LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Srča iz kaleidoskopa sjećanja – priča nam Rizo Popara
Srča iz kaleidoskopa sjećanja – priča nam Rizo Popara
Subota, 10 Ožujak 2018 10:23

 

Nabujali LimZaimova djeca (1)

Mr.sci. Rizo Popara, Bihać

 

Svako je govorio tu u selu, da su Zaim i Esma savremeni kao da su u Parizu rođeni i rasli u njemu ili tu, blizu Pariza. Imaju kćerku Zumku, koja će nadmašiti svaku vilu i sina Mirzu koji će nadmašiti svakog princa, pa i one prinčeve iz bajki po ljepoti. Sjeli bi Zaim i Esma, navrh bašte, pa ih posmatrali kako se šepure kao paun i paunica, dok kidaju raznobojno cvijeće ili beru zelene jabuke i njima gađaju ptice. Ljubomorni seljaci bi pričali kako je lako hraniti  i oblačiti dvoje djece, a šta bi radili da ih imaju više, petoro ili šestoro ili desetoro kao što imaju Arif i Ibrahim. 

-Kad' hi čojek ima puno teško je hleba navaksat' - govorio bi siroti Ibrahim.

Nagađali bi dokoni ljudi, kako bi bilo da je ovako, a kako bi bilo da je onako, te kako će biti. Niko, međutim, nije znao kako će biti, to samo dragi Bog zna, a bitno je da je sada dobro i da ovo ovako potraje. Da se nešto mijenja i to brzo najbolje se može znati po djeci, a ona odrastoše, kao barska trska, preko noći. Zumka zauzela devetnaestu, a Mirza sedamnaestu, počeli sami da idu na vašare i svadbe. Gdje god odu, ta Zaimova djeca, uvijek privuku pažnju i svako ih prepoznaje po Esmi i Zaimu. A oni zauzmu mjesto među viđenijom omladinom, nema ih među dječurlijom koja ne zna šta će sa sobom.

Jedne pozne jeseni glavu izgubiše i Zaim i Esma i to vrlo čudno. Životi se tako mogu dobiti i izgubiti samo u strašnim pričama, ali se strašne priče ponekad mogu dogoditi i stvarno. To budu oni događaji koji se poslije prepričavaju godinama i svako ih oblači u svoje ruho. I

mala je Esma jednu jedinu sestru od svog roda i bila je udata u neko selo preko Lima, ispod čaršije. Te je jeseni ta Esmina sestra ženila sina, mada joj  vrijeme nije išlo naruku. Kiše su neprestano padale nekoliko dana, a Lim nadolazio. Valjao je drvlje i kamenje i bio mutan kao oranje, a na njemu je igrala neka naprava za prevoz naroda, koju su zvali lađa. Daleko je to bilo od lađe i lađarenja, ali šta je tu je, takvo ime joj je dato i to se tako mora zvati dok je na Limu i dok ima takvu namjenu. Esma i Zaim odlučiše otići na tu svadbu da im se Rahima ne bi naljutila. Djecu će povjeriti komšinici Aiši. To više nijesu djeca, ali mladost je mladost, nek' im se nađe neko stariji pri ruci za nedaj bože. Svadba je u petak, a Zaim i Esma podraniše u četvrtak, kako bi nešto kupili u čaršiji za darove. Do čaršije im je trebalo tri do četiri sahata dobrog hoda. Sve vrijeme ih je pratila kiša, a puhao je i jak vjetar. Zaim je škrgutao zubima i tako iskazivao svoje nezadovoljstvo, ali ništa više od toga da mu se Esma ne bi naljutila. A zaslužila je Rahima i više od toga, jer i ona bi doprejala za svaku sitnicu njima, ako bi nekoga i prst zabolio, eto ti nje. Zaim je bio ogrnut nekom kabanicom, a Esma zaštićena plavim šuškavcem. Dobro su se zaštitili od kiše, jedino su im noge bile izložene toj jesenjoj sloti.

