LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid" RUŠID - roman u nastavcima
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 07 Lipanj 2018 09:27

 

UstaseRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (11)

Novačenje u ustašku željezničku bojnu

Nadan Filipović

Kad se umorni Rušid vratio i s vrata bacio na sećiju, Sadeta mu je sve ispričala.

-Joj mati, nisi trebala ići. Nisi se trebala ponižavat' i moljakat'. Snaću se ja. Ne treba meni pomoć napuhate rodbine što se visoka položaja dokopala. De nam pripukni da popijemo po fildžan. Imal' štogoderce da se u kljun stavi?

-Uzdurisala sam ti gulaščić. Dobro sam ga pobabila. Evo saću. Evo i po somuna… za umočit'.

Dok su srkali pucu, taman i gulaščić poče kvrcati u šerpci. Safeta mu iznese pun sahan i pola samuna. Rušid halapljivo pojede pa zaspa na sećiji. Nije se stigao dovući do sobička. Bio je zaista preumoran. Safeta donese dva jorgana i dobro ga ušuška, a oko prozora ispod kojeg je spavao ugura veliki vuneni šal. Da mu ne puše po noći.

I zaista nakon nekoliko dana doveze se nakav na motoru, u uniformi. Kuca na vrata. Safeta sama u kući. Prepala se. Sva se trese. Uhvati je pomisao da se Rušidu nešto loše desilo.

Ipak, otškrinu vrata.

-Rušid Hadžić?

-Nejma ga.

-Gdje je?

-Radi.

-Tko ste mu vi?

-Mati.

-Hoćete li zaprimiti ovaj poziv? Vojne je naravi. Točnije, poziv za novačenje.

-Hoću sinko, al' znaj… ja sam nepismena. Ne umijem se podapisat'. Morel ono palac u tintu, pa na čage doli?

Teklić se osmjehnu, ode do motora i iz onih kožnih bisaga donese naku kutijicu. Otvori poklopac, uze je za desnu ruku, pritisnu palac na nekakvu crnu površinu, pa onda dole na papir koji otkinu sa kuverte.

-Gospođo, mogu li pored otiska prsta zapisati vaše ime.

-Safeta Hadžić, djevojački Mašić.

-Recite sinu da obvezatno dođe na vrijeme. Ako zaboravi ili ne dođe bit će priveden i kažnjen zatvorskom kaznom od najmanje tri mjeseca.

-Dobro. Hvala ti l'jepo, sine.

Momak skoči na motor i odleti prema Faletićima.

Safeta pođe da pere palac na bašćenskoj fiskiji. Nikako ne ide. Crni se palac kao katran.

-Prokleti sejmen. Šta mi od palca uradi. Hoće li 'vako palac mi crn ostat' dok sam živa, gluho bilo?

Noć bez i jedna zvijezde je uveliko prekrila Baruthanu. Rušid dođe oko deset.

-Đe si do sad? Pravo sam se nasikirala. Evo ti tudi na kredenci vojni poziv od vojske. Viđaj šta mi je od palca uradio prokleti sejmen! Evo tepsijica buređika. Mlaki su. Posolila sam i pobiberila da bude taman. Evo i časa kisela ml'jeka. Uh, što me boli glava. K'o da puknut' hoće. To je sve od današnjeg srkleta. Sve mi zuji u ušima. Ode ja leć' – nikako nisam dobro. A ti? Nemoj jope na sećiju, već u svoju sobu, u kreve'.

-Dobro mati. Lahka ti noć.

-I tebi moj Rušide.

---------------------------------------------------------

I dođe dan regrutacije, odnosno novačenja. Obukao je odijelo što ga je kupio od predzadnje plaće od Morica Gaona. Prvo je otišao na željeznički kolodvor, a odatle su, njih oko tridesetak novaka, poveli prema Koševu. Tamo su ih uveli u jednu vojnu baraku Sarajevskog ustaškog logora. Svakom su dali napisan tekst ustaške prisege. Na velikom stolu je stajalo raspeće sa Isusom Kristom, bomba, kama i revolver, a sa desne strane Kur'an.

Zavladala je tišina. Muha se nije čula. Onda je u salu ušao logornik Bećir Lokmić. Stao je ispred novaka rekavši da nakon položene prisege ustaša ostaje ustaša do kraja života, da ustaše nisu redovita vojnica kao domobrani, ono, odrapiš svoje tri godine pa kući. I rekao je da ustaše novaci dobro utuve da postoji samo jedna kazna za onog ustašu koji se ogriješi o prisegu, jedna i jedina, a to je smrtna kazna. Logornik Lokmić je naglasio da ustašom može postati svaki Hrvat, koji je sposoban za ustašku borbu, koji je potpuno odan temeljima ustaških načela, te je bez pogovora spreman na sebe preuzeti i izvršiti sve odredbe i naloge, koje mu izdaju ustaške vlasti i pretpostavljeni. Članom ustaškoga pokreta prestaje se biti samo razrješenjem dužnosti i otpustom, koji daje Glavni Ustaški Stan po odredbi Poglavnika.

