LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva priča za nedelju
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 26 Studeni 2017 08:18

 

ToniNestašluci i batine

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika, ili memli strane, sada u Mariboru na “privremenom” boravku

Oduvijek mi duša bila jutrom spavati. K'o da sad vidim, a kako neću kad sam komadić najranije mladosti tu proveo: zajednička soba, možda tri sa tri, možda i malo veća, u sobi babin i mamin krevet, na sredini majkin radni stol, a uz mali prozor kauč što mi ga je baka nanijetila kad je umirala, pa mi ga poslali čak iz Zagreba. Na tom kauču smo spavali brat Džemo i ja, a sestra Minka na dušeku na podu. Bila je tu još i starinska peć na drva i ćumur, pa onda jedna stalaža koju je babo sam sklepao…i do vrata ćiviluk na kojem su visili jakne i kaputi cijele te moje uže familije.

Babo bi prvi ustajao, ponekad je razlog bio vjerske naravi, nije to bilo klasično klanjanje sabaha, nego veše nekako derviška molitva koja je podrazumijevala nešto drugačiji ritual. Ja sam katkad virio ispod jorgana i gledao kako babo kruži glavom na kojoj je bijeli ćulah koji se obavezno stavi kad počne molitvu.

Onda je babina zadaća bila da, ako je hladno zimsko vrijeme, naloži vatru i skuha kafu. Ako nije bilo potrebe za vatrom, onda se kafa kuhala na jednom malom, okruglom koheru.

Pa bi zatim svi poustajali, a majka bi počinjala:

“Hajde Toni, diži se vidiš da je već dan…” - a ja bi promrmljaj iz slatkog polusna: “saću” i obično se okrenuo na drugu stranu.

“Hajde bolan ne bio, nećeš podne čekati u krevetu” - javila bi se opet majka.

Čuo sam je, ali mi se nije dalo odgovarati.

Onda bi majka predala komandu babi: “Idi ga diži!”

Babo bi jedva dočekao, došao bi do kauča, strgnuo jorgan sa mene i ljutito i trijumfalno odjednom viknuo: “Ustajte l'jeni, bog sreću d'jeli.”

Šta ću, valjalo mi onda izaći na avliju da se umijem i konačno priključim radnim aktivnostima koje su majka i babo u vidu kratkih zadataka postavljali pred nas troje djece.

Moja funkcija, otkako pamtim, bila je uvijek intendantska. Sve nabavke, kako iz obližnjih granapa, tako i iz nešto udaljenijih mesara i pijace, išle su preko mene. I s radošću sam trčao u kupovinu. Mada je i tu znalo doći do zapleta.

Krenem niz ulicu, kad ispred kuće Emira kojeg smo zvali Kantica skupili se moji vršnjaci i donijeli loptu.

“Hoš ti igrat lopte?” - pita me Emir.

“Hoću” - kažem i u tom trenutku “zaboravim” gdje sam krenuo.

I onda se zaigramo…Jedna utakmica, druga, treća…Emira zove majka, Zambatu otac, Tarzu majka…Vrijeme je ručka. Uhhh, a ja nisam još ni do pijace skočio. Onako razigran strčim k'o metak niz Bistrik, na brzinu pokupujem i što brže nazad.

Majka ljuta k'o ris, pogotovu ako sam trebao kupiti i cigare kojih joj je u međuvremenu nestalo. Nekad se znalo dogoditi da pošalje babu za mnom da me traži. Kad sam bio manji babo je u takvim situacijama obavezno nosio šibu sa sobom, pa sam prvu porciju dobijao već usput.

Ako sam babu na vrijeme vidio, a on mene nije, brzo bi skrenuo u neku od drugih ulica pa bi onda okolo brzo došao kući. Majka bi ljutito pitala:

“Gdje si do sad?” i “Gdje ti je babo?”.

“Igr'o sam malo lopte”…priznao bih. “Babu nisam vidio” - slagao bih.

“Jebl'a te lopta. Jesam li te poslala da igraš lopte?”

Imao sam malo vremena da odobrovoljim majku. Ako bi mi uspjelo, onda sam bio spašen. Nije bilo batina. Babo bi samo grmio: “Uhhh, koja si ti nesreća…”

A ako bi majku još držao bijes, onda ja valjalo primati udarce šibe.

Trčakarao sam oko stola i pokušavao da se skrijem izza majke.

“Neću više nikad, neću više nikad, bogami…” - molio sam plačnim glasom, ali babo se nije osvrtao.

