LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Rizina priča za vikend
Rizina priča za vikend
Subota, 14 Travanj 2018 09:34

 

NanaTeta

Prof. mr.sci. Rizi Popara, Bihać

Ljudski se život polako topi u nepovrat i nestaje poput sante leda na nekoj planini, kad je saplaiše julsko sunce. Život polako posustaje, blijedi i čili kao plod neke opale voćke, sve dok se jednog časa ne pretvori u uspomenu. Samo se ljudski život na kraju, ipak, pretvora u kakvo-takvo sjećanja  i priču. Priče i jesu smisao postojanja, kroz njih i sa njima se živi. U pričama ostajemo, onoliko koliko su nečija sjećanja kadra da nas iz zaborava vrate i za trenutak učine ponovo živim.

Imao sam tri tetke. Dvije su bile babove sestre, a jedna majčina. Sve sam ih volio na svoj način, ali sam samo jednu zvao teta. Nije to slučajno, još kao mali znao sam da je ona posebna i da je treba izdvojiti na neki način, maker, drugačijim imenom. Ništa nijesam smišljao, ime se samo po sebi nametnulo, valjda je otprije bilo zapretano u nekoj arhivi moje duše. To stanje nije bilo samo u meni, sva moja braća i sestre, kao i amidžina djeca, su je zvali teta umjesto tetka. Ostale dvije su mi bile tetke, a ona teta. Tetke su nešto uobičajeno, tetka ko tetka, imaju ih i drugi, ne samo ja. Ali teta! Teta  je meni bila poseban rod, mnogo drugačiji i bliži od tetke, nešto kao majka. Moja majka ju je zvala hanuma, pa sam se u početku čudio,što je i ona ne zove kao mi. Ali sam kasnije shvatio da ona njoj nije teta nego zaova. I bila je prava hanuma ili hanuma nad hanumama. Bila je najstarije djedovo dijete, pa je prema jednoj sestri i dva brata imala majčinski odnos. Živjela je u istom selu, samo na suprotnoj strani od naše kuće. Razdvajala nas je velika dubodolina koju je napravila seoska rijeka tokom svoje duge istorije i mukotrpnog podrivanja svojih obala. Nešto se rijeka bila zainatila, htjela je nekoga da rastavi, nekoga ko nije znao da živi sa nekim drugim zajedno. Rijeka je nadolazila s jeseni i proljeća zbog obilnih kiša i topljenja snijega na obližnjim brdima i još više produbljavala tu vododerinu. Ponekad bih sanjao kako je voda, toliko, nadošla da moja teta ne može da dođe, niti ja da odem i da je zagrlim. To se uvijek dešavalo, kada bi se nje i njenog zagrljaja puno poželio. Poslije takvih snova osjećao sam malaksalost i strah, teško bih dolazio sebi i u polusnu čekao svanuće, da bacim pogled prema njenoj kući, maker, da je vidim. Tetu smo mogli da vidimo od naše kuće svakog dana, kako obilazi svoju unučad dok čuvaju stoku ili se igraju na obližnjem livatku. Hodala je nekako posebno i ujednačeno, pa je izgledalo kao da neko nosi bajrak tim livadama, a da se bajraktar ne vidi. Bijela šamija na glavi, crvene dimije na njoj i uvijek nešto u rukama, pored hodanja bili su znaci raspoznavanja. Često bi u proljeće i u ljeto obilazila njive i livade, da spriječi poharu hajvana. Sve te njihove njive i livade bile su razgrađene i otvorene za gladnu stoku. Kada bi zatekla nečiju stoku u zijanu, kako tamani klasove ječma i pšenice, polako bi je istjerivala bez ljutnje i kazne. Izgledalo je kao da moli i preklinje stoku da ne pravi više štetu.

