LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja Kahva, kafa, kava
Kahva, kafa, kava PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 13 Ožujak 2018 13:06

 

Cabrina kafanaZapis iz Maglaja - kahva, kafa, kava

Mehmed Meša Delić

(Na slici je obnovljena Čabrina kafana)

Nije bilo tadavno kada su u „Zdravljaku“, povećoj maglajskoj kahvani na lijevoj strani rijeke Bosne, tik uz most koji spaja novi i stari dio grada i ceste koja se ispružila na topli jug, bila česta sijela i okupljanja prijatelja, poznanika, ahbaba, rođaka, zanatlija, trgovaca, učitelja, radnika, seljaka…

Sjedilo se tu često, a ponajčešće srijedom, pijačnim danom, kada se tu i na mjesto moralo čekati, jer su mnogi baš tu željeli nešto popiti. Uz točenje kojekakvih pića i napitaka, tu se puno pila kahva, kafa, kava. One meraklije koje su uživali pijući kahvu, nisu mogli, a da ne s krenu u „Zdravljak“ iz kojeg se širio miris pržene i istucane kahve u drvenom sudu zvanom „dibek“, a i od one mljevene u ručnim mlinovima. Kahva je bila servirana u sjajnim mesinganim džezvicama i na okruglim, istim takvim sjajnim tacnama, sa fildžanima, šećerom u kocki, komadom rahat lokuma i čašom lede-ledene vode.

Kahva se po običaju polagano ispijala sa uživanjem, a uz kahvu pušači su pušili najčešće one najjeftinije cigarete.

Bio je pravi metež, kružile su priče od hastala do hastala, o raznim dogodovaštinama uz one svakodnevne događaje koji su se desili u gradu ili okolini. Prepričavali su se i novinski članci, pa oni koji nisu čitali štampu, ili nisu znali čitati, bili su upoznati sa mnogim vijestima i događajima koje su dalje prenosili.

Vođena su diskusije i žustre rasprave, o čemu drugom nego o kahvi, kafi, kavi. Svaki je od njih branio i opravdavao zašto pije baš tu ili onu kahvu, kafu, kavu.

Oni koji su pili crnu kahvu opravdavali su arapskom izrekom: „Da kahva mora biti crna kao noć i slatka kao ljubav i treba je piti sa ćejfom, a ne stojeći ili, ne daj Bože, hodajući.“

Opet, oni vatreni pušači su opravdavali duhan uz kahvu. Kahva bez cigare je kao da legneš u postelju bez jorgana. Te ljude bi naljutili ako ih neko ometa tražeći cigaretu ili šibicu.

„Idi do vraga i ti i šibica, pokvari mi ćejf što ga imadoh još od Moševca pa sve do Maglaja“, bile su riječi meraklije iz Moševca kao reakcija zbog ometanja dok je pušio i pio kahvu.

Kako u gradu, tako i u njegovoj okolini ispijale su se kahve sa vrlo čudnim nazivima: dočekuša, razgovoruša, sikteruša, ili ispraćuša…

Zbog vremenskih  termina u kojima su se ispijale kahve dobijale su i nazive: krmeljuše, razdrijemuše, tračuše, doljevuše (puce), pričuše, poručke, (jedan fildžan poslije ručka), ićinduše, akšamije…

Pile su se i gorke kahve, gorkače, a i one najljepše kahve kajmakuše kada je meraklije naruče pa još dodaju kahvedžiji: „Neka je pod kajmakom kao pod ćebetom!“

Servirale su se i priljevače ili doljevuše za dosadne, nepodobne, (nepoželjne) goste, a takvih kafa od kojih se dobijao proljev. Dakle, bilo je i onih koji bi pojedinim muhanatim gostima u kahvu stavljali sjeme od datule koja ih je ubrzo tjerala u halu.

Uz ove nabrojane ne smije se ispustiti kahva mangaluša. One kuće gdje se često pila kahva bilo je obaveza imati mangalu. Danas mangale služe kao suveniri koji krase poneke ćoškove bogatijih kuća.

Obzirom da su kahve pripremane obično i najčešće od žena, a ako bi to preuzeo muškarac, za tu kahvu rekli bi da je to kahva s jajima, pripremao je mudonja.

U Maglaju, već dugo godina (od rata) nema više onog „Zdravljaka“. Prije nego je nestao, bio je ranjen i urušen, a priklješten u ćošku između mosta i ceste, čekao je da ga dokrajče (sahrane).  Iz tog ćoška „Zdravljak“, napola srušen puno godina je zjapio i tako dočekao prijeku smrt, on kao da je umro, a ubiše ga vrijeme i (ne)ljudi. Sada na njegovom temelju, na komadu betonske ploče, biva razbacana iznosana roba (vehtažina), polovni elektro-uređaji, koji čekaju kupce, a posebno srijedom, kada je pijačni dan. A tako bih želio, a vjerujem i mnoge druge Maglajlije, kao i mnogi putnici namjernici da opet doživimo „Zdravljak“ i onu atmosferu u njemu, uz pravu kahvu, kafu, kavu, a ne ove novokomponovane koje se pripremaju i serviraju na svakom ćošku i na sasvim drugi način.

