LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Dobri vojnik Švejk Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 08 Studeni 2017 16:33

 

svejk-2Dobri vojak Švejk (10)

ŠVEJK U GARNIZONSKOM ZATVORU

Posljednje utočište onih koji nisu htjeli ići u rat bio je garnizonski zatvor. Poznavao sam jednog suplenta matematike koji u artiljeriji nije htio da puca, pa je stoga ukrao sat jednom natporučniku samo da dođe u zatvor. To je učinio potpuno svjesno. Rat mu nije imponirao, a nije ga ni opčaravao. Pucati na neprijatelja i ubijati na drugoj strani šrapnelama i granatama isto takve nesretne suplente matematike smatrao je glupošću. - Neću da me mrze zbog moje nasilnosti - rekao je i mirne duše ukrao sat. Ispočetka su ispitivali njegovo duševno stanje, ali kad je izjavio da se htio obogatiti, otpremili ga u garnizonski zatvor. Bilo je više takvih ljudi koji su sjedili u zatvoru zbog krađe ili prevare. Idealista i neidealista. Ljudi koji su rat gledali kao izvor prihoda, različitih računarskih podoficira u pozadini i na fronti koji su vršili svakojake prevare s hranom i vojnicima, a zatim i malih kradljivaca, tisuću puta poštenijih od onih macana koji su ih amo poslali. U zatvoru su sjedili vojnici i zbog različitih drugih prestupa, sasvim vojničkog obilježja, kao što je povreda discipline, pokušaj bune, dezerterstvo. Poseban su tip zatvorenika predstavljali politički zatvorenici, od kojih je osamdeset posto bilo potpuno nevinih, a od kojih je ipak devedeset i devet posto bilo osuđivano. Aparat vojnog suda bio je veličanstven. Takav sudski aparat ima svaka država prije općeg političkog, gospodarskog i moralnog pada. Sjaj bivše moći i slave čuvaju sudovi, policija, žandarmerija i potkupljiva bagra doušnika. U svakoj vojnoj jedinici Austrija je imala svoje doušnike koji su denuncirali svoje drugove iako su zajedno s njima spavali na vojničkim krevetima i na maršu dijelili s njima svoj kruh. I državna je policija dostavljala u zatvor obilan materijal. Radila su to gospoda Klima, Slaviček end comp. Vojna je cenzura dopremala tamo autore korespondencije između fronte i onih koji su kod kuće ostali u očajnim prilikama. Žandari su dovodili i stare pravoužitnike koji su slali pisma na frontu, a vojni sud im je natovario na leđa po dvanaest godina zatvora zbog njihovih utješnih riječi i prikazivanja bijede na kućnom ognjištu. Iz hradčanskog garnizonskog zatvora vodio je put preko Břevnova na motolsko vježbalište. Tim je putem išao u pratnji vojnika neki čovjek s lancima na rukama, a za njim su išla kola s mrtvačkim lijesom. I na motolskom je vojnom vježbalištu odjeknula kratka zapovijed: „An! Feuer!“ A u svim regimentama i bataljonima čitala se pukovnijska naredba da je opet jedan čovjek strijeljan zbog pokušaja pobune prilikom stupanja u vojsku, kad je gospodin kapetan udario sabljom njegovu ženu koja se nije mogla rastaviti od muža. A u garnizonskom su zatvoru trojica: štabni profoz Slavik, kapetan Linhart i narednik Repa, nazvani „krvnik“, izvršavali već svoj zadatak. Koliko su ljudi umlatili u samicama! Lako je moguće da je kapetan Linhart i danas, u čehoslovačkoj Republici, i nadalje kapetan. Želio bih da mu se priznaju godine službe koje je proveo u garnizonskom zatvoru. Slavičeku i Klimi s državne policije priznate su te godine. Repa se vratio u civil i on je sada zidarski majstor. A možda je i član kakvih rodoljubnih društava u Republici. Štabni profoz Slavik postao je za Republike tat, pa je sada u zatvoru. Nije se, jadnik, uspio usidriti u Republici kao ostala vojnička gospoda. Sasvim je prirodno da je štabni profoz Slavik, preuzimajući Švejka, bacio na nj pogled pun nijema spočitavanja: - I ti si valjda na slabu glasu kad si došao ovamo među nas? Mi ćemo ti, momče, zasladiti ovdašnji boravak, kao i svima koji su pali u naše ruke, a te naše ruke nisu baš ženske ručice. A da prida važnost svome pogledu, gumu Švejku pod nos svoju žilavu, golemu pesnicu i reče: - Pomiriši, nitkove!

Švejk pomiriše i reče: - Ne bih htio da dobijem njom po nosu, miriše na groblje.

Ovaj mirni i razboriti odgovor svidio se štabnom profozu. - He - reče i udari Švejka pesnicom u trbuh - ispravi se, šta to imaš u džepovima? Ako imaš cigaretu, možeš je zadržati, a novce daj ovamo, da ti ih ne ukradu. Zar nemaš više? Zaista nemaš? Ne laži, laž se kažnjava. –

Kamo ćemo s njim? - upita narednik Repa. - U ćeliju br. 16 - odluči profoz - među one gaćane, zar ne vidite da je gospodin kapetan Linhart napisao na spisu: „Streng behüten, beobachten!“

- Da, da - reče on svečano Švejku - s gadovima mi postupamo gadno. Kad se tko opire, mi ga odvučemo u samicu i ondje mu prebijemo sva rebra i ostavimo ga ondje dok ne crkne. Imamo pravo na to! Tako smo npr. uradili s onim mesarom, zar ne, Repa?

- No da - odgovori sanjivo narednik Repa - ali s njim smo imali muke, gospodine štabni profoze. To je bio ljudeskara. Gazio sam po njemu preko pet minuta, a onda su mu tek počela pucati rebra i izlaziti krv na usta. Živio je još deset dana. Strahovita snaga!

