvi su gospodin Dr. Primorac i Dr. Marjanovic.
Nadam se jos nekom dobrom tekstu.
Sve najbolje.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search