LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva prednovogodišnja priča
Tonijeva prednovogodišnja priča
Petak, 29 Prosinac 2017 09:08

 

ToniEnes i kuća Ramića

Toni Skrbinac, bistrička raja, “privremeno” u Mariboru, ali duša vuče, pa je malo-malo “dole”, u Rajvusa

Znam dosta žena iz moje i okolnih mahala koje nikada niko nije zvao njihovim imenom, nego su bile: žena Omerova - Omeraginica, Alijina -Alijaginica, Ibrahimova - Ibrahimaginica. Kao da bi se moglo zaključiti da su one udajom gubile svoj identitet i naprosto postajale “vlasništvo” svojih muževa. Dalo bi se toj pretpostavci naći i dodati još poneki relevantan argument, ali to za ovu priču uopšte nije važno. Asocijacija je iskrsnula upravo zbog Ibrahimaginice, žene Ibrahimove, sitne domaćice koja je skoro svaki dan prtila cekere i svako malo zastajkujući i othukujući srdačno i glasno pozdravljala mimoiduće. Valjalo je od pijace pa preko cijelog Bistrika popeti se do Paja pa još dalje do njenog cilja - kuće Ramića koja je stajala blizu rezervoara što se nalazio tik do trebevićkog podnožja.

Ibrahimaginca je bila majka mog školskog druga Enesa Ramića. Pored njega imala je još tri sina, i dvije ili tri kčeri, nisam siguran. Pravo Ibrahimaginicino ime nikad nisam ni od kog čuo pa ga nisam mogao ni zapamtiti.

Kuća Ramića stajala je prilično na osami, bila je ukrašena (prava rijetkost) ornamentima na vanjskim zidovima – djelo vještih ruku gazde Ibrahima, inače zidara koji je u vrijeme mog ranog djetinjstva bio već prilično star, šutljiv i oštar. S proljećem je odlazio na svoje terene gdje su ga čekale kuće koje je podizao, a zimi je sjedio na svom mjestu u dnevnoj sobi. Nasuprot njegove sećije bila je televizija, u ono doba jedan od znakova dobrostojećih familija, a imao je jednu dugu šibu koja je mogla dobaciti dalje od sredine sobe, pa kad bi se neko od njegovih našao pred televizijom zaboravljajući da babi ometa vidik, zamahnuo bi šibom i kratko komandovao: “S vidla!” (slobodniji prevod: bježi mi s vidika).

Ibrahimaga je bio neprikosnoveni autoritet kuće Ramića i njegova je uvijek bila zadnja kod svih odluka koje su se ticale, prije svega, djece i njihovih životnih puteva.

Enes Ramić bio je, dakle, moj školski pa mogu reći jedno vrijeme i najbolji drug. Znalo se dogoditi da zajedno učimo i ispunjavamo razne zadače koje nam je zadavao naš prvi učitelj Salem Bajramović.

Od svih drugova koje sam imao za života moje majke Zlate, Enes je bio za nju najvažniji.Toliko ga je zavoljela da nas je jednom obojicu zajedno vodila u Kino “Partizan” i tamo smo, gledajući neke filmove, dočekali Novu godinu. Enes i ja k'o dva brata,a između nas majka Zlata, sretna i presretna. Mislim da nam je te noći stigla 1967.godina, gledali smo tri filma, jedan za drugim, a u neko prikladno doba predstavnici kina dijelili su nagrade sretno izabranim gledaocima. Enes i ja nismo dobili ništa od kina, ali se majka Zlata pobrinula da nas obraduje i to na nama najdraži način- šušnula nam je obojici po jednu papirnu novčanicu.

Ne mogu reći da je mene Ibrahimaginca gledala istim očima kao Zlata Enesa, ali koliko me je samo puta pozvala na zajednički ručak: da skupa sa Zulfom, Safetom i Enesom kusam njena ukusna, a sirotinjska jela iz jedne velike, zajedničke čase.

