LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Safet efendija: Mitovi su veći, što je narod manji PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 07 Prosinac 2017 12:33

 

Safet PozderTeški li su kaburski azabi - veliki mitovi malih naroda

Safet efendija Pozder, imam Čaršijske džamije, Prozor

Ima jedan mezar ili grob – kako ko voli – koji je posve običan. Bio sam nekoliko puta pored njega i nisam primijetio ništa osobito. Doduše, ograđen je, kako se u mom kraju običava reći, parmacima. Da, i zaseban je jer u blizini nema ničega sličnog. Nije na odmet dodati i to kako mezar nije okrenut prema kibli, nego u nekom drugom, ni izbliza sličnom smjeru. U očima ljudi, ovaj je mezar, ipak, nešto posebno. Vjeruje se da tu leži neki, kako se običava kazati, “dobri”. Priča o dobroti, pa i nadnaravnosti ukopanog ima i svoje utemeljenje. Tako su ljudi, generacijama, s koljena na koljeno, prenosili praksu da se ispaćene životinje, prije svega volovi i konji, nakon oranja ili drugog teškog posla, uslijed čega bi ponekad hajvan dobijao i tzv. zatvor (nemogućnost vršenja fizioloških potreba), dovedu do spomenutog mezara. Tom prilikom bi se “dobrom” nazvao selam, a s hajvanom bi se nekoliko puta obišlo oko groba i konj ili vo bi, doslovno, propišao. Nisu samo muslimani dovodili svoj hajvan tim povodom. Radili su to i drugi, i svaki bi se put jadne životinje ekspresno riješile svoje muke.

Kad god sam bio blizu ovog mjesta, razmišljao sam o tome. Jasno mi je da su mitovi veći, što je narod manji. Jasno mi je i to da mi, htjeli to priznati ili ne, volimo mitove i priče kojima dominiraju “dobri”, vile, prikaze, utvare, džini...

Sjećam se nekog serijala na TV-u, još dok sam bio dijete, a to je bilo još u prošlom stoljeću. Romi su kazivali svoje dogodovštine i jezive priče o utvarama po grobljima. Malo je ko poslije tih emisija sam smio izići u mrklu noć. Usput, po sijelima su se pripovijedali brojni horori, poput onog u kojem su na nekom sijelu momci i djevojke igrali igru zaloga. Nekoj je djevojci zalog nalagao da ode sama do mjesnog mezarja i da na jedan mezar utisne vreteno. Hudoj se, navodno, omaklo pa je vreteno zadila kroz svoj pulover, ili šta je već bilo na njoj, pa kada je htjela da ustane, vreteno joj nije dalo, a ona je mislila da je umrli vuče k sebi. Kasnije su je našli kako leži opružena po mezaru. Mrtva.

Lično sam imao (ne)sreću da, posebno u dugim zimskim noćima, kada bi snijeg znao polomiti stubove i pokidati žice - a gaza za paljenje lampe baš i nije bilo u izobilju – slušam priče koje sam izuzetno volio, ali samo dok traju. Poslije sam se bojao i svoje sjenke. Tako mi je pričano kako su na nekom sijelu - opasna neka sijela, moram priznati - momci i djevojke igrali prstena. U neka doba, jedna je od djevojaka izišla napolje, “poradi sebe”. Izišla i nije se ni vratila. Tražili su je svunoć. I sutradan. Cijelu heftu. Ni habera. Kao da je u zemlju propala. Konačno, prestali su je tražiti, a na sijelima se samo nagađalo šta se moglo desiti. Kidisala samoj sebi, valjda. A onda se, jednog dana, sav zajapuren i zadihan iza sela pomolio jedan čoban, hvatajući dah da kaže šta je vidio. Spazio je, veli, djevojku, istu onu što je sa sijela nestala. Prošla pored njega. Na leđima nosila ogroman kamen koji ni grupa jakih momaka ne bi mogla ni odići. Pregazila, veli, vodu, a suknene čarape ni smokrila nije. Tako je djevojka, s tom kamenčugom na grbači, zamakla u naku pećinu.