U varoš stigoše dva sahata prije podne, taman da obiđu dućane i kupe šta su naumili. Dobro su se potrošili, nakupovaše van svake mjere i krenuše ka Rahiminoj kući. Trebalo im je sahat hoda da bi stigli, ali nijesu žurili, jer stići će rano, moći će se dobro odmoriti i prosušiti do spavanja. Malo su se plašili lađe, naročito, ako budu sami morali da upravljaju njome. Stigli su nekako u ono doba kada se dan sprema da se povuče i kad pakuje svoje drangulije da ne bi smetale nastupajućoj noći. Na obližnjoj livadi nekoliko dječaka je prkosilo kiši  igrajući fudbal i napasajući krupnu stoku. Dječaci su igrali punom snagom da što više ugrabe od nestajućeg dana i da igrom pobijede hladnoću. Zaim priđe lađi, povuče lanac kao da nešto provjerava, izuči neku dovu, to učini i Esma i potovariše stvari, a Zaim poče da se bori sa tom napravom. U početku je imao, i snage, i volje, i posao mu je išao kako valja, ali kad ga dohvati matica Lima, on osjeti strah kao nikada do tada. Lađa je poskakivala prateći mutne talase koji su se dizali i spuštali, igrajući se sa njom. Skakala bi još i više, ali joj lanac, kojim je bila vezana, nije dozvoljavao. Lanac je odolijevao nabujalom Limu i njegovoj snazi, podosta vremena.

-Drži se Esma i ne puštaj te stvari!!!

-Ho...ho...ću Zaime n'o šta ću, držim se ja!

To bijahu zadnje riječi koje međusobno razmijeniše. Više nije bilo razumnih riječi, samo dva tri vriska i jauk kao posljednji znak života. Odjednom je dotrajali lanac pukao, oslobodio lađu i poklonio je talasima Lima zajedno sa ovo dvoje nesrećnika. Lađa se otkide i zabode u duboku vodu. Jak vrisak skrenu dječacima pažnju, pritrčaše obali i vidješe kako nabujali i mutni Lim potapa lađu i dvoje nesrećnika.

-Auuu, braćo mila! Udaviše se ono dvoje što ovuda prođoše!

-Ja poznajem onu ženu, ono je Rahimina sestra.

Nadošli i mutni Lim ponio je tu skalameriju do nekog vrbaka i tu je, čas potapao, čas izbacivao na površinu i sve tako. Vrbe su odolijevale pritisku i skalamerija od lađe nije mogla dalje. Šta se dešavalo sa Zaimom i Esmom niko nije znao, niti ih je mogao vidjeti. Da li su pod pritiskom nabujale vode odvojeni od lađe ili se još drže  za nju, teško je bilo zaključiti. Nekoliko dječaka se pope na jedan brežuljak, dlanovima obgrliše usne, kako bi usmjerili svoje glasove prema Rahiminoj kući i počeše se nadvikivati i dozivati.

-Ooooo Rahimaaaa! Oooooo Rahimaaaa! Sestra ti se udaviiiiiii!

Kad čuše dječije dozivanje, nekoliko ljudi strča do druge obale nabujale rijeke. Prvo primijetiše da nema lađe i da se zaustavila za obližnji vrbak. Pokušavali su da  razumiju dječije glasove koje je gutala huka nadošlog Lima. I sami su vidjeli da lađe više nema na onom mjestu gdje je nekada bila, ali da li je bilo putnika na njoj i ko je bio, nikako da doznaju. Niko se nije usuđivao ni da pokuša nešto uradi. Ljudi su gledali u nebo i molili se bogu da kiša prestane. Isto se tako desilo i sa Rahiminim mužem, Džaferom koji je na sličan način izgubio život prije neku godinu. Ova sjutrašnja svadba trebalo bi da bude prvo veselje u kući poslije njegove smrti. Nije bilo načina da bilo kako saznaju ko se udavio, jer se nabujala rijeka od svog zločina branila nadolaženjem i nevjerovatnom hukom.

