LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja Sjećanje na staru Tuzlu
Sjećanje na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 11 Lipanj 2018 21:35

 

Gimnazija u TuzliNa korak od propasti

Ivan Berisov, Portugal

(na fotografiji iz 1937.g. je zgrada Gimnazije u Tuzli)

Za vrijeme martovskih događaja, aprilskog rata, kapitulacije Jugoslavije i okupacije zemlje nastava u svim državnim školama je bila prekinuta, kako u Tuzli tako i u mnogim drugim mjestima. U vrijeme mobilizacije i ratnih zbivanja školske zgrade su bile pretvorene u kasarne u kojima su prebivali najprije vojnici Kraljevine Jugoslavije, a poslije njih, vojnici okupacionih snaga Njemačke i Italije.

Kada je NDH preuzela vlast nastava se nije mogla odmah obnoviti, u prvom redu zbog toga što su škole boravkom vojnika u njima bile devastirane. Prema tome trebalo ih je najprije dovesti u red. Vlasti NDH su žurile da to učine. Otvaranje osnovnih škola bilo je predviđeno za 12 svibanj (maj) 1941. godine, što je i ostvareno, dok je nastava u svim srednjim školama bila odgođena do septembra. Kako bi se riješilo pitanje okončanja tekuće školske godine, poglavnik Ante Pavelić je odlučio da se svim učenicima, bez obzira da li su regularno okončali školsku godinu ili ne, u znak „uskrsnuća Hrvatske države“, dodijeli “Svjedodžba u spomen prve školske godine u NDH”. Osim toga, učenici završnih razreda osnovnih škola su bili oslobođeni polaganja prijemnog ispita za upis u srednje škole. O uspostavi školstva u NDH može se detaljnije saznati iz vrijednog rada mlade historičarke iz Sarajeva Sanje Gladanac, prvog te vrste, pod naslovom „Uspostava državnog školstva na području Velike župe Vrhbosna“.

Prema tome moj djed, kao profesor Tuzlanske gimnazije, u tom periodu nije radio, ali se nije mnogo uzbuđivao. Za mjesec april (travanj) dobio je platu, i nalazeći se bez obaveza živio u očekivanju početka nove školske godine. Sigurno je već bio saznao da je stari direktor gimnazije (vjerojatno sa svom direkcijom) bio smijenjen i da se umjesto njega pojavio novi upravitelj bivši profesor Behram-begove medrese, Omer Džudža. Vjerojatno je također saznao da je za novog tajnika Gimnazije bio postavljen Stipe Vučetić. Da li je profesora Omera Džudžu odranije poznavao nije mi poznato. Moguće je da jeste, ali po svoj prilici samo iz viđenja.

U tom prvom periodu uspostave ndh „Zakonodavno povjereništvo pri Poglavniku“, koje je predvodio Dr. Miroslav Žanić, je za mjesec dana svog postojanja, dakle od 15 travnja do 15. svibnja 1941., izdalo ni manje ni više nego 119 što naredbi, što odredbi (dakle u prosjeku po četiri dnevno). Bile su sve kratkog sadržaja. Objavljivane su u Narodnim novinama, službenom glasilu NDH.

Neke od ovih odredbi i naredbi što posredno, što neposredno, ticale su se kako učenika tako i nastavnog kadra. Na osnovu njih svi profesori Jevreji su bili odstranjeni iz nastave, a učenicima iz jevrejskih porodica je bilo zabranjeno pohađanje srednjih škola. Osim toga protjeran je jedan broj profesora Srba koji su iz Srbije i Crne Gore doselili u Hrvatsku i Bosnu poslije 1900. godine. Protjerani su zajedno sa svojim porodicama. Prema tome na te profesore i učitelje se više nije moglo računati. Zbog donesenih zakona nastavni kadar se osuo, ali su ga vlasti kanile nadoknaditi reaktiviranjem umirovljenih profesora, kao i postavljenjem za profesore tek svršenih studenata.

