LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja Jasmin Agić o Meši Selimoviću
Jasmin Agić o Meši Selimoviću PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 01 Svibanj 2018 10:47

 

Mesa SElimovicMeša Selimović – bosanski pisac srpske nacionalnosti

Jasmin Agić, Sarajevo

Ima li zagonetnije pojave u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine od Meše Selimovića, pisca Derviša i smrti i Tvrđave, romana koji su ostavili toliko dubok trag u pismenosti zemlje da je nezamislivo da čak i ispodprosječno obrazovana osoba nije čula makar njihova imena? A malo je poznato da je njihov pisac imao težak život u kojem su nesreće i lične tragedije dolazile kao mijene, uvijek u pravilnim intervalima i uvijek brutalne i nemilosrdne. Zbog političkih napada, umjetničkih osporavanja i zavisti koja je pratila piščevu osebujnu prirodu Meša je u životu pravio izbore koji su provocirali učmalu bosansku sredinu, ali se nikad nije odrekao privilegije da u njenoj historiji i među njenim ljudima traži inspiraciju za svoju književnost.

Jedna je istina nepobitna kad je u pitanju Meša Selimović, a to je da je cijelog života bio u sukobu sa sredinom koja ga nije željela niti razumjela i zbog tog prezira provincije, a iz čistog prkosa, neprekidno je odbacivao dijelove samoga sebe. Pisao je nastojeći ugoditi prijateljima, partijskim drugovima i poetskim ideolozima, ali njegovu ranu prozu kritika nije shvatala ozbiljno, pa je čak i sam Meša, naknadno i kada su Derviš i smrt i Tvrđava korjenito promijenili recepciju njegovog djela, dogmatskom odanošću ponavljao fraze zlonamjernih književnih piskarala, odbacujući vrijednost svojih djela nastalih u toj prvoj stvaralačkoj fazi.

Falsifikovanje porodičnog naslijeđa

Selimović je rođeni Tuzlak, ali od te proste biografske činjenice pisac je napravio fantazmu pišući u svojim Sjećanjima da svi Selimovići potječu iz Vranjske, mjesta negdje na granici između Hercegovine i Crne Gore, i da su svi porijeklom iz drobnjačkog bratstva Vujovića. Malo se pisalo, ali mnogo govorilo ispod glasa, s podozrenjem i nekim nejasnim strahom o razlozima zbog kojih je Meša iznosio u javnost izmišljenu priču u kojoj je tvrdio da porijeklo vodi od jednog od dvojice braće koja su prešla na islam vođena nekom nejasnom gorštačkom logikom da je potrebno da se konvertizmom i hinjenim zelotizmom pridvore novim osmanlijskim vlastodršcima.

To falsifikovanje vlastitog porodičnog naslijeđa bio je nekakav osvetnički čin prkosa čovjeka koji je, razočaran u sredinu iz koje je potekao, nastojao zadati joj najbolniji mogući udarac revanšizma. I to mu je pošlo za rukom jer samo nekoliko stranica dalje, u jednoj digresiji, opisuje susret s orijentalistom Abdulahom Škaljićem. Razgovor s autorom Rječnika turcizama otkriva s koliko su ljutnje i poniženja bosansko-hercegovački muslimani primili njegove tvrdnje. Smetalo je, osim toga, i Mešino nonšalantno poigravanje temeljima vjere, u kojem su vidjeli zlonamjerno manipulisanje tradicijom i osjećanjima. Zamjerke koje su iznošene tada već slavnom piscu tumačene su kao izraz konzervativnog revolta, ali ostaje nesporna činjenica da se Meša zbog svojih brzopletih i dodvoravajućih pisanja kasnije kajao, svjestan da je sukob sa sredinom koja ga je uporno odbacivala dobio konotacije koje ni on sam nije želio prizivati.

Selimović je bio dijete komunizma i partizan od prvog dana rata i ta dva odabira obilježit će njegov život i njegovu književnost baš kao što će formiranje u srpskom kulturnom miljeu trajno obilježiti njegove političke, književne i identitetske svjetonazore. U poslijeratnom Sarajevu Selimoviću je život bio stran i tuđ, a sam je često bilježio koliko mu je nedostajao šarm prijestoničkog Beograda, posebno njegova prepoznatljiva umjetnička boemština. U revoluciju je stupio bodren primjerom svoje braće i sestara, a prije nego što je kročio na slobodnu partizansku teritoriju i postao aktivan učesnik NOB-a proveo je nekoliko mjeseci u ustaškom zatvoru.