Ali u takvim situacijama misao se zgusne i poraste tražeći rješenje, uvijek nadvlada razum, to se desilo i tada. Jedan penzionisani učitelj priđe dječacima i potanko se obavijesti o čemu se radi. Dječaci mu ispričaše šta se dogodilo, da su se Rahimina sestra i jadan čovjek sa njom utopili zajedno sa lađom, a da oni ne mogu da dobace svojim glasovima preko nabujale i hučne rijeke. Učitelj se spremi, pojaha motor i ode ka prvoj stanici da izvijesti o nemilom događaju. Pošto se navlačio mrak oni su stigli tek sjutra oko deset sati. Nešto su zapisivali i povremeno gledali u nabujalu rijeku. Povremeno bi ispitivali te čobane šta su vidjeli i koga su vidjeli. Zapisali su onako kako bi i slučajni prolaznici uradili: -Nadošli Lim od kiša, otkinuo lađu i ponio u vrbak, a na njoj bilo dvoje, čovjek i žena. Za tu ženu kažu čobani da je Rahimina sestra i da je, po svoj prilici, krenula na svadbu, pošto ova danas ženi sina“.

Ništa nijesu preduzimali da se nesretni ljudi izvade. Kako došli tako i otišli. Tek peti dan pošto je Lim izgubio na snazi, dođe neki Murat sa dva para volova i sa punim kolima vlačega. Učetvori volove i pred njima postavi svoje sinove Mahmuta i Šabana, a on zagazi u, još prilično duboki, Lim. Negdje je plivao, a gdje je bilo pliće gazio je. Dobro je poznavao ćud ove rijeke, a i svaku stopu njenog korita. Odrastao je pored nje i sa njenim ćudima se borio čitav vijek. Vrbak mu je neka sigurnost. Kad se primače lađi zaveza vlačeg za jednu gredu, podiže ruku i dade sinovima znak da krenu volove. Volovi se skupiše kao gudala i odvojiše lađu od vrbaka. Malo pomalo lađa se primicala obali, a kad je već izvukoše na obalu ukazaše se tijela nesretnog Zaima i Esme. Ispijena tijela oblijepljena blatom, umotana pocijepanom odjećom nađoše se na obali. Murat dade znak sinovima da zaustave volove, podiže ruke i izuči im El Fatihu, pokri tijela nekom ceradom i posla Šabana da javi miliciji da je izvukao lađu i sa njom i tijela nesretnih ljudi. Nije mnogo prošlo, a milicija stiže, a i Šaban s njima i jednim ljekarom. Otkriše nesretne ljude, ljekar navuče gumene rukavice, opipa ih za ruke i naredi jednom milicajcu da zapiše da je smrt nastupila davljenjem u vodi.

-Možete ih tjerati i sahraniti!

Ko bi drugi, do dobri i hrabri Murat prihvatio i taj posao da preveze dvoje nastradalih do njihovog doma. Postavi dvije daske i zakova za osovine, sa strana još po jednu dasku zakova u stupce, po daskama baci nekakvu slamaricu na koju položiše mejtove. Pokri ih jednom ponjavom, a preko nje zaveza najlon da ih više ne kvasi kiša. Upregnu volove i krenu sa oba sina, da mu se nađu usput. Pridružilo mu se još nekoliko ljudi iz komšiluka radi Rahime i starog prijateljstva. Kad volovi krenuše drvena kola počeše zavijati kao da neko neprestano kuka. Put je bio dug, bilo je strmina i neprohodnih puteljaka pa su ljudi rukama pridržavali kola da ne odu u provaliju i sramotu i žalost učine još većom. Murat je blagosiljao te ljude što su pošli sa njim. Morali su zaustavljati volove na pojedinim zaravnima i odmarati ih, kako bi oni malo otpuhnuli i mogli nastaviti put. Sve je to teško, kola okvašena, nepodmazana, natovarena, a put bez puta. Poslaše dva čovjeka da malo ubrzaju i stignu da jave o ovom nesretnom događaju, da se malo narod i tamo pripremi, da ih ne zateknu nespremne. Teško je bilo što u Zaimovoj kući nema nekoga ko je razborit, ko ima sabura, od Zumke i Mirze to je nemoguće očekivati.

