LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja Dioptrija gospodina Nedima Hasića
Dioptrija gospodina Nedima Hasića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 22 Svibanj 2018 20:21

 

Sirenje IzraelaDržavu su pravili oružjem i nasiljem

Nedim Hasić, Sarajevo

U ljeto 1882. godine parobrodi iz Evrope usidrili su se na obalama Palestine. Vlasti Osmanskog carstva odbijale su im pristup svojim lukama. Zbog toga su se prvi Jevreji iz Rusije i Rumunije obreli u obećanoj zemlji. Bilo ih je raznih profila: intelektualci, muzičari, ali i obične porodice. Tokom sljedećih 20 godina došlo ih je oko 30.000. Došli su ostati u Palestini. Bez diskriminacije, bez straha i pogroma. Ovaj val imigracije krajem 19. stoljeća ono je što se u jevrejskoj historiji naziva “prvom alijom”. Tako su se Jevreji naselili u Palestini i pomiješali s tamošnjim muslimanskim i kršćanskim stanovništvom. Godine 1882, kada je počela alija, samo 13.000 Jevreja živjelo je među 27.000 kršćana i 300.000 muslimana. Bili su to prvi cionisti koji su vjerovali u izgradnju jevrejske države u svojoj biblijskoj domovini.

Pomoć Rotschilda

A sve je, zapravo, počelo godinu dana ranije, 1881, nakon ubistva ruskog cara Aleksandra II. Tada je počeo pogrom Jevreja u toj zemlji. Pljačkane su trgovine, uništavane kuće, ubijani ljudi. Stotine mrtvih, hiljade ranjenih, na desetine silovanih žena i šteta koja se mjerila milionima rubalja. Jevreji su ionako decenijama bili diskriminirani u carskoj Rusiji. Bila im je zabranjena kupovina zemlje, živjeli su samo u posebno određenim područjima, bilo im je zabranjeno obavljati razne dužnosti. Jedino su redovno pozivani u vojsku. Carska policija žmirila je na oba oka kada su ubistva i pljačke bili u pitanju. Jevreji, posebice njihovi intelektualci, osjećali su se izdanima. Desetljećima su se pokušavali asimilirati i nisu u tome uspijevali. Godine 1882. Leon Pinsker, liječnik iz Odese, anonimno objavljuje članak u kojem poziva na jedinstvo i odlazak u zemlju u kojoj će živjeti dostojanstveno. “Veliki komad zemljišta za našu jadnu braću koja bi trebala ostati naše vlasništvo i iz koje nas nikakav stranac ne može istjerati.” Ta je zemlja, naravno, bila Palestina. Ali, tada su budući jevrejski naseljenici smatrali kako bi tamo trebali kupiti zemlju, ne pljačkati ili je jednostavno oteti. Pinskerovo pisanje bilo je osobito popularno među Jevrejima Istočne Evrope.

Arapi nisu isprva prema prvim doseljenicima bili neprijateljski raspoloženi. Međutim, zakoni osmanskih vlasti otežavali su Jevrejima naseljavanje. Primjerice, nije im bilo dopušteno graditi kuće, morali su živjeti u šatorima sve dok neko od arapskih susjeda ne bi odlučio prodati im kuću. Naseljenici su se teško borili kako bi obradili zemlju u vremenskim uvjetima u kojima do tada nisu živjeli. Vrućina, malarija, bolesti... Sve su to bili problemi koje su jedva rješavali. Ipak, bili su uporni. Historičar Simon Dubnow opisivao je njihove napore s divljenjem, o tome kako su obrađivali zemlju koju plug nije dotakao stoljećima.

