LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja Sjećanje na staru Tuzlu
Sjećanje na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 25 Svibanj 2018 18:25

 

Tuzla-glavna ulicaPoremećeni život (2)

Ivan Berisov, Portugal

Dok je mama pohađala gimnaziju i marljivo učila, ujak je studirao građevinu u Beogradu, ali izgleda da se više zabavljao nego studirao. Kada je 1938. godine maturirala on se već četiri godine nalazio u Beogradu. Očito mu se nije žurio, nije polagao ispite i kako izgleda nije se ni najmanje opterećivao time što je njegova porodica odvajala poveliku svotu za troškove njegovog studiranja i života u Beogradu i to od dedine skromne profesorske plate. Iako ga na riječima nije osuđivala, dok je o tome govorila, u maminom glasu se primjećivala blaga sjeta.

Po svemu sudeći računala je na to kako će njen brat na vrijeme okončati fakultet, a onda bi  i ona, kako se nadala, dobila šansu studirati. Kada se ujak nakon pet godina, 1939., ne završivši studije, vratio svojim roditeljima u Tuzlu, za to više nije bilo vremena. Kako im ne bi bio na grbači (još bi im samo to trebalo) zaposlio se kao neki službenik na administrativnim poslovima u rudniku Kreka. Njegov neuspjeh ih je svakako razočarao, ali sa druge strane malo im je laknulo, jer su otpali izdaci za studije, a osim toga i on je sa svojom platom počeo, koliko – toliko, doprinositi porodici.

No, to poboljšanje njihovih životnih prilika kratko je potrajalo, zapravo nešto više od jedne godine. Naime od kraja marta 1941. zahvatio ih je vihor događaja koji će im u naredne četiri godine u velikoj mjeri poremetiti živote, kao i živote mnogih njihovih sugrađana, a u jednom momentu, koji ću kasnije opisati, dovesti ih na ivicu opstanka. Kao već potpuno stasala djevojka mama je bila spremna za udaju i imala je nekoliko ponuda. Međutim, dok se predomišljala, na njihovu zemlju, a okviru nje i na Bosnu, se iznenada sručio čitav niz tegobnih događaja zbog kojih su im bili poremećeni svi planovi. Niti se mama udala, a niti se ujak oženio. Sve će to uslijediti tek poslije rata, a osim toga i ujak će konačno završiti svoje studije, ali ovaj put ne u Beogradu, već u Zagrebu.

Krah relativno mirnog života započeo je 27. marta 1941. tri dana nakon što je Kraljevina Jugoslavija pristupila Trojnom paktu čime se u ratu i u pripremi novog svjetskog poretka zapravo stavila na stranu Njemačke i Italije. U Beogradu je tog dana izveden državni udar koji je, kako se danas sve više tvrdi, organizovala britanska obavještajna služba. Vojnim udarom je zbačena vlada Cvetković-Maček koja je u pronjemačkom stilu u Beču potpisala pristup Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. Hitler je tu neočekivanu promjenu od “gotovine na veresiju” primio kao ličnu uvredu i u bijesu odlučio da Jugoslaviju, kako je rekao vještačku tvorevinu pobjedničkih sila u Prvom svjetskom ratu, kao i svjetske masonerije, zbrisati sa zemljopisne mape. U narednih nekoliko dana u susjednim zemljama, osim u Grčkoj, počele su se gomilati trupe za napad. Nova vlada je diplomatski pokušala ublažiti Hitlerov gnjev, ali u tome nije uspjela. Sve više je postajala svjesna kako je napad neminovan, pa se zbog toga počela spremati za odbranu. Zadatak nije bio nimalo lak, jer je trebalo braniti granicu koja se protezala na tri hiljade kilometara. No, ipak je pokušala. Izvršena je djelomična mobilizacija koja je obuhvatila preko milijun vojnika i zatim pokrenuta glavnina divizija prema granicama. Komanda je slijedila ratni plan R-41, zadnji koji je izradila kraljevska vojska, i to u trenutku kad su u Mađarskoj i Rumunjskoj već bile stacionirane njemačke trupe koje su se spremale upasti i u Bugarsku. Plan je predviđao raspoređivanje 27 divizija duž svih svojih granica osim prema Grčkoj, ali je do granica pred sami rat stiglo samo 11. Planom se predviđalo da će divizije pravovremeno stići na granice, primiti prvi napad, usporiti ga i zatim se postupno povlačiti prema Grčkoj, gdje bi uz pomoć britanske vojske stacionirane u toj zemlji,  bio zaustavljen napad i uspostavljen front. Moj djed je u to vrijeme imao 54 godine i nalazio se u pričuvi 4. konjičkog puka armije Kraljevine Jugoslavije i zbog toga u rat nije krenuo. Ujak je imao 26. godina, ali iz meni nepoznatih razloga, možda zbog potreba rudnika Kreka, nije bio mobilisan. Začudo nije bio mobilisan ni kasnije, niti u domobrane, niti u pomoćne (radne) jedinice Nezavisne Države Hrvatske (u daljem tekstu NDH). Kako mu je to uspjelo ostalo je potpuno nejasno. Jednostavno mi je promaklo pitati mamu o tome.