Međutim, do još većeg decimiranja nastavnog kadra došlo je mimo bilo kakvih odredbi i naredbi po volji Ministra bogoštovlja i nastave Dr. Mile Budaka, koji je smatrao da u redovima nastavnog osoblja ima mnogo onih koji ne odgovaraju građenju novog školskog sustava, koji je trebao biti zasnovan na ustaškim načelima. Kako se izrazio „među njima ima mnogo onih koji bojažljivo stoje po strani, kao i onih koji su stajali u neprijateljskoj službi, dok je najmanji broj onih proustaški orijentiranih“. Prema tome u redovima profesorskog kadra sve je bilo spremno za veliku čistku.

Kako je navela Sanja Gladanac „uklanjanjem neodgovarajućeg kadra nastojalo se školstvu i u kadrovskom pogledu dati “hrvatski karakter”, zadržati osoblje koje će maksimalno odgovoriti zahtjevima nacionalnog odgoja omladine te pokazati odanost državi i poslušnost režimu“.

Teško je reći da li je moj djeda predosjetio opasnost. Pa i da jeste, teško da bi bilo što mogao učiniti. Mislim da je prema Budaku spadao u kategoriju onih za koje bi se reklo kako „stoje po strani“, a takvi su po njemu trebali biti odstranjeni.

Moj djed je od rane mladosti bio ljevičar, ali komunistima, kao religiozan čovjek i veliki protivnik boljševizma, nije pripadao. Borio se za socijalnu pravdu i jednakost svih ljudi, a rasnoj, etničkoj, vjerskoj ili bilo kakvoj drugoj pripadnosti nije pridavao nikakav značaj. Za njega su svi ljudi bili jednako vrijedni i družio se sa svima. Poslije ženidbe se smirio prekinuvši svaku političku aktivnost. Pred sami rat već odavno nije pripadao nijednoj političkoj organizaciji, bilo kom nacionalnom ili kulturnom udruženju, kao ni bilo kom pokretu. Nije naravno prišao ni ustaškom. Potpuno sam siguran da je politika diskriminacije i progona ljudi za njega bila neprihvatljiva i da ju je svim svojim bićem osuđivao. Već samim tim po svojim nazorima i po svom karakteru nije bio pogodan režimu u kojem je bio prisiljen živjeti.

Vadim izblijedjeli dokument iz njegove arhive. Čitam i hvata me jeza, kao da se radi o meni, a ne o mom djedu, prije toliko godina. Datiran je 8 svibnja (maja) 1941. U gornjem lijevom uglu stoji: Nezavisna država Hrvatska, Poglavnikovo povjereništvo – Sarajevo, a po sredini tekst:

Gospodinu (slijedi djedovo ime i prezime), profesoru gimnazije. Prema dobivenoj ovlasti Poglavnika Države Hrvatske, a u smislu §2 Zakonske odredbe Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske od 22 travnja 1941 god. Broj XX-21 Z.P. OTPUŠTAM Vas iz službe u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i razrješavam Vaše dosadanje dužnosti.

Ispod pečat Povjereništva u Sarajevu sa grbom NDH, a u desnom uglu ispod teksta stoji:

Poglavnikov povjerenik, sa svojeručnim potpisom: prof. H.Hadžić.

 

Siguran sam, da je to bio težak udarac za njega, možda jedan od najtežih u njegovom dosta burnom životu. No najgore od svega je bilo ipak to što se po riječima „otpuštam Vas iz službe u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, moglo shvatiti kako je bio otpušten ne samo iz Tuzlanske gimnazije, nego da nigdje u NDH u državnim službama ili ustanovama od sada više nije mogao raditi. U tom trenutku, sigurno je sa užasom pomislio da se njegova porodica nalazi na samom rubu propasti.

Mislio sam da ću u §2 koji je naveden u tekstu pronaći razlog za njegovo otpuštanje, međutim, na moje iznenađenje, iz njega se nije mogla razaznati bilo koja djedova „krivica“ pred novom državom. Naprotiv, sam naziv odredbe „Zakonska odredba o ispravljanju neispravnosti i nepravda počinjenih nad činovnicima i službenicima kod postavljanja, promaknuća i umirovljenja“ je na prvi pogled djelovao čak umirujuće. No to je bila samo varka, jer je navedeni §2, zapravo davao pravo ministrima svih resora, dakle i Mili Budaku, da državne službenike „mogu bez obrazloženja otpustiti, dići od službe, umiroviti i premještati ih bez njihove privole“. Na kraju tog paragrafa slijedile su zastrašujuće riječi, koje nisu ostavljale nikakvu nadu: „Proti rješenju ministarstva, koje se izda na temelju ovih odredaba nema pravnog lijeka, ni tužbe na upravne sudove“.