No, onda su dobili neočekivanu pomoć. Multimilioner Edmond James de Rothschild odlučio je pomoći naseljenicima da ostvare san o svojoj zemlji. Rođen je u Francuskoj 1845. godine, bio je sin bogatog bankara koji je od oca naslijedio unosne poslove i brojne nekretnine. Ali, poslovi i zarada nisu ga zanimali onoliko koliko ga je zanimala ideja o izgradnji novog doma Jevreja u obećanoj zemlji. Već 1882. godine kupuje prve komade zemlje koje poklanja doseljenicima. U sedam godina otkupio je 25.000 hektara zemlje. Sponzorirao je nove dolaske, poslao poljoprivredne stručnjake kako bi naseljenike podučili hortikulturi i vinogradarstvu. Rothschild je brinuo za sve poslove u koloniji. Sagradio je sinagoge, bolnice, kuće, škole, useljenicima isplaćivao plaće. Prema nekim procjenama, potrošio je tadašnjih 50 miliona dolara.

Ipak i pored pored uloženih miliona, nije sve išlo onako kako je Rotschild očekivao. Pobune i sukobi među naseljenicima bili su toliko česti da je nerijetko morala intervenirati i osmanska policija. Mnogi su kolonisti odustajali, pa bi preselili natrag u Evropu ili u SAD. “Obećana zemlja pokazala se vrućom, prašnjavom i neplodnom. Ipak, prva alija bila je početak sporog, ali važnog procesa”, piše izraelski historičar Shlomo Sand.

Od početka prvog vala pogroma, više od 2,5 miliona Jevreja napustilo je Istočnu Evropu između 1882. i 1903. godine, ali su najčešće emigrirali u Sjedinjene Države ili Francusku. U to doba u Palestini ih je bilo tek 50.000. Ipak, najveći uspjeh prve alije bio je savremeni hebrejski jezik. Njega je razvio pisac i novinar Eliezer Ben-Yehuda, rođen 1858. godine. On je stvorio zajednički jezik za Jevreje koji će u narednim desetljećima dolaziti u Palestinu iz Rusije i ostatka Evrope i koji su do tada govorili judeo-španski ili turski.

Nakon prve, 1904. godine uslijedila je druga alija, kasnije treća, četvrta, peta i šesta. Sudionici drugog vala naseljavanja tada su već sanjali o vlastitoj državi. Ulagali su u industriju, osnivali stranke. Neke su počivale na socijalističkim idejama. U jednoj od takvih partija aktivan je bio mladi novinar iz Poljske. Zvao se David Ben-Gurion.

Tagartovi dobermani

Palestina početkom 20. stoljeća za Britance postaje prava noćna mora. Kolonijalna vlast zemlju je dijelila nekoliko puta. Arapima je obećana vlast nad Palestinom ukoliko pomognu u borbi protiv Osmanlija. Međutim, u novembru 1917. godine Britanci se okreću cionistima. Ministar vanjskih poslova James Balfour piše historijsku deklaraciju koja obećava Jevrejima nacionalnu državu u Palestini pod britanskom kontrolom. Situacija u Palestini sve više izmiče britanskoj kontroli. Jevreji, pak, smatraju kako ih britanski pokrovitelji ne štite dovoljno. Godine 1920, tokom festivala “Nabi Musa” u Jerusalemu, dogodili su se krvavi nemiri. Oko 200 policajaca suočilo se sa 70.000 ljutitih Arapa. “Palestina je naša zemlja, Jevreji su naši psi”, uzvikivala je masa. Ubrzo su izvučeni noževi, pljačkane su jevrejske trgovine, silovane žene. Britancima su trebala četiri dana da vrate kontrolu nad situacijom.

Glad jevrejskih doseljenika za zemljom uzrokovala je bijes arapskog stanovništva. Posebice nakon što su Britanci uspostavili agenciju koja je posredovala prilikom trgovine nekretninama. Arapski zemljoposjednici prodavali su zemljište Jevrejima i tako ostajali bez polja koja su njihovi preci obrađivali stoljećima. To je uzrokovalo bijes kod ostatka arapskog stanovništva, posječeno je na hiljade stabala citrusa koje su sadili Jevreji, česti su štrajkovi i ubistva. Godine 1936. izbila je najveća arapska revolucija tokom britanskog mandata. Zbog toga su Britanci u zemlju poslali 28.000 ljudi iz Indije u Palestinu. Nazivali su ih dobermanima, a predvodio ih je zloglasni policajac Charles Tegart, koji se proslavio brutalnim metodama isljeđivanja. Pod Tegartovim režimom arapski su aktivisti bili hapšeni i mučeni. Cijela su sela kažnjavana kolektivnim kaznama koje su uključivale rušenje kuća i kompletnih naselja. Bila je to metoda koju će kasnije iskopirati Izrael.

