LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Komentari Još jedno pismo iz Portugala
Još jedno pismo iz Portugala
Ponedjeljak, 16 Listopad 2017 20:38

 

Genes - peto pismoPeto pismo iz Portugala

Ivan Berisov, Portugal

Dragi prijatelju iz predaleke Australije,

nakon, po meni, suludog takmičenja u dokazivanju starosti svojih naroda, koje na našim bivšim prostorima neprekidno traje i o čemu sam Ti pisao i možda dosadio u prethodnim pismima, progonila me je stalno jedna misao: - Što bi se desilo ukoliko bi se pretpostavka nekim čudom za neki od naših naroda potvrdila i da li bi se u životu pripadnika tog naroda bilo što nabolje promijenilo?

Pitam se također zar nije logično kako bi jedan narod, koji je navodno najstariji i samim tim iskusniji od mnogih drugih naroda, kako na Balkanu tako i u Europi trebao biti napredniji, civilizovaniji, pametniji, mudriji i prije svega humaniji i kulturniji od mnogih drugih. Zar ne bi bilo logično kako bi takav narod, kroz tolike godine svog postojanja, trebao po logici stvari biti uzor za mnoge, u prvom redu, za mlađe narode, kao što su to na primjer Francuzi, Englezi i drugi?

U odgovoru na neka od ovih pitanja, nećeš mi vjerovati, pomogao mi je ponovo moj komšija Ze koji kao što već znaš pije jednu tabletu za stomak i tri tablete za živce što mu je psihijatar propisao. Pomogao mi je ovaj put zajedno sa svojom suprugom Silvinom, koja je pre neku godinu, operacijom smanjila grudi, kako više ne bi hodala u pognutom položaju i krivila kičmu. Osim toga usadila je i vještačke zube, koji su ispali pogolemi pa jedva zatvara usta. Da li je išla da ih otešu, ne znam. Poslije svega je, a to su priče komšinica, umislila kako je postala mis naše ulice, pa se sva odonda šepuri kao paunica. Uz sve to kako bi još ljepše izgledala odlazi redovno na hidrogimnastiku. Međutim, što joj to vrijedi, kada je veoma niska rastom pa joj se glava u Mercedesu koji vozi, spolja gledano, vidi samo do očiju, pa ponekad misliš kako Mercedes sam sebe vozi.

No da ne duljim.

Sve je počelo kada sam nedavno otišao do obližnjeg parka i u njemu po običaju zatekao Rusa, pedesetih godina, gastarbajtera, krupne građe i svijetle puti, inače mirnog kao bubica, koji kako sam ranije zapazio, voli provoditi dane sjedeći uvijek sam na klupi ispod košćele, drveta nama skoro nepoznatog sa raskošnom krošnjom koja ljeti daje predivan hlad. Prije pola godine ruka mu je bila u gipsu i sa ozljedama na licu veoma je žalosno izgledao. Spuštene glave, kao da se stidi gledao bi zamišljeno u litrovku sa pivom mazeći je nježno kao da ne drži bocu već unuku u krilu. Danima sam bez pozdrava prolazio pored njega i razmišljao o njegovoj sudbini gastarbajtera na nekom od portugalskih gradilišta, koji eto zbog slomljene ruke više ne može da radi, a veliko je pitanje da li će ga netko ponovo primiti u tim njegovim godinama. I tako, jednog dana iz čistog sažaljenja mu priđoh, upitah za ruku i tako se upoznah s njim. Govorio je dobro portugalski, ali naravno sa akcentom. Reče mi da se napio, pao u metrou i slomio ruku. Od tada ne radi, a od čega živi - nemam pojma. Sjedi dakle besposlen na klupi i „lijeći“ se litrovkama piva, kojih, kako mi je rekao dnevno popije najmanje deset. Požalio mi se kako ga je srce jednom uhvatilo i kako bi zbog toga možda trebao manje piti. Kada mu je pozlilo, neki mu je drug dao svoju tabletu za srce i da mu nije dao, kako mi reče, tko zna da li bi preživio. Rekoh mu, kako bi mu najbolje bilo da nastavi po starom, dakle pivskom terapijom, da ne uzima bezvene tablete, za koje ne zna ni kako se zovu, i da na srce ne misli. Naravno da sam mu to rekao iz čiste, možda ne baš prikladne zezancije, što mi je od moje supruge, koja ga je kao i ja sažalijevala, već bilo zamjereno. Moje društvo mu je očigledno prijalo, jer više nije sjedio usamljen na klupi, a ja sam ga usto stalno zezao i nečim podbadao. Malo po malo počeo me je čašćavati, ali ne pivom već mi je donosio mini flašice Martinija, koji da Ti pravo kažem ne volim. Tog dana popijem ih nekoliko i osjetih kako mi se smantalo u glavi. Pošto mi se smantalo, sve što ću Ti dalje napisati ne uzimaj za ozbiljno, jer ni sam ne znam kako je na stvari sve bilo.

