LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva priča za vikend
Tonijeva priča za vikend
Subota, 03 Ožujak 2018 11:08

 

bascaTosunovića bašća

Toni Skrbinac, bistrička prava raja, trenutno na “privremenom” boravku u Mariboru

Skoro na samom početku ulice Bistrik Brijeg dominantno mjesto zauzima velika kuća Tosunovića. Bila je velika i kad sam bio mali, s tim što se s godinama, svako malo, dograđivala, širila i rasla. K'o uostalom i familije Tosunovića. Zaredale bile neke godine pa se nije moglo dogoditi da roda najmanje jednom ne donese novo dijete u te familije. Nakon što je posljednji put sletila u dio kuće gdje su živjeli Diša i njen suprug Šemso, a tada je rođen najmlađi član Tosunovića koji mi je ostao u sjećanju po nadimku – Tica, kompletirana je “dječja reprezentacija” i u tom trenutku u kući Tosunovića je živjelo trinaestero djece. Sjetio sam se “reprezentacije” jer su djeca znala da se našale na račun brojnosti i stoga su mnogi često znali postaviti pitanje:

“Kako ono ide reprezentacija Tosunovića? Tadžo, Amela, Altijana, Minka, Muzafera, Braco, Čago…”

Tih trinaest djevojčica i dječaka pripadalo je dvjema porodicama: petoro je imala Aiša sa suprugom Kemalom koji je umro jako, jako mlad, a osmero Diša sa Šemsom koji je dosta duže živio i bio cijenjen majstor - moler.

U velikom podrumu kuće Tosunovića “stanovale” su, kako kada, ovce, koze, a mislim da su jedno vrijeme tu imali i kravu. Ja bi znao brzo kliznuti pored tog podruma jer se iz njega širio smrad koji nekome ne smeta, a meni je bilo lakše podnositi kad neko, da izvinete na izrazu, pr'ne nego vonjat' mješavinu "aroma” balege, mokrače i runa njihovih omiljenih domaćih životinja.

Cijelu ovu priču pišem zbog Tosunovića bašće u koju se moglo stići iz više pravaca, jedan od njih je bio ovaj pomenuti, pored podruma. Danas je to skromna brdovita površina, a u vrijeme rane mladosti bila je pravo veliko carstvo u kojem nema šta nismo radili.

Zima u sjenovitoj bašći je obično trajala duže nego na ulicama. Mi bi djeca u šerpama i loncima znali nanijeti snijega i naš zimski centar je bio u funkciji skoro do samog proljeća, kada su inače po ulicama i njihovim sjenovitim dijelovima samo rijetke krpice snijega svjedočile da je došao vakat kad zima svoje carstvo prepušta proljeću.

A mi smo se još uvijek sankali. I skijali. Prije mojih, kao ispod čekića novih “Elanovih” skija s “marker” vezovima, samo su djeca Jusufbegovića izlazila zimi napolje sa skijama. Bile su to stare, ratne skije, kojima su se najvjerojatnije prvo koristili Nijemci, a kasnije partizani, ali nikad ne saznah kako je otac Dervo došao do tih skija. No, moje skije, plave kao nebo, s pancerima bijelim kao snijeg, bile su u to vrijeme ravni čudu kojem su djeca iskreno divila. Ali, valjalo je naučiti voziti skije. I gdje je bilo bolje mjesto za učenje skijanja nego uTosunovića bašći. Sjećam se svojih početničkih nespretnosti i svako malo, padanja, a posebno, do nezaborava, sjećam se bolnog sudara sa jednim od stabala šljiva koja su u redu stajala u donjem dijelu bašće. Raširenih nogu i u priličnoj brzini – ja pravo u stablo! Ojoooooj, ojoooooj! Ali tu, u toj bašći, naučih osnove skijaške abecede i sljedeće zime nije više bilo strmine niz koju se ne bih usudio spustiti.

A tek ljeta i jeseni u toj bašći…oooo, slatke uspomene!