Godine 1936. nekoliko kraljevskih izaslanika stiže u Palestinu i predlaže podjelu zemlje. U to vrijeme u Palestini je svega 30 posto stanovništva jevrejsko. Međutim, Britanci određuju kako priljev jevrejskih naseljenika mora biti ograničen. “Palestina ne smije postati jevrejska”, upozorio je London. Dok je u Njemačkoj progon Jevreja bio već u punom toku, britanska vlast ograničava 1939. godine imigracije na 75.000 Jevreja u idućih pet godina. Ova odluka imala je katastrofalne posljedice po doseljenike.

U februaru 1942. godine ka Rumuniji je vraćen izbjeglički brod “Strume”, na kojem je bilo gotovo 800 Jevreja. Prilikom povratka, u Crnom moru ga je torpedirala sovjetska podmornica. Preživjela je samo jedna osoba. Radikalni desničarski cionisti vidjeli su u Britancima neprijatelje. Vođa jevrejskog podzemlja Menachem Begin, koji će kasnije postati premijer Izraela, 1944. godine objavio je Britancima “rat do kraja”. Iste su godine britanski ministar za Bliski istok Lord Moyne i njegov vozač ubijeni u Kairu. Obješeni su. Na Moyna se gledalo kao na tvrdolinijaša kada je u pitanju bila imigracija. Ubice su pripadale radikalnoj grupi “Lechi”. Uprkos britanskoj ogorčenosti i protestima, Izrael je u čast ubicama 1982. godine izdao poštansku marku, nazvavši ih “mučenicima izraelskog rata”

Godine 1939. nemiri u Palestini uglavnom su ugušeni. No, sada Britancima probleme prave Jevreji. U julu 1946. godine 91 osoba poginula je u napadu na britansko sjedište, hotel “King David” u Jerusalemu. Borci “Irguna” prošvercovali su se u hotel obučeni u dostavljače mlijeka. Na stotine mrtvih i ozlijeđenih te milionska šteta u imovini bili su rezultat djelovanja “Irgune”.

“Što više britanskih dužnosnika, vojnika i policajaca bude uklonjeno”, objašnjavali su pripadnici pokreta, “prije će strani okupator napustiti našu zemlju.” Novac za njihove aktivnosti skupljalo je jevrejsko podzemlje u SAD-u.

Godine 1944. osnovana je Američka liga za slobodnu Palestinu, koja je skupljala donacije za borbu za jevrejsku Palestinu. Podržavale su je brojne tada slavne ličnosti poput Franka Sinatre. Skoro 400 hiljada dolara, sva zarada od brodvejske predstave “Zastava je rođena”, s Marlonom Brandom u ulozi Jevreja koji je preživio holokaust, donirana je pobunjenicima.

Godine 1947. jevrejski su teroristi stavili bombu u londonski kolonijalni ured koja samo pukom srećom nije eksplodirala. U Rimu je bombom napadnuta Ambasada Britanije. Kraj britanskog mandata u Palestini označila je situacija s izbjegličkim brodom “Exodus”. Kako bi ga zaustavila, britanska ratna mornarica napala je brod na kojem je bilo 4.500 Jevreja koji su preživjeli holokaust i vratila ga s obala Haife. Britanci su poslali izbjeglice natrag u Evropu, gdje su ih 8. septembra 1947. godine u Hamburgu britanski mornari i njemački policajci prisilno skinuli s palube i odatle otpremili u skladište boksita u blizini grada Lübecka.