Prema raspoloživim podacima djeda se po nesreći u tom periodu našao u grupi od 1.100 do 1.200 otpuštenih profesora, a zapravo u pravoj klopci iz koje na prvi pogled za njega nije bilo izlaza, pogotovu što je rješenje svojeručno potpisao, profesor Hakija Hadžić, koji je kako sam kasnije saznao, bio čovjekom od velikog povjerenja Dr. Ante Pavelića. Zar je njegovu bilo tko mogao osporiti?

Hakija Hadžić je bio akademski obrazovan kao malo tko. Nakon što je završio studije filozofije i filologije u Austrougarskoj, u novostvorenoj državi Kraljevini Jugoslaviji neko je vrijeme radio u Velikoj gimnaziji u Sarajevu (kasnije poznata pod imenom Prva gimnazija) kao profesor SH, latinskog i grčkog jezika. Smatrao se Hrvatom i bio je politički veoma aktivan. Sa svojom grupom prohrvatski orijentiranih istomišljenika iz redova Muslimana 1936. se izdvojio iz Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) i priključio Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS). Prema historičaru Enveru Redžiću, „među Muslimanima je prije rata bio najaktivniji propagator ekstremnog hrvatskog nacionalizma“. Kao takav prišao je ustaškom pokretu i bio je protivnik bilo kakve muslimanske autonomije. Prema navodima istog historičara „uživao je snažnu podršku vrha ustaškog pokreta i u NDH je bio čak utjecajniji od svih članova ustaške vlade iz reda bosanskohercegovačkih Muslimana“. Kao takav imao je neograničeno povjerenje i nije slučajno što je nakon osnutka NDH bio postavljen za poglavnikovog Povjerenika u Sarajevu, dok je kasnije obavljao i mnoge druge visoke dužnosti. Preživio je rat. Dvije godine je proveo u francuskom logoru, a zatim je 1948. uz pomoć ranije spomenutog bivšeg ravnatelja Redarstvene službe Velike župe Usora i Soli, Šefkije Muftića, prebjegao u Siriju, u kojoj je 1959. umro.

U prvi mah sam pomislio kako je za djedovo otpuštanje iz službe bio kriv novi upravitelj gimnazije profesor Omer Džudža i da mu je upravo on iskrojio tešku sudbinu. No kada sam bolje razmislio i saznao više o njemu, predomislio sam se. Čak šta više, gledam ga sa izvjesnim simpatijama, jer sam u djedovoj arhivi pronašao dokument prema kojem mu je, u kasnijem periodu, Omer Džudža druželjubivo pritekao u pomoć. Zbog toga bih prije rekao kako je daleko više bio zaslužan novi tajnik Stipe Vučetić, koji je djeda, radeći u gimnaziji, morao od ranije osobno poznavati. No ne mogu ni njega tek tako kriviti, jer o njemu nisam saznao apsolutno ništa, ni dobro ni loše, osim što su ga partizani prilikom svog prvog oslobađanja Tuzle u oktobru 1943. prijekim sudom osudili na smrt i pogubili. No, razlozi za njegovo pogubljenje nisu poznati.

Na kraju se ništa ne zna ni kako je cijeli taj postupak tekao. Može se samo pretpostaviti da je iz Ministarstva za bogoštovlje i nastavu krajem travnja 1941. ravnateljstvu Tuzlanske gimnazije stiglo cirkularno pismo po kojem je ono bilo dužno ispitati političko-ideološku podobnost svakog profesora koji im je stajao na raspolaganju i nakon toga predočiti Poglavnikovom povjereništvu u Sarajevu prijedlog o otpuštanju ovog ili onog profesora. No moglo je biti i drugačije, jer se isto tako može pretpostaviti da je ravnateljstvo škole bilo dužno da samo napravi spisak raspoloživih profesora i da ga zatim sa njihovim osobnim podacima zatim dostavi Povjereništvu.

