LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva priča za subotu
Tonijeva priča za subotu
Subota, 02 Prosinac 2017 10:12

 

ToniPrijateljstvo, smrt i ljubav

Toni Skrbinac, sarajevska raja, “privremeno” u Mariboru

Kad mi dođe vrijeme za ustajanje najprije pogledam komadić neba koji mi otkrivaju prozor spavaće i balkonska vrata. Ako je nebo plavo i ozareno sunčevom svjetlošću obavezno izađem na balkon. Malo se protegnem, pogledom prošaram dvije ulice i tek onda odem u kupatilo. Nebrojeno puta pred ulazom susjedne zgrade stajao je vedar, sitan starčić koji bi me ovako pozdravljao: “Merhaba beže. Jel' se to tek ustalo?”

“Ooo, merhaba Muhamede, evo baš sad' ustadoh.”

“Kako su hanume? Gdje su?” – dalje pita moj sagovornik.

Raportirao sam i onda bi Muhamed mahnuo rukom i zaključio razgovor: “Poselami hanume.”

Neobičnost dijaloga koji sam citirao sastoji se u činjenici da se sve događa usred Maribora, u opštini Tabor, gdje smo Muhamed i ja prve komšije.

Prošlo je nekoliko godina od našeg useljenja u zgradu na Taboru. Viđao sam, ali tada još nisam upoznao mog komšiju Muhameda. Dok jednog dana naša nana nije došla i rekla: “Ma znaš li bolan Toni da preko puta stanuje naš čo'jek. Muhamed iz Banja Luke?!”

Zatim ga je upoznala i moja žena: “Što je to nekakav fin i vedar čovjek”.

I napokon sam i ja došao na red.

Stajali smo ispred ulaza u njegovu zgradu. Bela je radosno cvilila (kod pasa to ide zajedno, da cvile, a da su radosni) i skakutala oko Muhamedovih nogu i on bi se svako malo sagni da je pomilki.

Puno puta znao je početi neku od svojih anegdota: “Kad smo Tunjo i ja u Banja Luci…”

I nizale su se slike i anegdote iz davne Banja Luke u kojoj su dva Muhameda - Filipović i Višić, provodili bezbrižnu mladost.

Život je, po svome, uredio staze kojima će dva Muhameda nastaviti. O sarajevskom Banjalučaninu Muhamedu Filipoviću zna se dosta, dok njegov prijatelji i imenjak Muhamed Višić, u vremenu kada počinje naše poznanstvo, provodi penzionerske dane u Mariboru. U toku je svakodnevnih zbivanja u Mariboru i Sloveniji, a ima običaj, kad se sretnemo, da o temama koje se vrte po medijima raspravlja na način da mene pita šta mislim o, recimo, lopovlucima kojih, naravno, ima i u Sloveniji, a onda iznese svoje mišljenje o svemu. Godinama je Muhamed bio jedan od direktora u mariborskoj tekstilnoj fabrici i otuda vjerovatno njegov izoštren osjećaj za nepravde i solidarnost.

Kako li je Muhamed došao u Maribor?

Poslije Drugog svjetskog rata dorastao je do škole, pa ga poslalo u Čehoslovačku gdje je stjecao znanja o tekstilnoj industriji. Tamo ga zatekla i napeta situacija, vrijeme Informbiroa i Muhamed Višić se zajedno sa mnoštvom mladih Jugoslovena vratio u domovinu. Dekretom mu je određen Maribor i tu se nastavlja njegov život i počinje poslovna karijera.

Dva puta mi je ponovio istu priču o čudnom spletu okolnosti kako su ga u tri važne situacije srela tri različita važna čovjeka koja su nosila isto ime –Enver. Mislim da je prva bila iz vremena kada je otišao u Čehoslovačku, druga kada je došao u Maribor, a treća kada je bio u JNA.

Ustanovio sam da je Muhamed postao malo zaboravan, a evo sada priznam da nisam ni ja ništa bolji. Da me ubiješ ne znam koji je od tih Envera šta radio i zašto je bio važan u životu Muhameda Višića?!