- Eto, vidiš, nitkove, tako ti je to kod nas kad se tko opire ili pokuša da pobjegne - završavao je profoz Slavik svoje pedagoško izlaganje. - To je zapravo samoubojstvo, koje se kod nas isto tako kažnjava. Ih, ne dao bog, da ti, govnaru, padne na pamet da se na što tužiš kad dođe inspekcija. Kada dođe inspekcija i zapita: imate li kakvu žalbu?“ - tada moraš, smrade, stati mirno, salutirati i odgovoriti: „Pokorno javljam da nemam, da sam potpuno zadovoljan!“ Kako ćeš dakle reći, gade, ponovi!

- Pokorno javljam da nemam, da sam potpuno zadovoljan - ponovi Švejk, a lice mu je pri tom imalo tako dragi izražaj da se štabni profoz prevario i smatrao to iskrenim nastojanjem i poštenjem.

- A sad se svući sve do gaća pa ćeš na broj šesnaest - reče prijazno ne dodajući ni riječi „nitkove“, „gade“ ili „smrade“, kao što je inače običavao. Na broju šesnaest zatekao je Švejk dvadeset ljudi bez hlača. Sve su to bili takvi kojima je na spisu stajala napomena: „Streng behüten, beobachten!” pa su ih sada vrlo dobro čuvali da ne pobjegnu. Da su gaće bile čiste i da na prozorima nisu bile rešetke, mogli biste na prvi pogled pomisliti da ste u garderobi kakva kupališta.

Švejka je od narednika Repe preuzeo „sobni komandant“, obrastao u bradu, u razgaljenoj košulji. Zapisao je na komadić papira koji je visio na zidu Švejkovo ime i rekao mu: - Sutra ćemo imati divan prizor. Vodit ću vas u kapelicu na propovijed. Svi mi u gaćama stajat ćemo pod samom propovjedaonicom. Bit će lakrdije!

Kao u svim zatvorima i kaznionicama, tako je i u garnizonskom zatvoru kućna kapelica bila vrlo omiljena. Ne zbog toga što bi prisilni posjet garnizonskoj kapelici približio posjetnike bogu ili što bi se kažnjenici više uputili u moral. O takvoj gluposti ne može biti ni govora. Služba božja i propovijed značili su lijepo uzbuđenje u dosadnom garnizonskom životu. Ne zbog toga što će posjetnici biti bliže bogu, nego zbog nade da se na hodniku ili dvorišnom putu može naći komadić odbačene cigarete ili cigare. Boga je potpuno potisnuo u pozadinu mali čik koji se beznadno valjao u pljuvačnici ili negdje na zemlji u prašini. Taj mali, smrdljivi predmet iznio je pobjedu i nad bogom i nad spasom duše. A zatim sama propovijed koja je bila puna zabave i šale. Feldkurat Otto Katz bio je ipak dražestan čovjek. Njegove su propovijedi bile neobično privlačive, šaljive i osvježujuće u toj zatvoreničkoj dosadi. Umio je tako divno brbljati o beskrajnoj milosti božjoj i krijepiti pokvarene zatvorenike i obeščašćene ljude. Umio je tako divno grditi s propovjedaonice i s oltara! Umio je za oltarom tako bajoslovno dreknuti „Ite, missa est!“ i čitavu misu odslužiti na originalan način i posve izvrnuti poredak svete mise, izmisliti, kad je bio jako pijan, nove molitve i novu svetu misu, svoje obrede, nešto čega još nije bilo. A zatim, kakve li lakrdije kad bi se poskliznuo i pao zajedno s kaležom, sa svetim otajstvom ili s misnom knjigom i onda glasno okrivio ministranta, koji je bio zatvorenik, da mu je namjerno podmetnuo nogu, pa mu je odmah pred samim svetim otajstvom odrapio nekoliko dana samice i špange. A kažnjeni ministrant se radovao jer sve to pristaje uz tu čitavu lakrdiju u kažnjeničkoj kapelici. On igra veliku ulogu u toj predstavi i dostojno ju je odigrao.