U cijeloj zemlji, pa tako i u Tuzli, je nakon izvršenog puča, došlo do uličnih manifestacija naroda sa velikim učešćem mladih, a pogotovu školske omladine, koja je podržala događaje u zemlji. Da li su mama i ujak u tome učestvovali također sam propustio upitati je. Prije bih rekao da nisu. No, kao što znamo, sav taj golemi entuzijazam, sva ta mobilizacija i svo to kaotično kretanje vojske nije ničemu doprinijelo, jer je najviše rukovodstvo zemlje nakon simboličnog otpora već 15. aprila pobjeglo iz zemlje, a osim toga 10. aprila, nakon ulaska njemačke vojske u Zagreb, dok je agonija Kraljevine Jugoslavije još trajala, bila je proglašena NDH, čime je započeo raspad zemlje.

15. aprila  bez ikakvog otpora i nakon dvije bombe bačene na grad (tom prilikom su poginule dvije nesretne žene), Tuzla se našla pod okupacijom njemačke vojske sa kojom su istovremeno ušle i jedinice tajne policije Gestapo. Dva dana kasnije, 17. aprila Kraljevina Jugoslavija je kapitulirala. Istog dana njemačke vlasti su smijenile gradonačelnika Tuzle Hadži Hasanagu Pašića, koji je ujedno obnašao i dužnost predsjednika tuzlanskog ogranka Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO). Prema nekim podacima, Hasanaga Pašić koji je bio projugoslavenski nastrojen, odbio je simbolički predati ključeve grada Nijemcima, što mu naravno nije moglo biti oprošteno, pa je na njegovo mjesto bio postavljen Sead-beg Kulović, koji je od ranije bio poznat kao germanofil. Kao takav on je okupatoru u potpunosti odgovarao, tim prije što je bio čovjek od ugleda i popularan u svojoj sredini. Ostao je na tom položaju oko godinu dana, a kasnije je po isteku mandata bio postavljen za državnog tajnika istočne Bosne. U jednom kratkom periodu, kada se uz njemačku podršku razmišljalo o stvaranju bosanske autonomije u okvirima NDH (vlasti NDH su se tome snažno protivile), u preliminarnim razgovorima bilo mu je ponuđeno mjesto guvernera Bosne, ali ponudu, želeći se izgleda povući iz politike, nije prihvatio. O njegovom prethodniku, graditelju Tuzle, velikom humanisti i dobrotvoru Hadži Hasanagi Pašiću je u otvorenom dostupu na moje iznenađenje malo što poznato. Tako na primjer, nije poznato ni kada je umro. Međutim, indirektno se može saznati da je preživio rat. Najviše je ipak ostao poznat po tome što se zajedno sa drugim uglednim tuzlanskim muslimanima, izlažući se velikoj opasnosti, usprotivio progonu Srba i na taj način ih zaštitio od pripremanog genocida. Pošto nema drugih podataka o tom plemenitom čovjeku navešću riječi njegovog potomka, profesora Zijada Pašića: „Ostao je poznat kao čovjek izuzetnog poštenja i po mnogim  časnim djelima koja su dala trajan pečat gradu Tuzli“.