Nema više imena kahvi, kafi, kavi, a  koje sam gore pomenuo, sada neki novi termini: kratka, produžena, sa ili bez mlijeka, filter kahva (cijeđena), a ne pripremaju ih kahvendžince ili kahvedžije nego moderni automati. Kahve, kafe, kave, se serviraju u povećim šoljama, jedan – dva smrka i povelika šolja već prazna. Piju se s nogu, za šankovima, sjedeći, hodajući, onako bez ćejfa. Može se naročiti i „kapučino“, ali rijetko će vam servirati „kapučino“, jer ga mnogi ne znaju kako valja ni pripremiti, ali će vam ga kao „kapučino“ naplatiti.

Rijetka su mjesta u gradu, ali i okolini gdje se može kahvendisati kao u ono doba dok je „Zdravljak“ bio oaza okupljanja meraklija iz grada i okoline, da uz kahvu, kafu, kavu, puše, pričaju, jednostavno - da ćejfe…

Na sreću u maglajskoj čaršiji na desnoj obali rijeke Bosne, u Starom gradu nad kojim se nadvila čuvena gradska utvrda nešto niže od Jusuf – pašine džamije „Kuršumlije“, nalazi se „Čabrina kafana“. Mislim da nema Maglajlije koji putniku namjerniku neće preporučiti odmor u pravoj bosanskoj kahvani uz kahvu, kafu, kavu, koja se servira u malom ibriku, obavezno s rahat lokumom. Kada otvorite teška drvena vrata kahvane, učini vam se da ste ušli u neki davno zaboravljeni svijet u kome je vrijeme stalo. Sve je drveno, vrata, hastali, stolice, a po zidovima slike porodice Obralić. Tu je i stari „avan“ u kome se nekada tucala kahva, kafa, kava, ali i šiševi u kojima se pržila. Pravi mali muzej. Ova kahvana egzistira još od 1919. godine.

Husein Obralić, kojeg su Maglajlije poznavali kao „Čabru“ je nakon povratka iz Prvog svjetskog rata iz Pešte otvorio prvu kahvanu u Starom gradu, a onda i u novom dijelu grada. Za razliku od „Zdravljaka“ u ovoj kahvani se nikad nije točio alkohol. U „Čabrinoj kafani“ nema galame, glasne muzike, čuju se samo zvuci bacanja kockice igrača „tavle“, ili lupanje šahovskih figura, poneka kratka prepirka, jer ima onih koji ne vole da izgube. Najviše se okupljaju penzioneri da uz kahvu, kafu, kavu, igraju šaha ili „tavle“.

U bremenitim vremenima i ratovima, a koji nisu zaobišli ni Maglaj, a posebno u prošloj agresiji stradao je grad i u njemu džamija „Kuršumlija“ kojoj su munaru prepolovili, „Zdravljak“ su razorili, „Čabrinu kafanu“ zapalili. Maglaj je bio jedan od najrazorenijih gradova u Bosni i Hercegovini. A to su učinili i oni sa Ozrena koji su u Maglaju radili, išli u školu, pa i odsjedali u „Zdravljaku“ ili „Čabrinoj kafani“.

Kada se nađem u Maglaju obavezno prođem pored mjesta na kome je bio „Zdravljak“. Tu se na momenat zaustavim, a onda se uputim u čaršiju u Starom gradu i navratim u „Čabrinu kafanu“ koja je obnovljena i vraćena u prvobitno stanje 2006. godine. Tu odsjedim pijući pravu kahvu serviranu na mesinganoj tacni sa džezvom, fildžanom, kockama šećera,, rahat lokumom i čašom ledene vode, i ćejfim na svoj način, prisjećam se i vodim rat protiv nostalgije…

(Ovaj tekst gospodine Mahmeda Meše Delića prenesen je sa portala Avlija. Zahvaljujemo se autoru i Redakciji Avlije. Nadam se da gospodin Meša neće zahatorit na par sićanih ispravki greškica koje se ama baš svakom autoru moraju potrefit.)

Ažurirano: Utorak, 13 Ožujak 2018 13:09
 

Komentari  

 
0 #2 Nadan Filipovic 2018-06-22 21:17
Poštovani Meša, želio bih se još jednom zahvaliti na ovoj prelijepoj priči. Posjetitelji Bošnjačkog oka bi zasigurno bili veoma zadovoljni ako bi nam poslali još koju priču. Sve Vam najbolje želim! Nadan
Citat
 
 
0 #1 Mehmed Meša Delić 2018-06-22 17:31
Poštovana/i,
javljam se ne da bi nekome zahatorio, već da bi se zahvalio da ste ovo objavili i usput odstranili kako napisaste sićane greškice.
Pozdrav i selam iz Njemačke.
Meša
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search