LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Nastavak prednovogodišnje priče o jednom dragom prijatelju
Nastavak prednovogodišnje priče o jednom dragom prijatelju
Nedjelja, 31 Prosinac 2017 09:54

 

ToniKad vrijeme stavi tačku

Toni Skrbinac, bistrička raja, “privremeno” u Maroboru, ali srce i duša vuku, pa malo-malo eno ga “dole” u Rajvusa

Iz onoga što sam do sada napisao o svom drugu iz osnovne škole i prvog razreda gimnazije Enesu Ramiću proizilazi da je, mogu tvrditi sa sigurnošću, bio predodređen za moguće visoke položaje među ljudima i u društvu u kojem smo odrastali. Jer, ćime se god bavio, odmah je bivao među najboljim, a najbolje uglavnom biraju za predvodnike. Ili bi trebali da ih biraju.

Već uhvaćen u ralje bolesti (kasnije će mi naša gimnazijska drugarica, a potom doktorica, Blaženka, objasniti kako taj mladalački diabetes uništava organe i život). Enes je svejedno zadržao svoju dominantnu ulogu među ljudima. Po završenom zanatu, uslijedio je prvi terenski zadatak i kada se trebalo izabrati vođu grupe montera, šta mislite koga su izabrali? Naravno, Enesa koji mi je kasnije pričao kako je na posao nosio po dvije velike flaše pune vode. Ispio bi ih tokom smjene, toliko mu je tijelo zahtijevalo tečnost.

Prilikom jednog od kratkih susreta koji su potom obilježavali naše živote, a dogodilo se to neposredno nakon moje završene gimnazije i povratka iz Zagreba, Enes mi je rekao da se uskoro ženi. Njegova izabranica i ljubav zvala se Nerma. Nisam bio u svatovima, ne znam ni da li je bila uobičajena svadba, čuo sam samo da je uskoro na svijet došla i njihova jedinica i jednom…

Poslali me moji urednici iz “Oslobođenja” Senad Prašo i Hajdar Arifagić na sarajevske ulice da zajedno sa fotoreporterom, pokojnim Milovanom Pavlovićem, napravim neku anketu i nasred Titove sretnem Enesa, Nermu i njihovu malu,mali slatku curicu Mirelu. Milovan ih uslikao, ja uzeo izjave, sutradan su bili u “Oslobođenju”. Sretna porodica.

Listajući dalje album sa uspomenama na kojima je Enes Ramić nailazim na sliku kako se susrećemo kod “Daira” na Čaršiji, odlazimo na kafu, pušimo, pijuckamo i pričamo. Ja već uveliko studiram i pomalo radim, on uveliko radi i stalno po terenima biva. Ali, ne žali se: ni na bolest, ni na činjenicu da ga, mladog i željnog te male oaze sreće koju je svježe izgradio, stalno šalju diljem nekadašnje Juge. To je moj Enes, uvijek uspravan i uvijek jači od nedaća koje su ga snašle.

Bilo je ljeto potkraj sedamdesetih, mislim da se bližilo kraju jer je na našem kupalištu na Miljacki koje smo zvali Popovac voda pronosila prerano požutjelo i opalo lišće, djevojčica Mirela igrala se pored vode, uz nju je bila majka Nerma, a Enes je, okrenut na bok, ležao na peškiru.

Pušili smo i pričali, on nije odvajao oči od svoje djevojčice i svako malo, uprkos tome da je Nerma bila blizu izgovarao riječi upozorenja, prazne i nepotrebne riječi, ali roditeljske, brižne i natopljene ljubavlju:

“Nerma, pazi da ne ode dublje u vodu…”

“Mirelaaaa, Mirelaaaaa dosta je te vode, prehladićeš se…”

Kad sam majci rekao da se Enes oženio, bilo joj drago, a onda dodala:

"Mog'o bi i ti". Tek toliko da se ugledam na Enesa kojeg je ona, moram priznati više, a ja ponekad i manje, smatrala uzorom. Onakvim kakav treba da bude idealan dječak.