Bilo je vrijeme školskog raspusta. I ona i ja imamo po četrnaest godina. Izrasla je već iz djevojčice u djevojku i, koliko se pričalo, a raja svašta priča, nije štedila svoje zamamno tijelo. Ali i u mom štrkljavom, mršavom tijelu počela se buditi muškost i želja za ženom. Ne mogu reći da me je ičim drugim privlačila, osim svojim zamamnim bokovima i velikim grudima. Čista strast, gola erotika. Namamio sam je nekako u bašću, a bio je tamo uz ogradu jedan posebno diskretan kutak koji je opasavala loza i tu sam prvi put dodirivao, ljubio, mazio njene grudi. Uživao sam u uzdisajima, kako svojim, tako i njenim. Koliko se sjećam u tim slatkim trenucima nije bilo nikakve priče, bila je to samo duga i slasna igra u kojoj sam ja osvajao žensko tijelo. Ona se malo protivila, pa malo popuštala, a ja se k'o tetrijeb - pubertetlija posvećivao toj zamamnoj igri. Trajali su ti naši strasni susreti… danima. Dok je na brzaka dovodila svoju garderobu u red, te utrpavala u suknju majicu ili košulju…već smo dogovarali sutrašnji sastanak. U bašći, pod lozom.

Da li nas je neko ljubomorno i zavidno biće druknulo njenoj materi, il' je mudra majka sama primijetila na svojoj kčerci neobično ponašanje…tek jednog popodneva ta se žena pojavila baš onako iznenada, a nas dvoje, zaneseni našom strasnom igrom i “filcovanjem”, nismo je ni primijetili….

“Rospijo jedna, da bi li rospijo!!!” - majčin visak je bio kao grom iz vedra neba.

Ona se jednom rukom branila od njenih udaraca, drugom pokušavala zakopčati košulju…a ja zetečen, posramljen stojim k'o ukopan.

“A ti, ti, jalijašu jedan, sram da te bude…da samo znaš da ću otići tvojoj materi i sve ispričati. Sram vas bilo…”

Nije otišla mojoj majci.

Kčerka je bila neko vrijeme bila u strogom “karantinu” i kada smo se nakon nekog vremena vidjeli, pozdravili smo se kao da među nama nikada nije ništa bilo.

No, vratimo se bašći.

Dobar dio mladosti moje ulice bila je to glavna igraonica. Gore, u vrh bašće, čak smo uspjeli izravnati jedan komadić i napravili fudbalsko igralište. A kako je drugi, veći dio imao mnogo diskretnih kutaka, kao što je onaj opisan pod lozom, bašća je bila dostatna za razne dječije igre kao što su npr. “žmire” (mi smo tako izgovarali riječ žmurke) ili “truhle kobile” ili “zaleđenjaka” ili “jedan,dva, tri…oko lopte svi”, “između dvije vatre”, itd.

Biće da se jedne godine sjetio Šemso, jer ko će drugi, babo je babo i ima da se sluša, pa se naše igralište počelo pretvarati u veliki vrt. Zasijali su mrkvu, luk, krompir i tako su nam se zatvorila “vrata” Tosunovića bašće.

Velika kuća, kako rekoh, eno i danas stoji na svom mjestu, u bašći nema ni vrta, ali ni dječje graje i igre. U kući koja je brojala trinaestoro djece, plus dva para očeva i majki, danas živi sa svojom familijom samo Muhamed, koji je imao dva nadimka: “Muha” i “Abed”.

Roditelji su odavno pomrli, većina djece se raselila, onaj najmlađi Tica živi u Americi, a čigrasti Čago poginuo je kao branitelj na početku rata. Nekoliko Tosunovića, i to iz Aišine porodice, umrlo je prirodnom smrću.

Jednom davno dok je bašća živjela punim životom, odnekud' su, dal' Hiko, dal' Zvonko, dal' Rešo zvani Rigalo, doveli u bašću velikog vučjaka. Pas k'o pas volio djecu, pa smo se igrali s njim i on s nama. A opet je strašno mrzio mačke kako to zna većina pasa i dogodilo se jednom da se kod visokih taraba koja je dijelila bašću od kuće poslovođe Safeta pojavila jedna mačja nesretnica. Neko je zavikao: “Maca, Vučko, maca” i pas je potrč'o kao odapeta strijela. Jadnica nije mogla preskočiti tarabe i Vučko ju je dohvatio snažnim zubima, malo protres'o i ispustio. Bila je mrtva.

Kao što je sada mrtva ta cijela bašća naših djetinjstava i odrastanja. Ostale su samo bezbrojne uspomene na bezbrižne dane koji kao da su bili juče il' prekjuče.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search