LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alija Nametak Alijine iskrice
Alijine iskrice
Četvrtak, 15 Ožujak 2018 14:28

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (46)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Jučer pročitah u Oslobođenju osmrtnicu Ibrahima efendije Kozlića iz Maglaja.

Iako nisam uglavnom spominjao ljude iz provincije, što je pogreška ovog moga piskaranja, osjetih potrebu da njega spomenem.

Bio je kod nas u Mostaru komšija Mirko Šapina, s bratom Rafom i materom Anicom koju smo zvali “baba Šapinka”. Kad je Mirko umro, negdje na početku Prvog svjetskog rata, a bio je kancelist Okružnog suda, dođe u naš komšiluk Maglajac Ibrahim efendija Kozlić na njegovo mjesto u sudu. Bio je dobar komšija, često se slazio s našom kućom (barem žene i djeca), a dobro je čuvao i džemat. Nama je bilo neobično, jer bi, čim bi preokujisalo na jaciju, on bi odmah zanijetio prve jacijske sunnete, pa bismo i mi bili prisiljeni klanjati, a nekako se nisu ti sunneti u Mostaru klanjali. Jednom mu netko od džematlija reče da se u nas u Mostaru ne klanjaju prvi jacijski sunneti.

Ja sam išao u ruždiju, a mislim da su uglavnom i sva muslimanska djeca polazila ruždiju. Mali procenat ih je pohađao mješovitu osnovnu školu. Ibrahim efendija koji je imao dosta djece i čini mi se da su sva bila muška, dade svoje odraslije sinove u madžarsku školu. To je bilo vjerojatno zbog toga što su djeca u madžarskoj školi dobivala ne samo besplatan doručak, nego i sav školski pribor. Zbog toga su njegovu djecu izbjegavala djeca iz komšiluka i zvala ih “kirmeki” (a to valjda što su oni učili “kirem” naglas radi izgovora).

Potkraj rata ili odmah spočetka 1919. odseliše se u Maglaj. Čini mi se da je tamo bio, u vrijeme osnivanja političkih stranaka, izvan stranke koja je okupljala većinu muslimana. U kulturnom životu angažirao se u provinciji idejom “Gajreta” koji mu je svu djecu školovao.

Jednom sam ga vidio u Maglaju. Ne sjećam se tačno godine, ali je to moralo biti oko 1933. Bio sam s rahmetli Hamdijom Kreševljakovićem na maglajskoj gradini. Bit će da je Hamdija onda sakupljao materijale o kapetanijama u Bosni i Hercegovini. Kad smo silazili u čaršiju prođe mimo nas kao memen. Ja ga poznadoh i pozdravih ga (a znao je da smo nas dvojica u Maglaju, jer malo mjesto odah sazna za dolazak stranaca), a on samo odmahnu rukom. Valjda se bojao da bi mene, kao starog znanca, morao zovnuti kud na ručak ili večeru, a bojao se i zbog toga što sam ja bio glavni tajnik Narodne uzdanice.

Oni ljudi iz Maglaja s kojim sam dolazio u dodir nisu ga voljeli, a pogotovo njegove sinove.

Za vrijeme rata on je bio u ustaškom taboru ili je bio nekakav općinski časnik. Pričao mi je poslije rata nekakav logornik iz Maglaja kako su 10. aprila slavili 1945-te godišnjicu osnutka NDH. Sarajevo je bilo oslobođeno, Visoko, Zenica, a partizani su bili već nadomak Žepča. Sve se u Maglaju što se angažiralo u NDH spremalo za povlačenje, a on hoće da se održi proslava godišnjice.

“Mi protiv proslave”, pričaše mi taj logornik (ne znam kako se zvao, susreo sam se s njim u zatvoru u Zenici), “a on hoće, ter hoće, i bogami smo proslavili kao da je front udaljen hiljadu kilometara od Maglaja, a ne malo više od hiljadu metara.” “Na koncu”, pričaše mi dalje, da je rekao Ibrahim efendija: “Nek smo vala proslavili kako treba, pa makar odmah sutra glavu izgubio!” A zaista je, pričao je taj logornik, proslava bila kao mirnodopska. Puna sala, plesalo se, pjevalo, pilo i nazdravljalo.

I poslije rata sam jednom bio u Maglaju, ali ga nisam vidio, a oni s kojim sam se susretao nisu o njemu s poštovanjem govorili.

(10.2.1966.)    

 

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search