LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Srča iz kaleidoskopa sjećanja – priča nam Rizo Popara
Srča iz kaleidoskopa sjećanja – priča nam Rizo Popara
Nedjelja, 11 Ožujak 2018 11:22

 

ukopZaimova djeca (2)

Prof. mr.sci. Rizo Popara, Bihać

 

Prvo proljeće poslije tragičnog događaja, napraviše viseći most preko Lima, da služi narodu sa obje strane i da se više ne događaju slične stvari. Mirza ga iskoristi i preko njega pređe i ode kod tetke da noći. Od tetke je otišao na primorje da radi i zaradi nešto novca kako bi lakše proveo sljedeću zimu. Mnogi su mu zamjerali što ostavi Zumku da se bori sa ljetinom, sama. Međutim, sve mu je bilo oprošteno i zaboravljeno kada se vrati punog novčanika. Zumki oko ljetine pomogoše daidžići sa planine. Ne samo što je napunio novčanik, nego je napunio i dušu novim saznanjima. Sestri pokupovao peškeše, da se Zumka danima hvalila drugaricama, pokazujući im šta joj je brat kupio i donio. Zadovoljan zaradom sakupljao je jesenje plodove jabuka, krušaka, šljiva i oraha i sve raspoređivao kao najiskusniji starac, da mu se nađe preko dugačke i hladne zime.

Mirza je tek poslije povratka sa primorja shvatio da mu život protiče uz petrolejku, bez puta, škole, ambulante, prodavnice, kafane. Puno svijeta mu i ne vjeruje da tako nešto i postoji, nego on fantazira. Taj njegov narod kojem i on pripada, zna samo za miliciju, poljake, poreznike, sudove, hapšenja, prijetnje, progone, pretrese i ništa drugo. Ništa se lijepo tom narodu nije dešavalo. Ko nije mogao da izdrži takva poniženje, kupio se sa vatana i glavom bez obzira gubio se zasvagda. To saznanje nije čuvao samo za sebe, već ga podijeli na nekom zboru građana sa drugim da i oni znaju ono što on zna. Taj njegov govor ili jadanje shvaćeno je kao podrivanje domovine. Neko od onih koji ga je slušao, podvio je rep i za sitnu paru izdao svoga brata po soju, rodu i muci. Došlo je to do Kostinih ušiju, a on podranio da spasi domovinu. Rano je došao da mu „neprijatelj“ ne bi umakao i ugrozio taj njegov svijet. Umjesto kucanja, lupao je, umjesto dozivanja, urlao je kao bijesan pas, jer drugačije nije ni znao.

Čuvši lupnjavu i dreku Mirza se izvuče iz postelje. Na njemu plava pidžama, pa se stopila sa njegovim plavim očima, a visoki stas ga čini još ljepšim. Na nogama nema još ništa, niti je što obuo, niti  što nazuo. Takvog, pravo iz haljina, ščepaše  dželati i izvedoše vani.

-Samo da se obučem i obujem,...vidite li kako je studeno?

-Nema potrebe. Brzo ćemo mi to, a ti si i hrabar i otporan, jedna obična slana ti ne može ništa.

