LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja Podsjećanja na staro Sarajevo
Podsjećanja na staro Sarajevo PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 12 Travanj 2018 10:06

 

JergovicPriča o doktorima

Miljenko Jergović

Telefonski imenik grada Sarajeva za 1941.

Sarajevski doktori medicine, prema telefonskom imeniku za 1941, bili su: Ahmed Abadžić, sa stanom u Vojvode Stepe obala 31/2; Moša Alkalaj, Kralja Aleksandra 60;Marija Balijan, Vojvode Putnika 35; Samuel Baruh, Sokolska ulica bb; Omer Bahtijarević, Voj. Stepe obala 14; Adolf Benau, Aleksandrova 52/2; Ljubomir Bilić, Zrinskoga 7; Vejsil Bičakčić, Ulica 6. novembra 13; Gavrilo Božić, Vojvode Stepe obala 10; Dragoljub Božičković, stan, Vojvode Stepe obala 2/1; Jovo Bokonjić, Kralja Tomislava 26; Momčilo Vučićević, Kralja Tomislava 10; Josip Gerc, Ćukovićeva 10; Vladimir Delijanis, zubni ljekar, Vojvode Stepe obala 6/1; Konstantin Delijanis, ordinacija Trampina 4, stan Sokolovića M. Paše 8; Mustafa Denišlić, Čemerlina 12; Maša Živanović, Doklade 9/1; Nedo Zec, Kulovićeva 12/2; Bogdan Zimonjić, Krekova 4/1; M. Zon, Vojvode Stepe obala 39a; Muhamed Iblizović, Ćemerlina 23; Ekrem Idrizbegović, Kaukčije Abdulah efendije 2/1; Simeun Jeger Lovčević, Kr. Aleksandra 54/3; Milan Jojkić, Ćukovićeva 8; Ezra Kajon, Kralja Petra 62/2; Vladan Kalember, Kr. Aleksandra 91; Sreten Kaluđerčić, Vuka Karadžića 4/1; Hamdija Karamehmedović, Dobrovoljačka 34; Jelka Knežević, Aleksandrova 53/3; Blagoje Kovačević, Dositejeva 4; Salamon Kunorti, Kr. Aleksandra 58/2; Mara Kurtović, Trumbićeva 12; Pavel Lauter, zubni ljekar, Kralja Aleksandra 52; Dobrivoje Lukić, Kr. Aleksandra 60; Tihomir Mazić, Kr. Tvrtka, Nova zgrada; Gligorije Merkulov, Kr. Aleksandra ulica; Ali-osman Mehmedagić, Kr. Petra 17; Asim Musakadić, 6. novembar 8-a/2; Sinan Mušaković, Vuka Karadžića 1/1; Moric Papo, zubni ljekar, Štrosmajerova 3/2; Rafael Papo, Kulovićeva 7; Leon Perić, Sokolska 3/1; Ivo Pehovac, Ključka ulica; Ljudevit Pizen, Trumbića 22; Leon Pinto, Prest. Petra 30; Bosiljka Popović, Dositejeva 12; Žarko Praštalo, Koroščeva 2; Ante Raguz, Sokolska 2/3; Katica Radulaški Jakšić, fra Grge Martića trg 4; Ahmed Rizvanbegović, Vojvode Stepe obala 2; Savo Salatić, Krekova 4/2; Josef Salom, ordinacije preko zime, Štrosmajerova 3/1, stan La Benevolencija; Rafo Salom, Prest. Petra 30/1; Isak Samokovlija, Kapetanovića 1; Kristina Stanimirović Stanković, Kr. Aleksandra 91/1; Ildi Sulejmanpašić, Velešići; Salih Tatarević Džinina 15; Svetislav Teofanović, Aleksandrova 74; Milovan Ćurčić, Sokolska 3; J. Fišbah, Kralja Aleksandra 48; Josip Fleger, Preradovićeva 1; Mustafa Hajdarević, Jeftanovića ulica 1; Dinko Cvitanović, Kralja Aleksandra 57; Jindrih Čihak, Kr. Aleksandra 50; Ante Čičić, zubni ljekar, Prest. Petra 16; Dušan Ćorović, Tepebašina 9; Junus Čustović, Kralja Petra 27; Nikola Šeparović, Sokolska 1; Persida Šišković, Koroščeva 2/1; Fridrih Štajenberger, Francuska obala 10/1; Arnold Šternberg, Dositejeva 4/1.