Kad to ču Rušida obli hladan znoj i zadrhta, ali nema mu više povratka. Logornik Lokmić im reče da podinu u zrak tri prsta desne ruke - palac, kažiprst i srednji prst i da ponavljaju za njim:

-Zaklinjem se Bogom svemogućim….

Zabruja u sali: Zaklinjem se Bogom svemogućim…

-I svime, što mi je sveto…

-I svime što mi je sveto….

-Da ću se držati ustaških načela i pokoravati propisima, te bezuvjetno izvršavati sve naloge poglavnika; da ću se držati ustaških načela i pokoravati propisima, te bezuvjetno izvršavati sve naloge poglavnika…

- Da ću se držati ustaških načela i pokoravati propisima, te bezuvjetno izvršavati sve naloge poglavnika; da ću se držati ustaških načela i pokoravati propisima, te bezuvjetno izvršavati sve naloge poglavnika…

-Da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikada nikome ništa odati. Zaklinjem se, da ću se u ustaškim redovima boriti za očuvanje Nezavisne Države Hrvatske i slobode hrvatskoga naroda i sve učiniti što mi poglavnik naloži…..

-Da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikada nikome ništa odati. Zaklinjem se, da ću se u ustaškim redovima boriti za očuvanje Nezavisne Države Hrvatske i slobode hrvatskoga naroda i sve učiniti što mi poglavnik naloži….

- Ako se ogrješim o ovu prisegu, ima me po ustaškim propisima stići i kazna smrti.

- Ako se ogrješim o ovu prisegu, ima me po ustaškim propisima stići i kazna smrti.

-Tako mi Bog pomogao. Amen

-Tako mi Allah dželešanuhu pomog'o. Amin – promrmlja Rušid spuštajući desnu ruku.

Isti dan zadužiše ustaške odore, prespavaše u logoru, a ujutro ih jedan stariji ustaša povede do kolodvora. Tu ih predade jednom civilu iz Željezničkog redarstva koji im reče da će ih on ispratiti do Zagreba gdje idu na tromjesečne vježbe. Svaki od petorice ustaških novaka imao je u džepu kuvertu naslovljenu na zapovjednika logora.

Malo je poznato šta se s Rušidom dešavalo u Zagrebu, navodno je na vježbi bio negdje na području Kerestinca, što u ovom prezentu i nije toliko bitno. I dok je on bio u Zagrebu radoznale komšije su se uvijek znali nasloniti na tarabe kada bi poštar Safeti donosio pogoleme pakete.

Vrijeme je brzo prolazilo. Uskoro se Rušid vratio u Sarajevo. Još je par mjeseci bio na vježbama u logoru na Koševu, a u septembru ga odrediše da bude u pratnji vlaka Sarajevo - Brod. Došli su do Maglaja bez ikakvih problema, ali tu vlak zaustaviše i to par kilometara pred željezničkom postajom. Proširi se glas da su četnici napali neki teretni vlak na crti Ševarlije - Trbuk i da tamo ustaše iz Sarajevskog logora vode teške borbe. Vlak prepun unezvjerenih putnika. Nasta kukanje za vodom. Ljudi žedni. Potpuno histerični. Zapovjednik pratećeg odjela ustaške željezničke bojne, rojnik Tomislav Hotko, naredi Rušidu i još dvojici da otpješaće do postaje Maglaj odakle će putnicima donositi vodu. To su učinili, a kad su drugi put otišli otpravnik im dade na uslugu onu ručnu drezinu, pa im olakša posao. Šest puta su se vozili po vodu, ali kako je donesu, putnici se otimaju oko vode, zamalo što ne izbiju tuče. Jedva su ljude smirivali.

Vlak je krenuo tek oko osam izjutra. Prošli su Maglaj. Vlak je jedva plazio. Kod Trbuka vidješe prevrnute lokomotivu i nekoliko teretnih vagona. Oko njih su bila, kao posijana, tijela poginulih četnika.