Krenuli su uz seoski sokak, slana se najprije topila pod Mirzinim toplim stopalima, ali kako je vrijeme prolazilo slana je osvajala to mlado tijelo koje se hladilo i lijepila mu se za tabane. Počeo je da drhti i mijenja boju, ali ovim katilima to nije ništa smetalo. Vodili su ga dalje i sve dalje prema obližnjoj šumi, jedan je išao iza, a drugi ispred. Mirza se uvijao, jer ga je vrijeđala skorjela zemlja koju mraz bijaše stegao kao da je kamen. Počeo je da stenje od bolova, a oni su mu se podsmijavali. U jednom trenutku Mirza više nije osjećao svoje noge, mraz je učinio svoje, lice mu preblijede kao krpa, bez ikakve kontrole umokrio je donji dio pidžame, a da nije ni osjetio. Primjetiše to i Kosta i onaj drugi, a Mirza osjeti tople kapi po nogama. Činilo mu se da je to zadnje što je bilo toplo u njemu, a evo sada i to postaje hladno i neprijatno. Kad se udaljiše dovoljno od kuće i kad ga uvedoše duboko u šumu, Kosta mu zapovijedi da zapjeva. Čuo je Kosta da on dobro pjeva. Za Mirzu vrijeme izgubi značenje i smisao, noge više i ne osjeća, kao da su tuđe, a do pjesme mu nije stalo ili mu je stalo koliko do ovih muka u  koje je uvučen ni kriv ni dužan. Pomisli da su ga doveli ovdje da ostavi život, baš tu gdje je nekada sa čobanima igrao gudže. Sinu mu misao, poput strijele, da ih pljune i tako ostavi traga na nihovo djelo, jer će ga oni i onako ubiti pa nek to urade poniženi. Ipak nađe snage i pameti da im odgovori.

-I suviše je dobra prilika, a i gozba da bi ti ovako slab pjevač pjevao one koje ti voliš i koje bi te zadovoljile.

Nadmudrivanje je trajalo više od sahat vremena, sve dok Zumka nije slijedeći tragove u slani stigla do njih. Svijet joj se pretvori u džehenem pošto ugleda brata koji je više podsjećao na mrtvaca, negoli na živo stvorenje. Ne to nije on, nema ni traga ni glasa od njega, jedino šta poznade je pidžama na njemu. Za Zumkom stiže i stara Aiša. Pljunula je prema njima i prišla da obuje Mirzu, a preko njega je bacila vunjenu dekicu. 

-Za ovo će neko znat' ako ima zakona i države, šta se ovo radi sa ovom sirotinjom. Malo im je muke, još im ti trebaš, katile, sjeme ti se utrlo, k'o što će! Malo naroda ode za Anadoliju zbog tvog zuluma, no ti i ovi maksumi smetaju. Ti si heroj na nejač i sirotinju, onaj odozgo sve gleda, sve ćeš mu platiti jednog dana. Diže Aiša ruke i izuči dovu da je Allah čuje i kazni ovu sramotu od vlasti. Na kraju mu odbrusi – i u ovoj šumi, koja ima dušu, koja ima oči, ali ti ih ne vidiš ni kod insana, a kako ćeš da hi vidiš kod granja, treba da si čov'ek. I tamo đe nema insana ostani i budni čojek. Kosta! Onaj o'zgo sve vidi. Ničija nije do zore gor'ela.

Dok su odlazili Kosta joj dobaci: – Lakše bi vam bilo da ima struje i puteva, a i neka škola, ovako vam niko neće ništa vjerovati - aludirajući na Mirzine riječi na zboru građana. Može se njemu, palo Ciganina carstvo pa caruje. A i ovo vrijeme i bez očiju i bez ušiju, vrijeme kad se razum povukao pred zlobom i mržnjom, dobrodošlo neljudima.