Uz osam sarajevskih predratnih liječnica, možda je postojala i deveta. Ime Ildi Sulejmanpašić je, naime, za nas današnje zagonetka. Ildi ili Ildiko madžarsko je žensko, ali rjeđe i muško. Potječe od imena Matilde, kršćanske svetice, koja je od samoga Isusa Krista naučila molitvu za siromašne, pa kada je izgovarala, svojim bi očima vidjela kolone siromaha kako odlaze u nebo. Nešto poput posljednje scene De Sicina “Čuda u Milanu”. Međutim, malo tko se sjeća toga da je Ildi zapravo Matilda, tako da je ime u općem doživljaju “desakralizirano”. Među bosanskim muslimankama se, u poslijeratna doba, mogla naći pokoja Ilda.

Ovo sve ispričali smo iz obzira prema predratnoj sarajevskoj liječnici, ili možda liječniku, upisanom u telefonski imenik kao Ildi Sulejmanpašić. Je li to, možda, bila štamparska greška (ima ih dosta u telefonskom imeniku, i grešaka, pravopisnih i drugih nedosljednosti), ili je, doista, u Velešićima 1940. ordinirala liječnica Ildi Sulejmanpašić? Lijepo je zamišljati visoko obrazovanu Madžaricu, udatu u predratnom Sarajevu, za nekoga Sulejmanpašića.

Ime doktora Vejsila Bičakčića pojavljuje se na reklamnoj stranici “Stomatološke ordinacije Bičakčić”, prosperitetne i naširoko poznate sarajevske zubarije, koja je dvijehiljaditih postala jedan od onih pozitivnih simbola nekoga novog Sarajeva, što ga s ljeta obiđu njegovi bivši stanovnici, a oni iz prekomorskih zemalja, u kojima je zub skuplji od zlata, bijela plomba od dijamanta, usput, za ljetovanja, poprave i obnove svoja zubala. Vejsil je, očito, bio predak stomatologa Bičakčića, njihov dedo ili pra-stric, koji je, kako piše, na studije u Beč pošao 1918, ne znajući njemački, i doktorirao je šest ili sedam godina kasnije, ali izgleda da Vejsil nije bio zubar. Ne znamo kojom se specijalnošću bavio, ni kakav je bio liječnik. Njegova priča je, međutim, morala biti zanimljiva – i jest bila zanimljiva, čim je iz gladnoga, španjolkom pomorenog Sarajeva, na kraju rata pošao u Beč da postane doktor! – kao što su zanimljive, živopisne i uzbudljive priče svih predratnih sarajevskih liječnika, medicinara, apotekara…

Zubarijom (kako su i u to vrijeme, s nekom cehovskom milinom, stomatolozi nazivali svoju struku) bavili su se, redom: Vladimir Delijanis, sin staroga sarajevskog doktora Koste Delijanisa, koji je u grad stigao u neka prilično davna vremena; Pavel Lauter, Moric Papo i Ante Čičić. Dakle, bila su četvorica privatnih stomatologa na 78.173 stanovnika, koliko je, prema popisu stanovništva iz 1931, živjelo u gradu. Vađenjem bolnih zuba još uvijek su se, međutim, ilegalno bavili gradski brijači, brice, berberini od sve tri-četri vjere, protiv čega su često pisale novine i izdavani su javni proglasi o mogućoj škodljivosti ovakve diletantske stomatologije i nadriliječništva. Radilo se, međutim, o tradiciji, koju je bilo teško iskorijeniti, jer je zasnovana na maskulinoj, muškaračkoj naravi sarajevskog svijeta. Olako vađenje zuba pred jutarnje brijanje, ili poslije brijanja, umjesto afteršejva, muškarca je činilo muškarcem. Kome trebaju zubari? Eventualno ženama i mekušcima, kuferašima, Česima i Švabama. Pravome Bosancu zubar neće u životu zatrebati.

Bit će da se iz ovoga berbersko-barbarskog odnosa prema zubarstvu i izrodio općenarodni strah od zubara. Brice se nisu smjeli plašiti, ali srce nije izdržalo kad su se našli pred profesionalcem, čija ih je hidraulična stolica spuštala u grob i dizala u nebo.

