LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Komentari Osvrt Bojana Budimca
Osvrt Bojana Budimca
Subota, 25 Studeni 2017 09:38

 

Bojan-slikaMorbidno obilježavanje stogodišnjice Balfourove deklaracije – slavljenje terora Izraela

Bojan Budimac, Istambul

Način obilježavanja stogodišnjice Balfourove deklaracije, dokumenta koji se smatra ključnim za stvaranje države Izrael, govori mnogo, ako ne i sve, o “kontroverzi” tog papira ili, još bolje, o posljedicama koje je proizveo. Dok je premijerka Velike Britanije Theresa May s ponosom slavila i priredila večeru za izraelskog kolegu Benjamina Netanyahua, vođa britanskih laburista Jeremy Corbyn insistirao je da je pravi trenutak za priznavanje Palestine. Dok su Palestinci u Zapadnoj obali i Gazi protestirali ili držali podrugljive komemoracije, palestinske vlasti zahtijevale su izvinjenje od britanskih.

Nepravda i nemoral prema Palestincima

Priznanje Palestine od Velike Britanije neće se dogoditi, bar ne u dogledno vreme, a izvinjenje se neće desiti nikad, i to odražava odnos moći glede palestinskog pitanja, ne samo u Britaniji nego i u cijelom svijetu.Ta moć obrnuto je proporcionalna količini pravičnosti i etike spram Palestinaca. Deklaracija koju je Arthur James Balfour, tadašnji ministar inostranih poslova Velike Britanije, potpisao 2. novembra 1917. godine, ima formu pisma lordu Walteru Rothschildu, lideru jevrejske zajednice u Britaniji. Pismom ga obavještava da “Vlada Njegovog visočanstva zauzima blagonaklon stav prema uspostavljanju nacionalnog doma za jevrejski narod u Palestini i učinit će sve što može da pomogne u postizanju ovog cilja, uz jasno određenje da ništa ne smije ugroziti građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini, odnosno prava i politički status koji Jevreji imaju u bilo kojoj drugoj državi”. Ta rečenica od (u originalu) 67 riječi jeste vjerovatno jedna od najanaliziranijih rečenica moderne historije. Tomovi su ispisani o njoj i njenim posljedicama. Međutim, ono što je neporecivo, pa čak i iz površnog pogleda na ovu rečenicu, jeste da “Vlada Njegovog visočanstva” obećava zemlju koja joj ne pripada (u trenutku deklaracije nije ni pod njenom kontrolom) i na kojoj obitava “postojeća nejevrejska zajednica” za “nacionalni dom za jevrejski narod”.

Kome obećava?

To je jasno iz završne rečenice pisma: “Bio bih vam zahvalan kada biste prenijeli ovu deklaraciju Cionističkoj federaciji.”

Dakle, Cionističkoj federaciji.

Historijska činjenica jeste da je tada to bila manjina manjine. Kao što je historijska činjenica da je Cionistička federacija već bila obaviještena o odluci. Naime, 31. oktobra 1917. godine, kada je zapravo odluka donijeta u Britanskom ratnom kabinetu, Mark Sykes izašao ja sa zasjedanja da bi riječima: “Doktore Weizmann, rodio se dječak!” obavijestio dr. Chaima Weizmanna, tada cionističkog lidera, a kasnije prvog predsjednika države Izrael.

Također je historijska činjenica da se to obećanje kosilo s obećanjem Vlade Njegovog visočanstva dato Sharifu Husseinu od Meke, kojem su, u zamjenu za revolt protiv osmanske vlasti, bile obećane praktično sve arapske teritorije, uključujući Palestinu. No, Sharif Hussein tada je već bio prevaren dogovorom Sykes-Picot za koji nije znao.

Vojno-politički kontekst Balfourove deklaracije jeste također vrlo jasan iako postoji i dan danas (cionistička) tendencija da učini te historijske činjenice “elastičnijim” ili zamagljenijim. Vrlo je dobro dokumentirano (ali uglavnom odsutno u današnjim analizama) da su tvorci deklaracije još 1916. godine flertovali s idejom o pridobijanju simpatija američkih Jevreja ne bi li uvukli u rat tada vrlo izolacionistički raspoložene SAD. Tada još nije bilo sigurno da će saveznici – Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska – uspjeti u svojim namjerama da iskasape Osmansku imperiju i odnesu pobjedu nad Njemačkom. Ulaskom SAD-a u rat, pobjeda je postala izvjesna. Pobjednici su iscrtali granice Bliskog istoka (uglavnom koristeći se linijarom) – regija koji krvari i dan danas. Britanija je preuzela mandat nad Palestinom i kroz toplo – hladnu politiku prema cionistima, ali zato konstantno hladnu prema Palestincima, utrla put ka osnivanju naseljeničke kolonije – države Izrael. Između ostalog, “zaboravljen” je dio rečenice iz deklaracije da “ništa ne smije ugroziti građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini”. Naime, ono što je prethodilo deklaraciji o nezavisnosti Izraela bilo je etničko čišćenje te “nejevrejske zajednice”, prema kojoj Balfour nije osjećao ništa osim prezira pa je nije ni imenovao u svom papiru, a da svijet nije ni trepnuo zbog toga. Dvadeset godina kasnije, počela je najduža okupacija u modernoj historiji, koja još traje. Treba uložiti veliki napor da se ne vidi njena brutalnost.

