LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja Sjećanje na staru Tuzlu
Sjećanje na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 06 Lipanj 2018 09:11

 

KurtLjudi dobrog srca

Ivan Berisov, Portugal

(Fotografija: rahmetli muftija Muhamed Šefket efendija Kurt)

Nije mi poznato kako je muftija Muhamed Šefket efendija Kurt doznao o pripremanom masakru tuzlanskih Srba. Netko mu je svakako javio, uglavnom vijest je procurila, i nakon što je o tome doznao odlučio je da to što hitnije spriječi.

O tome je historičarka iz Sarajeva Senija Milišić ovako napisala:

“Kada je dobio obavijest muftija je brzo reagirao i odmah sazvao konferenciju uglednih Bošnjaka Tuzle. Odluka je bila da tročlana delegacija, na čelu sa muftijom, ode kod Hochbauera, njemačkog komandanta Tuzle, i njegovog zamjenika potpukovnika Wüsta, te zatraže od ove dvojice da spriječe ustaški plan. Kada je njemačka komanda vidjela koliko je protivljenje Bošnjaka izdala je pismenu naredbu kojom je zabranila ustašama da poduzimaju bilo kakve mjere odmazde bez njenog odobrenja. U isto vrijeme, slične akcije su poduzeli i ugledni tuzlanski Hrvati: Jure Begić, Ante Kamenjašević i drugi. Nakon svega ustaše se nisu usudile realizirati svoj plan. Njemačka komanda je opet, iz svojih razloga, odmah istakla plakat s upozorenjem da „niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi."

No intervencija, nije ostala na tome. Muftija tuzlanski Šefket efendija Kurt i hadži Hasanaga Pašić, poslije svog obraćanja njemačkoj komandi, otputovali su u Zagreb kako bi se sastali sa Dr. Antom Pavelićem i izložili mu svoje neslaganje sa postupcima vlasti. Međutim, on ih nije htio primiti, pa ih je umjesto njega primio ministar unutarnjih poslova dr Andrija Artuković. Prema onome što je poznato, njihov razgovor nije bio nimalo ugodan. Kada je saznao o čemu je riječ Artuković je izgubio prisebnost, repetirao je „luger“ (parabelum) te uz psovke i prijetnje krenuo na efendiju Kurta i Pašića. Tom prilikom, prema nekim navodima, prislonio je cijev revolver na sljepoočnicu muftije Kurta. Ostali u grupi Bošnjaka, među kojima i dva Pašićeva sina skočili su u njihovu odbranu i otvoreno kazali Artukoviću da će, ubije li Pašića, Kurta ili nastavi ubijati Srbe „cijela Tuzla otići u šumu“.

Njihova odlučnost je, kako dalje stoji, pokolebala Artukovića, nakon čega se povukao i deklarativno amnestirao Srbe sa područja Tuzle. Zahvaljujući tome najveći broj tuzlanskih Srba izbjegao je tragičnu sudbinu svojih sunarodnjaka iz drugih dijelova zemlje. Bio je to pravi podvig, neshvatljiv za vrijeme u kojem živimo, tim prije što je veliki broj nevinih muslimana po selima u okolini Tuzle, kao i u drugim krajevima, posebno u istočnoj Hercegovini i Bosni, zajedno sa ženama i djecom, bez ikakve milosti, već bio masakriran od strane četnika.

O podvigu muftije Kurta, čovjeka plemenitog i dobrog srca, Vera M. je u svojim uspomenama možda najljepše napisala: „U Tuzli se otpor protiv terora nad Srbima …vezuje za ime i svetli lik muftije Muhameda Kurta koji je svoj ugled založio za presecanje krvavog kola koje bi u Tuzli imalo svakako daleko teže i krvavije rezultate da je otpor izostao“.

Muhamed Šefket efendija Kurt je, zbog svog zadivljujućeg podviga, bio poslije rata nagrađen ordenom Bratstva i jedinstva. Umro je u Tuzli 1963.

Kako sam ranije napisao, usporedo sa tom, u Tuzli se odvijala druga drama. Po odluci središnjih vlasti, koja je bila donesena početkom januara 1942. godine, svi tuzlanski Jevreji su trebali biti uhapšeni i zatim otpremljeni u sabirne logore. Prema podacima sa portala „El mundo sefard“, citiram „ 23. januara 1942. godine tuzlanska policija je pod rukovodstvom svoga šefa Šefkije Muftića uhapsila sve tuzlanske Jevreje muškarce, a mjesec dana kasnije žene i djecu. Muškarci su odvedeni u Jasenovac i Staru Gradišku, a žene i djeca u Đakovo“. No, kao što ćemo vidjeti zahvaljujući jednom čovjeku velikog srca Ratimiru Deletisu dio pohapšenih Jevreja je bio spašen. Koliki je broj Jevreja tog dana bio uhapšen nigdje se ne navodi, ali se indirektno može zaključiti kako ih je bilo oko dvije stotine.