- Hajvan lile ne zna, glad ga naćera da nešto pojede, grehota ga je mlatit’. Čobane nije grdila nego bi im, unaprijed, spremila ponešto da ih počasti. Razumjela je tu dječurliju koju povuče igra, a ona se zanesu i ispuste stoku iz vida. Nosila bi gurabija, ponekad sahan mantija ili po pola somuna i sira u njemu. Kad nije bilo ovih namirnica nosila bi im: oraha, krušaka, šljiva bjelošljiva ili jabuka. Čobani bi se čudili takvom neuobičajenom peškešu, jer su bili svikli na drugačije adete onih kojima su pravili štetu. Drugi su ih, zbog pohare, grdili, a stoku prebijali. Bilo je i onih koji su se žalili pudarima tražeći da naplate štetu. Bilo je i slučajeva da seoske siledžije, nanesu teške povrede čobanima, naročito nezaštićenim, da su neki od njih ostajali trajni invalidi. Znali su to čobani pa ih je ovaj tetin adet još više čudio. Bili su svjesni koliko štete nanose tetinom imanju, skoro, svakodnevno, ali svjesni i dobrote ove divne žene, pa bi sjutradan mnogo bolje pazili na stoku. Ona ih je od zijana liječila dobrotom.

Imala je troje djece, jednu kćerku i dva sina. Nije se znalo koje dijete je više voli i pazi, kao da su se utrkivali u ljubavi prema njoj. A nijesu, nego su je voljeli svim srcem, prirodno, kako im je srce nalagalo. Bez oca ostadoše jako rano, pa im ona zamijeni i njega. Kćerka, najstarija, udade se u susjedno selo i izrodi srećno i berićetno potomstvo. Tetini sinovi se poženiše iz čuvenih i dobrih kuća i sve je bilo kako se samo poželjeti može. Obično biva, da poslije takve sloge i sreće u familiji, počne nešto da se ruši i tako  čvrstu građevinu razvali. Tako jedne godine, stariji, tetin sin odluči da proda svoje imanje i odseli u Tursku. Ta vijest donese svakodnevni plač i tugu, ne samo teti nego i ostaloj familiji, pa i komšijama. Kako da se razdvoje dva brata? Kako da ostavi jednu sestru? Kako da ostavi majku? Kako da ostavi rodni kraj i društvo koje ga voli? Ali je on bio odlučan u svojoj namjeri i ništa ga nije moglo spriječiti, pa ni majčine molbe i suze kojih je bilo napretek. Kumio je on i molio i brata i sestru da idu zajedno, da se ne razdvajaju, ali oni nijesu htjeli ni da čuju. Kada se nijesu uspjeli složiti oko odlaska i ostanka, svako ostade pri svome. Ponudi on svoje imanje setri, da ga ona kupi i da bude blizu majke, da joj maker malo bude zamjena za njega koji, već, bijaše  putnik na polasku. Kupi sestra imanje od brata, doseli se u njegovu kuću i to unekoliko ublaži tetinu bol. Tu joj je kćerka sa djecom i mlađi sin, a ovaj što ode, nek mu Bog da zdravlje i nafaku. Nije to ni prvi, a ni posljednji slučaj da se porodice rastavljaju. Oni će ići njemu, a i on će dolaziti njima, samo neka je zdravo. Razdvojicom je bila ranjena svaka druga  porodica u ovim krajevima, pola familije u Turskoj, pola na ovim vrletima. Oni koji su bili spremni da trpe poniženja i zlostavljanja vlasti, ostajali su priljubljeni za ove krše i urvine, a oni koji to nijesu htjeli prodavali su pošto-zašto i sa sibijanom odlazili u nepoznato gnijezdo. No i pored svega, teta je i srcem i dušom patila zbog rastanka sa sinom i njegovom familijom. Rijetko je kad sušila obraze. Uvijek u tom stanju tuge i žalosti, uvijek zamišljena i skrušena. Da bi je utješili, često bi joj se prijatelji i komšije, kao malo, ljutili:

 -De jadna Emo, prestani i ne uništavaj sebe!  On tebe nije žalio, nego hanumu podruku i ode.

-E, on mene nije rodio, neg’ ja njega. Bogzna hoću li hi ikad više viđet?

-Hoćeš Emo, akobogda ubrzo. Još si u snazi pa ti otidi! Tebi je lakše, dok on ne počne dolazit’. Mučno je, Emo, dobit turska dokumenta. Doš’o bi ti on dosad triput.