Lomljenje otpora “običnih ljudi”

Konstatacija da je Balfourova deklaracija produkt imperijalističkog, kolonijalnog i rasističkog pogleda na svijet jeste primjećivanje očiglednog. S obzirom na “duh” tadašnjeg vremena, to ne bi trebalo da bude ni razlog za zgražanje. Doktrina samoopredjeljenja bila je tek u začeću, a ni danas nije set jasnih pravila i zakona, te u najvećoj mjeri zavisi od sile. Ono što jeste za zgražanje danas jeste da se ta deklaracija slavi, unatoč očigledne svireposti Izraela prema starosjediocima, kako unutar zvanične države, tako i na dijelovima pod okupacijom.

Jedini znak postiđenosti britanskih vlasti ogleda se u zabrani kampanje osmišljene da podigne svijest o posljedicama Balfourove deklaracije na sudbinu Palestinaca. Kampanja je trebala da zauzme reklamne prostore u londonskom metrou, ali ju je vladino tijelo koje regulira London Underground zabranilo uz objašnjenje da je tema politički kontroverzna (ne, nije cenzura, hvala na pitanju).

Londonski taksisti uskočili su i sada se veliki broj tradicionalnih crnih londonskih taksija pretvorio u pokretnu izložbu o britanskoj prevari i životu Palestinaca na okupiranim teritorijama. Mali, ali bitan otpor “običnih ljudi”. Međutim, i taj mali otpor konstantno je lomljen. Vlade ponosne na saučesništvo u cionističkom projektu, prije svega Velike Britanije i SAD-a, čine taj otpor sve težim.

Od kada je BDS kampanja propalestinskih aktivista (bojkot, deinvestiranje i sankcije) počela bilježiti uspjehe i vidljivost, proizraelska politička elita pokušava da je stavi van zakona. Sljedeći korak mogao bi biti da stanovništvu odrede kvotu proizvoda s teritorija pod izraelskom okupacijom koje moraju kupiti. Ili je možda bolje da ne dajem ideje?

Mark Sykes umro je mlad, u 39. godini (1919). Da je poživio, možda bi postao svjestan da je “dječak” čije je “rođenje” javio Weizmannu postao “osoba” koja pati od teškog oblika kognitivne disonance. Budući da je i njegova nadobudnost, koja se ispoljila u crtanju linija u pijesku bez ikakvog obzira na to šta će one značiti ljudima koji nastanjuju taj pijesak, vjerovatno bila posljedica iste dijagnoze, možda bi mu se i dopao.

Rekoh da, s obzirom na tadašnji imperijalističko-kolonijalni “duh vremena”, nema mjesta (velikom) zgražanju. No, čitajući o intrigama crtanja tih linija u pijesku, za trenutak sam se užasnuo činjenicom da je, recimo, taj Mark Sykes važio za eksperta za Bliski istok na osnovu nekoliko putovanja i nekoliko knjiga o regiji punih orijentalističkih stereotipa, začinjenih arapskim izrazima. Kada je u decembru 1915. izašao s prvog sastanka s premijerom Asquithom i njegovim kabinetom, ostavio ih je pod utiskom da tečno govori arapski i turski. Ustvari, nije znao nijedan od ta dva. Moje čuđenje trajalo je kratko. Prekinuto je razumijevanjem da ni danas nije mnogo drugačije. “Eksperti” koji sjede u raznim “think tankovima” i igraju se nijemim mapama regije za koje su stručnjaci sa sve doktorskim titulama najčešće nisu manje neznalice od Sykesa ili rasisti od Balfoura.

(Ovaj analitički tekst je prenesen iz tjednika STAV, svakako uz dozvolu glavnog urednika, gospodina Mursela Begovića kojem se zahvaljujemo, a također se zahvaljujemo i autoru teksta gospodinu Bojanu Budimcu.)

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search