Nono je u zimu 1938, kod Morica Pape, u Kulovićevoj izvadio dva zuba, kutnjaka. Papo je pristao da mu zube vadi bez anestezije, iako je strepio da mu pacijenta na stolici ne strefi srčana kap. Franjo Rejc ga je umirivao, govoreći da će sve biti u redu, ima on jako srce, i to je, ipak, samo zub. Imao je duboko, razgranato zubno korijenje, očnjaci su mu iz mozga rasli.

Godinama nisi znao što je to bilo s Nonetom, zašto je izbjegavao anesteziju, ama ne da ju je izbjegavao, nego se anestetika više plašio nego što se itko plašio zubara. Pričao je da mu je jednom, u Zenici, neki Švabo dao injekciju pred vađenje umnjaka, i da je osjetio takav uragan u glavi da nije tri dana za sebe znao i tri noći nije mogao zaspati. Mislio je da će mu srce i glava eksplodirati. Jest, boli vađenje zuba na živo, ali to je ništa prema onom što je doživio tada, kod tog Švabe. Inače, pristojan neki čovjek, rodom iz Dresdena, Bog zna kako je u Zenici završio…

Već odavno je Nono ležao u svom grobu na Barama kada si negdje pročitao da se kao zubni anestetik prije Drugoga svjetskog rata koristio – kokain. Možda je Švabo pretjerao u dozi, a možda je Nono bio preosjetljiv na tu drogu novoga vijeka, ali kad god bi ti poslije netko spomenuo kokain, i dok si čitao Mihaila Agejeva “Roman s kokainom”, sjetio bi se svoga djeda i njegovog kokainskog delirija. Nije bio junačan u životu, ali se tjelesne boli nije plašio: vedro je pripovijedao da mu je prvi zub u životu izvadio otac, kovačkim kliještima, u jednom trzaju, dok mu je iz usta vonjala rakija, od koje je on, stari vrag, mahniti Slovenac, cijeloga svog bosanskog života i živio. Od Noneta sam naslijedio jake korijene zuba. Zbog njega kokain nikada nisam probao.

Doktor Jovo Bokonjić ordinirao je u Kralja Tomislava 26. Na tom je mjestu 1940. već bila sagrađena vila Bokonjića. U njoj je danas ambasada Saudijske Arabije. Za razliku, primjerice, od Besarovića, Bokonjići nisu stara sarajevska porodica, ali su, kao malo koja druga, obilježili sarajevsko dvadeseto stoljeće. Došli su početkom vijeka, a nestalo ih je na njegovu kraju. U tom su gradu Bokonjići odživjeli kratko Hobsbawmovo dvadeseto stoljeće, da bi ih zatim zamijenila – Saudijska Arabija. Njihov rodonačelnik Jovo stigao je u Sarajevo iz Trebinja, preko Beča. Tačnije, došao je iz trebinjskog sela Bokonjići, iz bogate pokrajine kada je nekada davno rađala ljudima koji bi se tako snažno ukorijenili u gradovima, u Sarajevu, Dubrovniku, Zagrebu, Beogradu, da su tamo presadili i svoje porodične i rodovske povijesti. Kada bi se malo zagrebalo i prekopalo po tamošnjim obiteljskim legendama, i danas bi se u njima našlo više Trebinja nego što ga, možda, ima u samom Trebinju. Jovo Bokonjić bio je prvi sarajevski ginekolog. Žena Staka, čijeg imena nema u telefonskom imeniku za 1940, bila je dermatovenerologinja. Imali su dvojicu sinova, koji su bili poznati poslijeratni sarajevski liječnici. I Jovini unuci, čini mi se troje njih, također su postali liječnici.

Doktor Blagoje Kovačević, koji je prije rata imao privatnu ordinaciju na početku Dositejeve, utemeljitelj je sarajevske kirurgije. Bio je čvrsto temeljen čovjek, jak kao zemlja, onakav kakvi su nekadašnji kirurzi morali biti. Kada bi teta Vela Fajgelj pred ovaj posljednji, konačni, rat, vidjela Slobodana, oči bi joj se napunile suzama, i samo bi govorila: eno ga, isti Blagoje! A nije Slobodan bio isti. Bio je toliko drukčiji da ga se pamti duže nego što mu se pamtilo oca. Iako je do rata pred koševskom kirurgijom stajala bista Blagoja Kovačevića – možda i danas stoji, ti to ne znaš, jer te tamo, kao ni njih, više nema – odavno je zaboravljen, zaboravljene su sve njegove zasluge, kao i sve što mu je Sarajevo nekada dugovalo. I on je sagradio vilu. Svi veliki predratni doktori imali su svoje vile. Tko danas živi u vili doktora Blagoja Kovačevića? Tko god to bio, nije ju morao skupo plaćati, jer je i nije kupovao od njegovih nasljednika. Njih, naime, više i nije bilo.