Reakcija međunarodne zajednice bila je munjevita. Jedanaest sedmica kasnije, 29. novembra, UN odlučuje ukloniti Britance iz Palestine i podijeliti zemlju na jevrejsku i arapsku državu

Sastanak u aveniji Rotschild

Petak je, 16 sati popodne. Adresa Rothschild Boulevard 16. Sastanak je državna tajna. Na sastanku je grupa ljudi koja se okupila u srcu Tel Aviva. Tema sastanka – vlastita država. “Arapi će u krvi ugušiti pokušaj Jevreja ako se drznu da osnuju državu u Palestini”, kazao je ranije Asam Pasha, generalni sekretar Arapske lige. “Nećemo vas braniti”, poručili su Britanci. Američki predsjednik Harry S. Truman pokušavao je do posljednjeg trenutka spriječiti cijelu stvar. Dvanaestog maja David Ben-Gurion u Privremenom narodnom vijeću poziva na glasanje o ispunjavanju drevnog sna. Za je bilo šest, protiv četvero. Petak je, 16 sati, 14. maj 1948. godine. “Država se ne osniva tajno, morate to obznaniti svijetu. Morate viknuti svijetu: ‘Mi postojimo, Izrael.” Hiljade ljudi okupile su se ispred zgrade. Iz velikih zvučnika grmi Deklaracija o nezavisnosti iz usta Ben-Guriona. “Jevrejski narod, kao i svi drugi narodi, ima prirodno pravo voditi samostalan život u suverenoj državi.”

Oko 600.000 ljudi, jevrejskih doseljenika iz cijelog svijeta, objavili su kako je komad zemlje postao njihov. Nova država proglašena je iz zvučnika s prvog sprata zgrade na bulevaru Rothschild. “Uspostavljena je država Izrael, sastanak je završen”, kazao je Ben-Gurion. Te se noći plesalo, pilo, slavilo po ulicama Tel Aviva i Jerusalema. Već su u zoru sirene za uzbunu ugasile muziku na ulicama. Egipatske bombe padale su s neba po ulicama Tel Aviva. To je bilo prvo jutro države Izrael. Subota.

Država nastala u dramatičnim okolnostima tako dramatično živi i danas. Analitičari, političari, historičari još se ne mogu složiti da li je ovaj jedinstveni historijski eksperiment uspio ili ne. Može li se takva država uopće osnovati? S kojim pravom? Postoji li “izraelsko historijsko pravo”, kako je Ben-Gurion objasnio tog petka? Mogu li se pozivati na plan UN-a iz 1947. godine, koji je Palestinu podijelio na jevrejsku i arapsku državu?

“Izrael je bio nasilno uspostavljen”, ustvrdio je čuveni stručnjak međunarodnog prava James Crawford.Imali su 10.073 metaka, 1.900 pušaka, 672 bombe, nisu imali topove, avione, brodove. David Ben-Gurion bio je svjestan da “Hagana”, vojska koju su formirali u tajnosti, nije u stanju izdržati očekivane napade. U Sjedinjenim Državama animirali su bogate sponzore jevrejskog porijekla da im doniraju milione. Na kraju je to bilo dovoljno. Jevrejska vojska bila je jača od svih arapskih vojnih snaga u susjedstvu. “Država nije nastala lijepim riječima, oružjem smo pronašli državu”, kazao je Ben-Gurion. “Sila je najvažniji saveznik u slučaju da ne možete prevladati argumentima i zakonom”, dodao je.

