LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid" RUŠID - roman u nastavcima
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 02 Lipanj 2018 09:27

DimijeRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (9)

Nadan Filipović

Čekanje za "prijam" kod rođaka

Za gradonačelnika Sarajeva NDH vrhuška je postavila Dr Atifa Hadžikadića. On je bio rodom iz Dervente, a Safetina rahmetli majka je bila od Hadžikadića. Safeta je skontala da je baš sada pravi vakat da kod rođaka, sada nejvažnije civilne glave u Sarajevu, potraži selameta, odnosno da ga izmoli da obezbjedi kakvu službicu njenom Rušidu, da konačno prestane sa ispiranjem drobova. Obijala je vrata Gradskog poglavarstva te se, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, ipak nekako uspjela “probiti” do gradonačelnikove tajnice, neke napuhane Zdenke. Objasnila joj je da je po majci rodica gospodina doktora Atifa, te je rekla da nije hića, ali bi zamolila prijem kod njega, makar na deset kratkih minuta.

-Gospođo, u našoj se državi ne kaže prijem, već prijam. Riječ “prijem” je bohemizam, posuđenica iz češkog.

-Joooj, izvinjavam se. Nisam znala. Nisam se školala.

-Ne kaže se “izvinjavam se”, to je srbizam. Kaže se “ispričavam se”. I ne kaže se “nisam se školala”, već “nisam se školovala”, bolje rečeno “ja nemam školske naobrazbe”. Je li jasno?

-Jasno!

-Dobro, ostavite adresu i naš teklić će vam doma donijeti pismeno u kojem će biti određen prijam kod gospodina gradonačelnika, svakako ako on uopće bude imao vremena da vas primi.

Safeta ustade, pa kao učenica novohrvatskog jezika na rastanku reče: “Ispričavam se što sam vam oduzela dragocijeno vrijeme da se 'vako l'jepo ispričamo. Molim, poselamite mi rođaka.”

Dok je bila na putu prema vratima, gradonačelnikova tajnica joj dade još par poduka iz hrvatskog pravopisa: “Ne kaže se vako, već ovako; ne kaže se ljepo, već liepo, po novom korienskom pravopisu.”

Izađe, ne okrenuvši se i kad je silazila niz stepenice samo promrmlja sebi u bradu: “Karambeza latinska.”

Dok je Rušid i dalje prao drobove za nekoliko mesara muslimana kao i za trojicu aščija, Safeta je čekala na “prijam” kod rođaka gradonačelnika. Čekala, ali je ipak dočekala. “Obćinski” teklić Zuhdija Krečo donio joj je pismo 14. maja, a kratki “prijam” je zakazan za 24. maj, “točno” u deset časova. Rušidu nije ništa govorila. Imala je vremena da prekopa sve po seharama. Odabrala je nikad nošene miltan - zelenkaste basmene dimije, bijelu košulju od svilena beza, zelenu ječermu, a odabrala je jedinu šamiju na kojoj boje još nisu izblijedjele. Obula je laga(h)ne lakovane cipele koje je samo jednom pronosala, ono kad je bila na tehvidu kod Igbale Potogije u Nahorevu. Nešto je kontala, ako bude sunčan dan, valja joj ponijeti šemsiju, a nema je. Ma, more i kišobran.

Osvanuo je 24. maj. Safeta nije mogla oka sklopiti. Skoro cijelu noć je ustajala i nervozno hodala po sobi. Možda je ujagmila par puta po pola sahata, ne više. Zorilo je. Noć se varakala sa svitanjem. Čula je Rušida kako hoda oko vrata. Znala je, sprema se na svoj svakodnevni posao. Drobovi, drobovi, prokleti drobovi. Al' neka, bolje je i to neg' da se rakijetinom opija i da se, euzu billahi mine'š šejtani'r - radžim, sa sarajevskim jalijašima i čaršijskim hameljom druži. Još bi šnjima mog'o zapast' u mnoge probleme.

-Sabah hajrula majko! Što ti 'vako urani. Još je hladno. Ledi. Lezi il' da furunu naložim. Ima nac'jepanih drva. Šta veliš?

-Jok sine! Svaku zehru grane i iverka treba za zimu uščuvat'. Vidiš da se više u šumu nemere izać' k'o prija. Da čo'jek za kuću makar naramak granja nas'ječe. Nedaju ustaše, sve su him patrole oko grada. Ako đegđe putem naletiš na kaku granu jal' komadić drveta, sagni se, pokupi i kući donesi. Valjaće. A po čaršiji, moj Rušide, kazivala mi kona Sura, ženama se agenti i ustaše čak i pod zarove podvirivaju. Baš sramota. To ni jedna vlast nije u Bosni radila. Pa ni Švabo, kol'ko me pamćenje služi.

-Ha'de mati, bona ne bila. Proće i ovo. I ovim ćemo leđa vidjeti. Izduraćemo. Allahu hvala, svega imamo, nikom' muhtač nismo, seksera duga nemamo, eto, ja zaradim kol'ko zaradim, more nam bit' da i ovaj gurav vakat izguramo, pa velim - šejtanu malo bilo. De ti sebi pristavi, al' telve bacat' nemoj, već pripukni pucu kad ja s posla dođem da po fildžan zajedno srknemo.

-Ima, šućur Allahu, kahve za dvi-tri godine ako nam guze ne budu z'jevale i ako budemo uzšparali. Ha'de sine, u pamet se. Priča se da naši jalijaši p'jačkaju čifutske radnje. Kažu – mnoge su opuhate. Nemoj sine da bi harama prstom barn'o, a kamo li ponio i ovdi donio. Haram je to pregolem. I sjeti se kako narodna veli – sine nemoj, pa se ne boj!

-Dobro mati! Znam. Ne brigaj se. Ode ja.

Gledala je s desnog pendžerka pa kad vidje da je Rušid zamakao dole prema Moščaničkoj džadi, poče se oblačiti. To uradi na brzinu, pogleda se u psihu i sredi šamiju. Ponijela je u srebrenoj bočici, što joj je od rahmetli matere ostala, malo ružine vodice da se namiruhi prije nego što će do one zmije Zdenke, Atifove tajnice. Čuuuj, vlahinja latinska njemu tajnica! Morebit nake njegove državničke tajne čuva.

(nastavlja se)

Ažurirano: Subota, 02 Lipanj 2018 19:28
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search