Prema raspoloživim dokumentima, Ratimir Deletis je u julu mjesecu 1941. odlukom Ministra pravosuđa i bogoštovlja Dr. Mirka Puka bio postavljen na mjesto Državnog tužitelja Izvanrednog narodnog suda sa sjedištem u Tuzli. Za njegovog zamjenika bio je istom odlukom postavljen Dr. Ivan Špan.

Deletis je bio rođeni Tuzlak i među Jevrejima grada je imao dosta prijatelja. Ustaškom nakanom njihovim odvođenja u logor bio je užasnut i nije se htio sa tim pomiriti. Odlučio je da im pomogne. Bio je u tridesetdrugoj godini života, dakle sasvim mlad.

Prema onome što se zna bio je to već drugi njegov pokušaj spašavanja. U prvom navratu, pribjegavši zakonskoj formi i svom velikom pravničkom umijeću, izborio se za puštanje na slobodu oko 30 - 40 uhićenih Jevreja i nekolicinu Srba koje su ustaške vlasti zbog partizanskih napada na željeznice u okolici držale kao taoce za likvidaciju. Međutim, ovaj drugi pokušaj je za njega bio znatno teži i mnogo opasniji.

Prema tek donesenom „Uputstvu zapovjednika Ustaške nadzorne službe Eugena Kvaternika za postupak sa licima koja se upućuju u radne i sabirne logore“ Redarstvena služba je bila dužna provesti prvostepeni postupak i Prvom odjelu Ustaške nadzorne službe (u daljem tekstu UNS), pod nazivom Ustaško redarstvo, podnijeti izvještaj o postupku, predati sve raspoložive podatke o uhićenim osobama i dati prijedlog o njihovom „prisilnom boravku u logoru“. Na temelju prijedloga o upućivanju u logor Ustaško redarstvo je bilo dužno donijeti konačnu odluku, protiv koje nije bilo pravnog lijeka. Odluka je trebala biti dostavljena osobi koja se upućuje u logor, redarstvenoj službi, kao i sabirnom odnosno radnom logoru, zapravo Trećem odjelu UNS-a pod nazivom Ustaška obrana, koji je upravljao svim logorima. Iako pravnog lijeka nije bilo Uputstvo je ipak dopuštalo mogućnost podnošenja žalbi i molbi, koje je prvostepeni organ, dakle Redarstvena služba, bio dužan razmotriti i zatim ih, sa svojim mišljenjem obavezno dostaviti UNS-u.

Deletis je kao državni tužitelj sav taj postupak morao poznavati do detalja, pa je sigurno procijenio kako će čitav proces od hapšenja do otpreme u logor potrajati bar do kraja prve nedjelje veljače. No on nije čekao. Odlučan i hrabar kakav je bio stupio je u akciju i organizirao peticiju građana Tuzle za „oslobađanje Židova“. Prema navodima u Wikipediji peticiju je potpisala „većina građana Tuzle“, a što je za ono vrijeme bila naravno nečuvena hrabrost. I pored postignutog uspjeha Deletis je brzo uvidio da peticija sama po sebi neće pomoći.

Zbog toga je peticiju odlučio predočiti nikome drugom nego Eugenu Didi Kvaterniku, koji je u ono vrijeme bio strah i trepet za sve ljude, pa čak i za one koji su zauzimali najviše položaje. Naime Dido Kvaternik je istovremeno zapovijedao dvjema policijskim službama i to Ravnateljstvom za javni red i sigurnost (civilna policija RAVSIGUR) i Ustaškom nadzornom službom (UNS), odnosno tajnom političkom policijom ustrojenom po ugledu na Gestapo. U nadležnostima UNS-a kojom je zapovijedao nalazili su se obavještajna i kontraobavještajna služba, kao i politički nadzor nad svim državnim ustanovama uključujući i sve državne dužnosnike na višim položajima. Nije se slučajno govorilo da je Prva vlada NDH predstavljala dvoglavu aždaju (mislilo se na Poglavnika i Didu) sa svitom od nekoliko patuljastih ministara. Za Didu Kvaternika se također poluglasno govorilo da je hrvatski Himmler, što nije bilo daleko od istine.