Smrt brata Šefkije

Selimović je revoluciji dao sve: dušu, tijelo, srce i talent i ni za jednim dijelom svog bića nikad nije žalio, jer je ta nesebičnost izvirala iz same suštine njegovog bića. Ali, starijeg brata Šefkiju, koji je strijeljan krajem 1944. zbog jednog sasvim bezazlenog razloga, nikad nije prežalio. U Sjećanjima se ovako prisjećao tih dana: "Na afišama izlijepljenim po gradu pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je je iz magazina GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijele sve stvari iz stana, očekivao je svoju ženu, koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da se vrati u Tuzlu."

Tog kobnog dana začet je najslavniji roman bosanskohercegovačke i jugoslavenske književnosti, a jedna primjedba navedena u nastavku teksta poslužit će kao osnovni motiv romana Derviš i smrt. Oporučne riječi svog brata Selimović će razraditi u najljepšu i najduhovniju priču o progonu i bezrazložnoj smrti nevinog čovjeka. Pa, iako je svoj roman situirao u neko neodređeno osmanlijsko vrijeme, ispisujući optužujuću alegoriju komunističkom režimu, jedna jednostavna rečenica iz njegovih Sjećanja najbolji je tumač i vodič u razumijevanju tajni tog velikog romana. Kad opisuje posljednje trenutke svog brata, Selimović to radi s lapidarnom lakoćom užasnutog čovjeka. U Sjećanjima je doslovno zapisao: "Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je: 'Pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin.' Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drugačije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob."

Sjena tog diktatorskog zlodjela pratit će pisca do njegovog posljednjeg uzdaha, a u nastojanju da shvati šta se desilo s njegovim najstarijim bratom ispisat će najljepše stranice jugoslavenske književnosti, a da neće naći odgovor na najjednostavnije pitanje – zašto je ubijen njegov brat?

Do objavljivanja Derviša i smrti 1966. godine Selimović je u književnom svijetu Sarajeva i Bosne i Hercegovine trpio uvrede i poniženja. Njegovoj književnosti nije pridavana nikakva pažnja, a kritika je u pravilu njegovu prozu proglašavala lošom, neoriginalnom i nezanimljivom. Kao uvjereni komunist, Selimović je sve ono što je dolazilo kao alegorijski sud Partije prihvatao bespogovorno, odlučan mijenjati svoje umjetničko biće prilagođavajući ga dogmatskim kalupima partijske ideologije.

Književna osporavanja

Svoju prvu knjigu U oluji predao je urednicima za izdavanje 1948, ali je ubrzo saznao da čovjek zadužen da uspostavi prvi sud o rukopisu po kafanama čita negativnu recenziju, što je bio zlonamjeran i nezabilježen slučaj. Selimović povlači knjigu i tek će je, kako sam piše, na nagovor Riste Trifkovića štampati decenijama kasnije u svojim Sabranim djelima. Prva objavljena knjiga, zbirka priča Prva četa, izlazi iz štampe 1950, a ostrašćenost s kojom je njegovo pisanje napadano najplastičnije opisuje sintagma N. Simića, koji je povodom izlaska knjige njenog pisca proglasio "mediokritetom".

Obeshrabren, nezadovoljan, nespokojan, pristiskan čudnim teretom neizgovorene osude, Meša je "šutio" desetljeće, a onda objavio roman Tišine, koji je književna kritika prihvatila dvojako. Sam pisac nikad nije svoje mišljenje suprotstavio kuditeljima svojih djela i do kraja života dosljedno je ponavljao konstatacije koje su njegove rane knjige opisivale kao prosječne i neinventivne.

A onda je 1966. godine, nakon pet mukotrpnih godina pisanja, objavio Derviš i smrt, knjigu koja je iz temelja promijenila historiju bosansko-hercegovačke i jugoslavenske književnosti i koja na dotad neviđen način počinje javnosti Jugoslavije predstavljati svijet bosanskohercegovačkih muslimana. Razloge zbog kojih je Selimović gotovo cijelog života bio u sukobu sa svijetom iz kojeg je i sam potekao treba tražiti izvan njegove književnosti. Mladalačke zanose tokom gimnazijskih dana susprezao je nazadni fanatizam muslimanskih vjeroučitelja i već tada se kod Meše razvio zazor prema vjerskom i religijskom, koji će kasnije produbiti rigidni komunistički ateizam, koji je Meša njegovao kao neprocjenjivo duhovno blago.