Kada bi se dobro isplakala i kada bi ponestalo suza silazila bi niz livadak pedesetak metara do kćerke da razgali srce i dušu. Malo uz kćerku, malo uz unučad, ona bi se osvježila i opet vraćala kući uz livadu, kao kad se sunce uzdiže od rane zore ka zenitu. Ta kuća u kojoj je ona živjela sa sinom, otkako su joj  temelji udareni, bila je svratište za musafire sa svih strana. Skoro da nikada nijesu bili sami. Kuća je uvijek bila puna musafira, a sofra se nije dizala, ponekad, vazdan.

-Đe se ne dolazi, to nije kuća - govorila bi teta – i paščetu je milo kad mu svratiš i pogledaš mu kolac, a ne insanu, lile.

Nije se gledalo ko je ko, koliko mu je godina ili odakle je, sofra se postavljala da musafir nešto pojede. I taman kad teta malo sviknu bez sina, on poče dolaziti, oni njemu odlaziti, razbolje joj se kćerka i mlada umrije. Njena smrt otvori još dublju ranu, sjedini je sa onom koja je sporo zarastala, a koju joj otvori sin odlaskom u Tursku. Našla je sabura  da istraje i pomogne da ta siročad izađu na selamet. Posebno je brinula o maloj unučici koja, valjano, nije ni majku zapamtila. Ta unučica je nekada bila u kući sa braćom, a nekada kod svoje bike, moje dobre tete. Teta je sebi dala zadatak da dočeka da joj ta unuka poraste i počne sama hizmetiti:

-Samo to da dočekam i da mi Munir još jednom dođe, pa da umrem, ne bi bila neka šteta. Što ga više zla nalazi, čo’jek je sve čvršći. Od sudbine ne mo’š pobjeć’, trpi što te snađe! Tim riječima bi ona tješila one koje bi zadesila slična sudbina. Imala je i veliku želju da joj snaha rodi sina, pošto se bijaše rodilo nekoliko djevojčica.

Bog je uslišio sve njene molbe, i unuk se dohvati snage i snaha joj rodi sina, a i njen sin sa Bosfora postade redovan gost svakog ljeta.

Posebno bi me stanje obuzelo kada bi nam dolazila u goste. Ne bi se mnogo zadržavala, jer je znala da joj je najbolje kod svoje kuće, a nije željela nikome da, imalo, dosađuje. Kako bi nas samo obradovala svojim dolaskom i rastužila pričom da se mora vratiti. Znali smo, dok se spuštala ka rijeci, da li će kod nas ili negdje drugdje, po putevima koje je birala. Mogla je birati jedan ili drugi, jer trećeg nije bilo. Jedan je vodio prema drugoj tetki, njenoj sestri, a ovaj prema nama. Kada bi prolazila pored jedne stare kruške, koju smo mi zvali vida, znali smo da će kod nas. Tada bismo strčavali do rijeke ili neke od livada kojima bi počela da se penje, prema nama i grlili je. Nas puno, a ona jedna, svi hoćemo da je zagrlimo i da u njenom zagrljaju ostanemo što duže. Toplo nas je primala i ljubila, a puštala bi nas iz naručja tek onda kada bismo mi shvatili da još ima onih koji žele da je zagrle i osjete toplinu i ljubav njenog plemenitog srca. Pošto bismo se ispitali sa njom, pratili smo je u stopu vijugavim puteljkom što je vodio, najprije, do seoske česme, pa onda prema našim kućama. Svi smo željeli da sa njom idemo ukorak, pa smo tako stvarali gužvu hodajući izvan tog puteljka. Htjeli smo svi da joj budemo jednako blizu.