Feldkurat Otto Katz, najsavršeniji vojni svećenik, bio je Židov. To uostalom nije ništa čudno. Nadbiskup Kohn je također bio Židov i još k tomu Macharov drug. Feldkurat Otto Katz imao je još burniju prošlost nego slavni nadbiskup Kohn. Svršio je trgovačku akademiju i služio vojsku kao jednogodišnji dobrovoljac. Tako je dobro poznavao mjenično pravo i snalazio se s mjenicama da je za tu godinu dana doveo trgovačku firmu „Katz i drug“ do tako slavnog i uspjelog bankrota da je stari gospodin Katz otputovao u Sjevernu Ameriku, pošto je izvršio izravnanje sa svojim vjerovnicima bez njihova znanja i bez znanja svoga kompanjona koji je otputovao u Argentinu. Kad je dakle mladi Otto Katz tako nesebično podijelio Sjevernu i Južnu Ameriku dvjema članovima firme „Katz i drug“, našao se odjednom u položaju čovjeka koji nema što naslijediti, ne zna kamo bi glavu naslonio, i mora se aktivirati u vojnoj službi. No prije toga je jednogodišnji dobrovoljac Otto Katz izmislio neobično slavan čin. Pokrstio se! Obratio se Kristu da mu on pomogne pri stvaranju karijere. Obratio se njemu s potpunim povjerenjem da je to trgovački posao između njega i sina božjega. Krstili su ga svečano u Emauskom samostanu. U krstionicu ga je zamočio sam pater Albán. Bio je to divan prizor; nazočni su bili neki pobožni major Katzove pukovnije, neka stara djevica iz Doma plemkinja na Hradčanima i neki velikousti predstavnik konzistorije kao kum. Oficirski je ispit položio dobro, i novopečeni kršćanin Otto Katz ostade u vojsci. Ispočetka mu se činilo da će sve ići dobro, pa se čak spremao za polazak štabnih tečajeva. Ali jednoga se dana opio i otišao u samostan, odbacio sablju i obukao mantiju. Pošao je nadbiskupu na Hradčane i bio je primljen u sjemenište. Opio se na mrtvo ime prije posvećenja u nekoj vrlo čestitoj kući sa ženskom poslugom u Vejvodinoj uličici pa je iz vrtloga uživanja i zabave pošao izravno na posvećenje. Poslije posvećenja otišao je u svoju pukovniju po protekciju, pa kad je bio imenovan feldkuratom, kupio je konja, jahao po Pragu i rado učestvovao na svim pijankama oficira svoje pukovnije. U hodniku kuće u kojoj je stanovao vrlo su se često čule kletve nezadovoljenih vjerovnika. Dovodio je u stan i djevojke sa ulice ili je slao po njih svoga vojničkoga slugu. Vrlo je rado igrao ferbla, a nagađalo se i pretpostavljalo da vara na kartama, ali nitko mu nije dokazao da ima skrivena asa u širokom rukavu svoje vojničko-popovske halje. U oficirskim krugovima zvali su ga svetim ocem. Za propovjed se nije nikad spremao. U tome se razlikovao od svoga prethodnika, koji je također posjećivao garnizonski zatvor. Bio je to čovjek s fiksnom idejom da se zatvorenici dadu popraviti propovijedima. Taj je časni svećenik pobožno prevrtao očima i tumačio zatvorenicima da je potrebno reformirati prostituciju, brigu o neudatim majkama, i pričao je o odgoju nezakonite djece. Njegove su propovijedi imale apstraktno obilježje i nisu bile ni u kakvoj vezi s konkretnom situacijom, pa su zatvorenicima bile dosadne. Naprotiv, feldkurat Otto Katz držao je propovijedi kojima su se svi radovali. Bio je to svečan trenutak kad bi u kapelicu uveli u gaćama zatvorenike iz sobe br. 16, jer je bilo riskantno da obuku hlače, da se ne bi koji izgubio. Tih dvadeset bijelih gaćana i anđela smjestiše pod propovjedaonicu. Neki, kojima se Fortuna nasmiješila, žvakahu čikove koje su našli na putu, jer naravno nisu imali džepova pa ih nisu mogli spremiti. Oko njih su stajali ostali zatvorenici i uživali gledajući dvadeset gaćana pod propovjedaonicom, na koju se popeo feldkurat zveckajući ostrugama. - Habtacht! - viknu. - Na molitvu! I svi ponavljajte za mnom što ću sada govoriti! A ti straga, nitkove, ne išmrkuj se u ruku dok si u hramu božjem, inače ću te dati zatvoriti. Da niste već, dangube, zaboravili očenaš? Pokušat ćemo dakle… No znao sam ja, neće ići. Kakav očenaš, mnogo je važnije smazati dvije porcije mesa i grahovu salatu, dobno se nasititi i leći potrbuške na krevet, kopati nos i ne misliti na Gospoda, zar ne? Pogledao je s propovjedaonice dolje na dvadeset bijelih anđela u gaćama koji su se, kao i svi ostali, vrlo dobro zabavljali. Straga su se igrali mesarenja? - Vrlo dobro! - šapnu Švejk svojem susjedu, koji je bio osumnjičen da je svojemu drugu za tri krune odsjekao sjekirom sve prste na ruci, da ga otpuste iz vojske. - Pravo tek dolazi - reče susjed - danas je opet propisno pijan, pa će opet pričati o trnovitom putu grijeha. Feldkurat je danas bio zaista izvrsno raspoložen. Nije ni sam znao zašto to radi, no stalno se naginjao izvan propovjedaonice, pa je gotovo izgubio ravnotežu i pao napolje.

- Pjevajte nešto, momci - vikao je onima dolje - ili želite li možda da vas naučim novu pjesmicu? Pjevajte sa mnom: Moja je dragana najdraža od svih, sam joj se ne udvaram, udvaraju joj se mnogi, na tisuće ih ima, a ta moja najmilija, to je Djeva Marija… - Vi to, nitkovi, nećete nikada naučiti - nastavljao je feldkurat - ja sam za to da vas sve odreda postrijeljaju, razumijete li? Ja to tvrdim s ovoga božjeg mjesta, ništarije, jer Bog je nešto što vas se ne boji i što će vas prodrmati da ćete od toga pobudaliti, jer vi oklijevate da se obratite Kristu i radije gazite po trnovitom putu grijeha. - Eto ga, stigao je do toga, propisno je nakresan - radosno šapnu Švejku njegov susjed.

- Trnovit put grijeha, glupani, to je put borbe s porocima. Vi ste izgubljeni sinovi, koji se radije valjate u samici nego da se vratite Ocu. Sve dalje i više upravite svoj pogled u nebeske visine pa ćete pobijediti, i nastanit će se mir u vašoj duši, vi uličnjaci! Ja bih molio da onaj straga ne šmrca tako glasno. Nije konj i nije u konjušnici, nego u hramu Gospodnjem. Na to vas upozorujem, dragi moji. Tako… a gdje sam ono prestao. Ja, über den Seelenfrieden, sehr gut. Sjetite se, stoko jedna, da ste ljudi i da morate gledati i kroz tamni mrak u daleki prostor i znati da je ovdje sve vremenito, a samo je Bog vječan. Sehr gut, nicht war, meine Herren? Ja bih se morao danju i noću za vas moliti da milosrdni Bog, derani glupi, ulije svoju dušu u vaša okorjela srca i da svojom svetom milošću opere grijehe vaše, da budete njegovi zauvijek i da vas, ništarije jedne, uvijek ljubi. Ali u tom se varate. Ja vas neću voditi u raj… - I feldkurat štucnu. - I neću - ponovi tvrdoglavo - ništa neću za vas uraditi, a i ne pada mi na pamet, jer ste nepopravljivi nitkovi. Na vašim putovima neće vas voditi dobrota Gospodnja, dah ljubavi božje neće vas prozračiti, jer dragomu Gospodinu Bogu i ne pada na um da se bavi ovakvim lopovima. Slušate li, vi dolje u tim gaćama?