Gospođa Kovačević bila je gospodstvena žena, u finom kaputu, vazda s urednom frizurom, s torbicom i kišobranom. Imala je sedamdeset, sedamdeset pet, osamdeset? Iza nje je, na nekoliko koraka udaljenosti, išao Slobodan. Uredan, u savršeno ispeglanim štofanim hlačama, u bijeloj paradnoj košulji. Tako je tada izgledao. I neprestano je govorio. Obraćao se prolaznicima, raspitivao se za njihove rodoslove, a nakon što mu jednom kažete čiji ste i koji ste, on bi upamtio. Postojale su dvije vrste Sarajlija. Jedni su Slobodanu natenane izložili svoja obiteljska stabla, dok bi mu se drugi samo narugali, i ne bi mu ništa rekli. Zašto bi maloumniku išta govorili o svojima? To bi im moglo donijeti tko zna kakvu nesreću. O njima Slobodan ništa nije znao, i uzalud se trudio saznati. Bio je očajan zbog toga. I sretan što mu je majka još uvijek bila živa.

Kada je nje nestalo, hlače više nisu bile uredne. Nestalo je bijelih paradnih košulja. A sarajevska su dječurlija dovikivala za Slobodanom: Slobo, Bobo, Bobane… Njega bi hvatao očaj autista. Strašno je bilo vidjeti i čuti. Hvatao se za glavu, vikao, vapio, ali to bi dječurliju samo još više izazivalo: Slobo, Bobo, Bobane… Stariji su se smijali. Smijali su se zlobno, sretni što Slobodan nije njihov sin, brat, rođak… Nisu se smijali oni koji su Slobodanu jednom izgovorili svoje rodoslove, a on bi im ih ponavljao (da slučajno ne zaborave) kad god ih sretne.

U Sarajevu je postojao jedan čovjek u čijoj je glavi raslo porodično stablo iz knjige “Rod”. Kada je Slobodana Kovačevića nestalo, u Sarajevu se osušila šuma takvih stabala. Neposječena, mrtva, suha šuma. A vilu doktora Blagoja Kovačevića netko drugi naselio je svojom porodičnom pričom i poviješću, govoreći kako prethodnih priča i povijesti nije bilo.

Doktor Nedo Zec, rodom iz Mostara, bečki student i specijalizant neuropsihijatrije, pripušten je u Sarajevo neposredno pred rat. Tek što se uselio u stan u Kulovićevoj, i zaposlio se na psihijatrijskom odjeljenju koševske bolnice, već je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska. Godinu dana kasnije, kao Srbin je dopao Jasenovca, odakle je izvukao živu glavu, i ostavio dragocjena svjedočanstva o ustaškim zločinima i životu u logoru. Bio je prvi poslijeratni ministar zdravlja u Bosni i Hercegovini, osnivač sarajevskoga Medicinskog fakulteta i psihijatrijskih ustanova na Jagomiru i Sokocu. Bavio se neuroleutičnim oboljenjima (posljedicama endemskog sifilisa, raširenog po Bosni, čije je suzbijanje započela Austro-Ugarska, a dovršila socijalistička Jugoslavija…), još od bečkih studija proučavao je šizofreniju, napisao je mnoštvo znanstvenih radova, pred smrt 1971. postao je akademik, i bez sumnje jedan je od najznačajnijih liječnika u povijesti Sarajeva i Bosne. Da je ostao u Beču, ili da je radio u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, vjerojatno bi, kao ordinarijus, napravio veću karijeru, možda bi bio i znanstveno uspješniji, svakako bi bio sretniji u životu (ako ništa drugo, mašilo bi ga jasenovačko logorovanje), ali on je prvi dio liječničke i životne prakse proveo po provinciji (jer mu, otvorenom ljevičaru, nisu dali u Sarajevo), a onda je, sve do kraja života, više činio da onima nakon sebe omogući da se bave medicinom, nego što je bivao liječnikom. Po njemu su prije zadnjega rata nazvali Neuropsihijatrijsku kliniku, da bi zatim, u novoj nacionalno-političkoj konstelaciji, zasluge doktora Nede Zeca izgubile na značaju.