I Enes i ja bili smo odlikaši, dika i ponos roditelja. Samo, moram priznati, Enes je bio kompletniji u svojim znanjima i talentima. Ja sam, recimo, briljirao u srpskohrvatskom jeziku i istoriji, a bio duduk za likovno, tehničko, matematiku…Do petica sam, međutim, dolazio na razne načine koji i nisu imali veze sa čistim znanjem. A Enes – on u svemu perfektan. Kako je samo crtao kauboje i indijance, s koliko spretnosti je od lima napravio lokomotivu, ma svaka njegova petica - a koliko se sjećam, samo te ocjene je i dobivao - bila je debelo zaslužena.

Sa nepunih petnaest već je zaigrao za Nogometnu klub “Hrid”, skoro istog smo rasta bili, a u toj petnaestoj sam ja imao 54 kilograma a Enes 65. I to kako raspoređenih na svom apolonskom tijelu! Nije onda nikakvo čudo bilo da su djevojčice ludovale za njim, da su ga posebno cijenili nastavnici i svakako moja majka i da je redovno bivao izabran za presjednika razreda. Ko to sposobniji, mudriji, pošteniji i pravedniji ima u našem “c” razredu? Niko.

I u gimnaziju smo krenuli zajedno. Jedini iz našeg razreda, u Prvu gimnaziju, klasično odjeljenje. Bez obzira što se sve događa u vremenu cvjetanja nekadašnjeg socijalizma, moram upozoriti na socijalne razlike koje su se ogledale u našem tadašnjem gimnazijskom razredu. Enes i ja bili smo predstavnici mahalske sirotinje, druga djeca su dolazila iz puno bogatijih i svakako bolje stojećih familija. Vidjelo se to po garderobi, školskim torbama, a naročito prilikom velikog odmora kada smo uglavnom ostajali bez užine, jer nismo imali para, dok su drugi veselo gutali bogate sendviče napravljene od svježeg hljeba iz pekare “Semberija” i kajmaka kupljenog u obližnjoj Tržnici. No, i u takvim okolnostima kada smo nakon nekog vremena upoznavanja birali predsjednika razreda, izabran je Enes Ramić. Lider, rođeni lider je bio.

Iako nam nije loše išlo u gimnaziji, napustićemo je, najprije Enes, a onda ja. Otac Ibrahim se razbolio pa počeo da računa kako što prije djecu do hljeba dovesti. I naredio Enesu da se ispiše iz te škole koja vodi uglavnom na fakultet, nigdje kraja tom školovanu, i da izabere neki zanat. Tri godine do diplome i posla, a onda ako mu se studira neka sam odluči.

I tako se Enes našao na zanatu, s lakoćom i na vrijeme stekao diplomu montera centralnog grijanja i zaposlio se u “Unioninvestu”. Nije mu bilo pravo što je morao napustiti gimnaziju, ali nije se žalio ni kukao.Kakva je bila odluka babina, takva je bila i njegova sudbina.

Nismo se često viđali otkako je napustio gimnaziju i krenuo na zanat. A onda jedne večeri šok. Stajao sam pred granapom na Mahmutovcu kada je naišao. Moj Enes se istopio. Stajao sam zabezeknut i ne znam da li sam ga pitao, a znam da mi je rekao…da su mu otkrili juvenalni diabetes, da je izgubio petnaestak kilograma, da uzima inzulin…I nije bilo kukanja, ne, govorio je onim svojim istim zvonkim glasom. Sa fudbalom je morao prekinuti, a školu je nastavio redovno pohađati.

I te noći u kojoj je bio sjenka onog nekadašnjeg Enesa, on je svejedno bio lijep momak. Sa svojom frčkavom, svijetlom kosom, pravilnim crtama lica i osmijehom koji me podsjećao na hladne junake iz vesterna. Znate, one koji se smiju, a ne znaš šta osjećaju ili pak oni žele da i tada kada se smiju ostanu željezna bića.

Uskoro, nakon mog odlaska u Zagreb putevi će nam se za neko vrijeme razići…sve do drugog dijela ove priče koja u mom sjećanju i dan danas stanuje kao jedna od najvažnijih.

 

Komentari  

 
0 #1 Heli 2017-12-30 07:49
Ako kazem da redovno citam Vase pice, onda sam sve rekao. Veoma lijepo pricanje i jos ljepse pisanje.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search