Dvadeset gaćana pogleda gore i reče kao jednim glasom: - Pokorno javljamo da slušamo.

- Nije dovoljno samo slušati - nastavljaše propovijed vojni svećenik - tamni oblak života u kojem vam božji smiješak neće oduzeti tugu, vi glupani, jer dobrota božja također ima granica, a ti, magarče odostrag, ne kašljucaj, jer ću te dati zatvoriti dok ne pocrniš. A vi ondje dolje ne mislite da ste u krčmi. Bog je neizrecivo milosrdan, ali samo prema čestitim ljudima, ne prema kakvom izmetu ljudskoga društva koji se ne drži njegovih zakona ni Dienstreglementa. To sam vam htio reći. Moliti ne znate i mislite da se u crkvu ide zbog kakve šale, kao da je ovdje kazalište ili kino. A to ću vam izbiti iz glave, da ne mislite da sam ovdje zato da vas zabavljam i dajem vam kakvu životnu radost. Pozatvarat ću vas u samice, to ću uraditi, ništarije. Gubim s vama vrijeme i vidim da je sve to posve uzalud. Da je ovdje i sam feldmaršal ili nadbiskup, vi se ne biste popravili i ne biste se obratili Bogu. A ipak ćete se jednom sjetiti mene, da sam vam želio dobro! Među dvadesetoricom gaćana začu se jecanje. To se Švejk rasplakao. Feldkurat pogleda dolje. Vidio je Švejka kako rukom briše oči. Oko njega se razabiralo radosno odobravanje. Feldkurat nastavi upirući prstom u Švejka: - Ovaj čovjek neka vam posluži kao primjer! Šta radi? Plače. Ne plači, velim ti, ne plači! Ti hoćeš da se popraviš? E, dragi moj, to ti baš neće tako lako uspjeti. Sada plačeš, a kad se odavde vratiš u svoju sobu, bit ćeš opet isto takav nitkov kao i prije toga. Moraš još mnogo razmišljati o beskrajnoj milosti i milosrđu božjem, mnogo se truditi da tvoja grešna duša nađe u svijetu onaj pravi put kojim treba da kreće. Danas vidimo da nam se ovdje rasplakao jedan čovjek koji se želi obratiti, a šta radite vi ostali? Baš ništa! Eno onaj nešto žvače kao da su mu roditelji bili preživači, a oni ondje opet traže uši u košulji u hramu božjem. Zar se ne možete kod kuće češati, nego to morate raditi baš pri službi božjoj? Gospodine štabni profoze, vi također ništa ne vidite. Ta svi ste vi vojnici, a ne kakvi glupi civilisti! Ipak treba da se vladate kako dolikuje vojnicima, pa ma to bilo i u crkvi! U crkvi, do đavola, tražite Boga, a uši trijebite kod kuće! Time sam svršio, vi fakini, i tražim od vas da se za vrijeme mise vladate pristojno, da se ne dogodi kao posljednji put kad su oni u posljednjim redovima mijenjali kažnjeničko rublje za kruh i žderali ga za vrijeme podizanja. Feldkurat siđe s propovjedaonice i otiđe u sakristiju, kamo se uputio za njim štabni profoz. Začas se štabni profoz vrati, pođe pravo k Švejku, izvuče ga iz skupine dvadesetorice gaćana i odvede ga u sakristiju. Feldkurat je sjedio vrlo udobno na stolu i frkao cigaretu.

Kad je Švejk ušao, reče mu feldkurat: - Tu ste dakle! Ja sam već sve razmotrio i mislim da sam vas progledao kako treba, razumiješ, momče? To je prvi slučaj da mi se netko u crkvi rasplakao. I skoči sa stola, prodrmavši Švejka za ramena, te poče vikati pod velikom, turobnom slikom Franje Saleskog: - Priznaj, gade, da si plakao samo radi šale?! Sa slike je Franjo Saleski radoznalo gledao Švejka. A s druge strane, s druge slike, gledao je Švejka zabezeknuto neki mučenik, kojemu su u stražnjici bili zabodeni zubi pile kojom su ga pilili rimski najamnici. Na mučenikovu licu nije se razabirala nikakva patnja, ali ni radost ni mučenički sjaj. Samo je zabezeknuto gledao, kao da želi reći: „Kako se to zapravo sa mnom dogodilo, što to radite sa mnom, gospodo?“

- Pokorno javljam, gospodine feldkurate - reče ozbiljno Švejk stavljajući sve na jednu kartu - ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama, časni oče, kao božjem zamjeniku da sam zaista plakao samo radi šale. Ja sam vidio da uz vašu propovijed fali grešnik koji se kaje i koga ste vi uzalud tražili u svojoj propovijedi. Htio sam vas zaista obradovati, kako ne biste mislili da nema više pravednih ljudi, a sebi sam priuštio šalu da mi malo odlane. Feldkurat se zagleda ispitljivo u prostodušno Švejkovo lice. Sunčana zraka je zatitrala na turobnoj slici Franje Saleskoga i toplo ogrijala zabezeknutog mučenika na suprotnom zidu.

- Počinjete mi se sviđati - reče feldkurat sjedajući ponovo na stol. - Kojoj regimenti pripadate? - I poče štucati.

- Pokorno javljam, gospodine feldkurate, da pripadam i ne pripadam devedeset i prvoj regimenti i da uopće ne znam šta je to zapravo sa mnom.