Po doktoru Bogdanu Zimonjiću, osnivaču Katedre za internu medicinu, na sarajevskom medicinskom fakultetu, nosila je ime nagrada koja je dodjeljivana najboljim studentima generacije. Bio je dobar liječnik, pažljiv čovjek, slavni profesor. Odvjetak hajdučke, ali i vladičanske istočno-hercegovačke porodice, naseljene u Sarajevu. Zimonjići su se znali gospodski držati i u vrijeme ustaške države.

Mitropolit dabrobosanski Petar Zimonjić imao je sedamdeset pet godina kada je počeo rat. Tokom aprila 1941. mirno je šetao Obalom vojvode Stepe, kao što je to činio i ranije, nije bježao u Srbiju, nego je ostao u Sarajevu, uz svoje stado i životom prkosio onima kojima je bilo časno prkositi. Nono i Nona su ga sretali kako šeta. On bi im ljubazno klimnuo, oni bi ga glasno pozdravljali. Tako je bilo do proljeća 1941, a tako je ostalo i u travnju iste godine. Tokom travnja mitropolitu je telefonirao fra Božidar Bralo, ustaški povjerenik za Bosnu i Hercegovinu, i naredio mu da odmah, on i svi njegovi podređeni, promijene pečate i prestanu koristiti ćirilicu, u skladu s upravo donesenom zabranom. Vladika Petar mirno je fra Božidaru odgovorio kako rat još nije završen i kako se pismo Ćirila i Metoda ne može ukinuti u dvadeset četiri sata. Nakon toga je uhićen, deportiran u Jasenovac, zvjerski mučen i pogubljen. A fra Božidar Bralo proglašen je mučenikom crkve u Hrvata.

U Sarajevu je između dva rata osnovana masonska loža. Sjedište je imala u onoj vili na Skenderiji, u kojoj će u zimu 1945. Maks Luburić mučiti i ubijati komuniste, Židove i Srbe. To mjesto odabrao je iz simboličkih razloga, ne dirajući masonski znak na fasadi. U masonskoj B’nai B’rith loži “Sarajevo” bilo je više liječnika: Moša Alkalaj, Adolf Benau, Ezra Kajon, Rafael Papo, Isak Samokovlija, Josef Salom, te Nonetov zubar Moric Papo.

Ako nisu otišli u partizane, ili se, uz mnogo sreće, sklonili u talijansku okupacijsku zonu, jevrejski su liječnici i advokati završavali na Vracama, u Jasenovcu ili Auschwitzu. Njihova imena uklesana su u kameni memorijal iznad grada, zabilježena su u nekim optužujuće debelim knjigama u Izraelu i New Yorku, a u posljednjih nekoliko godina zlokobno se pojavljuju u hrvatskome svjetovnom i crkvenom tisku, u člancima i pamfletima u kojima se nanovo obrazlaže židovska zavjera protiv kršćanskoga svijeta, napose Hrvata, i u kojima čitamo i ovakve rečenice: “Mason, ukoliko nije Židov, u loži postaje ‘umjetni Židov’, t.j. on dobiva mentalitet, svojstva i osobine Židova. Masonerija služi interesima židovstva, požidovljenju naroda i učvršćivanju židovskog gospodarstva nad svijetom… Masonerija je odraz i sredstvo židovskog duha.”

U takvim zlokobnim solilokvijima, objavljivanim po više ne tako marginalnim hrvatskim medijima, ponekad i na Hrvatskoj televiziji, mogu se čuti ne samo jasne i vrlo obrazložene antisemitske i antimasonske prakse Nezavisne Države Hrvatske, nego i implicitna, još uvijek pomalo utišana opravdanja nacista i njihove politike prema Jevrejima. To Zagreb provjerava koliko fašizma, koliko nacizma Bruxelles može podnijeti. A može prekoviše, skoro kao 1941, raduje se tomu sve ustalo hrvatstvo.