Mirzu su više nosile njih dvije na svojim ramenima, nego što je on hodao. Svaki njegov korak je bio propraćen stenjanjem i jaukom. Mirza se tresao kao da ga trese zemljotres ili neka druga sila, iako je Zumka na njega bacila tri jorgana, a sobu zagrijala kao krečanu. Tek se prednoć malo smiri pošto popi nekoliko čaša tople varenike. Mirza je ustajao iz kreveta jedino da ode do klozeta pridržavajući se za zid od kuće. Razbolje se od tog dana i poče da čili kao neubrana voćka koju nevrijeme pokušava da dokrajči. Sa nožnih prstiju mu poče opadati meso, a jaki bolovi su mu razdirali grudi. Kad poče da iskašljuje krv, svako je znao da ga je grudobolja dobro zahvatila. Zabraniše komšije mlađim da tamo odlaze, jedino ako je nešto trebalo Zumki pomoći van kuće. Stariji, i kada bi otišli nijesu htjeli ništa popiti, jer su se plašili zaraze. Skoro cijelu zimu su se smjenjivali ilačlije nudeći mu razne čajeve i mehleme. Kosta je i tih dana sve češće, sam, navraćao u selo, kao da ga ni muha nije ujela, nije nikada pitao za bolesnika. Prolazio bi pored seoske česme ne bi li ugledao Zumku. Zumka se varakala da se ne bi srela sa tim zlikovcem kome nije mogla oči da vidi. Jedino je željela da joj brat ozdravi, pa da se on oženi, a ona uda i da napune ispražnjeni dom. Mirzi nikako bolje, nego sve gore i gore. Para se nema dovoljno, ovo je nenadani slučaj. On je bio zaradio za njih, ali niko nije ni slutio ovu nesreću. Nije bilo ni nekog vrućeg i bližnjeg da mu se postara. Zumka je djevojka, nije sigurna ni u svojoj kući, a kako će ona da se vuče sa njim po bolnicama. Njega su noge izdale, izdala ga snaga, sve je u njemu umrlo osim želje da ozdravi i proživi još koju deceniju. Osvetu nikada nije pominjao, ni ime katila koji mu prekrati snove, i mladost, zdravlje i ženidbu, nasljednike i budućnost. Sve čemu se nadao i o čemu je sanjao pokopa mu taj katil, daleko od sreće i stvarnosti. Najposlije Zumka poruči jednom daidžiću da dođe i da Mirzu odvede ljekaru, ako već nije kasno. Treći dan stiže taj im daidžić i umalo ih pobi što mu nijesu ranije javili da ga spašava, jer nije znao šta je Mirzu snašlo. Mirza nije imao snage da se drži na konju, pa su upregli volove i kola, prostrli mu dušek i pokrili ga jorganom. Poslednje što Mirza vidje bi dim iznad rodne kuće i sestru koja ga je pratila plačući kao kiša. Na svom  licu  osjeti njene biserne suze i topli poljubac.

-Biće sve uredu brate, dako ti ljekari pomognu. Nijesmo ni kod Allaha toliko dužni i on će ti pomoć'.

Tog ranog proljeća Mirza je razmišljao dok su ga volovi odvlačili od kuće, da mu je tu zimu ukrao Kosta i natovario mu bolest, a sestri muku i žalost. Do glavnog puta odvukli su ga komšijski volovi, a potom su ga teško ubacili u autobus. Zumka je jedva iščekala povratak tog komšije da priupita kako su joj brata prebacili do bolnice. Posle dva dana vrati im se i taj daidžić i ispriča kako su ga ljekari primili i da se nada da će sve bitu kako treba. Pisma je Zumka slala, ali nije dobijala odgovore, pa se plašila da mu se stanje nije pogoršalo ili da je, nedaj bože, umro. Slutnje su se obistinile, jer jednog dana, u ranu zoru, stiže poštar na konju i donese joj telegram u kojem je pisalo:

-Mirza je umro 03.3. u 10 sati. Dođite po njega! Naše saučešće. Uprava bolnice.