Postavljalo se međutim pitanje kako doći do tog moćnika i u što kraćem roku, pošto je vrijeme isticalo, i ugovoriti sastanak sa njim? Svi izvori bez izuzetka navode kako je Deletisu netko u tome pomogao. Ime te zagonetne ličnosti, preko koje je ugovorio sastanak, a koja je bila povezana sa nekom veoma utjecajnom osobom iz Zagreba se u svim slučajevima, osim u jednom, ne navodi.

Tko je bila ta tajanstvena osoba, koja je zajedno sa Deletisem učestvovala u akciji spašavanja postoji ni manje ni više nego sedam verzija, a ukoliko bi se istraživalo dalje možda bi ih bilo i više. Prema svjedočenju Davida Domany-a, sa kojim se Deletis družio i kojega je zajedno sa porodicom spasio, radi se o „sugrađaninu, koji je kasnije poginuo“; prema gospođi Lini Wiesler, Tuzlanki po rođenju Zavidović, koju je zajedno sa porodicom također spasio radi se o „kolegi iz Tužilaštva“; prema Eli Tauberu, sarajevskom publicisti radi se o „ustaškom stožerniku Tuzle“, a to je kako je ranije bilo spomenuto mogao biti samo Stjepan Šuto, dakle onaj koji je bio zadužen za progon Jevreja; prema Karlovčanki i logorašici Miriam Steiner-Aviezer, istaknutoj članici Yad Vashema, izraelskog službenog memorijalnog centra posvećenog žrtvama Holokausta radi se o „gradonačelniku Tuzle, Hrvatu, koji je bio desna ruka Dr. Ante Pavelića“;   prema Wikipediji radi se o „ustaškom vođi u Tuzli, vrlo utjecajnoj osobi i poglavnikovom prijatelju, gradonačelniku Hrvatu koji je poslije nestao u ratu“; prema nepoznatom autoru radi se o „nekom od Deletisovih utjecajnih prijatelja u Zagrebu“. Jedini koji bez ikakvih ograda otkriva identitet osobe o kojoj je riječ je suradnik časopisa „Stav“, Sudbin Musić. Po njemu je to bio gradonačelnik Tuzle Seadbeg Kulović, o kojemu je u prethodnim nastavcima bilo dosta riječi.

Na osnovu svih dostupnih podataka, od kojih su neki kako mi se čini apsurdni, teško je raspetljati sve pojedinosti, kao i tok svih dešavanja. No, po mom mišljenju kakvoj takvoj istini možemo se približiti samo njihovom kompilacijom, te ću prema tome u daljem tekstu iznijeti tok događaja u mom viđenju, za koji opet ne mogu tvrditi da u potpunosti odgovara istini.

Iz pisma Line Wiesler Jevrejskom memorijalnom centru objavljenom na portalu „El mundo sefard“ slijedi da su „prijatelji Ratimira Deletisa, koji su radili u lokalnom Tužilaštvu“ bili prvi koji su ga zamolili za pomoć i da je „zajedno sa svojim kolegom, otputovao za Zagreb kako bi zamolio Kvaternika za spas Jevreja u Tuzli“. Prema tome, ona zagonetna ličnost, identitet koje se nigdje ne otkriva je u njenoj, po meni najprihvatljivijoj verziji, bio njegov kolega iz Tužilaštva. Prema podacima iz drugih izvora on mu je, preko svojih jakih veza u Zagrebu, ugovorio sastanak sa Kvaternikom „krajem siječnja“ (januara).

Sastanak je bio veoma neugodan i mogao se po njih kobno završiti, zapravo, ne postigavši ništa mogli su se obojica za tili čas naći na putu za Jasenovac. Prema navodima iz Wikipedije: „Kad je Kvaternik shvatio cilj njihovog dolaska, htio je da ih se odmah smakne“. Prema istom izvoru izbjegli su najgore zbog „Deletisovog umješnog uvjeravanja“, nakon čega su uslijedila duga pregovaranja poslije kojih je Kvaternik „napokon pristao da se na popis stavi šesnaest obitelji koje će biti izuzete od protužidovskih zakona. Postavio im je međutim pri tome uvjet da te obitelji prijeđu na katoličanstvo ili u islam tako „da ondje više i ne bude Židova“.