U vrijeme dolaska njemačkih trupa u Tuzlu mamina porodica je živjela u trećem po redu iznajmljenom stanu u ulici koja je izlazila na trg zvani Kapija, a koji se nalazio u samom centru grada i na kojem je stajao tek podignuti spomenik kralju Aleksandru, rad veoma poznatog vajara Sretena Stojanovića. U blizini trga nalazio se Vladičin dvor, koji je služio kao rezidencija srpskom mitropolitu, a nedaleko od njega Srpska pravoslavna crkva. Prema maminim riječima Gestapo je mitropolita iselio i otpremio u Beograd, a u Dvoru uspostavio svoju komandu. Rekla mi je kako је već prvih dana Gestapo uhapsio veći broj ljudi i zatvorio ih u Vladičin dvor. Međutim, koji su to bili ljudi i što su skrivili Nijemcima nije mi znala reći. Pretpostavljam da su to bili komunisti od ranije poznati njemačkoj obavještajnoj službi. Interesantno je kako o tome na internetu, mada sam tražio, nije napisana ni jedna riječ. No, mama se tog događaja sjećala sa jezom, jer su  kako mi je rekla do mnogih okolnih kuća, pa tako i do njihovog stana s vremena na vrijeme iz Vladičinog dvora  dopirali  stravični krici mučenih ljudi. Kako ih ne bi čuli, zatvarali su prozore i povlačili se u udaljene prostorije. Dok sam je slušao i mene je hvatala jeza. 

Vlasti NDH u Tuzli tih dana još nije bilo, a niti je moglo biti, pošto BiH zvanično još nije bila pripojena Hrvatskoj.To se jako dobro vidi  iz „Saopćenja“ Glavnog ustaškog stana emitovanog preko radio postaje u Zagrebu, na dan proglašenja NDH. Saopćenje je sadržavalo naredbu po kojoj su „ustaški prodorni odredi“ na teritoriji Banovine Hrvatske bili dužni, citiram „zaposjesti sve urede, sve javne zgrade, sva skladišta i sva prometna sredstva kao željeznice, autobuse, brzojave, telefone i slično.“ Dalje je stajalo kako su, citiram „dužni uhititi sve domaće izdajice, neprijatelje Nezavisne države Hrvatske i sve ine nepouzdane osobe, staviti ih pod najstroži nadzor i učiniti ih na taj način neškodljivima.“

Kao što vidimo citirano „Saopćenje“ se odnosilo, isključivo na Banovinu Hrvatsku te se, prema tome, nije odnosilo na Tuzlu, koja se nalazila u sastavu Drinske Banovine. Zato je teško reći kada su se „ustaški prodorni odredi“ pojavili i u Tuzli. No, umjesto njih negdje između 10. i 17. aprila, u svakom slučaju prije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije u Tuzlu su kao „vjesnici nove vlasti“ došle njihove izvidnice o čemu je napisala Vera M.  Prema njenom svjedočenju bili su to naoružani mladići odjeveni u civilnu odjeću, sa širokim trakama na rukavima, koji su na biciklima i motorima kružili gradom. S njima su se pojavili i ustaški veterani u maslinastim  uniformama i visokim svijetlo-žutim čizmama, ali vlast još nisu preuzimali.

Prema tome, poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije vlast NDH u čitavoj BiH još nije bila uspostavljena. Na to je dobila pravo tek nakon bečkog sastanka Hitlera i Mussolinija. Na tom njihovom dvodnevnom sastanku,  održanom u vagonu na Bečkom kolodvoru i to od 20. do 21. aprila (travnja) Hrvatskoj je bilo dano pravo uspostave civilne vlasti u cijeloj BiH, dok je nedugo kasnije određena granica talijanske okupacione zone u kojoj je civilna vlast NDH bila u velikoj mjeri potisnuta i često samo formalno prisutna. Tamo gdje su mogli „ustaški prodorni odredi“, dotada pritajeni, su započeli svoj posao. Upravo se tih dana, kao organ nove političke i izvršne vlasti, jer drugi još nisu bili formirani, u Tuzli pojavilo ustaško povjerenstvo ili stan. Po maminim riječima, kao i po riječima Vere M., prvo što su učinili, bilo je miniranje spomenika kralju Aleksandru. Nakon toga su, kao što uostalom čini svaka nova vlast, pristupili smjenjivanju i umirovljenju ranijih i na njihovo mjesto postavljanju novih državnih činovnika i službenika. Jedno od tih smjenjivanja ticalo se i mog djeda, jer je na mjesto ranijeg direktora Tuzlanske gimnazije Đorđa Vaskovića, koji je po riječima Vere M. među đacima bio veoma nepopularan, postavljen novi. Bio je to dotadašnji profesor Behram-begove medrese Omer Džudža. O njemu je malo što poznato, mada po svemu sudeći, nije bio beznačajna ličnost. Koliko sam mogao saznati bio je prohrvatski nastrojen i politički aktivan, a što se vidi iz toga što je bio jedan od potpisnika već spomenute Tuzlanske deklaracije iz 1939. godine o autonomiji Bosne. Prema nekim podacima koji se na više mjesta pojavljuju na internetu, partizani su ga među prvima strijeljali za vrijeme svog prvog ulaska u Tuzlu 1943. godine, koju su držali 40 dana. Međutim, podatak o njegovom smaknuću presudom partizanskog prijekog suda je očigledno netačan jer ga pisac Alija Nametak u svom djelu  „Sarajevske uspomene“ u poglavlju „U zatvoru“ čak dva puta spominje. Iz teksta se da jasno zaključiti da je Omer Džudža zajedno sa autorom teksta bio jedan od zatvorenika Zeničkog zatvora i da je bar do 1951. godine bio živ. Prema tome, podatak o tome da su ga partizani smaknuli ne može biti tačan, već naprotiv, sasvim se pouzdano može reći kako je bio suđen, samo se pri tome ništa ne zna za što mu je bilo suđeno i na koju vremensku kaznu je bio osuđen.