- A zašto ste zapravo u zatvoru? - upita feldkurat ne prestajući štucati. Iz kapelice su dopirali zvuci harmonija koji je zamjenjivao orgulje. Muzičar, neki učitelj, zatvoren zbog dezerterstva, izvijao je na harmoniju najturobnije crkvene melodije. Sa štucanjem feldkurata ti su se zvuci slivali u novu dorsku skalu.

- Pokorno javljam, gospodine feldkurate, da zaista ne znam zašto sam u zatvoru. Mene uvijek prati nesreća. Ja uvijek želim dobro, a na kraju mi se preokrene na zlo, kao i onom mučeniku na onoj slici.

Feldkurat pogleda sliku, nasmije se i reče: - Vi mi se zaista sviđate. Propitat ću se za vas kod vojnog suca, a sada se više ne mogu zadržavati s vama. Samo da već jednom svršim tu svetu misu! Kehrt euch! Abtreten! Kad se Švejk vratio svojem vodu gaćana pod propovjedaonicom, vrlo je suho i kratko odgovorio na pitanja što je feldkurat htio od njega u sakristiji: - Ožderan je! Novi čin feldkurata, služenje svete mise praćeno je s velikom pažnjom i neskrivenim simpatijama svih prisutnih. Jedan se pod propovjedaonicom čak kladio da će feldkuratu ispasti monstranca iz ruke. Stavio je u okladu čitavu svoju porciju kruha protiv dvije zaušnice. I pobijedio je. Ono što je u kapelici ispunjavalo duše prisutnih pri pogledu na obrede feldkurata nije bio misticizam vjernika ili pobožnost pravih katolika. Bio je to takav osjećaj kao u kazalištu kad ne znamo sadržaj komada, a radnja se zapleće, pa s uzbuđenjem očekujemo kako će se stvar razviti. Zaronili su u sliku koju im je s velikom požrtvovnošću pružao za oltarom gospodin feldkurat. Odali su se estetskom uživanju u ornatu koji je feldkurat naopako obukao, pa su s usrdnim razumijevanjem i ushićenjem pratili sve što se za oltarom događalo. Riđokosi ministrant, dezerter; iz crkvenjačkih krugova, specijalista za sitne krađe u dvadeset osmoj pukovniji, pošteno se trudio da se sjeti čitava toka, tehnike i teksta svete mise. On je ujedno bio i ministrant i šaptalac feldkurata, koji je potpuno lakomisleno preskakivao čitave rečenice i umjesto obične mise počeo služiti zornicu i na sveopće zadovoljstvo publike zapjevao zorničke pjesme. Nije imao ni glasa ni sluha, pa se pod svodom kapelice orilo takvo zavijanje i drečanje kao u svinjcu. - Baš, se danas ožderao! - govorili su zadovoljno i radosno momci pred oltarom. - Baš je pijan! Dobro ga drži! Nalokao se zacijelo negdje kod djevojčura. I već se valjda treći put čulo od oltara pjevanje feldkuratovo: „Ite, missa est!“ kao bojni poklik indijanski, tako da su se stakla na prozorima tresla. I tada feldkurat pogleda još jednom u kalež, nije li ipak u njemu preostala koja kapljica vina, trgne nezadovoljno rukom i okrene se slušaocima: - Tako, sada, nitkovi, možete ići kući, gotovo je. Opazio sam da vi, fakini, niste dosta pobožni, kao što biste morali biti kad ste u crkvi pred licem presvetog otajstva božjeg. Pred licem najvišega boga vas nije stid smijati se naglas, kašljati i kesiti se, udarati nogama o pod, i to čak preda mnom koji zastupam pred vama Djevicu Mariju, Isusa Krista i Boga Oca, vi glupani. A ako se to ubuduće ponovi, tada ću vam zapapriti kao što treba i kao što vam priliči, kako biste znali da ne postoji samo jedan pakao, o kojem sam vam pretposljednji put govorio, nego da ima pakao i na zemlji, pa ako biste se možda i mogli spasiti onoga prvog, ovoga se drugog nećete spasiti. Abtreten! I vojni svećenik koji je u praksi tako krasno pokazao kako valja posjećivati zatvorenike, otiđe u sakristiju, presvuče se, naredi da mu ministrant natoči u vrč misno vino iz demižona, popije ga i uz pomoć riđokosog ministranta popne se na svojeg jahaćeg konja koji je bio privezan na dvorištu, ali se onda sjeti Švejka, siđe s konja i otiđe u kancelariju do vojnog suca Bernisa.

Istražni sudac Bernis bio je društven čovjek, sjajan plesač i razvratnik, koji se ovdje strašno dosađivao i pisao njemačke stihove za spomenare da bi ih uvijek imao spremne u rezervi. On je bio najvažniji dio čitavog aparata vojnoga suda, jer je imao strahovito mnoštvo zaostalih i zamršenih spisa tako da je ulijevao respekt čitavom vojnom sudu na Hradčanima. Gubio je optužni materijal, pa je bio prisiljen izmišljati novi. Zamjenjivao je imena, gubio niti optužbe i izmišljao nove, kako mu je na um palo. Sudio je dezertere zbog krađe, a kradljivce zbog dezerterstva. Inscenirao je i političke procese koje bi isisao iz prsta. Pravio je najrazličitije hokus-pokuse da optuženima dokaže zločine o kojima nisu ni sanjali. Izmišljao je uvrede Njegova Veličanstva, pa bi izmišljene inkriminirane rečenice uvijek pripisao čovjeku čija se tužba ili prijava protiv njega izgubila u tom neprekidnom kaosu službenih spisa i dopisa.

- Servus! - pozdravi ga feldkurat pružajući mu ruku. - Kako si?

- Ne baš osobito - odgovori istražni sudac Bernis. - Ispreturali mi materijal, pa se tu ni sam đavo ne može snaći. Jučer sam poslao sudu već obrađeni materijal o jednom klipanu zbog pokušaja pobune, a oni mi ga vratili, da se u tom slučaju ne radi o pobuni, nego o krađi konzervi. A još sam spisu dao i drugi broj, pa sam bog zna kako su na to naišli. I istražni sudac pljunu.