I onda, kako to već život uredi, rastadosmo se Enes i ja. On je ostao da živi na svojim Pajama, a mene život odnio drugim stazama. Samo jednom sam sreo mlađeg mu brata Zulfu i on mi rekao da mu se zdravlje poslabašalo i da je šećer “udario na bubrege.”

Ne znam više ko je ni kako je, dal' Snježa, dal' Đenana, jedna od njih dvije je organizovala, a i mene su pozvali na godišnjicu mature. Bila je to generacija koja je upisala gimnaziju 1969.godine i u kojoj smo se zakratko našli Enes i ja. Prošle godine i dogodilo se skoro pa onako kako nam je govorio pokojni profesor Mihačević: “Vi ste budući advokati, doktori, inžinjeri i zato morate polako razmišljati o svom ponašanju već sada…”

Okupilo nas se dvadesetak, raportirali smo jednu drugima gdje smo i šta smo, a Nedim Brdarić me prvi upitao:

“Znaš li bogati šta je s Enesom?”

Ostali su zamukli. Čekali su radoznalo odgovor. Rekao sam koliko sam znao. A znao sam više od ostalih. Posljednja je prišla doktorica Blaženka. Direktno s dežure iz Koševske bolnice.

I zamislite okrutne li koincidencije. Te večeri ugasio se život Enesa Ramića upravo na odjeljenju gdje je radila njegova i moja školska drugarica Blaženka.

“On je duže vrijeme dolazio na dijalizu. Bubrezi su mu stradali zbog diabetesa. I kada sam bila danas kod njega, rekao mi je: “Blaženka, nemoj da više idem na aparate. Ima drugih kojima su potrebniji, ja sam ionako na kraju.”

Imao je samo 33 godine.

Brzo je prošlo sljedećih, skoro pa trideset godina. Jedan od mojih sarajevskih prijatelja koji je svjedok životu i smrti na licu mjesta, u Sarajevu, kaže mi kako je Enesova Mirela dobila sina koji jako liči na Enesa. Potrudim se, nađem Mirelu, najavim dolazak u Sarajevo i izrazim želju da sretnem Enesovu porodicu.

Pomicali smo tog četvrtka satnicu susreta, Enesova kčerka Mirela i ja, obećala je doći će i njen sin ali…nije se dalo. Otegli se sastanci i poslovi i uveče na zakazanom mjestu, popularno zvanoj “Rupi” gdje se okupljaju planinari, uglavnom starija raja, sretnem samo Nermu.

Poslije nekoliko dana vidim Mirelinog sina, majka stavila sliku na facebock. Čudesna sličnost, možda samo malo tamnije izdanje njegovog djeda, a mog druga Enesa Ramića. Geni su čudo. Pričaju svoju tajnovitu priču naseljavajući se na obrazima, a kažu često i na duši potomaka. Koliko li ima Enesa u samom biću njegovog unuka? Ne mogu ni da slutim. Možda otkrijem kada ga i ako ga sretnem jednom drugom prilikom.

A ona kuća Ramića? Vihor vremena raznio je i stare i mlade…Nema već dugo raskošne breze koja je carovala dvorištem, nema ni ukućana. Ili pomrli, ili se raselili.

Posljednji stanovnik bio je najstariji od djece Ramića, Ismet. Vratio se bio iz Njemačke, živio pomalo osobenjački život i rado me pozivao u avliju mojih uspomena. Imao je sina jedinca, prekrasnog mladog viteza, u kojeg je gledao kao u zvijezdu života svog. Izgubio ga je na početku rata.

Poslije je dugo samo venuo i venuo i na kraju je i on umro.

Vrijeme je stavilo tačku na kuću Ramića koja se nalazila kod rezervoara u podnožju Trebevića i u kojoj je nekada živio moj ponajbolji drug iz osnovne škole - Enes Ramić.