O profesoru Omeru Džudži ima veoma malo podataka. Na nekim portalima u sklopu napisa o „Partizanskim zločinima u Tuzli“ se navodi kako je zajedno sa „stotinama“ drugih nesretnika bio strijeljan. Ustanovio sam, međutim, kako podatak o njegovoj pogibiji ne može biti tačan, jer ga u djelu „Sarajevske uspomene“ u poglavlju „Uspomene iz zatvora“ pisac Alija Nametak spominje u dva navrata, kao svog kolegu iz zeničkog zatvora. Tom prilikom spominje epizodu iz 1951. kada su obojicu sa velikom grupom zatvorenika, uglavnom obrazovanijih ljudi iz nekog razloga vlakom premještali iz Zeničkog zatvora u zatvor u Sremskoj Mitrovici. Kako ne bi u putu pobjegli, stražari su sve zatvorenike prije polaska i to u parovima vezivali lancima, a kada su lanci ponestali, ostalima su ruke vezivali na leđima žicom ili konopcem. Po svoj prilici profesor Džudža je bio vezan žicom. U vezi s tim prvi ga je put spomenuo: -Pružio sam desnu ruku. Stražar mi je stavio lanac, ali ga nije zategao do kraja. Zaklopio je katanac. »Kako je profesore? Jel previše stegnuto?« pitao je Vignjević. »Kad bi se popustila jedna karika, bilo bi lakše!« Naredio je stražaru da popusti jednu kariku. Sad mi je ruka zaista bila komotna i da mi nije bila šaka seljačka, mogao sam je za nevolju izvući. Neki su se strašno osjećali vezani. U profesora Omera Džudže stalno su tekle suze, a nije se čuo glas.

Na stanici Slakovac u blizini Vinkovaca, kako je napisano, u samu zoru vlak je stao, ali dok je stajao na njihov vagon pun zatvorenika naletjela je lokomotiva. Tom prilikom poginuo je veliki broj zatvorenika, zajedno sa nekim stražarima, dok su mnogi bili povrijeđeni. U tom kontekstu Alija Nametak ga po drugi put spominje: “Osjećao sam da me boli desna noga ispod koljena, ali sam znao da nije bilo loma. Podigao sam glavu, a gore, na vrhu najgornje klupe, sjedio je Omer Džudža, krvava čela, i plakao. Sokolio sam ga da je glavno da je ostao živ, a on je jecao i hvatao se za slomljenu nogu koja je visila kao mrtva.”

Prema tome profesoru Džudži je bilo suđeno, i nije bio strijeljan po kratkom postupku, kako se najčešće navodi. No zbog čega je bio suđen, koju je vremensku kaznu dobio i do kada je živio nije poznato. No sada znamo da je bar do 1951. bio u Zeničkom zatvoru i da se mnogo napatio.  

Prema maminim riječima, nakon izbacivanja iz službe, djed se nije prepustio sudbini, koja mu je bila namijenjena, te se obratio za pomoć svom velikom prijatelju Tuzlaku Hrvoju G. koji je u to vrijeme živio u Zagrebu i radio u nekom Ministarstvu. Prema njenim riječima, zbog druženja sa pojedinim tuzlanskim komunistima prije rata vlasti su ga na samom početku uhapsile i neko vrijeme držale u zatvoru. Da li je to bilo u Tuzli ili u Zagrebu nije mi poznato. Međutim, kako mi je dalje rekla, uz pomoć njegove veoma „utjecajne“ prijateljice Tuzlanke A.G. koja je bila zaljubljena u njega, uskoro su ga pustili i potpuno rehabilitirali. Da nije bilo tako ne bi dospio u Ministarstvo.

Spomenuti prijatelj mu je pomogao, ali kako mu je to uspjelo potpuno je neizvjesno. Sve u svemu, iz Povjereništva u Sarajevu – Odjel za bogoštovlje i nastavu, dobio je novu obavijest datiranu 26. lipnja (juna) 1941, kojom se stavlja van snage ranija odluka istog povjereništva o njegovom otpuštanju. Zanimljivo je da se i ovom prilikom odluka vezivala za istu Zakonsku odredbu i za isti član, po kojoj je ranije bio otpušten. Na kraju teksta stajala je napomena da mu se „beriva imaju isplatiti od 1 svibnja (maja) 1941“, dakle za dva zadnja mjeseca kada mu platu nisu isplaćivali. Treba međutim reći, što možda nije bez značaja, kako je odluku o njegovom vraćanju u službu, potpisao drugi Poglavnikov povjerenik u Sarajevu, inače katolički svećenik Božidar Bralo. Da li bi isto učinio Hakija Hadzic veliko je pitanje. Pretpostavljam kako je sve išlo mimo njega.