I tako smo Muhamed i ja nebrojeno puta stajali ispred njegovog ulaza i bistrili razne teme, od politike do nekih porodičnih priča. Znao sam da ima suprugu Macu i jedno dva-tri puta sam ih sreo kako mladalačkim, hitrim korakom osvajaju Pajkovu ulicu koja ih je vodila kojekuda. Nekad u “Mercator”, a nekad mi je rekao da ide i u svoju vikendicu gdje je imao vrt na koji je bio ponosan i koji ga je darivao raznim blagodetima. Govorio mi je i o djeci…i unucima, a normalno je da čovjek u tim godinama ima i jedne i druge.

Muhamed je, kako rekoh, bio sitnije građe, ali neobično živahan i prilično grlat. Svoje priče ukrasio bi obavezno usklađenim pokretima ruku, dakle gestikulacijama koje valjda trebaju da pašu uz određene konstatacije.

Maca, njegova supruga, ličila mi je nekako na oficira: kako je samo uspravno i odrešito hodala. Isto tako je glasno i razgovijetno govorila.

Jednom mi se potužio kazavši da ima teških problema sa disanjem. Kaže, ide doktorima.

Pa ga onda nema i…nema.

Nakon nekog vremena žena me zabrinuto upita: “Bože, šta li je s Muhamedom? Vidjaš li ga ti?”

“Ne viđam” – kažem, a i u meni crne slutnje.

Nisam nikada pozvonio i tražio Muhameda.

Tek, jednom sretnem Macu. Pitam je zabrinuto: “Šta je to s Muhamedom? Ne viđam ga…”

“Eh, Muhamed je otišao. Nema ga više.”

I onda mi je rekla kako ga je bolest brzo savladala i kako su ga upepelili i diskretno, u krugu familije, obavili taj posljednji ritual.

Zatim sam pročitao tekst Muhameda Filipovića (“Otišao je moj najbolji prijatelj, ostala duboka praznina…”… nadnaslov… i naslov: “Starenje je dugo putovanje u potpunu usamljenost…”

Taj dirljivi Filipovićev oproštaj od njegovog najboljeg prijatelja, a mog komšije, dokazao mi je koliko je uistinu bilo moćno to prijateljstvo izgrađeno od najpostojanijeg materijala kojim čovjek raspolaže samo u djetinjstvu i ranoj mladosti.

A jedne večeri, nedavno, kad je ono bio drugi krug izbora za slovenačkog predsjednika, sretnemo supruga i ja Macu i kčerku Halidu.

“E, sad ćemo kod nas na kafu…” veli nam Maca i evo nas prvi put u Muhamedovom stanu.

Na regalu njegova slika. U karakteritičnoj pozi, s rukama kao da nešto objašnjava. I vedar, vedar kakav je uvijek bio.

Kčerka Halida se izvinula i otišla za nekim svojim poslom. Ostadosmo s Macom koja nam je skuhala kafu i donijela jednu kutiju punu uspomena: knjige, pisma i članak Muhameda Filipovića.

Maca je bila malo sjetna i tužna, ali isto tako njeno lice se ozarilo kada je govorila o njihovim prijateljima, a pogotovo o djeci u unucima. Sad kad nema Hamke ne može više kao kad je on bio živ da svaki mjesec otkida i ostavlja toliko novca za darove mladim. Ali, koliko može-može.

Da, Muhamed Višić mi je jednom, onako uzgred, rekao da Maca nije njegova prva žena. A sad je Maca to potvrdila: “Mi smo živjeli u braku punih 57 godina…Ali on je bio prije toga dva puta oženjen. I imao djecu. Ja sam i sa tom djecom i sa njegovim bivšim ženama imala sjajne odnose…A moji, pogotovu otac, nisu mi nikad oprostili što sam se za njega udala.”

Ono što sam jedino mogao zaključiti rekla mi je na kraju sama Maca: “Ljubav je ljubav…sve će čovjek progutati i istrpiti zbog ljubavi.”

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search