Obično dok se majka ne smekša i kaže: “Dosta je bilo, hajd' pusti ga sad'…”

I dan bi se u našoj kući, odnosno sobi koja je predstavljala kuću, vratio u normalu. Majka je nastavljala sa svojim poslom pravljenja cvijeća. Određene dijelove tog posla znali smo obavljati i mi, njena djeca.

Molio sam boga da ne bude “frkanja” (to je kad na žicu namotavaš krep-papir i pripremaš drške za listove i cvjetove koje će majka finalizirati) ili “drikanja” (to je kad drikerom pritiščeš već oblikovane cvjetne latice i listove i daješ im konačan oblik). Ako je bilo posla, onda sam nervozno i da mi je što prije, završavao svoj dio. Majka bi me obično malo naružila:

“Kako to šlampavo radiš…. samo da ti što prije ispadne iz ruke.”

A ja sam se pravdao: “Kad ne znam bolje.”

Ako nije bilo posla, onda je slijedilo standardno pitanje:

“Šta imaš za zadaću?”

Uglavnom, ništa. I nikad. Ili sam je već u školi ispisao, ili ću je kasnije.

Samo da izađem napolje da se igram.

“Mogu li mama?” - pitao sam.

“A gde bi ti?” - pitala me, a dobro je znala gdje bih išao.

“Na ulicu, da se malo igram.”

“E, ta tvoja igra i ulica. Rekla sam ti hiljadu puta: ulica nikad nikog nije čovjekom napravila” - ponavljala je majka svoju frazu, a onda valjda zadovoljna što me je mudro upozorila, ipak, meka duša kakva je oduvijek bila…popuštala bi.

“Vidiš koliko je sati” - pokazala je prstom na vekericu. U meni se već probudila vesela ptica.

“Vidim.”

“Evo, sad je jedan sat…do tri da si se nacrt'o u kući.”

“Hoću mama, doći ću do tri…” - otvorio sam vrata, a ptica je već raširila krila.

I odnijela me na igrališta od kojih su vrvile sve mahale mog djetinjstva.

Zanijela bi me lopta, razne igre kojima smo veseli hranili svoje mlade duše i kad je ikad bilo tri. Zaboravio bi na glad, zanemario bi nerijetko kišu ili snijeg. Vraćam se, kobajagi potišten i pokorno ulazim u našu sobu.

“Tebe izgleda one batine od danas nisu ničemu naučile? Gdje si bio? Gdje si bio do sad'? Vidiš li kol'ko je sati? I s kim si bio?”

U zadnjem majčinom pitanju skrivala se slamčica spasa od novih batina. Babo je čekao k'o zapeta puška sa šipkom skrivenom iza leđa.

»Bio sam mamice s Hamom i Entom?« lagao sam pominjujući imena mojih prijatelja u čiju čestitost i uzornost majka nije nikada sumnjala.

A kakav Hamo i Enta? Njihovi roditelji su bili bič božji i nikada se oni nisu smjeli igrati tako dugo kao ja.

“I ko je još bio?” - pitala bi me dalje majka Zlata.

“Ma, bilo je puno djece i tako smo se lijepo igrali…”

“A zadaća?” - pitala je dalje majka.

“Evo sa'ću mamice” i već sam u ruci držao školsku torbu u kojoj sam počeo tražiti adekvatnu svesku…”Evo sad ću ja to…brzo ću…nemam puno, a sve znam…”

“Znaš ti, sve znaš, a najbolje znaš kako izv'jatit' iz kuće…”

Majčin glas je iz ljutitog prelazio u prijekoran ton. Situacija se smirivala i babo bi samo dodao:

“Batina je iz raja izašla. Bogme, treba njega dobro namlatit'.”

A ustvari cijelu ovu priču ispričao sam…oh, opet stari Toni…da bih pokušao naći bilo kakvo opravdanje za svoju lijenost koja se uz mene prilijepila k'o dječja bolest koju, eto, nisam nikada prebolovao do kraja.

I šta je s knjigom o Ivici Osimu?

Pitam sebe samog, pitaju me ljudi. Odgađam, stalno odgađam. A imam skoro sve. Stoga sam odlučio da sebe prvo malo potkradem, a onda i stimulišem te ću stoga sad podijeliti s vama zanimljive epizode iz velike priče o mom, ali prije svega životu Ivice Osima. Te priče počinju sljedeće sedmice.

 

Komentari  

 
0 #1 Zijo 2017-11-26 13:22
Toni, pozdrav. Jedva cekam nastavak :-)
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search