Zumka je najprije dobro otvorila oči i još jednom pročitala telegram, pa još jednom i kad joj postade jasno da je ostala i bez brata vrisnu kao sinja kukavica. Najprije joj dođe da se i ona objesi, pa da se prepriča i njoj i kući Zaimovoj zauvijek, ali tu misao nadvlada želja da nađe u sebi još malo snage i dočeka brata iz bolnice, pa da ga potom sahrani kako treba. Nekoliko rođaka ode po Mirzu, tuga zavladala selom, a posebno njihovom kućom u kojoj nesreće ne prestaju. Dognali su ga sjutradan pred sami mrak. Ispratila je brata herojski, jer to nije imao ko drugi da uradi, na tome su joj svi zavidjeli. Išla mu je svaki dan na grob i oplakivala ga, posebno su bili tužni razgovori sestre sa mrtvim bratom. Mjesec dana je ostala u kući dok je isprimala sve one koji su dolazili da sa njom podijele žalost. Zumka nije obraze sušila, plakala je uvijek iznova kako bi ko došao, ali nije mnogo govorila. Mislili su da joj je žalost uzela riječ ili da nešto smjera; da se nešto čudno dešava, dešava se, ali niko ne zna šta. Nikome se nije povjeravala, a i kome bi kada nema nikoga srčanog da mu se izjada. Nikada nikoga nije krivila za Mirzinu smrt, ali duboki uzdasi, doduše povremeni, odavali su je da zna ko joj uze brata. Neki su se pitali čemu i ona da živi kada je život tako surov, kada u njihovoj kući boravi smrt i odnosi koga hoće i kad hoće. Ta kuća je ukleta, treba li bolji dokaz od tragedija koje se izdešavaše tako naglo i iznenada. Što bi ta smrt i zla sudbina bili popustljiviji prema njoj, nezaštićenoj nego prema njenim koji preseliše tako naglo i iznenada. Zašto zlo? Pitali su se svi. Zaim nikome nije ni kap vode natrunio, nije ni njegova žena, a ni djeca. Nego eto, biva u životu tako da se sudbina poigra sa onima kojima nije do igre i koji to najmanje zaslužuju.

Naročito su noći bile teške i mučne. Dan je liječio koliko - toliko sve ono što je noć razbolijevala. Noć je donosila strah, košmare i snove od kojih je gotovo poludjela. Sanjala je roditelje i brata kako i nju zovu da im ode, da nije sama na ovom svijetu, jer ih na onom niko ne dira. Kada ne dira njih neće ni nju. Sanjala je i Kostu kako ruši kuću, a ponekad kako odvaljuje vrata i ulazi unutra. Sama sebi nije vjerovala preko dana, da li je to što se dešava noću istina ili samo san. Šta god da je nešto se u njoj prelomilo, sva je prilika neće ona dugo ovako. Sebi je zadala samo jedan zadatak da nešto završi na ovome svijetu, pa poslije neka bude šta mu drago. Niko nije znao šta smjera i bolje je što nije znao.

Taman se broj gostiju bijaše sveo na neku razumnu mjeru, dolazilo se nekako reda radi, a ne iz neke više potrebe, sve se ispriča po nekoliko puta, a selom se pronese vijest da je pod zaštitom noći Zumka nestala. Nekoliko musafira poljubi vrata i vrati se tamo odakle su i pošli. Ulazna vrata nije zaključala, sigurno da bi olakšala posao onima koji je budu tražili, već vezala usukanim zavojem za dva eksera, od kojih jedan bijaše zakucan u vrata, a drugi u pervazi. Poluotvorena vrata najprije primijetiše djeca i preniješe starijim. Nikome nije padalo na pamet da uđe unutra i traži sebi belaja. Pronije se priča kako je i nju neka sila savladala. Kako i neće kada nema ko da je brani. Ako je to uradio neki čovjek, uradio je u dogovoru sa vlastima, jer ona bogami u Delimeđama zaprijeti Kosti kad joj bijaše poveo brata, a možda su i neke nečasne sile dokusurile ovu, po svemu, dobru porodicu.