U Doboju u vlak unesoše dvojicu ustaša. Bili su teško ranjeni. Šalju ih za Zagreb. Jedan od njih prostenja: “Nema nam više zapovjednika Bećira”. Suze su mu se tromo slijevale niz okrvavljeno lice. Taj je dobio okrznicu na glavi koja je još krvarila, ali i metak u stomak. Stenjao je sve do Broda, a onda se utišao. Jedan od ustaša mu popipa vrat i provjeri puls, pa zamaha glavom. Prekriše ga na nosilima nekim čebetom.

Šest sati su čekali polazak vlaka Brod - Sarajevo. Bio je pojačan sa dva oklopljena vagona puna ustaša. Ukrcali se i vratili bez problema.

Krajem 1941. godine na preporuku ministra prometa i javnih radova, inženjera Hilmije Bešlagića za ravnatelja željeznica u Sarajevu postavljen je, poglavnikov čovjek od povjerenja, ustaški potpukovnik Ante Vokić. On je od Pavelića i Bešlagića dobio zadatak da reorganizira sustav na željeznici i da organizira takozvane leteće ustaške prometne zdrugove koji bi brzo intervenirali u slučajevima četničkih, a tada već i partizanskih napada na vlakove Državnih željeznica NDH. Obadvojica su jako dobro znali da rođeni Mostarac, Ante Vokić, ima golemo iskustvo na željeznici. Naime, Vokić je, nakon završene gimnazije, od 1929. godine radio kao službenik na željeznici u Sarajevu, a kasnije u Brodu, Karlovcu i Zagrebu.

Par dana nakon postavljenja potpukovnik Vokić je naredio skup svih željezničara, službenika na željeznici i svih ustaša, pripadnika Drugog prometnog zdruga u Sarajevu. Svi su morali biti prisutni i nikakva isprika nije vrijedila. Održao je kratak govor:

“Dobio sam naputke osobno od Poglavnika, Dr Ante Pavelića kao i iz Ministarstva prometa i javnih radova da u Državnim željeznicama Hrvatske svatko mora vriedno raditi i to s veseljem mnogo raditi i neumorno raditi. Tko neće tako raditi, pa se primjeti makar i mala sabotaža bit će smjesta, bez ikakvog obzira odveden na prisilan rad u trajanju od najmanje pet do čak dvadeset godina, a ako netko napravi teže propuste i prekršaje pravila službe i stege ta osoba će biti kažnjena kaznom smrti. Znajte dobro da kazna smrti čeka lijenčine i pijanice, korupcioniste i podmitljivce. Vi koji aktivno radite u željezničkom prometu, ni za živu glavu ne primajte nikakove pakete koje netko šalje da ih netko na nekoj postaji primi. Znajte da četnici i komunistički odmetnici podmeću paklene strojeve skrivene u naivno izgledajuće pakete. Dužni ste vrebati švercere koji se u ovom stjecaju ratnih okolnosti bogate na crnoj burzi namirnica, alkoholnih pića i naročito duhana. Morate biti izgledom uredni i uljudni s putnicima, kao i veoma brižni prema državnim robama koje se prevoze. Ne dopuštam željezničkom osoblju, kako u vlakovima, tako i na željezničkim postajama da puše. Izričito naglašavam da strogo zabranjujem konzumiranje i kapi alkohola u tijeku rada. Dobro, popijte vaše pivo ili čašicu žestokog pića kad ste doma, ali nipošto u tijeku službenog djelatnog vremena. Od sveukupnog željezničkog osoblja zahtjevam bezuvjetnu poslušnost i najstrožu stegu. Osoblje se mora striktno pridržavati svih dosadašnjih propisa bivše države, a koji nisu u suprotnosti s postojanjem Nezavisne Države Hrvatske, i to sve do donošenja novih državnih propisa. Zabranjujem pod pretnjom najtežih posljedica, pa i otpusta iz službe, svaku osobnu promjenu bez moga pristanka. To podrazumijeva da niti jedan željezničar ni u kojem slučaju ne može zamijeniti kolegu željezničara koji je iz bilo kojeg razloga spriečen da izvrši svoju djelatnički obvezu. To svakako vriedi i za sve ustaše iz prometnog zdruga. Preuzimanje službenih funkcija kod Hrvatskih državnih željeznica od bilo koga, a bez moga prethodnog pristanka kažnjavat ću otpustom iz službe. To bi bilo sve. Za danas!

-Za dom spremni!”

-Spremni! - graknuše svi gromko, pa se šutke počeše razilaziti kad putpukovnik Vokić sjede u automobil koji ga odveze prema gradu. Većina lica je bila blijeda i zamišljena, a glave pogete.

Ažurirano: Četvrtak, 07 Lipanj 2018 10:52
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search