U ratu se razočarao u muslimanske mase i ulemu, koja je listom stala uz zločinačku NDH, a u poslijeratnom vremenu zamjerao im je nedostatak istinske volje za ličnim mijenjanjem, prepoznajući u njihovom socijalizmu previše elemenata prijeratnog života. Taj osjećaj nepripadnosti sredini pojačavali su skandali u kojima je Meša bio žrtva, a najviše ga je zaboljelo "protjerivanje" s Filozofskog fakulteta, kad gubi profesuru, radno mjesto i sredstva za život. Naviknut na materijalnu oskudicu, živio je bijedno, ali više od siromaštva tištila ga je nepravda koju je trpio na svakom koraku. Mnogi ga pamte kao tvrdog, prijekog i prgavog čovjeka, koji nikome nije "davao pardona", ali postoje i oni koji su imali čast biti dio njegove intime i koji su ga opisivali kao plahovitog, nježnog i osjećajnog čovjeka.

Neprekidno u sukobu sa svijetom i okolinom Meša donosi odluku i napušta Bosnu i Sarajevo, kako će se ispostaviti, zauvijek seleći se u Beograd, gdje će i umrijeti 1982. godine.

Bijeg od vlastitog bića

U Beogradu se, tako se barem činilo ovdje u Bosni i Hercegovini, svojski trudio da u nekom iracionalnom osvetničkom dahu napakosti sredini koja ga je potcjenjivala i odbacivala. Nije propuštao priliku da istakne njenu zaostalost, duhovnu učmalost i intelektualnu bijedu, a dobro je znao da će najveću sramotu nanijeti bude li odbacivao vlastiti identitet i porodično naslijeđe. Željan javnog priznanja, nacionalno se izjašnjavao kao Srbin, vjerujući da će pripadnost srpskoj kulturi njegovoj veličanstvenoj književnosti udahnuti važnost, za koju je vjerovao da je nedovoljno istaknuta. I samo u tom kontekstu mogu se razumjeti njegovi postupci i riječi, jer je Meša bio fanatičan u svojim obračunima. I do danas groznom nepravičnošću odjekuju riječi iz pisma upućenog Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti u kojem je jezikom odbačenog čovjeka govorio o svom porijeklu i shvatanjima vlastitog nacionalnog identiteta.

"Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpsko-hrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom.“

Na pitanje ko je bio Meša Selimović pravog odgovora nikad neće biti. Ali, kako god tumačili njegova životna opredjeljenja, političke i ideološke izbore, moramo biti svjesni da je taj skromni čovjek titanske volje stvorio književno djelo kojem u jugoslavenskoj kulturi nema premca.

(Izvor: Al Jazeera, 28.4.2018)

Ažurirano: Utorak, 01 Svibanj 2018 10:49
 

Komentari  

 
0 #5 Nihad 2018-05-07 09:50
Znači čovjek sam, književnik sam, ali sam i homo poliutikus, recimo pop sam i vladar u isti mah, recimo imam neke fašistoidne i ksenofobične ideje, recimo ostrašćeni sam etnonacionalist a, recimo prati me taj turski kompleks... itd., pa ću koristeći svoj talent kroz djelo fikcije plasirati nešto od tog mraka koji se krije u dubini moje duše, nešto od onog mog alternativnog ili pritajenog ja, a pošto to radim književno izvanredno, majstor sam zanata jelde, onda, mjereno cehovskim mjerilima, ja sam zvijezda, nedodirljiv kao takav. Moje djelo je odbvojeno od mog života, a vi koji ste se prepoznali, pa molim vas ljepo, to je vaš problem... Dakle, kada Dučić napiše - "Bosno, zemljice za megdana stvorena" i napiše - "Vrbas, reko srbska", onda je to jelde, samo lijepa književnost i nema nikakve veze sa Dučićem i njegovim poilitičkim uvjerenjima... Ukratko, nisam baš uvjeren da je ono izvanknjiževno, u svakom slučaju irelevantno, bez značaja i korelacije sa književnim...
Citat
 
