LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva priča za nedelju
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 05 Studeni 2017 18:55

 

ToniFudbalski spomenar

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika ili memli strane, sada u Mariboru

Iz društvenog doma koji je pripadao Mjesnoj zajednici Đeka -Toka dopirali su glasovi estradnih zvijezda. Naravno, u pitanju je bio razglas, a tu činjenicu mogli su da potvrde stanovnici od Širokače i Bostarića pa sve do Vlaške mahale i Hrida, tako daleko dobacio bi glasom čas Bora Spužić –Kvaka, čas Safet Isović, čas Muharem Serbezovski. Uglavnom, to se događalo nedjeljom, jer nedjelja je bila i ostala dan za igre, pjesmu i derneke.

Na Tereziji su se smjenjivale ekipe, igralo se na male golove, teren je bio asfaltni, strm, a utakmice su se nedjeljom rjeđe prekidale, jer je bilo manje automobila koji su dolazili iz grada i okretali se na Tereziji pošto se dalje nije moglo. No, konačni prekid tekme dogodio bi se kada bi, recimo, Eso Kinez pogledao na sat i viknuo: “Uh, jebote, hajmo, nećemo stići na utakmicu!”

I onda su se on i ostali navijači »Želje« na brzinu umili terezijskom vodom i krenuli prema bistričkoj stanici gdje će svakoga časa stići Ćiro u koji će se ukrcati i pravac - stadion “Grbavica”. Nisam mogao razumjeti kako može nedjeljom biti nešto ljepše i važnije od utakmica koje smo sami igrali na našim terenima.

Isto se događalo i ispod bistričkog mosta gdje su se raja okupljala oko “ćize”. Tako se zvala kockarska igra u kojoj se nacrtala linija koja se zvala “ćiza” i onda su igrači sa distance bacali novčiće što bliže toj liniji. Zato se govorilo: “Hajmo igrati “ćize-blize”. Ko je bio najbliži liniji pokupio bi banke ili petobanke i onda bi on prvi bacao sve u zrak. Kad bi novčići pali na zemlju, sve jazije (glava) pokupio bi onaj koji je bacao u zrak, a sve ture (pismo) nastavio bi bacati sljedeći koji je do njega bio najbliži “ćizi”. Da bi igra bila zanimljivija i hazardnija okolo su stajali oni koji se klade čega će više pasti: tura ili jazija.

“Ja još ovu ruku igram i odoh” - naglasio bi Šimo ili Rešo…i nakon što bi se pokupile sitne pare koje su bacali u zrak, trčali bi na stanicu da stignu prije “ćire” koji samo što nije.

Meni se i nije baš išlo na utakmice.

Ali, išao sam i to je bio pravi praznik u mojoj ranoj mladosti. Nedjeljom bi me mama pustila da odem na dalek put, čak do Jezera, gdje se preselio moj prvi mahalski prijatelj Ibrahim Elezović. Njegov otac je bio milicioner i dobili su stan u milicijskoj jedinici koja je zaduživala i konje. Na jednoj strani bile su barake u kojima je stanovala porodica Elezović, a na drugoj su bile štale gdje su bili milicijski golemi konji. Nedeljom bi milicioneri uzjahivali te konje i nedjeljom išli pred stadione gdje su održavali red.

Ako bi Ibrin otac bio na dužnosti, onda bi nas dvojica išli da ga tražimo, a on bi na konju došao što je bliže mogao ulazu, nonšalantno bi mahnuo dugim pendrekom čovjeku koji je stajao na ulazu, pa onda tim istim pendrekom pokazao na Ibru i mene i dao znak da nas se pusti na utakmicu. A ako nije bio na dužnosti, onda bi nam pred stadionom dao ruke, jednu jednom, drugu drugom i mi smo kao njegovi sinovi ulazili bez problema.

Nisam nikada navijao kao što su mnogi oko mene: nisam ustajao, nisam se derao, nisam psovao sudiji majku i nisam prihvatao horsko čašćenje protivničkih igrača: “Cigani, cigani…” Gledao sam i utakmicu i ljude oko sebe i mogu reći da mi nije bilo ni dosadno.