Hitler je bio u pravu, čuje se!

Javljaju se glasovi iz mraka, iz katedrala i iz grobova, s političkoga i crkvenog vrha hrvatskog, iz stranačke središnjice na Trgu žrtava fašizma, iz glavnih stožera i ustaških stanova, iz prvostolnice naše, i iz tamjanom namirisanih crkava po provinciji. Hitler je bio u pravu, i s njim poglavnik naš Ante, čiji imendan slavimo diljem nam vječne Hrvatske, a prigodom njegova upokojenja, na Dan nevine dječice svake godine suzicu ganuća pusti mnogi pastir Svete Rimske Katoličke Crkve. Očekuje se, uskoro, visoko pokroviteljstvo predsjednika Republike, nad tom svečanom i gordom manifestacijom groboljublja.

Židovi su zlo, odjekuje današnjom Hrvatskom, Srbi su gamad, uzvikuju pravednici, mučenici, branitelji domovine, smrt Židovima, smrt Srbima, smrt Jugoslavenima, i narodnim izdajnicima, smrt, smrt, smrt, klikće nadbiskup zagrebački u svojoj uskršnjoj poslanici, dok se iz grobova dižu ustaše i domobrani, i oni da uzviknu za dom i spremni. Diže se hrvatski mučenik, fratar Božidar Bralo, da pridometne gloriju u čast najnovije zabrane ćirilice, kojom se Lijepa naša vraća u svoje naravno, boguugodno i domoljubno stanje od 10. travnja 1941. Amen, ako Bog da!

Post scriptum

Gospodin Mario Marčić iz Banje Luke pismom me je ljubazno upozorio da sam, vjerojatno, pogriješio, kada sam u nabrajanju predratnih sarajevskih advokata prema njihovoj vjerskog ili narodnoj pripadnosti pretpostavio da je Braco Poljokan, iz Vojvode Stepe 25 hrišćanin. Nije, nego je i on Jevrejin, što će reći da su u jesen 1940. barem dvadesetorica od četrdeset i devetorice sarajevskih odvjetnika bili Jevreji. Ovakvo prebrojavanje je važno: i da se vidi što je i kakvo je bilo Sarajevo nekad, ali i da se zna tko je sve na savjesti nama koji smo se u tom gradu potom rađali, čiji duhovi žive u nama i čiji su bezbrojni svjetovi ostali neostvareni, nad onim našim ostvarenim. Pa ako se već govori čije je Sarajevo od starina, neka se zna da su te starine vrlo nedavne. Ako nisu od davne 1996, onda su od 1945. ili 1941. O onome što je bilo prije toga svjedoče telefonski imenici. Poljokani su se, tako piše na stranici Jevrejske opštine Banje Luke, nekad prezivali Levi, a novo su prezime, prema kazivanju Lune Albahari, stekli kada je jedan Levi, kao dječak, u igri, izgubio oko i postao – poluokan. Poljokan. A Braco Poljokan, kojeg sam nakratko učinio kršćaninom, bio je u svoje doba vrlo ugledan među sarajevskim Sefardima, studirao je u Grazu, Beču i Parizu, odakle je donio cionističke ideje među sarajevski i bosanski jevrejski svijet. Uređivao je Jevrejski glas, planirao okupljanje svih Sefarda svijeta, djelovao kao prosvjetitelj…

Na znanje i pamćenje, sebi i drugima.

