LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva priča za subotu
Tonijeva priča za subotu
Subota, 13 Siječanj 2018 11:04

 

Deada i unuciStrah

Toni Skrbinac, kronični Sarajlija sa Bistrika, sada “privremeno” u Mariboru.

Obično bi neko drugi, nikad ja, rekao: “Haj'mo, dosta je bilo, evo noć već pada…”

I onda smo, zajapureni od igre i trčanja za loptom, još koju progovorili, uglavnom pobjednici bi zajebavali poražene i kud koji mili moji. Svako kući svojoj.

Eeee, tek tada kada je žar borbe minuo i adrenalin popustio stigle bi, kao oblaci, tmurne misli. Valjalo je kući gdje sam davno morao biti i gdje je slijedio belaj.

“Opet lopta, jebala te lopta. K'o da će ti lopta hljeb jednoga dana zarađivati…” – dočekivala bi me majka, a babo bi dodao: “Treba njega zavezati i ne dati mu nigdje da mrdne…”

Osim tog verbalnog “kažnjavanja” koje mi je puno lakše padalo, znalo se dogoditi da je babo čekao spreman sa šibom ili kaišom i onda sam skakutao oko stolice gdje je majka sjedila, a babo je vrebao i ciljao da me udari, kao kad muhi hočeš da dohakaš.

I ja sam ciljao, ali na majčino srce: “Neću više nikad,draga mamice.”

“Ja, ja, sad draga mamice, a nisi mislio na mamicu kad smo se brinuli i čekali te cijelo popodne.” - još je bijes vladao njenim srcem i još uvijek je imala snage da vikne: “Udri ga!”

A babo bi to jedva dočekao i nastavljao bi da me tuče.

Ali, majčino srce je majčino srce. U neko doba bi rekla: “Dosta je bilo, pusti ga.”

I suze su se onda mogle sušiti na mom licu. A novih nije bilo.

Babo je još neko vrijeme mahao šibom po zraku, slaveći batinu kao najbolje vaspitno sredstvo: “Njega treba k'o vola namlatit', pa ćeš vidjeti kakav će onda biti…i međeda batina nauči da igra.”

Eh, te batine. Bilo ih je još neko vrijeme i u osnovnoj školi. Sami smo morali ubrati šibe koje su se aktivirale pri nekim od većih grijeha ili greški koje učenik zna počiniti. Pri kraju osnovne praksa se svela na razinu incidenta, morao si ne znam koliko bezobrazan biti pa da izazoveš šamar ili povlačenje za uho ili…bio je jedan nastavnik koji je nas muške spretno znao uhvatiti za kratki dio solufa i onda nas neko vrijeme tako držati… uh, kako je to boljelo!

Batina, eto, odavno nema u mom životu

Osim u uspomenama u kojima nekako dijele prostor sa strahom. Onim strahom koji mi se javljao u ranoj mladosti, poslije zanosa i ushićenosti.

Kad se samo sjetim lakog koraka i krila euforije koja su me nosila put casina. I poraza, tog neminovnog ishoda svake igre u casinu. Sve i svakoga sam zaboravio u trenucima kada sam pod rukama imao žetone, vadio iz džepova i ono što sam kao planirao i ono što nisam i ulagao nadajući se sreći. O, srećo kockarska, najveća zabludo ovisnička!

Koliko sam posljednjih spinova sam dočekao i koliko puta sam, zabrinut i zgađen nad sobom, odlazio u nemirne i košmarne snove koji su tako često slijedili nakon kockarskih poraza. I tada se znala negdje iz dubine podsvijesti pojaviti slika babinog kaiša ili šibe…i gotovo da sam nostalgično priželjkivao tu kaznu koju sam itekako zaslužio. Ali, nije bilo ni babe ni šibe ni bilo kakve kazne, osim savjesti koja te umije itekako dobro namučiti.

Ali, ako je ta kocka ipak nešto ostavila u meni što se može nazvati dobitkom, onda je to nada, nestvarna i teško ostvariva, ali ipak nada.

Prolazile su i prošle godine, putovao sam svojim nesigurnim stazama, radio ovdje i ondje, ovo i ono i…nekako se uvijek saletila kakva nafaka.