Možda sam malo više navijao za “Želju” nego za druge klubove, ali meni su bili zanimljiviji i važniji pojedini igrači nego njihove ekipe. Navijao sam za sve one koji su bili, po meni, najbolji. Najprije, za Osima, onda za Zambatu, pa Džajića, pa Sliškovića…mogao bih sada redati imena i imena, a zanimljivo je da mi je najvažnije bilo kako oni kao pojedinci kreiraju fudbalske čarolije.

Iako sam i sam proveo dane i dane pikajući loptu gdje god sam stigao, nisam nikada sanjao o nekoj fudbalskoj karijeri, čak ni onda kada su me primili u pionire “Sarajeva”. Velika je to bila stvar kada mi je trener Stipić rekao da dođem na sljedeći trening, a krila su mi još više narasla kada je sljedeći put , dijeleći dresove, došao do mene i rekao: “Aaaa, ti si onaj ljevak, sačekaj malo…” Ostali su otišli na trening, a Stipić me odveo na jedan od pomoćnih terena, uzeo fudbal i rekao: “Sada ćemo vježbati malo desnu nogu…”

Meni je bilo jako nezgodno, jer desna mi je bila puno, puno slabija.

Nakon možda jednog mjeseca treninga i selekcije, dočekao sam i prvu pravu utakmicu na velikom, istina pomoćnom “šljakastom” terenu.

Trener mi je dao dres sa brojem 11, objasnio mi šta radi lijevo krilo i počela je moja prva prava utakmica. No, kako sam navikao na onim silnim malim igralištima, po mahalama, livadama (Gaj) šumi (kod Ružine kuće na putu prema Trebeviću) trčati uvijek tamo gdje je lopta i na ovom velikom igralištu svako malo sam se zaboravljao i napuštao svoju poziciju.

“Heeeeej, lijevo krilo, gdje ba letaš okolo…vrati se?” - vikao je trener. I ja sam se vraćao na svoju lijevu stranu na koju lopta skoro da i nije išla pa sam trčkarao gore-dole i kad bih se opet zaboravio krenuo bih tamo gdje je lopta.

“Heeeeej, vraćaj se…lijevo krilo, vraćaj se” - galamio je trener.

Dobro sam se bio oznojio, ali sam ostao željan lopte i igre na kakvu sam navikao.

Ništa nije bilo od moje fudbalske karijere. Najvažniji i najljepši trenutak mi se dogodio nakon koševskog derbija. Igrali su “Sarajevo” i “Željezničar”, a mene je zapala velika čast da trčkaram i skupljam lopte pored aut linije. No, veliki trenutak je tek slijedio. I o tome sam već pisao: kako sam poslije utakmice sreo Ivicu Osima, pružio mu ruku, čestitao, a on me zagrlio, pomilovao i poljubio u vrh glave.

Tog istog Ivicu Osima, kojeg sam kasnije, mnogo,mnogo godina kasnije sretao na raznim igralištima i u raznim prigodama. I konačno ga, nakon tolikih anegdota,razgovora i doživljaja nagovorio da pišem knjigu o njegovom životu.

“Šta će vam to, dragi Toni? Eno na internetu imate sve…i Švabine izjave, i intervjue i filmove s njim i o njemu…Sve se zna i nema ništa novo…” - obeshrabrivala me Osimova supruga Asima.

Inače, Asima ili Asja kako ju najčešće zove njen suprug Ivica, je jedna prava dama. Toliko puta sam bio u njihovoj kući u Grazu, stanu na Ciglanama, počeo sam čak umišljati da sam dio njihove familije…ali Asima je uvijek zadržala jednu gospodsku distancu do mene.

“Kako ste Toni?”

“Kako su vaši?”

“Hoćete li nešto popiti? Pojesti?”

S vremenom sam, mislim, stekao simpatije i kod ove žene o kojoj mogu (i hoću) toliko toga lijepog napisati, ali nikad nisam postao “ti Toni” nego sam ostao “Vi Toni.”

Sitnica koja skoro da i nije važna za veliku priču koju već dugo pišem.

Malo ću sebe potkradati pa ću, ipak, opisati kako nastaje ta priča.

No, prije toga…želio bih ispisati još jednu priču o mojim pohodima na stadione “Grbavica” i “Koševo”.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search