LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid" RUŠID - roman u nastavcima
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 03 Lipanj 2018 10:24

 

AtifRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (10)

Kod rođaka, gradonačelnika Sarajeva

Pred Gradskim poglavarstvom je već bila prije devet. Obilazila je okolne ulice, pa se vraćala da slučajno ne zakasni. Kad je bilo frtalj do deset pođe prema kapiji. Pred kapijom stoji vratar. Krupan grmalj.

-Đes' pošla hanuma?

-Sabah hajrula efendija! Imam zakazato kod umene mi rođaka, Atifa. U deset. Evo pisma što ga je njegov lični teklić donijo.

-Kojeg Atifa?

-Pa gradonačelnika, brate si mi dragi.

Vratar zraknu po onom pismu, šatro k'o da zna brzo i dobro čitati, pa reče: “Ha'de ulazi! Čuuuuj… gradonačelnik ti rođak. Jel' bliži? Moreš li, bona ne bila da mu šaneš štogederce za mene…..

-Ispričavam se, kako se to ovdi govori, al' imam šnjim privatni eglen. Kad dođem drugi puta, ondak ću mu za te koju rijet…jelde…da te metne đegod u kamcelariju.

-Fala, fala, hanuma. Teretli je po vas c'jeli dan napolju ketit'. Hem noge zabole, hem ovo naše sarajevsko vr'jeme, sad je sunce, nakon po sahata kiša, pa nikad ne znaš kako bi se obuk'o…

-Ha'de, šta si razvez'o k'o teraviju. Zakasniću.

Hitro se pope uz ulaštene basamke, samo što se od brzine ne pokliznu. Pokuca. Uđe. Tajnica je ošinu onim zmijskim pogledom. Nema nikava pozdrava.

-Sjedite tu.

Safeta sjede na jednu baš fino tapeciranu stolicu.

“Zmija” pritisnu na nekakvo dugme što joj je bilo na pisaćem stolu kod mašine za “tipkanje”, a kroz golema tapecirana vrata se začu zvuk zvonceta. Onda zazvrča telefon na njenom pisaćem stolu. Nije čula šta je tajnica rekla. Uglavnom, pozva je išaretom kažiprsta do golemih vrata. Otvori ih i najavi stranku: “Gospodine gradonačelniče, prosim lijepo, vaša rođaka, gospođa Safeta.”

Safeta stidljivo uđe, a Atif se ne pomaknu iz svoje gradonačelničke fotelje. Ona stoji, a on je strijelja ledenim pogledom. Tišina koja se može makazama rezati.

Oglasi se nakon jedne minute: “A od kojih ti je Hadžikadića mater? Deder mi to potanko objasni jer nisi ti jedina. Odjednom mi se javio hejbet nekakvih rođaka. I svi nešto traže, ganjaju nemoguće, išču ono što nije realno. Više mi je na vrh glave tih novih rođaka kojih sada čitava satnija na mene navaljuje.

Safeta mu u par minuta objasni, i zaista, gradonačelnikovo se lice promijeni i na njemu zatitra nešto poput osmjeha.

-K'o da se kroz maglu sjećam tvoje matere Lamije. Dakle, jasno je. Rahmetli Lamija je bila šćer Reufova, a Reuf i moj rahmetli babo su bili dvojice amidžića djeca.

-Pričala mi je moja rahmetli mati kako su jednom tvoja mater i babo otišli na nako sijelo, a nju, još pup-curu, ostavili da na te pripazi. Pričala mi, ti vas cjelu noć kamik'o, k'o da si osjetio da ti matere i oca nejma kod kuće, pa te ona nosala i nosala skoro cjelu noć, samo da ti ne bi plak'o. Eto, tako…

-Dobro rodice, de ti meni jasno reci što si došla. Nisi valjda ovdje samo da mi saopćiš da smo rod i da me je tvoja rahmetli mater nosala i nosala?

-Ma, imam jedinca sina. Rušida. Imali bi moj rahmetli Ramo još bukadar djece da ga Vlasi onako podmuklo ne ubiše. Rezali su ga živa i u rane mu soli trpali. Preselio je jadnik, Allah rahmetile, u najvećim mukama. Moj Rušid od škole ima samo čet'ri razreda. Nije se moglo dat' ga na dalje školanje. Nekol'ko godina je radio k'o noćni čuvar u skladištu kod onog čifuta Morica. Nije mu hrđavo bilo. Bio je čifut dobar spram njega. Prim'o je plaću na vakat i pokaz'o se k'o dobar radnik. Sada, kad je čifutina zatvorila magacine Rušidu mi je jedino preostalo da na gore, uz Miljacku, pere drobove i crijeva za sarajevske mesare i aščije, pa velim, ako bi mu bilo kak'a posla u državničkoj službi mog'o nać', Allah te nagradio. Eto.