Svjetske sile, diplomati, Liga naroda, oni koji su obećali Jevrejima “domovinu” u Palestini mirno su sjedili i gledali. Obećanje Balfourove deklaracije, koju su Britanci koristili u Jerusalemu, pokazao se nedostižnim, barem mirnim sredstvima. Arapsko stanovništvo u Palestini opiralo se očajnički protiv naseljavanja Jevreja. Britanci su osnovali komisiju kako bi ispitali stanje u kriznom području zvanom UNSCOP. Razgovarali su sa svima, a onda su napravili plan da se Palestina pošteno podijeli između arapskog stanovništva i jevrejskih imigranata. Pokazalo se da je plan podjele bio katastrofa. Palestina je izgledala poput iscijepane krpe u kojoj je komad zemlje pripadao Jevrejima, komad Arapima. Uski pojas Mediterana podijeljen je na parcele koje su bile jedva održive, s 300 rasutih jevrejskih naselja. Jerusalem je trebao biti stavljen pod upravljanje međunarodne administracije na arapskom teritoriju. U tom su trenutku Jevreji bili jedna trećina ukupnog stanovništva Palestine. Na kraju, 55 posto palestinske zemlje dodijeljeno je jevrejskoj državi. Gotovo 600.000 Jevreja živjelo je u novoj državi i 350.000 Arapa. Cionisti su se odmah složili da moraju i trebaju dobiti više.

Država Izrael uspostavljena je između dviju epoha svjetske politike. Korijeni Izraela datiraju iz doba velike moći kolonijalnih sila koje su djelovale kao gospodari i skrbnici nad “malim” narodima. Godine 1917. britanski ministar vanjskih poslova Balfour velikodušno je obećao Jevrejima komad zemlje koji će im biti dom. I Liga naroda, čiji je statut zapravo branio takav način zbrinjavanja ljudi, dopustila je takav razvoj događaja pod uvjetom da se čuvaju “građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini”.

Poslije Drugog svjetskog rata Jevreji su vjerovali da će riječ koja im je tada data biti održana. Smatrali su kako je holokaust koji su doživjeli pokazao koliko je važno imati vlastiti komad zemlje. UN, nova zajednica nastala nakon Drugog svjetskog rata, morala je popravljati ono što je napravila Liga naroda. Mir je bio krajnji cilj novog svjetskog poretka, a Povelja UN-a navodi kako se taj cilj može postići poštujući “pravo naroda na samoodređenje”.

Plan podjele Palestine usvojen je 29. novembra 1947. godine nakon dugih rasprava u Skupštini UN-a- dvotrećinskom većinom. Svemu je prethodila globalna kampanja cionističkih organizacija koje su potrošile milione dolara za lobiranje i podmićivanje kako bi plan bio usvojen. O podmićivanju je u svojoj knjizi pisao izraleski historičar Tom Segev. Plan podjele bio je, kada je međunarodno pravo u pitanju, neobvezujuća preporuka. Međutim, za Jevreje u Palestini to je bila historijska prilika koja se pruža jednom i nikada više.

U jevrejskim domovima u Palestini do duboko u noć slušao se radijski prijenos glasanja iz Skupštine UN-a. “Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika – da; SAD – da; Venecuela – da; Jemen – ne; Jugoslavija – suzdržana...” Nekoliko sekundi nakon proglašenja, urlik radosti i oduševljenja prolamao se kućama i ulicama. “Vratio sam se na spavanje, ali me je probudio otac. Ležao je kraj mene jecajući. ‘Ove noći ćeš se sjećati do kraja svog života. Nikada više ti niko ništa neće nametati samo zato što si Jevrej, ove je noći tome došao kraj’”, napisat će mnogo godina kasnije čuveni pisac Amos Oz.

Rezolucija UN-a br. 181 iz novembra 1947. godine bila je signal cionističkom pokretu da što prije pokrenu osnivanje države. Istodobno je to bila iskra koja je zapalila Palestinu. Tog je dana otvoren rat između Jevreja i Arapa. 1. decembra, Visoki arapski komitet, organ Arapske lige osnovan 1945, pokreće opći štrajk protiv jevrejskih okupatora. U palestinskim se selima formira milicija koju Arapska liga naziva “volonterima” u borbi za Palestinu. Nasilje i teror počinju u cijeloj zemlji. Jevrejske četvrti Jerusalema opsjedaju Arapi, pristupne ceste Tel Avivu su blokirane. Glad, nedostatak vode, očaj se širi među Jevrejima. Od hrane imaju samo divlje biljke koje rastu u dvorištima. Ben-Gurion je tamo. Glavni civilni komandant “Hagane” ima svoj “plan D”. To je bila strategija “agresivne odbrane”: arapski su napadi korišteni kao polazište za borbu i osvajanje područja na kojima bi jevrejska država mogla funkcionirati. Korak po korak, vojnici “Hagane” okupirali su arapska sela i naselja, a naposljetku i gradove. “Plan D” postao je program etničkog čišćenja. U strateški su važnim područjima Arapi protjerani, sela su uništena, oni koji su se borili protiv Jevreja ubijeni su. Uzalud je bio posljednji, mlaki pokušaj britanske intervencije: Jevreji su imali priliku, prvu u više od 3.000 godina svoje historije, i nisu ni pomišljali da je propuste.