I tako, poslije popijenih Martinija, oprostih se od Rusa i onako smantan, imao sam namjeru da odem kući, ali naletjeh na Zea i Silvinu. Mimo svih običaja bili su neobično veseli. Silvina se šepurila sjedeći u a la mornarskoj majici. Pošto sam i ja bio „raspoložen“ sjedoh pored njih, a zbog čega su bili veseli uskoro sam saznao. Upitah ih kako su? Na moje pitanje Ze mi odgovori, ali tako što je svaku riječ izgovorio sa škljocanjem jezikom. Pogledah ga u čudu, a Silvina se dade u smijeh. Poče se i Ze smijati, ali dok se smijao nije škljocao. Htjedoh brže bolje da odem, ali me Ze, škljocajući jezikom zaustavi, pitajući me nešto bez veze. Na to se Silvina ponovo zavali u smijeh, Ze za njom, a da ti pravo kažem zavalim se i ja. Mogu Ti reći, prijatelju, kako se odavno nisam tako ismijao. Sve pokušavam pitati Silvinu što se dešava sa njenim mužem. Vidjevši moje upitnike u očima, ona zamoli Zea da za trenutak zašuti i onda mi pred njim reče:
- Baš smo se vratili od psihijatra. Najprije smo sjedili u čekaonici, a Ze je kao uzinad navalio da govori i naravno škljoca jezikom, a ja pucam od smijeha. Ali, srećom sa nama su sjedili pacijenti, a kakvi i sam možeš pretpostaviti. U tom trenutku ona zavrti rukom, baš onako kako i mi vrtimo, kad hoćemo da kažemo da je neko mahnit.

Nastavi: – Međutim, najgore se desi, kad smo ušli kod doktora. Pita ga doktor što mu je, a on škljoca li škljoca. Ja se odmah zavalim u smijeh, Ze za mnom. Gledam u doktora i vidim kako se i on cereka. Nekako se pribra i sugestivnim glasom, onako kako već oni umiju, zamoli Zea, da više ne progovara niti jedne riječi, jer se mora skoncentrisati. Gledao je nešto po kompjuteru i nakon nekog vremena progovori: - Mislim, da znam u čemu je njegov problem. Vaš muž je dobio sindrom najstarijeg naroda na svijetu! Izgleda da mu se aktivirao jedan gen koji je naslijedio od jednog crnačkog plemena iz južne Afrike. Lijeka nema, ali mislim da će mu to proći samo od sebe. Reče mi i ime tog plemena, ali sad da se ubijem, ne mogu da se sjetim.

Skrenu pogled na Zea i upita ga: - Je li Ze, pa ti bi mogao znati kako ti se rodbina zove?

Htjede nešto još dodati, ali se u tom trenutku Ze zacrvenjevši se kao rak počeo sav tresti. Jadan Ze, nije mu trebala to reći, jer sam znao koliko su mu crnci bili „dragi“ i koliko se napatio s njima, dok je dvije godine ratovao u Gvineji Bisao. Ali, bilo je već kasno. Napuhavši se kao žabac, napade Silvinu preda mnom i nagrdi je svakojakim riječima, a usput i doktora napade. Na kraju zaprijeti da mu više nikada u životu neće otići, a ni one tri tabletice koje mu je prepisao prestaće da pije. Očigledno je bio pod jakim stresom.

Kao što vidiš situacija baš i nije bila jako prijatna i bilo bi normalno da zašutimo i pokušamo na sve moguće načine umiriti izbezumljenog čovjeka. Međutim, umjesto da zašutimo Silvina i ja smo se sasvim spontano počeli na sav glas smijati, jer što se desilo? Dok je vikao, Ze je prestao škljocati jezikom! Bio je oporavljen mnogo brže nego što je itko mogao pomisliti.

Odoh kući. U glavi mi se i dalje mantalo i usput sam razmišljao što ću reći ženi, jer ako joj kažem istinu kako me je Rus čašćavao napašće i mene i Rusa, a ako joj ispričam za Silvinu i Zea, reći će mi da sam lud. No žena je bila tog dana miroljubiva pa me za Rusa nije napala i čak rekla kako bi mu slijedeći put mogao odnijeti pitu koju će ona napraviti. Za Silvinu i Zea nisam joj ni riječi progovorio. Vrtjelo mi se u glavi pa sam legao i kako sam legao prespavao sam cijelo poslije podne i cijelu noć.