Ljudi u čudu blehnuli u čobana i mjerkali je li blentav ili se samo pravi da jest. No, kako se siromah kleo u sve i svašta I garantirao da će ih odvesti do pećine, na kraju pristadoše. Za svaki slučaj poslaše i po hodžu. Hodža turi ćitab pod ruku I buljuk svijeta, mahom snažnih momaka, za čobanom ode do pećine. Hodža ih, kod pećine, lijepo rasporedio i svakom naložio da drži uže, a on zazinuo iz sveg glasa učiti. Hodža učio, a mladići prežali. Kad, šta će ti biti, u neka doba djevojka zaista izbi iz pećine. I, ha ona izbi, momci se s užadima baciše na nju. Kako je god savladaju i obore, ona se uspravi i sve ih razbaca. Usplahireni je hodža bez daha učio i naposljetku uspjedoše savladati i vezati djevojku. Odnesoše je kući, a hodža naredi da se svi, osim njega i najbliže rodbine, raziđu. Opet je počeo učiti. Djevojka je bila mirna, ali se u neka doba začu strašna lupa. Činilo se da će se kuća skrhati. Konačno, huka se čula samo u odžaku kroz koji ispade djevojčina kika kose po kojoj se nadaleko razaznavala. U tom se času djevojci iz prsa ote snažan uzdah, baš kao da je sve terete svijeta skinula sa svojih pleća. Otvori oči i dođe sebi.

Poslije je kazivala kako je one noći izišla da se pomokri. Kad je ćupnula, spazila je neku malu baju, pauka ili nešto slično, koja se, kako joj se primicala, povećavala. Digla je djevojku u nebesa i našla se u neobičnom društvu džina koji su imali svog vođu. Skitali su, tako, kud god bi stigli, a i ona s njima. Večeravali bi tamo gdje čeljad kod sofre ne bi potegla Bismilu. Iz zabave bi htjeli nauditi prolaznicima, maloj djeci i običnim ljudima. Ipak, ko god bi Bismilom krenuo na put ili pokrio bebu u bešici, nisu mu mogli ništa. Sjedili su jedne prilike na malehnom listu, na vrhu drveta. Družina djevojci dade dva izbora: ili da je bace na zemlju, ili da joj odsijeku kose. Naravno, rastala se sa svojom kikom.

Pripovijedala je mnogo toga. Bezbeli, imala je i kome, a imala je i kada jer se nikada nije udavala, a, ruku na srce, ko bi je i uzeo nakon svega.

Slušao sam redovno o čovjeku koji se obnoć vraćao kući s druge smjene ili polazio na treću. Jednom je u šumi iznad puta čuo korake. Spazio je kravu. Bila je krvava i zguljena i ukorak je pratila njegov hod nekoliko metara iznad njega. Ha hudi čovjek potrči, potrči i hajvan, on stane, stane i ona. Uz sto muka i strahova, nekako se uspio promoliti u selo. Najednom zakukurikaše pijevci, a ona životinja ga pogleda i krupnim glasom reče: “Zahvali Bogu i pijevcu! Da njega nije, nikad se živ kutarisao ne bi!” To reče i hiti se niz šumu.

Ipak, da se vratim “dobrom” spočetka priče. Svako će to razumjeti na svoj način. Dakako, bit će i onih koji odlučno odbacuju sve pripovijesti o džinima, vilama, sihrima, morama i svemu, modernim jezikom kazano, paranormalnom. Svako ima pravo na svoj doživljaj i prosuđivanje. Tako i ja imam pravo da spomenem nešto što sam odavno znao, a što sam usput povezao, jer, čovjek često zna mnogo toga, ali mu treba vremena da nadođe. Kako u ovakvim kazivanjima dominiraju motivi poput umrlih, mezarja i kaburova, valja nam računati s tim – a islamsko učenje to precizno spominje - da postoji nešto što se zove kaburski azab, ili kažnjavanje umrlog u mezaru.

Na dženazama često imamo priliku čuti imame kako citiraju hadis po kojem umrli, dok se nosi ka svom odredištu, ispušta takve krike i jauke koje čuje sve živo osim čovjeka. Kada bi čovjek bio kadar osjetiti i dokučiti, onesvijestio bi se.

Druge predaje govore o strašnim patnjama u kaburu, naravno, za one koji to zasluže.

A volovi i konji?

Da li stvarno propišaju i prokake od dobrote “dobrog”, ili, pak, osjete i čuju nešto što insanskim osjetilima nije dostupno? Svako ima pravo da za sebe procijeni. Ja samo kažem.

(Ovaj tekst je prenesen iz tjednika STAV, broj 144, 2017, uz dopuštenje glavnog urednika Filipa Mursela Begovića kojem se, a svakako i autoru Safet efendiji, od srca zahvaljujemo.)

Ažurirano: Četvrtak, 07 Prosinac 2017 12:38
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search