I od danas do sutra, od mjeseca do mjeseca, od godine do godine…evo me u predvorju starosti. Mnogi iz moje generacije nisu ni do ovde dobacili, tako da mogu govoriti sa zahvalnošću o životu koji mi još nije smrt donio. Bolje sam od takvih prošao.

Druga većina mojih školskih i životnih prijatelja zaredala sa unucima, svako malo nju i njega potomci obraduju, stiglo na svijet unuče. I svi, ama baš svi, govore: “Dijete je bilo dijete, ali unuče, eh što se unuče voli, to ti Toni ne možeš sebi predstaviti.”

I sretni i presretni ti bake i djedovi kad im djeca povjere (čuj povjere, tačnije je uvale) svoju djecu. Pa onda nema ništa preće od: “Ne mogu bogme nigdje, dolazi mi unuk”.

Ili: “Nećemo nigdje ove godine, čuvaćemo unuka…”

Posljednji od sretnika koji su dobili unuku su Marko i Darija, moje mariborske komšije i prijatelji. I nema dana da ne trče da je vide, pronosaju, izljube…Marko s posla više ne ide pravo kući gdje ga čekaju Darija i ručak - ne, on ode prvo Seki pet - šest ulica dalje da vidi unuku.

Jedini koji se dugo otimao tom šablonu bio je moj prijatelj, slikar Petar Beus. Prvog unuka mu “sredio” sin Borut, a tada je Pero imao već oko sedamdeset…Al' ono živo k'o što ima djece koju nazivaju hiperaktivnim, pa nemiran i skače gdje god da bude. Peri malo dosadilo pa rekao svom sinu Borutu, doslovno: “Nemoj mi ga više svako malo dovoditi. Nisam ti ja onaj dedo što čuva unuke, ja još hoću malo sam prošetati i žene gledati…”

Za unuka, kad bude i ako bude-dobro došao. Ali, kako stvari stoje, vele mi se je načekati. No, još nisam razvio taj osjećaj čežnje za drugim koljenom, pa mi teško i ne pada sudbina tate u godinama. A da nije djed.

No, da se vratim početku priče, govorio sam o strahu i batinama. I to je, opet, vezano uz dobar dio moje generacije. Svako malo zatekne me i štrecne pitanje: “Ka'će penzija?” Neki već uveliko koriste te, uglavnom preskromne, državne jaslice, neki samo što se nisu “okitili” statusom penzioner, a mene nigdje. Dvadeset i pet godina trčkaranja za ovim i onim poslom, a nigdje zabilježen kao zaposlen i kao porezni obveznik. I kakvu to i od koga penziju mogu očekivati? Nema uslova, nema penzije. Nego i dalje, uradi ovdje ovo, ondje ono, saleti kakvu mrvicu i hvali sudbinu što imaš vrijednu i pouzdanu ženu…A šta će biti sutra, nemoj sebe time mučit' jer, čudnim nekim spletom okolnosti, još uvijek se događa da nekako zaradim nešto novca i ponekad mi čak i – pretiče.

“Raspitaj se malo, imaš nešto staža pa onda ima i zakonske osnove da jednoga dana dobiješ neku penziju…” - znao mi je reći moj prijatelj Slobo.

“Joj, Slobo, nemoj da o tom pričamo…” - kratio sam razgovor, iako sam, moram priznati sa malo zavisti, pratio njegove aktivnosti pred kraj njegovog radnog vijeka.

Pričali ne pričali, te subote, jer subotom smo se obično, skoro po strogo utvrđenom redu nalazili na kafi u “Mercatoru” uvijek bi se iz svog skrovišta u duši pojavio onaj moj strah. Šta će biti kada bude? Kad dođe vrijeme da mi se više nigdje ne ide, nikoga ne gleda i ne sluša…ja u stanu sam, a ni unuka ni penzije!? Uh, baš zajeban scenarij.

Ružna je riječ strah, baš ružna, ali ima i gore.

Ima, ima.

 

Komentari  

 
0 #1 Ivan Berisov 2018-01-13 20:07
Još jedna jako lijepa priča od Tonija, majstorski napisana.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search