LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Još jedna slika neponovljivog Zuke
Još jedna slika neponovljivog Zuke
Utorak, 07 Studeni 2017 18:38

 

Zuko DžumhurPanađur u porti

Zuko Džumhur

Portu ispuni graja. Tušta i tma danguba bogomoljaca, sindikalaca i nedjeljnih izletnika vrzma se u dubokoj ljubičastoj sijenci kule što je vo vremja ono starostavno "u slavu svetog oca Jovana Rilskog i majke Božije" podiže Dušanov feudal i prosevastator Hrelja, gospodar Strumice i Melnika, koji po Vuku, kao Relja Krilatica u junačkom desetercu statira uz Marka i Miloša.

U truhlom ćepenku zgnječenom ispod drevnih zidina manastirske kule, čiji je sat davno prestao da pokazuje doba dana i doba noći, sa čijih su vrhova nestale straže koje su u dugim i mrklim ponoćima balkanskim osluškivale topot janičara i hod krdžalija; ubogi crni oci iskrpljenih dotrajalih mantija krčme brojanice drvene i staklene. Krčme kalendare crkvene i svjetovne, sličice i ikone, vozni red, čirake i prospekte "Balkan-turista". Svijeće voštane i karte dopisne.

Legenda kaže: Ovaj manastir osnova sveti Jovan Rilski, koji se rodi godine gospodnje osam stotina sedamdeset šeste. Od malena ostade siroče i, kako biješe sklon samotinji, ode u planinu. U planini bio je Boboševski manastir svetog Dimitrija. Tu provede u molitvama i razmišljanju prve godine svog monaškog života.

Legenda kaže: Pustinjak Jovan boravio je na Perniku i Vitoši, i onda otišao u tamnu planinu Rilu. Tu se posvetio postu i molitvi i tu podiže malu crkvu. Uskoro se proču među narodom ovaj sveti pustinjak i od tada silan svijet dolazaše k njemu.

Legenda kaže: Carevi i kraljevi, mađarski i vizantijski, razvlačiše mošti blaženog, od Bele Trećeg do Isaka Angela i od Trnova do Grana. Vladislav Gramatik, učenik Konstantina Filozofa, geograf i prepisivač "od Novoga brda" ostavi u našoj knjizi i pismenosti pažnje vrijedan opis toržestvenog prenosa moštiju mučenikovih u hram koji obnoviše tri brata Joasaf, David i Teofan, iz sela Granica u kraju ćustendilskom, u zemlji Rumeliji.

Porta ječi od zvuka i talambasa... "Az živea za ljubav"... Lagani tango. Drugarice biraju... "Pa tamu, pa tamu, što mi piloti"... Bijeli miševi izvlače horoskop života. Epolete i kore od bostana, trube i ćemaneta, transparenti i medenjaci – porta podrhtava i rastače se. Kitnjasti lukovi konaka lome se od vriska. Starodrevno zdanje ječi ranjeno. Strogo je i pred poplavom nečastivog koji kao da je sve sitne grijehe svih mladih ljudi, sa svih meridijana svijeta prosuo u ovu svetu nedjelju na ovo sveto mjesto. Borija pozva na novu igru, zvono oglasi molitvu...

Ćepenak za čas opusti. Vrata malog manastirskog muzeja punog ripida, hrisovulja, portreta, igumana manastirskih i rukovodilaca državnih, kamilavki, svetih utvara i psaltira zatvoriše se, tiho i nečujno, za posljednjim gostom. Iskrzane mantije iščezoše, kako zapisa Camblak (nemirni putnik i biograf iz Dečana), u "Kelijama inokom prilepljenim jakože nekaa ptičja gnezda". U tami ubogih ćelijskih enterijera ćebad od kozije dlake. Dugi časni posti, pasulj i bdijenja. Prodrte crne čarape, brezove metle, umašćeni epitrahilji, paučine i miris užeglih kandila...

Sa čađavog svoda čamu jednog budnog bitisanja prate junaci i kraljevi i carevi pravoslavni. Lavovi, orlovi, blagovijesti i uspenja. Helebarde i trake, hiljadu vena kojima teku boje krvi i boje rubina. Krstovi i stijegovi neustrašivih velikomučenika i vojnika, igrarije i snovi davno preminulih majstora i neimara...

Porta se lagano prazni... Tama nije došla iz daljina sa čaira balkanskih i derbenta rodopskih. Ova noću porti nije volšebni tamni konačar iz klanaca i bogaza starih hajdučkih planina okićen toplim krpicama sna. Kao da ovu noć lukavo domame zvona sa svih tamnih zvonika i mrak pokulja iz konaka, mutvaka i budžaka, manastirskih – ljepljiv i crn; poteče mlazom sa mangala i kula starostavnih – vlažan i ljut; izmili iz svakog znaka apokrifnog – mehak i ljepljiv; procuri iz nabora riza kaluđerskih – crvotočan i mrk. Tada neki nevidljivi časovnik iznad naših glava otkucava nerazumljive sate. Ugase se promukli zvuci napuklih smeđih čalgija, tupana i zurli panađurskih. Umor se spusti na žute širite podoficira neumornih igrača, maznih rospija, civila i vojnika, čitavog jednog malog svijeta u prazničkom ruhu među korpama paprika i patlidžana. Sipljivi motori starih kamiona najavljuju tugu rastanka. Tama opoje visoke trave i otruje sve ptice u letu. Stijene se usprave, ohlade i nestanu u planini. Četinari dozivaju zelenim rukama nebo.

Potok se uplaši, pobjegne i zaključa u svoje dno.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search