- Kartaš li se još? - upita feldkurat. - Na kartama sam sve izgubio. Posljednji put sam igrao makao s onim ćelavim pukovnikom, pa je on sve dobio. No znam za jednu curicu. A šta ti radiš, sveti oče?

- Ja trebam momka - reče feldkurat. - Posljednji kojega sam imao bio je neki stari knjigovođa bez akademske naobrazbe, ali vol prve klase. Stalno je samo uzdisao i molio boga da ga očuva, pa sam ga poslao s maršbataljonom na frontu. Pričaju da je taj bataljon potpuno uništen. Zatim su mi poslali nekoga klipana koji nije ništa drugo radio, nego samo sjedio u birtiji i pio na moj račun. Još bih ga bio i podnio da mu se nisu znojile noge. Poslao sam dakle i njega s maršbataljonom. Danas sam za vrijeme propovijedi našao vojnika koji se radi šale rasplakao. Takva bih čovjeka trebao. Zove se Švejk, a sjedi u sobi br. 16. Htio bih znati zašto su ga zatvorili, i ne bi li se dalo udesiti da ga uzmem odande k sebi. Vojni istražitelj poče tražiti Švejkove spise po ladicama, ah kao uvijek nije mogao ništa naći.

- Bit će to kod kapetana Linharta - reče nakon dugog traženja - đavo bi ga znao kuda se ti spisi kod mene gube. Jamačno sam ih poslao Linhartu. Pitat ću ga odmah telefonom… Halo, ovdje natporučnik, vojni istražitelj Bernis, gospodine kapetane. Ja bih vas molio, nisu li kod vas spisi nekoga Švejka…

Da su Švejkovi spisi kod mene? Vrlo se čudim… Da sam ih od vas preuzeo? Zaista čudno… Sjedi na broju 16… Znam, gospodine kapetane, da je br. 16 kod mene. Ali ja sam mislio da se spisi o Švejku negdje kod vas valjaju… Da zabranjujete da tako s vama govorim? Da se kod vas ništa ne valja?… Halo, halo!… Istražni sudac sjede za stol i poče ljutito osuđivati nered u vođenju istrage. Između njega i kapetana Linharta već je odavna postojalo neprijateljstvo u kome su bili vrlo dosljedni. Ako je spis koji pripada Linhartu dospio u Bernisove ruke, Bernis bi ga zametnuo da ga nitko ne bi mogao naći. Linhart je isto radio sa spisima koji su pripadali Bernisu.

Gubili su jedan drugome i priloge. (Švejkovi su spisi nađeni u arhivi vojnog suda tek nakon prevrata s ovim izvještajem: „Htio je zbaciti masku licemjerja i lično istupiti protiv osobe našega cara i protiv naše države.“ Spis je bio umetnut među spise nekog Josefa Koudele. Na omotu je bio križić i ispod njega „Riješeno!“ i datum.)

- Eto, Švejkov mi se spis izgubio - reče istražni sudac Bernis - pozvat ću Švejka amo, pa ako ništa ne prizna, oslobodit ću ga i poslati ga k tebi, a ti uredi stvar u pukovniji. Kad je feldkurat otišao, vojni istražitelj Bernis pošalje po Švejka, no ostavi ga da stoji kraj vrata, jer je baš dobio telefonogram s redarstvenog ravnateljstva kojim mu javljaju da je traženi materijal uz optužni spis broj sedam tisuća dvjesta šezdeset i sedam, koji se tiče pješaka Maixnera, već predan u kancelariju broj 1 i primitak potvrđen potpisom kapetana Linharta. Dotle je Švejk razgledavao istražiteljevu kancelariju. Ne može se reći da je djelovala na Švejka vrlo ugodno, osobito, fotografijama na zidovima. Bile su to fotografije raznih egzekucija koje su u Galiciji i Srbiji izvršile austrijske vojske. Umjetničke fotografije koje su prikazivale spaljene kolibe i drveće kojemu su se grane sagibale pod težinom obješenih ljudi. Osobito je lijepa bila fotografija iz Srbije, na kojoj se vidjela obješena obitelj: mali dječak, otac i majka. Dva vojnika s bajonetom na puški čuvaju drvo s obješenim ljudima, a neki oficir stoji sprijeda kao pobjednik i puši cigaretu. Na drugoj strani u pozadini vidi se poljska kuhinja u radu.

- Dakle, Švejku, kako je to bilo s vama? - upita istražitelj Bernis pošto je spremio telefonogram ad akta - šta ste vi to uradili? Hoćete li priznati ili ćete čekati dok bude podignuta optužnica? Dalje to ovako ne može ići. Nemojte misliti da ste pred kakvim sudom gdje vas ispituju glupi civilisti. Ovo je vojni sud, k. u. k. Militargericht. Jedini je spas od stroge i pravedne kazne vaše priznanje. Istražitelj Bernis služio se naročitom metodom ispitivanja kad je izgubio optužni materijal. Kao što vidite, nije tu bilo baš ničega naročitog, pa se također ne smijemo ni čuditi što su rezultati takve istrage i preslušavanja u svakom slučaju bili jednaki ništici. A istražitelj Bernis uvijek se pri tom osjećao tako pronicavim da je, nemajući materijala protiv optuženoga i ne znajući čime ga optužuje i zašto on sjedi u garnizonskom zatvoru, kombinirao po držanju i fizionomiji predvedenog na preslušavanje zašto li su toga čovjeka zatvorili u garnizonski zatvor. Njegova je pronicavost i poznavanje ljudi bilo tako veliko da je jednoga ciganina, koji je iz svoje pukovnije dospio u zatvor zbog krađe nekoliko tuceta rublja (bio je pomoćnik skladištara u magazinu), optužio zbog političkih zločina, da je tobože negdje u gostionici razgovarao s nekim vojnicima o stvaranju samostalne narodne države koja bi se sastojala od zemalja češke i Slovačke na čelu sa slavenskim kraljem.       