-Znam, sve znam za rahmetli Ramu. Znam za taj slučaj, ali nisam znao da je tvoj muž. Ali, rodice draga i u tebe skoro ista priča kao kod drugih. Svi lažni i pravi rođaci navalili da im nađem posao u državnoj službi, baš kao da je naša mlada država moje privatno vlasništvo.

-Daj rode, makar da bude kakav teklić, kako se sad' kaže, da nosa pošte i vaše obav'jesti. Ne tražim ja za u mene mi Rušida nako mjesto u kamcelariji. More on letat' k'o vilen. Znaš rođače, on svaki dan leti k'o vila s Baruthane doli u čaršiju, kupi sepetima mesarske drobove pa trkom gore uz Miljacku da ispere i sve tako, svaki dan.

-Safeta, ti si najskromnija od svih “rođaka” i rođaka. Ima ih koji su tražili da im ščer ili sin sjede ovdje sa mnom, da budu ko đoja kao moji zamjenici. Užas jedan! A za teklića, to mogu utefterit, ali ti ništa ne mogu obećati sve dok ne iskrsne prigoda. A je li vojske služio?

-Jok! Tek mu je punijeh osamn'est. Još nikak'a poziva nije dobijo. Kako vlaška vlast propade, a dođe ova naša, kako veliš, mlada država Hrvatska, jamda se je nešta pobrkalo, pa Rušid sve čeka k'o zapeta puška da ga pozove vojska od nove države. A poziva nema.

-Rodice draga, trebaš biti svjesna da Rušid mora prvo svoje prema državi odužiti i vojsku otslužiti. Sa osamnaest, prema važećim zakonskim propisima, ne može na redoviti vojni rok u domobranstvo. Trebao bi čekati još tri godine. Do dvadeset i prve. Pune. Hočeš li da čeka?

-Pa nek' čeka još tri godine.

-Onda će tri godine čekati prije nego što bude prigode da dobije bilo kakav posao u državnoj službi. Dakle, pranje drobova na gornjem dijelu Miljacke. Tri godine. Kao do sada. Ima, međutim, druga šansa. Mogao bi ga preporučit Bećiru Lokmiću kao svog rođaka i sredit da ga unovače u ustašku prometnu bojnu. Poznajem jako dobro zapovjednika ureda za novačenje. Sredit ću to. Evo, zapisat ću u bilježnicu kao prioritet. Ako se ti kao majka slažeš Rušid će dobit poziv za novačenje u roku jednog tjedna. Dobro je, zaista je dobro, da si došla.

-Šta li je ta prometna bojna? Kakav promet ona pravi? Jamda je to naka radnja u kojoj se pravi promet i pare broje? Pa to Atife nije vojska.

-Rodice draga, ništa ti ne znaš. Ustaška prometna bojna je vojna jedinica koja obezbjeđuje promet, ili kako se prije govorilo saobračaj, vlakova, kako putničkih, tako i teretnih.

-Joj rođače dragi! More mi Rušid ispast' iz voza…izvini…vlaka. Opasno je to ba. Haj ti u otu prometnu bojnu pošalji onog mrcinu što stoji pred vratima k'o čuvar, a metni Rušida mjesto njega.

-Ne boj se. Kakvo ispadanje iz vlaka. O čemu lupetaš?!

-A jamda će ko že'jezničar imat' uniform? Morel on, svega ti, da bude kondukter, onaj što buši karte? Joj, sjećam se kad sam s rahmetli Ramom…

Gradonačelnik pogleda na časovnik, pa se trže: “Joj, zaboli me glava. Moja rodice, baš se raspričasmo i napričasmo. Valja meni raditi. Evo, već me čeka komisija za promjenu imena ulica u cijelom Sarajevu. Već kasnim.”

-A morel moj Rušid skidat' table sa starim imenima ulica i mećat' nove? Baš bi mu to nabas bilo. A morel i meni kak'a pemzija, makar i najmanja?

-Joooj Safeta, što me tvoja rahmetli Lamija ne baci direkt na glavu kad me je nosala i nosala po vas cijelu noć kad sam plakao? Bio bi lijepo rahmetli i ne bi morao ove tvoje budalaštine slušati. Ženska glavo, mora prvo vojska, obveza prema državi, pa ćemo dalje gladati, obečavam ti. Za mirovinu ću utefteriti, pa ćemo vidjeti, ali sve po zakonu. Hajde sad, i nemoj dolaziti i kao maca ovuda ketit' bez goleme, ali baš goleme potrebe.

Pozvoni, a tajnica Zdenka otvori golema vrata. Pred njima su stajali članovi gradske komisije za promjenu imena ulica. Nakloniše se ponizno, a Safeta pogrešno skonta da se njoj klanjaju, pa se i ona njima nakloni.

(nastavlja se)

Ažurirano: Nedjelja, 03 Lipanj 2018 10:27
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search