Vrijeme zemno, a prolazni ljudi.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • Dioptrija Nebojše Krstića
    Nema se sta dodati. Da je samo vise ovakvih razboritih ljudi. Više...
    21.07.18 02:17
    Autor - Zijo
  • Osvrt “doktora” Milojka Pantić...
    Necija kolumna ili YouTube interview, propovijed, predavanje I sl.- ja ih dozivljavam kao pojedinacn... Više...
    21.07.18 02:14
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Mislio sam da imate cijelu priču na jednom mjestu. Onda ništa, zahvaljujem se na ovome što imamo. Že... Više...
    17.07.18 03:24
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Gospon Zike, rado bih Vam izašao u susret, ali nisam u kondiciji. Naime, pišem ovaj tekst nastavak p... Više...
    16.07.18 19:42
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane dragi, uz svo dužno poštovanje, molim vas da mi pošaljete tu priču na mail, da je pročitam na... Više...
    16.07.18 17:22
    Autor - Zike
  • Dijagnostički osvrt doktorice...
    Srbi be svojim ženama, odmah do onog Neznanom junaku, trebali podići spomenik i nazvati ga Spomenik ... Više...
    14.07.18 05:44
    Autor - Nihad
  • Priča
    Lijepa prica, sentimentalna. Mirza, malo ise koncentracije kod citanja. Kontraadmiral je izgubio nog... Više...
    05.07.18 00:20
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nihade, ne bi bilo neobicno da se upravo to desi. Ljudska priroda je nepredvidljiva, nije jedan ugnj... Više...
    05.07.18 00:12
    Autor - Zijo
  • Priča
    Sande lepa prica. Salom Elijas-Lelo je bio moj teca. Rodjen u Mostaru, Bio je oficir JRM. Nije koris... Više...
    04.07.18 03:19
    Autor - Mirza
  • Tahebo čaj i rak
    Ima izreka: "Davljenik se i za slamku hvata". A, bolesna osoba eto i za čaj. Ako pratimo kako i šta ... Više...
    03.07.18 14:59
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Tahebo čaj i rak
    Moj muž imao dobrocudni tumor iza uha 3 godine je pio čaj Taheebo i svake godine kada je išao na mag... Više...
    03.07.18 00:37
    Autor - Kathy
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Evo kladim se Zijo da ce nakon treninga u Jasenovcu, završiti ko Luburićeva kopija. Više...
    30.06.18 16:15
    Autor - Nihad
  • Sjećanje na rijeku
    Nadanu se srdačno zahvaljujem da Bošnjačko oko (u)gleda moju rijeku Bosnu! Pozdrav i selam iz Witten... Više...
    30.06.18 15:44
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovani Meša, želio bih se još jednom zahvaliti na ovoj prelijepoj priči. Posjetitelji Bošnjačkog ... Više...
    22.06.18 21:17
    Autor - Nadan Filipovic
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovana/i, javljam se ne da bi nekome zahatorio, već da bi se zahvalio da ste ovo objavili i usput... Više...
    22.06.18 17:31
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • RUŠID - roman u nastavcima
    samovoz :lol: :lol: :lol: sepIri, bravo kad je ijekavski u pitanju, a ne ekavska varijanta sepUri. S... Više...
    21.06.18 16:18
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Haman da će, al će se valjda nekako izvuči i to u zadnji čas. Nemoj se ba pekmezit! Više...
    14.06.18 09:24
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nisam čitao par nastavaka ali sam zapamtio Rušida. Jooj, baš mi ga je žao... Nadane ako će ubiti Ruš... Više...
    13.06.18 22:27
    Autor - Zike
  • Sjećanje na staru Tuzlu
    Citam ovaj tekst i vidim kako se povjest ponavlja. Ponasnje ustaske vlasti ocjenjujemo kao fasistick... Više...
    12.06.18 03:22
    Autor - Heli
  • Podsječanje
    Zar je ovaj još živ? Ja sam njega doživljavao kao Miloševićev kadar (iako se on sa njim kasnije razi... Više...
    09.06.18 17:59
    Autor - Nihad
home search