Peti dan po nestanku javiše organima reda da je ne viđaju ni živu ni mrtvu. Na bijelom konju stiže Kosta, skide se s konja i veza ga za orah, priđe vratima, skide kapu i usmjeri pogled prema onom zavoju kojim su nevješto vezana ulazna vrata. Društvo mu je pravilo nekoliko žena iz Zumkinog komšiluka. Kosta britvom isječe onaj zavoj, vrata zaškripaše i narušiše apsolutnu tišinu. Svi su očekivali neprijatne mirise iz sobe, ali ih ne bi. Soba je još mirisala na Zumku i njenu ljepotu, očišćena i zatežena, kao da se sprema neko veselje. Otvarao je Kosta vrata po vrata, a žene ga pratile pogledom, pretražio je sva mjesta po kući, peo se i na tavan, išao u izbu, ali je nema pa nema. Čim se vratio iz izbe pokušao je da ponovo zaveže vrata onim zavojem, ali mu Aiša skrenu pažnju da je zaključaju zbog djece, a i lopova. Ključ nađoše na jednom klinu pored vrata. Kosta Aiši dade ključ, jer je tu najbliža. Po njima Zumka se udala za nekoga i to na brzinu, pa nije imala vremena da zaključava vrata. Ali od koga je bježala? Ko je taj za koga je otišla? Osjeti Kosta poraz, taj plijen o kojem je maštao izmigoljio mu je iz ruku. Eto počelo da biva kako on nije planirao.

-Ključ možeš dati samo njoj ako se vrati ili nekom od naših ako ga zatraži – reče joj Kosta.

-Nemaš brige, doklen sam ja živa bit' će kod mene, a posl'e moje smrti Bog samo zna – vrati mu Aiša.

Da se nije moralo, sa njim se ne bi muhabetilo, nego bi se uzela usrana motka pa se premlatio da crkne, ne da umre. Za njega je smrt nagrada, on trba da crkne pod najvećim mukama i sramotom. Kosta pojaha konja, metnu neku svesku u torbu po kojoj je nešto pisao i naredi im da mu jave ako nešto čuju. Nije morao da ih obavezuje, imao je neko ko je prenosio i ptica kad preleti selom. Niko nije znao ni kuda je ni zašto otišla. Da se udala čulo bi se kao i za svaku. Da se objesila neko bi je do sada pronašao. Naveče je ulazio strah u one malo manje hrabre, djeca počeše da izbjegavaju noćne šetnje, jer se naslušaše priča kako se Zumka pretvorila u duha pa preko dana lebdi iznad sela, a noću se spušta i ulazi u kuću, pa opet pod zaštitom noći nestaje. Ta priča je blijedela preko dana, a noću su mnogi u nju vjerovali i priviđala im se na svakom koraku i iza svakog ćoška. Tog ljeta je bila aktuelna priča o Zumkinom nestanku i Kostinom premještaju u drugu stanicu. Narod je malo odahnuo od Kostinih posjeta, ali ih jednako udavi priča o njemu i njegovom premještanju.

Negdje u pozno ljeto kada se jesen priprema da zagospodari i kad se list oprašta sa svojim granama, bijaše Kosta uzjahao konja i krenuo u obilazak nekog planinskog sela. Dugo je putovao nekom bukovom šumom, jednako je šuštalo lišće pod konjskim kopitama, kao i ono na granama pod uticajem vjetra. Kad izađe na jedno brdašce ugleda selo koje je trebalo da posjeti. Najprije je svratio kod jednog seljaka koji je imao dosta stoke i seoskih drangulija. Znao je naći će tu i rakije i suha mesa i sira, tu će malo predahnuti, a ovaj mu dati podatke koji ga zanimaju. Tako i uradi, gazda ga dočeka kako valja i kako dolikuje. Kosta sit, sit mu i konj, zahvali se domaćinu i krenu nazad. Kući stiže kasno. Masna hrana, planinska voda i njegova proždrljivost ga primoraše da potraži nužnik usred noći. Nije još bio savladao sve tajne novog mjesta gdje je stanovao, sam je često upozoravao familiju da se čuvaju septičke jame koja je bila puna, tu na putu prema klozetu. Taman da razmine septičku, zatetura se i poletje pravo u nju. Pao je naglavačke, kao kad momci skaču u vodu da zarone. Nema za šta da se dohvati i spasi, jama duboka. Tonuo je sve više i  zijevao da dođe do vazduha. Ubrzo se izmiješao sa onim što je i bio cijelog života. Paragrafi, pendreci i mržnja mu nijesu bili saveznik u ovoj jami. Kao da onaj odozgo presudi i kao da mu reče:

-To je tvoje, to si zaslužio.      