A, ujutro kad sam se probudio počeo sam razmišljati o proteklom danu i pitati se da li se ona epizoda sa Zeom i Silvinom zaista dogodila ili je to bio samo moj san. U potrazi za odgovorom uhvatih se kompjutera i potražih na njemu informaciju o najstarijem narodu na svijetu. Brzo je nađoh. Uslijedilo je pravo iznenađenje. Bili su to Kojsanci iz Namibije (eng. Choisan) stari 100 hiljada godina. Čitam dalje na Wikipediji: Kojsanski jezik je poznat po svojim kliktavim suglasnicima (hrvatska stranica). Odoh na You Tube, ne bi li čuo kako govore i uporedio sa govorom Zea. Volio bih da i Ti pogledaš. Dobro ćeš se nasmijati.   https://www.youtube.com/watch?v=9SVsxKCLmC4

Oraspoložio sam se i pomislio: - Kako bi bilo dobro kad bi i naši narodi, već kad su toliko stari, bili tako dobroćudni, veseli i nasmijani, kao što su i oni? Misliš li i Ti tako?

Onako raspoložen i nasmijan krenuo sam u dalja istraživanja, ali bi bilo bolje da nisam, jer me zamalo srce ne strefi. Koju sam glupost učinio kada sam otišao na spisak najstarijih živućih naroda na svijetu. Gledam na prvom mjestu Kojsanci (100 hiljada stari), zatim vaši Aboriđani, stari 82 hiljade, Baski stari od 12 do 16 hiljada i poslije njih (dalje bez godina), Kinezi, Asirci (narod sa Bliskog istoka), Etiopljani, Jevreji, Jermeni, Grci… Sigurno sam i tebe dobro oneraspoložio, jer kao što uviđaš na spisku nema nijednog od naših naroda. A da su ih uvrstili osvojili bi zlatnu medalju u Europi, a u svijetu bi, garant, osvojili još i brončanu! Koji bezobrazluk, koja diskriminacija i sram ih bilo što ne čitaju naše novine i knjige naših znanstvenika.

Što bi mogao dodati i reći na sve ovo i na ovaj svjetski bezobrazluk? Ja nemam riječi.

Dragi i dobri prijatelju. Pozdravljam te, a pozdravi mi (poselami) i Bingo efendiju, ako ga vidiš.

Tvoj Ivan

 

Komentari  

 
0 #5 Heli 2017-10-23 22:21
Prica kako prica moze biti dobra i losa, a sve zavisi sta covjek voli da cita. Tako isto i geneticka istrazivanja za nekoga su dobra za druge losa stvar. Ja npr. polazem velike nade u geneticka istrazivanja. Sad je to pionirski posao ali sutra to nece biti tako. Dosta mi je ovih nasih povjesnicara koji pricaju proizvoljne price o svom i drugim narodima bez valjanih argumenata.
Citat
 
 
0 #4 ivan berisov 2017-10-19 20:52
Adame Najstariji. Slažem se sa svim vašim komentarima. Po mom mišljenju Vi ste jedna od rijetkih osoba, koja na ta pitanja gleda nepristrano i realno. "Najstariji narodi" - imate pravo bilo bi pravilnije "Historijski najstariji narodi".
Citat
 
 
0 #3 ivan berisov 2017-10-19 19:23
Zijo, veliko hvala za vaš komentar!!!
Citat
 
 
0 #2 Adam Najstariji 2017-10-19 14:14
Bolje bi bilo reci najstarije porodice na svetu, a ne narodi. Postojanje naroda pre istorijskih zapisa tesko je dokazati. Ali Juzni Sloveni tesko bi dobili medalju u toj kategoriji. Pre oko 3000 godina svi njihovi preci zajedno bi stali pod jednu slivu. Jedva bi mogli da sagrade neku kolibu, a ne piramide, zigurate, hiljade kilometara duge zidove. Zlatna medalja za izmisljanje proslosti, to moze.
Citat
 
 
0 #1 Zijo 2017-10-17 21:18
Ivane, ovaj kompliment ide za sve dosadasnje kratke price. Podsjecaju me na price iz knjige rahmetli Kerima Zaimovica (mlade BiH književne nade kojeg je granata zaustavila i u životu i u književnosti)-"Tajna džema od malina". U tim se pričama, kao i u tvojim, miješaju realno i nadrealno tako da se tesko ili nikako ne mogu razdvojiti.
Izvrsno.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search