Dakle, u tom početnom periodu kada je NDH preuzela vlast došlo je do velike  čistke u redovima državnih činovnika i službenika, a kako izgleda izvršena su i prva nasilja u okvirima kojih su poduzete prve rekvizicije ili otimačine privatne imovine, uglavnom one što je bila u posjedu tuzlanskih Jevreja. Izgleda da je samovolja ustaških organa u tom periodu, ne samo u Tuzli već i u drugim mjestima, prevršila svaku mjeru i začudo iritirala je, tko bi to samo mogao pomisliti, i samog Poglavnika Dr Antu Pavelića. To se najbolje vidi iz njegove „Zakonske odredbe o ispravljanju neispravnosti i nepravda počinjenih činovnicima i službenicima kod postavljanja, promaknuća i umirovljenja“ od 22. travnja (aprila) kojom je, kako izgleda, u trenutku nekog božanskog nadahnuća tome htio stati u kraj. Međutim, sve se nastavilo po starom, jer se 26. travnja (dakle samo četiri dana kasnije) pojavljuje njegova nova odredba u kojoj je doslovno bilo rečeno slijedeće:  „Od časa kada sam imenovao vladu Nezavisne Države Hrvatske ovlaštena su definitivno imenovati, promicati, premještati i otpuštati činovnike i druge službenike jedino nadležna ministarstva. Saznao sam međutim, da neki ustaški povjerenici i ustaški stanovi i nakon ustanovljenja vlade vrše gornje i druge državne funkcije. Radi toga određujem da svi ustaški stanovi i povjerenici odmah obustave svaku daljnju djelatnost u tom pravcu i da ograniče svoje djelovanje samo na onaj rad, koji im je po ustaškim propisima i uputama određen. Sva imenovanja, promaknuća, premještanja i otpuštanja od službe izvršena po ustaškim stanovima i povjerenicima imadu privremeni karakter. Najstrože zabranjujem svako obavljanje rekvizicija bilo po kome osim po organima nadležnog ministarstva narodnog gospodarstva, koji se imadu iskazati pismenim nalogom…Sve uhapšene osobe imadu se odmah saslušati po propisima zakona i o njima donijeti u roku od 48 sati odluku po zakonu. Taj postupak važi i za već internirane osobe, ako internaciju nije odredila po postojećim propisima nadležna državna vlast. Za donošenje odluke o pritvoru nadležni su organi ministarstva unutarnjih poslova i sudovi, a za vojne osobe vojne vlasti.“

Nakon njegove odredbe za tren se pojavio tračak nade da će se u zemlji uspostaviti prijašnji mir i red, te da će umjesto samovolje prevladati  zakonitost. No ta pritajena nada koja je zatreperila u srcima mnogih ljudi je kratko trajala, zapravo, bila je iluzorna. Kako se iznenada pojavila tako se brzo i ugasila, jer su se u slijedećem periodu kako u Tuzli tako i po cijeloj NDH bez obzira na sve odredbe počelo provoditi veliko i neopravdano nasilje, koje je dovelo do tragedije velikog broja ljudi.

(nastavlja se)

Ažurirano: Petak, 25 Svibanj 2018 18:27
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search