Svi u selu su podlegli nekoj sumnji, sumnjali su što ih nema, jer svadbe traju koliko traju, tamo se bude i vrati, onako nekako nakon dan - dva. Zaim nikada nije ostavljao djecu samu tako dugo. Odgovoran je i dobar domaćin.

Uz tužno zavijanje točkova na kolima stigoše, negdje, pred sami mrak. Pred kućom se iskupilo puno svijeta i svako priča svoju priču, neki psuju Rahimu i njenu svadbu, drugi govore da je to sudbina, da je tako zapisano i da ne može biti ni bolje ni drugačije. Dva tri starija čovjeka i seoski imam odlučiše da prvo učine gasul pa tek poslije da se mejtovi unesu u kuću. Jedni se postaraše da izjarme Muratove volove te ih uvedoše u nečiju štalu da im se položi. Životinje su odradile svoje, one nikome ništa više ne duguju. Iako je prestala škripa kola nastade takav vrisak žena i djece da se selo napuni leleka i čemera. Naročito je bio dirljiv dolazak Mirze i Zumke iz komšiluka, a bili su kod stare Aiše. Izbezumljeni i izgubljeni ostali su bez glasa, jecali su, ne vjerujući svojim očima da su ostali bez oba roditelja. Tog momenta da se neki kamen našao tu i da razumije stanje, proplakao bi. Pred njima se svijet rušio i nestajao. Kako bez očevog savjeta dalje, kako bez majčinih blagoslova i ljubavi? Svi su izreda psovali nadošli i lukavi Lim, koji svake godine pomahnita i po nekoliko puta  ugasi poneki život. Niko mu se nikada nije mogao suprostaviiti. Ko bi to mogao da uradi i obuzda toliku silu od vode?

Poslije nekoliko sahata, nekako van svih adeta i očekivanja, dva mejta uniješe u kuću i ljudi ispuniše sobu. Uplašena i ožalošćena djeca ostala bez roditelja, glasa i suza. Prije bi i suza i glas potekli iz kamena, nego iz njih. Svijet je nadolazio sa svih strana, kao kad rijeka nadolazi od kiša ili snjegova koji se tope, a narod zbog nesvakidašnjeg događaja. Ne pamti se da je bilo toliko naroda na nekom ispraćaju. Cijelu noć sa ostalim narodom presjedio je i Kosta, milicajac i nije skidao oči sa lijepe Zumke. Nije ga doticala njena žalost, on nikada nikog ne žali. Ugrabio je i nekoliko prilika da joj namigne. Bilo je to užasno nepristojno čak i od nepristojna milicionera. Prije bi se reklo gada nego čovjeka i službenika. Mimo adeta tražio je rakije. Neki su mu se zahvaljivali što i on saosjeća sa porodicom u ovom trenutku i što eto cijelu noć sjedi, a mogao je spavati, a drugi su dobro znali šta će on tu i bili su u pravu, pa su i razgovore sa njim izbjegavali. Znali su da on nema srca i da ga ovo ne boli. Njemu je u svemu ovome godilo da Zumku ubuduće nema ko da zaštiti. Zumka se samo pomjerala kako bi izbjegla njegov divljački i nepristojni pogled. Zar joj je malo jada i čemera ove noći, samo joj još on treba. Sutradan je obavljena dženaza na seoskom groblju, a seoski imam je pozvao komšije da se ovoj djeci pomogne dok se ne dohvate pune snage.

Prvih dana stara Aiša je nekoliko noći spavala u kući, kod Mirze i Zumke, kako bi savladali strah, a kad se malo osmjeliše ona ih je obilazila preko dana, sjedila sa njima do kasno u noć pa ih ostavljala da se sami bore sa nedaćama. Drugi su brinuli svoju brigu, ovo dvoje djece ih nije zanimalo. A teško je, teško i suviše naći ključ i otvoriti vrata od tuđe muke, pa ući u nju i bar malo boraviti. Te prostorije bola i patnje neće niko, nikom' ne trebaju kad od njih nema koristi.

(nastavlja se)

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search