- Mi imamo dokumente - govorio je nesretnom Ciganinu - vama ne preostaje ništa drugo nego da priznate u kojoj ste to gostionici govorili i kojoj pukovniji pripadaju vojnici koji su vas slušali, i kada je to bilo. Nesretni je ciganin izmislio i datum i gostionicu i pukovniju kojoj su pripadali njegovi tobožnji slušači, pa kad se vraćao s preslušavanja, jednostavno je pobjegao iz garnizonskog zatvora.

- Vi nećete baš ništa priznati - reče istražitelj Bernis, jer je Švejk šutio kao zaliven - vi nećete da kažete zašto ste ovdje, zašto su vas zatvorili? Meni biste bar mogli reći prije nego ja vama kažem. Upozoravam vas još jednom da priznate. Za vas je to bolje jer će vam olakšati istragu i smanjiti kaznu. Kod nas je u tom pogledu jednako kao i kod civilnog suda.

- Pokorno javljam - začu se dobroćudni Švejkov glas - ja sam ovdje u garnizonskom zatvoru kao nahod.

- Kako to mislite?

- Pokorno javljam, ja to mogu objasniti sasvim jednostavnim načinom. U našoj je ulici živio jedan ugljenar koji je imao sasvim malog, nevinog, dvogodišnjeg dječačića, a taj je jednom došao pješke iz Vinohrada čak u Libenj gdje ga je našao stražar kako sjedi na pločniku. Tada su toga dječačića odveli na policiju i zatvorili ga ondje, to dvogodišnje dijete. Kao što vidite, taj je dječačić bio potpuno nevin, a ipak su ga zatvorili. A da je znao govoriti i da ga je tko pitao zašto je u zatvoru, on to također ne bi znao reći. A i sa mnom je nešto slično. Ja sam također nahod.

Istražiteljev je bistri pogled preletio preko Švejkova lika i lica i razbio se na njima. Takva je ravnodušnost i nevinost izbijala iz čitavog toga bića koje je stajalo pred istražiteljem, da se Bernis uzrujano ushodao po kancelariji, pa da nije feldkuratu obećao da će mu poslati Švejka, đavo bi ga znao što bi se Švejku dogodilo. Napokon se ipak zaustavi kraj svojega stola. - Čujte - reče Švejku koji je ravnodušno gledao pred sebe - ako se još jednom s vama sretnem, tada ćete dobro zapamtiti… Odvedite ga! Kad su Švejka ponovo odveli u sobu broj 16, istražitelj Bernis dozva k sebi štabnog profoza Slavika. - Do dalje odluke - reče kratko - Švejk se stavlja na raspoloženje gospodinu feldkuratu Katzu. Izdajte mu otpusnicu i sprovedite ga sa dva vojnika gospodinu feldkuratu!

- Da li da ga sprovedu s lancima na rukama, gospodine natporučniče?

Istražitelj udari šakom po stolu. - Vi ste vol! Ta rekao sam vam jasno da mu izdate otpusnicu! I sve što se u toku dana nakupilo u istražiteljevoj duši, i kapetan Linhart i Švejk, izlilo se sada kao divlja rijeka na štabnog profoza i završilo se riječima: - A sada shvaćate da ste okrunjeni vol! Doduše, tako valja govoriti samo kraljevima i carevima, ali ni obični štabni profoz, neokrunjena glava, nije bio s tim zadovoljan. Odlazeći od istražitelja, udario je nogom kažnjenika čistača koji je čistio hodnik. A što se tiče Švejka, štabni je profoz odlučio da Švejk mora bar još jednu noć prespavati u garnizonskom zatvoru, da još štogod užije. Noć provedena u garnizonskom zatvoru uvijek se ubraja u drage uspomene. Pokraj sobe broj 16 bila je samica, mračna jazbina, „ajncel“, odakle se i te noći čulo zavijanje nekog zatvorenog vojnika kojemu je kaplar Repa, po nalogu štabnog profoza Slavíka, zbog nekog disciplinskog prestupka lomio rebra. Kad je prestalo zavijanje, čulo se u sobi broj 16 pucketanje ušiju koje su pri trijebljenju doprle među prste zatvorenika. Nad vratima, u zidnom otvoru, bacala je mutno svjetlo, dimeći se, petrolejska svjetiljka, opletena žicom. Smrad svjetiljke miješao se s isparavanjem neopranih ljudskih tjelesa i sa smradom kible koja je nakon svake upotrebe rastvorila svoju površinu i bacila novi val smrada u sobu broj 16. Rđava prehrana izazivala je kod sviju rđavu probavu, pa je većina patila od vjetrova koje su ispuštali u noćnu tišinu i davali tako jedni drugima signale uz različite šale. Na hodnicima su odjekivali odmjereni koraci stražara; od vremena do vremena na vratima bi se otvorio prozorčić, pa bi kroza nj pogledavao nadglednik. Na srednjem krevetu netko je tiho pričao: - Prije nego što sam pokušao pobjeći i prije nego su me doveli amo, bio sam u sobi broj 12. Ondje su lakši zatvorenici. Jednom su onamo doveli nekoga čovjeka iz pokrajine. Taj je dragi čovjek dobio četrnaest dana zatvora jer je držao kod sebe na spavanju vojnike. Najprije se mislilo da je to urota, ali se kasnije utvrdilo da je to radio za novac. Trebalo je da bude zatvoren s najlakšim kažnjenicima, ali jer je kod njih bilo puno, dovedoše ga među nas. Ah što sve nije donio sa sobom od kuće, i koliko su mu toga još poslali, jer je imao dozvolu da se može sam hraniti i tako sebi olakšati! Bilo mu je dopušteno i pušenje. Imao je dvije šunke, dva golema komada kruha, jaja, maslaca, cigareta, duhana, ukratko svega što može čovjek poželjeti, a sve je to donio u dva ruksaka. I taj je klipan mislio da to mora sam požderati. Počeli smo ga moljakati, kad se sam nije sjetio da bi morao podijeliti s nama, kao što su dijelili drugi kad su šta dobili, ali on, gladuš, veli da neda jer će biti u zatvoru četrnaest dana pa bi pokvario želudac kupusom i gnjilim krumpirima kojima su nas hranili. Dat će nam, veli, čitav svoj obrok i vojnički kruh, do toga mu nije stalo, neka ga razdijelimo među se ili neka se izmjenjujemo po redu. Velim vam da je to bio tako fin čovjek da nije htio ni sjesti na našu kiblu, nego je čekao do sutra da izvrši nuždu na šetnji u dvorišnom zahodu. Bio je tako razmažen da je donio sa sobom čak i klozetni papir. Rekli smo mu da fućkamo na taj njegov obrok, pa smo trpjeli dan, dva, tri. A klipan je žderao šunku, mazao maslac na kruh, ljuštio jaja, ukratko, živio gospodski. Pušio je cigarete, a nama nije dao ni dima povući. Mi, veli on, ne smijemo pušiti, pa kad bi opazio nadglednik da nam daje koji dim, onda bi, veli, njega zatvorili. Kao što velim, mi smo to podnosili tri dana. Četvrte smo noći uredili stvar. Čovjek se ujutro probudio, no zaboravio sam vam reći da se on uvijek ujutro, o podne i naveče, prije nego bi se nažderao molio bogu, dugo bi se molio. Tako se on i sada pomolio bogu i zatim potražio svoje ruksake pod drvenim ležajem. Jest, ruksaci su ondje bili, ali splasnuti i smežurani kao sušena šljiva. Počeo je vikati da smo ga okrali i ostavili mu samo klozetni papir. A onda je nekih pet minuta mislio da se šalimo, da smo hranu nekamo posakrivali. I rekao je još tako veselo: „Znam ja, vi me varate, znam ja, vi ćete mi to vratiti, ah šala je uspjela!“