Kostu su još te noći izvadili i pod zaštitom noći očistili i spasili od bruke. Bilo je još te noći sumnje da ga je neko sačekao i iznenada gurnuo u septičku jamu. Drugi su, opet, navaljivali da se septička preskoči i da se ne spominje, da se ne bruka tako „važan“ službenik. Vođena je neviđena istraga, pitan je svako ko je, makar,  znao da izgovori majčino ime. Hapšeni su i tučeni ljudi na pravdi boga i to sve nekršteni. Ljudi su iz tih krajeva bježali i skrivali se kod rođaka u druga i udaljenija mjesta. Ni to im ne bi pomoglo, kada bi se vraćali izlagani su još većoj torturi. Nikoga nijesu posebno mogli optužili za Kostinu smrt. Taj događaj donese dobro narodu, policija je rjeđe zalazila u sela. Tek što se malo stiša bura oko Kostine smrti, poginu u saobraćaju i onaj Kostin pratilac i učesnik u svim dešavanjima i vršljanjima po selima. Nikom nijesu ništa dobro donijeli da ih neko žali. Nek ih žali porodica i kom su dragi, a takvih je bilo malo. Ovom su na cesti sakupljali tijelo, koje je bilo raskomadano od siline udara. I pored zla kojeg su počinili iz mržnje, narod je sažalijevao način na koji su skončali živote ova dva zlotvora. I pored svega što se znalo da niko nije kriv za njihove smrti, postavljane su straže, prisluškivani ljudi, puštani psi tragači, koji bi odnjušili trag do glavnog puta, a onda dizali njuške i vrtjeli se u krugu. U ljude uđe dodatni strah, vrata su se zatvarala rano, prije nego padne mrak, postavljali mandali na izbama, spavalo se u jednoj sobi, rijetko se ko usuđivao da spava sam tih dana. Noć je postala nepoželjna, a danu se svako radovao kao prinovi u porodici.

Prepričalo se poodavno i Zaimu i Esmi,  Mirzi i Zumki, a bogami i Kosti i drugu mu iz patrole. Poneko pomene ta vremena kao zla i nepoželjna, drugačija su sada vremena, grade se putevi, uvodi struja, zida škola, samo nema Mirze da u tome uživa. Zbog nekoliko izgovorenih riječi presudila mu je nečija samovolja i mržnja. To mu je ugasilo dom za sva vremena. Kuća dotrajava, ponekad siđu djeca toga mu daidžića i raščiste oko kuće, ali to nije dovoljno. Tek što očiste, korov se pojavi ponovo i opaše kuću sa svih strana. Najprije propade krov od tahte, koji satruhnu, jer mu dim nije pomagao da se osuši i održi, kiše i snijeg su zalijevali, nekad, domaćinsku kuću, prozori su najprije mlatarali, ali i oni popustiše pred silinom nevremena i vjetrova, naročito. Prozori popadaše, vrata se izodvaljivaše, zidovi okruniše, podovi potruhnuše, od kuće ostade samo strašilo. Krov kao ljudska rebra odolijeva još uvijek sa nekoliko počađalih rogova i baskija. Sve ostalo izgubilo oblik, namjenu i ljepotu. Ništa više nema što bi podsjetilo na gazdinsku kuću. Osjećalo se odavno da nema ko da je brani od surovog vremena. Ljudi su se držali podalje od Zaimovog imanja, jer su smatrali da je prokleto.

Poslije dvadeset i kusur godina, kad se najmanje neko nadao, stiže neko momče i sjede iznad onog što je ostalo od Zaimove kuće. Bijaše to Zumkin najstariji sin Mirza. Bio je slika i prilika svoga daidže po kome i dobi ime. Sav na daidžu i stasom i glasom, samo što malo zanosi na turski. Odmah su ga prepoznali po Mirzi. Aiša bijaše preselila na ahiret, a njenoj unuci Azri ostavila je ključ u amanet, da ga da ako ga iko ikada potraži. Ključ je čuvala kao neku hamajliju, iako nije imalo šta da se otvori njime.