Prijeteća riječ “transfer Arapa iz jevrejskog dijela zemlje” već se pojavila u cionističkim planovima, ali se niko naglas nije usuđivao pričati o protjerivanju. Izrael je prisilno odvojen od Palestine. Danas se takvi činovi smatraju nezakonitim. No, te 1948. godine međunarodni zakon još nije uređen, a novi svjetski ustroj još nije bio uspostavljen. Prisilno prisvajanje zemljišta nije bilo nešto što je moglo trajno diskreditirati Jevreje. “Prvo ćemo izgraditi državu, kasnije ćemo odgovarati na pitanja”, odbrusio je Ben-Gurion svojim zabrinutim saradnicima.

Jevrejska vlada je od Britanaca tražila odgovor na pitanje što im je potrebno za novu državu. Majstori kolonijalne uprave sve su vrlo dobro organizirali u Palestini. Usred građanskog rata kraljevska željeznica i dalje je vozila na pola puta zemlje, pa čak su i veterinarske službe radile.

Jevrejska uprava već je pod svojom kontrolom imala nekoliko institucija i prije nego što je odobren plan podjele. Sudovi su nastavili raditi kao da se ništa nije dogodilo. Jevrejska vlada formirala je Privremeno narodno vijeće, podparlament i privremenu vladu, Narodnu vladu. Premijer, odgovoran za sigurnost i obranu, bio je Ben-Gurion.

Britanci polahko pakuju kofere iz Palestine. Dana 12. maja Ben-Gurionova krizna vlada sastaje se kako bi razgovarala o proglašenju države Izrael. Razrađen je već odobreni tekst Deklaracije o nezavisnosti. Međutim, mnoštvo je problema. Još traju borbe za svaki kvadrat izraelskog teritorija. Kako i kuda postaviti granice? Tri su stvari koje država treba – građane, institucije i teritorij. Izrael je osnovan 14. maja 1948. godine u 16.00 sati, a da nije imao jasno određen teritorij. I to je defekt koji je odredio kasniju tragičnu sudbinu tog prostora. Nakon proglašenja nezavisnosti, počeo je okrutni rat. Vojske arapskih država napale su Palestinu, ali neuspješno.

Granice Izraela povučene su i na kraju su Jevreji imali 20 procenata teritorije više nego što je to bilo predviđeno planom podjele. Januara 1949. godine oružje je utihnulo. Linija iscrtana primirjem i danas se smatra privremenom granicom. Izrael je pobijedio. Dana 11. maja 1949. godine UN je priznao mladu državu kao svoju 59. članicu. Održani su prvi parlamentarni izbori na kojima je velikom većinom pobijedila Ben -Gurionova Laburistička stranka. Nakon toga, iskovani su prvi novčići. Na njima je na dva pisma, hebrejskom i arapskom, bila ispisana riječ “Izrael”.

(Ovaj osvrt gospodina Nedima Hasića prenesen je iz tjednika STAV 167, od 17.5.2018, svakako uz dopuštenje glavnog urednika Filipa Mursela Begovića kojem se zahvaljujemo, a posebice se zahvaljujemo i autoru gospodinu Nedimu Hasiću.)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ažurirano: Utorak, 22 Svibanj 2018 20:24
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search