-Idite putom lile, nemojte vrljati travu! - govorila bi nam tiho i odmah bi nas čašćavala kockama šećera ili gurabijama koje bi držala zavezane u šamiji. Nijesmo zbog toga trčali da je sretnemo, već zbog nečega što ni dan danas ne mogu sebi da objasnim. Ona sama je bila poslastica od Boga, koja je znala tugu pretvoriti u radost, nesreću u sreću, zlo da savlada i pretvori u dobro. Bila je posebna i nije nijednoj ženi bila slična, bila je bolja od svih, skupa uzeto. Nikada kod nje nije bilo suvišnih riječi, nikada ružnih riječi, nikada bezobraznih riječi, uvijek sve skrojeno i po mjeri. Svaka njena riječ je bila mudra, dokazana kroz vrijeme i poučna, svaka njena riječ je liječila. Nju je životna škola naučila mudrosti, a i rasla je pored uglednog i pametnog oca, koji je bio odan vjeri i dobroti. Kad je hodala uz livade, po travi je gazila tako oprezno da joj trava ne bi što zamjerila. Nije je čepala divljački, već, nekako, oprezno i nehotice. Skoro da je od trave tražila halal što mora po njoj da gazi. Ničeg previše kod nje bilo, osim ljubavi i dobrote. Šta god da smo zgriješili tog dana, prolazili bismo bez kazne, jer se otac nije usuđivao ni da pomene kaznu, a kamoli je sprovesti. Kad bi ona dođi činilo mi se da je kuća toplija usred zime, da petrolejka jače sija, da sve nekako poprimi ljubav, dobrotu i ljepotu. Unosila je u kuću mir i blagostanje, nafaku i sreću, tihe i lijepe razgovore, sve ono što je mnogim kućama nedostajalo. Ništa nam nije bilo teško da uradimo. Kako da bude teško čovječe? Teta je u kući! Ako se neko od nas nećkao da nešto uradi ona samo izusti:

- Haj’ moj lile!

Pomenuh nećkanje, nije njega bilo kada je teta tu, već je to bila, samo, naša  želja da je što duže gledamo i slušamo, pa smo zato pomalo kasnili u izvršavanju obaveza. Ko da ne ode i ne posluša je poslije takvih riječi. Posebno sam volio da slušam njene i majčine razgovore pošto se konak smiri, nakon što se večera, gosti isprate i djeca pospu. Volio sam da ostanem što duže budan i da ih slušam. Koliko god da sam se trudio da ostanem budan, san bi me, ipak, savladao, a one bi ostajale još dugo i dugo u razgovoru. Ma koliko da sam se rano budio one bi uvijek bile pored šporeta, pile kahvu i spremale doručak. Ponekad bih pomislio da nijesu ni spavale. Zimi bi, obično, plele vunjene čarape nama djeci, jer smo ih cijepali van svake mjere i nije ih se moglo navaksati. Dok bi plele i uz vatru razgovarale, teta bi pričala kako sve na ovom dunjaluku ima dušu, pa i kamen, samo ga je Allah kaznio zbog nečega pa ne može da priča. A znala je i zašto ga je Allah kaznio. Kamen je dopustio da ga neki čovjek zgrabi u ruku i njime ubije drugog, dobrog, čovjeka na pravdi Boga, i od tada je kažnjen da se raspada i pretvara u prah. Nas bi savjetovala da sa sofre pokupimo sve mrvice i da ih pojedemo, jer je u njima najviše snage, a ako ih ne pojedemo one će plakati i donijeti nazadluk kući. Možemo ih i pticama dati i to je dobro, ako su gladne i ako su oko streha kuće, sevap ih je nahraniti, naročito zimi. Pričala bi nam kako neki nije pokupio rasuto klasje pšenice po njivi, a ono proklijalo i proklelo toga, pa su mu djeca poslije bila gladna. Nakon  svakog obroka ona bi podizala ruke i sa mojom majkom učila dovu. Zahvaljivale su se Allahu za datu nafaku. Dolazila bi, obično, kada su školski raspusti, jer smo mi tada mogli više pomoći majci oko kućnog hizmeta. Divne su bile te večeri i druženja sa tetom. Za mene su postojale večeri sa tetom i one bez nje. Koliko bih, samo, poslova završio prije nego što teta dođe, da budem slobodan i što više uz nju i majku. Teta nas je učila da mudro zborimo i da imamo sabur u ponašanju.

Najviše bi me rastužilo saznanje, kada ona obznani da mora da se vrati. To nijesam volio i obično bih pobjegao negdje da ne budem tu, jer sam uvijek plakao kada ona odlazi.