- A bio je među nama neki Libenjak i on reče: „Znate što, pokrijte se dekom i brojite do deset, a onda pogledajte u vreću!“ - I pokrio se kao poslušno dijete i počeo brojiti: „Jedan, dva, tri…“

- A Libenjak mu reče ponovo: „Ne smijete tako brzo, morate mnogo polaganije.“ - I tako vam on pod dekom broji polagano: „Jedan - dva - tri - …“ Kad je izbrojio deset, sišao je s kreveta i pregledao ruksake. - “Isuse i Marijo, ljudi“, poče vikati, „prazni su kao i prije!“ A da ste uz to vidjeh ono njegovo glupo lice bilo nam je da popucamo od smijeha. Ali onaj mu Libenjak reče: „Pokušajte još jednom!“ - I vjerujete li, da je tako pobudalio od svega toga da je još jednom pokušao, a kad je vidio da ondje opet nema ništa drugo nego onaj klozetni papir, počeo je lupati po vratima i vikati: „Okrali su me, okrali su me, u pomoć, otvorite, za ime božje, otvorite!“

- Dotrčaše odmah stražari i dozvaše štabnog profoza i kaplara Říhu. Mi smo svi jednodušno rekli da je poludio, da je sinoć dugo u noć jeo i da je sve požderao. A on je samo plakao i neprestano govorio: „Ta negdje moraju biti mrvice!“ - I počeše tražiti mrvice, ali ih ne nađoše jer smo ipak bili toliko lukavi, što sami nismo mogli pojesti, to smo poslali poštom na vrpci onima u drugi kat. Nisu nam mogli ništa dokazati, premda je taj glupan neprestano ponavljao: „Pa morale su negdje ostati mrvice!“ - čitav dan nije ništa jeo, nego je samo pazio ne jede li netko od nas ili možda ne puši. Ni drugi dan se nije ni dotakao ručka, ali navečer su mu već prijali i gnjili krumpiri i kupus, samo što se više nije molio bogu kao prije kad je jeo šunku i jaja. A kasnije je netko od nas dobio nekako izvana cigarete drame, pa je odmah započeo s nama razgovor, ne bismo li i njemu dali koji dim. Nismo mu dali ništa.

- A ja sam se već pobojao da ste mu dali koji dim - javi se Švejk.

- To bi pokvarilo cijelu pripovijest. Takve plemenitosti dolaze samo u romanima, ali u garnizonskom zatvoru u takvim prilikama to bi bila glupost. - A niste li mu deku nabili na glavu? - upita netko.

- To smo zaboravili. I počeše tiho debatirati da li je zaslužio deku ili ne. Većina je bila za deku. Razgovor je polagano prestajao. Zatvorenici su tonuli u san, češući se pod pazuhom, na prsima i po trbuhu, gdje se u rublju uši najviše zadržavaju.

Tonuli su u san, pošto su prebacili ušljive pokrivače preko glave da ih ne smeta svjetlost petrolejke… Ujutro u osam sati pozvaše Švejka da dođe u kancelariju. - S lijeve strane kraj kancelarijskih vrata nalazi se pljuvačnica u koju bacaju čikove - poučavao je Švejka zatvorenik. - U prvom katu proći ćeš također pokraj jedne. Hodnike metu tek oko devet, tako da će ih biti. Ali Švejk je iznevjerio njihove nade. Nije se više vratio u sobu broj 16. Devetnaest gaćana kombiniralo je i nagađalo svakojake mogućnosti. Neki pjegavi domobranski vojnik, koji je bio najbujnije mašte, razglasio je da je Švejk pucao na svoga kapetana i da su ga danas odveli na motolsko vježbalište na strijeljanje.

Ažurirano: Srijeda, 08 Studeni 2017 20:44
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search