 
0 #4 Nihad 2018-05-07 09:29
Ili, uzmimo primjer Gruzijske pjesme na takmičenju za Euro song 2008. g. Te godine takmičenje je trebalo da se održi u Rusiji, a iste godine Rusija je napala Gruziju, bajagi štiteći sunarodnike u Južnoj Osetiji i Abhaziji koje su gruzijska autonomne pokrajina. Gruzijac autor, gle vraga, izlazi sa pjesmom (dakle književni uradak) "We do not want put in". Odličan uradak, ali Putin bjesni i na pritisak Rusije od Gruzije se traži da izmjenu tekst pjesme. Gruzija odbija i povlači se sa takmičenja. E sada moliću lijepo, mjereno cehovskim mjerilima, taj pjesmuljak je vrlo dobar, i tako mjereno, nema nikakve veze za aktuelnom političkom situacijom tada u Gruziji. Međutim, činjenica je da ipak ima i da Putin koji se prepoznao, nije bez razloga bjesnio... Eto, tako je to i sa nekim ili mnogim umjetničkim, specifično književnim, djelima, gdje se iza cehovskih mjerila kriju nadareni i često značajni autori, a istovremeno mogući ksenofobi, mizantopi, mali ljudi...
Citat
 
 
0 #3 Nihad 2018-05-07 09:15
U redu, nije teško razumjeti tu vrstu argumentacije - književnost valja mjeriti cehovskim tj. književnim mjerilima. Mjereno tako, Njegošev Gorski, Andrićevo, recimo Pismo iz 1920. ili Bećkovićea poema Ćeraćemo se još, jesu odlična književnost. Ali, situirano u vrijeme kada su ta djela nastala plus okolnosti u kojima se formirao i koje su se, da kažem, prelamale na autora, a sšto je sve skupa formiralo ga kao ličnost, neće biti da ta djela ili kjiževna fikcija općenito, obavezno, nema baš nikakvog dodira sa vanknjiževnim momentima u stvaralačkom procesu. Analogno tome, nekada i vanknjiževna mjerila itekako pomažu osvijetliti autora i njegovo djelo.. Ne obavezno, ali nije ni isključeno. Npr. Andrića i njegovo djelo, nemoguće je do kraja dekodirati ako se nema u vidi i njegov život, njegovi životni nazori i nada sve njegov doktorski rad, budući on u svojoj književnosti plasira mnoštvo momenata koje je već razvio u tom radu u kojem se deklarirao kao izričit islamofob.
Citat
 
 
0 #2 Kemo 2018-05-05 04:58
Mešino "srbstvo" ili "muslimanstvo" ne bi trebalo da utiče na ocjenjivanju vrijednosti njegovog književnog djela (a i to bi bilo tkivo za poseban roman); njegova djela "Derviš i smrt" i "Tvrđava" su, (podvlačim: ZA MENE) umjetnički daleko nadmašili djela nobelovca Andrića (kod kojega također "katoličanstvo" ili "islamofobija" kod ocjene vrijednosti njegovog literarnog djela ne bi smjelo imati uticaja). Zamisli, napišeš odličan sastav u okviru školske zadaće, a nastavnik ti ne dadne "peticu" zbog toga što si "vlah" ili "balija". Uostalom, zašto bi mi se filmsko djelo jednog Kusturice počelo manje dopadati kada čujem da je dotični Nemanja postao - njegovi filmovi ostaju ZA MENE odlični.
Citat
 
 
0 #1 hidajet alic 2018-05-01 21:41
Kako to da sva Mesina djela do objavivanja romana Dervis i smrt i Tvrdjava gotovo da i nemaju neku knjizevnu vrijednost. Stil pisanja tvrd, daleko od pisanja dobrog knjizevnika. Slicno je pisao i u Sjecanjima a onda odjednom bljesnu da bu mu i sam Ivo Andric pozavidio.

Njegova biografija nikad objekivno napisana. Postavlja se pitanje zasto? Zasto je krio svoje porijeklo, koja je to psiholoska potreba laznog prikazivanja svoga porijekla i kako je nastala.

Sve mi se cini da je Mesa Srbin bio veoma blizak komunistickoj ideologiji, to jest da se svi: neopredijeljeni , muslimani i Muslimani sa velikim "M" cim prije opredijele kao Mesa, to jest da budu ono sto sigurno nisu Srbi islamske vjere.