-Samihti Mirza, po Suncu hodio - veli jedna žena iz okupljene mase. Druga ga pita za Zumkino zdravlje i je li još onako lijepa.

-Da ste vi zdravo ona je preselila na ahiret prošle godine.

-Da te pitam momče, onako u povjerenju, neću ja nikom, da l' ona pobi one ćafire, valahi neka hi je, da znam da je ona u krajišnicu bi' je metn'o, pa pjevao povazdan.

 -Nikada nije o tome pričala, nikada se nije nasmijala, a kamoli zapjevala, tuga je skrha i za roditeljima, a naročito za dajom. Znam samo da je sama došla u Stambol i udala se, kao iz nužde, za bogatog Pazarca koji je držao mehanu, a to je moj babo. Od mala je donijela nekoliko slika i u bikinu šamiju malo zemlje.

U kuću nije ni ušao, jer kuće nije bilo, kroz razvaljene zidove mogao je da vidi sve što ga zanima, a najviše bijaše ispreplijetane paučine po onom što su nekad bile sobe. Kao da uze želju od neke davne prošlosti, obigra oko kuće nekoliko puta, nešto pažljivo posmatra i zapisuje. Kako dođe, iznenada, tako i ode to momče, ali nije zaboravio svoj kraj. Nosio je daidžino i ime i prezime da bi sačuvao lozu. Nakon dvije godine dođe ponovo i na mjestu gde se nalazila stara i skoro srušena Zaimova kuća podiže dvorac. Svakog ljeta je dolazio sa sestrom i braćom, a kasnije sa svojom djecom. Poslije desetak dolaženja osta tu da živi i nastavi lozu svoga djeda, kojeg nije ni zapamtio, a nije ni daidžu. Djedu, biki i daidži obilježi mezarluke da može sprovoditi svoje adete ne skrivajući se više od bilo koga.

Sve ali nije mogao da shvati da postoje takvi ljudi koji mogu da drugom uzmu život ili da gospodare tuđim životima. Zar nije dovoljno raspolagati svojim životom? Tuđim je teško upravljati, mnogo teže nego svojim. Imao je veliku obavezu da nastavi daidžin život, tamo gdje su mu ga drugi prekinuli. Nije ni svoju majku zaboravio, išao je on i na njen mezar svake godine u Istambul i da obiđe dva mlađa  brata i sestru. Bilo je to malo teško, oni tamo on ovamo, želja ih ubija, ali on mora da zanovi Zaimovu kuću.

Kada se sve ovo dešavalo ja sam bio jako mali, bilo mi je Mirze žao, jer je lijepo pjevao. Vidio sam ga kada su ga odveli u bolnicu, bolesnog i ispijenog, znam i kada su ga dognali i sahranili. Gledao sam sa velike daljine, nije bio adet da djeca prilaze. I da jeste ja sam se plašio. Decenijama sam nosio priču u sebi, sada mi je lakše, stavio sam je na papir, ne moram je više pamtiti, a i odužio sam se tom mladom tribunu. Kad se god sjetim njega ja čujem kako pjeva:

Niz polje idu babo sejmeni

I tvog' jedinca sina tjeraju...

 

Komentari  

 
0 #1 Hido 2018-03-11 22:58
Kako samo lijepa prica. Lijepa prica ali i lijepo napisana. Malo ko ce ostati ravnodusan kad ovo procita. Ima puno razlicitih sudbina lijepih i ruznih, ali svaku vrijedi procitati ako je lijepo napisana. A ova prica je bas taka, interesantna po sadrzaju a majstorski napisana. Hvala autoru price na trudu.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search