O samom razgovoru Miriam Steiner-Aviezer je sa nešto više detalja napisala slijedeće, citiram: Stigavši u Kvaternikovu kancelariju predstavljeni su kao "delegacija građana iz Tuzle" i objasnili kako se građani ne slažu sa progonom svojih sugrađana Židova i mole za njihovo oslobođenje.

Kvaternik je pobjesnio i rekao:

-Ne kanim uopće govoriti sa braniteljima Židova. Židovi moraju biti istrijebljeni do posljednjega.

Deletis nije odustajao i koristeći svoje retorične sposobnosti počeo je uvjeravati Kvaternika:

-Imamo svega dvije stotine Židova i želja je svih građana da budu oslobođeni. Uvažit ćemo svaki uvjet kojeg postavite.

-Dobro, složio se Kvaternik, samo šesnaest obitelji pod uvjetom da se odreknu svoje vjere i pređu na drugu, bilo kršćansku ili muslimansku.

Nakon toga je potpisao potvrdu kojom se oslobađaju šesnaest židovskih obitelji od deportacije. (završen citat)

Kao što vidimo Deletis je sa svojim pratiocem uspio u tom času spasiti, ako ne sve, onda barem šesnaest obitelji.

Po povratku u Tuzlu čekala ga je međutim velika muka jer je bilo, „teško iznaći tih šesnaest obitelji, a nekoga izostaviti“. Međutim, dosjetio se i odlučio da obiteljima oslobođenim deportacije pribroji članove drugih obitelji. Na taj način ukupan broj ljudi na njegovom spisku popeo se na oko stotinu. Obiteljima su nakon toga obrazložili da će formalno morati prijeći na katoličanstvo ili islam. To se formalno i napravilo. Katolička crkva je susretljivo izašla u susret „svakom Židovu“ koji je zatražio od njih potvrdu da su kršteni, a mjesni imam im je također izašao ususret i bio spreman izdati onoliko potvrda koliko je bilo potrebno.

No, kako se dalje kaže, opasnost za te Židove nije u potpunosti prošla, pa se počelo razmišljati o njihovom prebacivanju u sigurnije područje, odnosno u Talijansku okupacionu zonu. U tome im je ponovo pomogao Deletis, na taj način što im je pribavljao putna dopuštenja. Dobio ih je, kako se navodi na Wikipediji, a što ne može da ne začudi, od šefa župske redarstvene oblasti Šefkije Muftića, dakle onoga koji je prije toga dao hapsiti sve muške članove jevrejskih obitelji u Tuzli i drugim mjestima, samo nekoliko dana prije toga.

Zbog cijele te akcije Ratimir Deletis je odlukom izraelska vlade i Memorijalnog muzeja Yad Vashem iz Jeruzalema, a na osnovu prijedloga Line Wiesler i Davida Domany-a bio još za života proglašen „Pravednikom među narodima“. Umro je 2006. godine u Starom gradu na Hvaru. Neko vrijeme je živio u Sarajevu.

Od mnogobrojnih dobročinitelja Tuzle bilo bi svakako nepravedno ne spomenuti Verinog oca, vrsnog liječnika, prvog specijalistu u povijesti medicine Tuzle, kao i velikog humanistu, Mustafu Mujbegovića. Zahvaljujući njemu bilo je spašeno najmanje sedamnaest liječnika Jevreja zajedno sa njihovim porodicama, a koji su iz drugih dijelova Hrvatske za vrijeme NDH umjesto u logor bili pod hitno upućeni u Bosnu radi suzbijanja epidemije endemskog sifilisa, koju je Mujbegović u saradnji sa zagrebačkim liječnicima izmislio kako bi ih spasio. Početkom 1942. prebjegao je kod partizana na Majevicu, ali je nažalost poginuo prilikom četničkog napada na njihov štab.

(nastavlja se)  

Ažurirano: Srijeda, 06 Lipanj 2018 09:14
 

Komentari  

 
0 #1 Heli 2018-06-06 21:16
Lijepo ali kasno napisano. Zasto ovo nije uslo u udzbenike povjesti da to zna svaki stanovnik bivse YU. Zasto u udzbenike povjesti nisu usle dekleracije bosanskih muslima:Sarajev a, Banja Luke, Tuzle, Zenice, Mostara, Prijedora, Bihaca itd. kojim se od ustaskih vlasti trazi prestanak progona Srba, Jevreja i Roma.

Zasto u udzbenike povjesti nisu usla stradanja bosasnkih muslimana Podrinja: Foca, Visegrad, Gorazde. Zasto nigdje nema spomenika tim zrtvama. Da li su se u bivsoj YU prikrivali zlocini cetnika nad muslimanima Podrinja?