Osim toga Mesa nije bio musliman, Mesa je bio ateist a izmedju ateista i muslimana postoji povelika razlika.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • U sridu!!!!
    Jeste, naravno. Zato su Srbi postali popularni u svijetu do te mjere da ih svijet nije mogao više g... Više...
    16.08.18 17:27
    Autor - Zike
  • U sridu!!!!
    Imaš li stranku svoju? Kako ja za tebe nisam čuo? Jesi li ti Srbin musliman? Više...
    16.08.18 17:23
    Autor - Zike
  • U sridu!!!!
    Jeste tako je, zato će Beograd opet biti bombardiran. Znaš da vam saveznici svakih 40,50 godina pra... Više...
    16.08.18 17:20
    Autor - Zike
  • U sridu!!!!
    Kao budući srpski akademik trebali bi znati razliku između agresije i građanskog rata. Na BiH je iz... Više...
    16.08.18 15:43
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • U sridu!!!!
    Kada pišeš o srpskoj premoći, zar vas ne brine i ne čudi, da ta "jaka" Srbija sa takvim naoružanjem... Više...
    16.08.18 15:34
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • U sridu!!!!
    Ja nemam ni viziju da postanem "Dodikov Ljajić", meni sasvim dovoljno da u perspketivi postanem srp... Više...
    16.08.18 00:10
    Autor - Znam čoveka
  • U sridu!!!!
    U Bosni i Hercegovini se vodio građanski rat između posvađanih politika bošnjačke, hrvatske, srpske ... Više...
    16.08.18 00:05
    Autor - Znam čoveka
  • U sridu!!!!
    ... ali su im u pomoć priskočili... Srbi iz Srbije i Crne Gore... Međunarodni sud pravde je donijeo... Više...
    15.08.18 23:57
    Autor - Znam čoveka
  • U sridu!!!!
    Srpska volja se pretvorila u srpsku nevolju. Od zamišljene države "velike Srbije" u kojoj su Srbi t... Više...
    15.08.18 01:30
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • U sridu!!!!
    Opet Amir! Kronični provokator Amir! (H)ej ba Amire, koji se sam nudiš nagužen da budeš veći Srbin o... Više...
    14.08.18 23:52
    Autor - Nadan Filipovic
  • U sridu!!!!
    Mehmed Meša gde god se vodio rat Srbi su bili domicilni stotinama godina unazad i ne može se reći "d... Više...
    14.08.18 19:29
    Autor - Druga strana medalje
  • U sridu!!!!
    Hahaha, evo kako izgleda kada Amir hoce da bude veci Milivoj of Milivoja. Više...
    14.08.18 18:40
    Autor - Zijo
  • U sridu!!!!
    Tačno je da medalja ima dvije strane, a takvu medalju su Srbi osvojili kao najbolji preskakači tuđi... Više...
    14.08.18 15:38
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • U sridu!!!!
    Srbi su samo branili svoje pravo na opstanak, pravo na svoju državu koju su drugi podrivali, svoje p... Više...
    14.08.18 02:05
    Autor - Druga strana medalje
  • Jedna nostalgična priča za ned...
    Poštovani gospon Srdić, hvala Vam što se niste "rasrdili" oko povrede autorskih prava. Vidite i sami... Više...
    13.08.18 23:58
    Autor - Nadan Filipovic
  • Jedna nostalgična priča za ned...
    Нема никакве љутње на уредника ради преузимања овог текста. Срдачно, адв. Павле Р. Срдић Više...
    13.08.18 23:32
    Autor - Adv. Pavle R. Srdić
  • Salih Selimović nam je, između...
    Javi se s opširnijim izvješćem kad ti braća Srbi napune guzicu. Više...
    12.08.18 09:09
    Autor - Nadan Filipovic
  • Salih Selimović nam je, između...
    Odlično sam se ovih dana proveo u Guči, bilo je baš odlično, srpske trube, srpske nacionalne pesme, ... Više...
    12.08.18 06:58
    Autor - Druga strana medalje
  • Salih Selimović nam je, između...
    Amire pakašu jedan! Pa, bolan ne bio, o čemu lupaš. Doći će za tebe posebni stari specijalac, Srbin,... Više...
    11.08.18 23:39
    Autor - Nadan Filipovic
  • Salih Selimović nam je, između...
    Amire, osunećeni Srbendo sa dna kace, idi bre lepo pa živi u Srbiji među svojim. Ali, kad budeš vriš... Više...
    11.08.18 17:14
    Autor - Nadan Filipovic
home search