-Moram lile da idem, onoj snahi da pomognem, ne može sama oko stoke i oko đece. Doj ću ja što prijen budem mogla. Nijesmo lile, preko bijela svijeta. Doj ću ja, a dođite i vi, vi ste lakši i mlađi!

Ponekad bih skupio kuraži i pratio je do rijeke. Ne bi mi dala da idem dalje, nego bi me savjetovala da se puteljkom vratim kući i da ne gazim travu van tog puteljka. Znala je za one vlasnike livada, koji su psovali svakoga ko načepi van tog  puteljka, pa i prijetili da će i njega zabraniti. Ja bih se prije vratio kući negli što bi ona stigla svojoj, meni je, malo, bilo bliže i obravnije, a i moje noge su bile hitrije. Kako je starila sve je rjeđe dolazila. Nedostajala nam je kao voda i vazduh. Njenim nedolascima urušavao se čitav jedan svijet u kojem smo svi uživali. Roditelji su nas podsticali na poslušnost, tako što bi nam obećavali, ako ne poharamo nigdje, ako pokupimo voće i sve tako ponešto, da će nas spremiti kod tete. Tako smo se trudili da sve obaveze izvršimo besprjekorno i odemo kod tete na konak. Ništa nam manje nije bilo drago da odemo i kod njenog sina koji nam je brat po teti, ali dok je teta bila živa mi smo to tako govorili. Kod tete i gotovo. Kada bi sakupila snage i kada bi je želja savila došla bi na noć, dvije i vraćala se, ali ne više sama. Babo bi nas slao da je odvedemo, obično, pred mrak i da noćimo, ali da ujutro rano dođemo.

Sjećam se njenog zadnjeg dolaska, kada se okrenula prema mom ocu i majci i sa puno suza u očima i puno sjete izgovorila:

-Bog zna Mule, teško da ću više.... Tako je ona tepala mom ocu koji ju je više volio od samoga sebe. Oči su joj bile pune suza i nije imala snage da završi započetu misao. Nije bilo ni potrebe, znali smo šta je htjela da kaže. Ja sam zaridao kao, nedaj bože, da je umrla. Bili su to teški momenti u mom dječačkom životu. Svima su oči bile mutne, sve nas je ganula ta njena rečenica koja je otkrivala stanje ljudske prolaznosti. Kako preživjeti taj trenutak njenog zadnjeg dolaska i rastanka sa kućom u kojoj je odrasla, u kojoj su joj braća i njihove familije? Zar zaista više neće moći da dođe? Nikada je tako ranije, nijesmo daleko pratili. Motrili smo na svaki njen pokret, na svaki korak. A meni pripade čast da je otpratim do kuće i da još jednom noćim kod moje dobre tete. Poslije doručka sam se pozdravio sa ostalim članovima familije, a teta me je ispratila malo podalje, zagrlila me i poželjela puno sreće u daljem školovanju. Znala je da sam završio osnovnu školu i da moram u grad na dalje školovanje. Zato me je malo duže pratila, nego inače, i davala mi savjete.

-Budi lile dobar k’o što si ovde bio! Nemo’ da skitaš i ideš sa lošim društvom! Završi školu da pomogneš onim roditeljima!

Iz njedara je izvadila novčanicu kojom je nju neko darivao i tutnula mi je u ruke. Dugo sam pokušavao da joj to vratim, ali bezuspješno, ona je bila upornija da to uzmem. To me još više ganu, zagrlih je još jednom i krenuh ka svojoj kući. Vraćao sam se zaobilaznim puteljcima, da izbjegnem susrete sa ljudima, da ne vide moje suze. Nijesam mogao ni zamisliti da je zadnji put grlim i zadnji put s njom razgovaram. Tu novčanicu sam dugo čuvao da bi me što duže podsjećala na tetu. Često sam je vadio iz novčanika i pokušavao da osjetim miris tetinih ruku i ljepotu njene duše.

Zaista je to bio zadnji put da je vidim živu. Ona je preko zime poboljela i u rano proljeće preselila na Ahiret. Ako je iko u dždženetu, moja je teta tamo. Neka joj je veliki rahmet i hvala za ljubav koju je imala prema svakom živom stvoru.  

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search