Ucili smo selektivnu povjest i knjizevnost, pa su tako mnoge generacije pogresno ucene i naucene, kako je navodno stradao samo jedan narod, kako je onaj drugi bio zao, los i svakako neprijateljski nastrojen.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • Bajramska čestitka
    Allah razi olsun. Više...
    21.08.18 20:23
    Autor - Zike
  • Bajramska čestitka
    Hvala na iskrenoj bajramskoj ČESTITKI! Allah razi olsun! Više...
    21.08.18 16:25
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Dioptrija Bože Kovačevića
    Momče, svijetom vladaju drugi(katolici i čifuti), tako da eksperiementi ovoga tipa nosi još više žrt... Više...
    20.08.18 01:46
    Autor - Ibrahim
  • Humoreska za subotu
    U mom mjestu je zaista živio Rušid koji je doselio sa Kosova, oženio se i tu ostao do kraja života.... Više...
    19.08.18 19:04
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Salih Selimović nam je, između...
    Amire Čamdžić, boni ne bili, OKO je otvoreno za svačije mišljenje i nije moj monopol.Za OKO pišu, št... Više...
    19.08.18 15:29
    Autor - Nadan Filipovic
  • Humoreska za subotu
    A gdje je Rušid zaglavio? :) Više...
    19.08.18 14:30
    Autor - Zike
  • Salih Selimović nam je, između...
    Gospodine Filipovicu, 100% se slazem sa vasom konstatacijom da Amir Camdzic provocira svojim komenta... Više...
    19.08.18 12:12
    Autor - Zijo
  • Salih Selimović nam je, između...
    Nadane, ja ne provociram samo iznosim pogled na određene stvari "s druge strane medalje". Uostalom p... Više...
    19.08.18 09:29
    Autor - Druga strana medalje
  • Salih Selimović nam je, između...
    Amire Srbine, Vi ste pravi provokator. Izgleda da trebate stručnu pomoć doktora ili više doktora jed... Više...
    19.08.18 09:04
    Autor - Nadan Filipovic
  • Salih Selimović nam je, između...
    Profesor Salih Selimović i profesor Vojislav Šešelj na TV Happy, link: https://www.youtube.com/watch... Više...
    19.08.18 02:28
    Autor - Znam čoveka
  • Dioptrija Bože Kovačevića
    Pravoslavno muslimanski savez. Super. Tako i treba. Ako bude u odnosima Turaka i Rusa bice i U odnos... Više...
    17.08.18 17:56
    Autor - Druga strana medalje
  • U sridu!!!!
    Jeste, naravno. Zato su Srbi postali popularni u svijetu do te mjere da ih svijet nije mogao više g... Više...
    16.08.18 17:27
    Autor - Zike
  • U sridu!!!!
    Imaš li stranku svoju? Kako ja za tebe nisam čuo? Jesi li ti Srbin musliman? Više...
    16.08.18 17:23
    Autor - Zike
  • U sridu!!!!
    Jeste tako je, zato će Beograd opet biti bombardiran. Znaš da vam saveznici svakih 40,50 godina pra... Više...
    16.08.18 17:20
    Autor - Zike
  • U sridu!!!!
    Kao budući srpski akademik trebali bi znati razliku između agresije i građanskog rata. Na BiH je iz... Više...
    16.08.18 15:43
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • U sridu!!!!
    Kada pišeš o srpskoj premoći, zar vas ne brine i ne čudi, da ta "jaka" Srbija sa takvim naoružanjem... Više...
    16.08.18 15:34
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • U sridu!!!!
    Ja nemam ni viziju da postanem "Dodikov Ljajić", meni sasvim dovoljno da u perspketivi postanem srp... Više...
    16.08.18 00:10
    Autor - Znam čoveka
  • U sridu!!!!
    U Bosni i Hercegovini se vodio građanski rat između posvađanih politika bošnjačke, hrvatske, srpske ... Više...
    16.08.18 00:05
    Autor - Znam čoveka
  • U sridu!!!!
    ... ali su im u pomoć priskočili... Srbi iz Srbije i Crne Gore... Međunarodni sud pravde je donijeo... Više...
    15.08.18 23:57
    Autor - Znam čoveka
  • U sridu!!!!
    Srpska volja se pretvorila u srpsku nevolju. Od zamišljene države "velike Srbije" u kojoj su Srbi t... Više...
    15.08.18 01:30
    Autor - Mehmed Meša Delić
home search