Miljenko Jergović 01. 06. 2014

Ažurirano: Četvrtak, 12 Travanj 2018 10:08
 

Komentari  

 
0 #1 Zijo 2018-04-13 22:56
Zanimljiv i intrigantan tekst. Zanimljiv kao I svaki dokumentaristic ki uradak. Intrigantan jer potiče razmišljanje o vremenskoj dimenziji određenih tema. Znakovito je procitati koliko je razlicitih "nacija" brinuloo zdravlju Sarajlija te davne 1940-te.
Današnje stanje zahtijeva duboku sociološku studiju, ma ne jednu nego mnoštvo studija.
Konkretan razlog za komentar je pominjanje "stare sarajevske porodice Besarović". Dio mojih ranih sječanja je Sanja Besarović, školska drugarica iz Razija Omanović, ratna doktorica I kćerka Dr Zdravka Besarovića, kome je ploća sa posvetom bila na pedijatriskom odjeljenju UKC a onda sramno uklonjena. Nadam se da se nasao neko castan I pametan da to ispravi.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • RUŠID - roman u nastavcima
    Mislio sam da imate cijelu priču na jednom mjestu. Onda ništa, zahvaljujem se na ovome što imamo. Že... Više...
    17.07.18 03:24
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Gospon Zike, rado bih Vam izašao u susret, ali nisam u kondiciji. Naime, pišem ovaj tekst nastavak p... Više...
    16.07.18 19:42
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane dragi, uz svo dužno poštovanje, molim vas da mi pošaljete tu priču na mail, da je pročitam na... Više...
    16.07.18 17:22
    Autor - Zike
  • Dijagnostički osvrt doktorice...
    Srbi be svojim ženama, odmah do onog Neznanom junaku, trebali podići spomenik i nazvati ga Spomenik ... Više...
    14.07.18 05:44
    Autor - Nihad
  • Priča
    Lijepa prica, sentimentalna. Mirza, malo ise koncentracije kod citanja. Kontraadmiral je izgubio nog... Više...
    05.07.18 00:20
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nihade, ne bi bilo neobicno da se upravo to desi. Ljudska priroda je nepredvidljiva, nije jedan ugnj... Više...
    05.07.18 00:12
    Autor - Zijo
  • Priča
    Sande lepa prica. Salom Elijas-Lelo je bio moj teca. Rodjen u Mostaru, Bio je oficir JRM. Nije koris... Više...
    04.07.18 03:19
    Autor - Mirza
  • Tahebo čaj i rak
    Ima izreka: "Davljenik se i za slamku hvata". A, bolesna osoba eto i za čaj. Ako pratimo kako i šta ... Više...
    03.07.18 14:59
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Tahebo čaj i rak
    Moj muž imao dobrocudni tumor iza uha 3 godine je pio čaj Taheebo i svake godine kada je išao na mag... Više...
    03.07.18 00:37
    Autor - Kathy
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Evo kladim se Zijo da ce nakon treninga u Jasenovcu, završiti ko Luburićeva kopija. Više...
    30.06.18 16:15
    Autor - Nihad
  • Sjećanje na rijeku
    Nadanu se srdačno zahvaljujem da Bošnjačko oko (u)gleda moju rijeku Bosnu! Pozdrav i selam iz Witten... Više...
    30.06.18 15:44
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovani Meša, želio bih se još jednom zahvaliti na ovoj prelijepoj priči. Posjetitelji Bošnjačkog ... Više...
    22.06.18 21:17
    Autor - Nadan Filipovic
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovana/i, javljam se ne da bi nekome zahatorio, već da bi se zahvalio da ste ovo objavili i usput... Više...
    22.06.18 17:31
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • RUŠID - roman u nastavcima
    samovoz :lol: :lol: :lol: sepIri, bravo kad je ijekavski u pitanju, a ne ekavska varijanta sepUri. S... Više...
    21.06.18 16:18
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Haman da će, al će se valjda nekako izvuči i to u zadnji čas. Nemoj se ba pekmezit! Više...
    14.06.18 09:24
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nisam čitao par nastavaka ali sam zapamtio Rušida. Jooj, baš mi ga je žao... Nadane ako će ubiti Ruš... Više...
    13.06.18 22:27
    Autor - Zike
  • Sjećanje na staru Tuzlu
    Citam ovaj tekst i vidim kako se povjest ponavlja. Ponasnje ustaske vlasti ocjenjujemo kao fasistick... Više...
    12.06.18 03:22
    Autor - Heli
  • Podsječanje
    Zar je ovaj još živ? Ja sam njega doživljavao kao Miloševićev kadar (iako se on sa njim kasnije razi... Više...
    09.06.18 17:59
    Autor - Nihad
  • Sjećanje na staru Tuzlu
    Lijepo ali kasno napisano. Zasto ovo nije uslo u udzbenike povjesti da to zna svaki stanovnik bivse ... Više...
    06.06.18 21:16
    Autor - Heli
  • O bosanskom jeziku u Australij...
    Informativan I koristan tekst, posebno za negatore iz manjeg entiteta, jer mi u Australiji znamo ovo... Više...
    01.06.18 22:43
    Autor - Zijo
home search