 

Za razliku od profesora Hakije Hadžića, Božidaru Brali je poslije rata bilo suđeno. Prema istraživanju historičara Husnije Kamberovića, optužnica ga je teretila da je, citiram: „pomoću okupatora i propalih tipova u ustaškim formacijama vršio masovna hapšenja i odvođenja u logore“, te je i lično učestvovao “u pohodima protiv nevinog naroda i to sa puškom u ruci”. Također se teretio i za pokatoličenje stanovništva, za što je dobio odličje od sarajevskog nadbiskupa Šarića. Kako se dalje kaže u istom izvoru „prilikom prevođenja ljudi u katoličku vjeru, uzimao im je novac, a nakon što bi isti bili ponovo hapšeni, izjavljivao je da je uzeo novac da im spasi dušu, a “za tijelo kako im bude!” Bio je osuđen na smrtnu kaznu i pogubljen u Vojnom zatvoru u Sarajevu.  

Prema tome, opasnost koja se nadvila nad djedom i njegovom porodicom je stjecajem sretnih okolnosti u relativno kratkom roku (za mjesec i pol) bila prebrođena, tako da je od septembra mjeseca, kao da se ništa nije desilo, ponovo počeo predavati u Tuzlanskoj gimnaziji. Neke bivše kolege međutim nije zatekao. Nije na primjer zatekao uglednog profesora matematike Danila Saloma, koji je prema pisanju Vere M. teško nastradao. Kao Židov, vjerojatno u isto vrijeme kada i djed, bio je otpušten iz gimnazije, a zatim je sa žutom trakom oko rukava i Davidovom zvijezdom na reveru bio primoran, na očigled svih prolaznika i bivših učenika, skupljati smeće i čistiti ulice. Na kraju ni to nije bilo dovoljno. Odveli su ga u logor iz kojeg se nije vratio.

(nastavlja se)

Ažurirano: Ponedjeljak, 11 Lipanj 2018 21:39
 

Komentari  

 
+1 #1 Heli 2018-06-12 03:22
Citam ovaj tekst i vidim kako se povjest ponavlja. Ponasnje ustaske vlasti ocjenjujemo kao fasisticko.

U poslednjem ratu u danasnjoj Republici Srpskoj imali smo istu situaciju. Bosnjaci i Hrvati nisu mogli radi u osnovnim i srednjim skolama. Na fakultetima je ostao poneki profesor, jer nove vlasti za njih nisu imale zamjenu.

Svim Bosnjacima i Hrvatima urucena su rjesenja da ostaju bez posla, navodno zbog nove sistematizacije radnih mjesta itd
Poteze ustaske vlasti ocjenjujemo kao tipicno fasisticko, dok isto takvo ponasanje u Rep. Srpskoj nema takvu kvaligikaciju.
NDH je spravom unistena, a Republika Srpska ustolicena kao entitet u BiH.

Zasto i dokle tako?
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • O marihuani i hašišu
    Hello. I have checked your bosnjackooko.com and i see you've got some duplicate content so probably ... Više...
    11.12.18 06:13
    Autor - TillyBig
  • Komentari kao simptomi, po svo...
    Sve ovo, I puno gore po drugim portalima, dolazi I dozira se sa politickog, vojnog I posebno crkveno... Više...
    03.12.18 22:21
    Autor - Zijo
  • Tonijeva priča za subotu
    Tuzna ali literarno lijepa prica. Suglasno tvom zivotnom dobu (koje je istovijetno i moje) u jednom ... Više...
    01.12.18 22:16
    Autor - Zijo
  • Miljenko Jergović o Bosancu
    Ima (H)rvata kojima hrvatska bura ne smeta ali im smeta mirisni bosanski lahor! Nažalost, ima bikova... Više...
    28.11.18 23:03
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Mešina priča za subotu
    Lijepa prica kao i uvijek. Više...
    24.11.18 23:42
    Autor - Heli
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Apsolutno se slažem s tobom moj polu-imenjače. ;-) Više...
    18.11.18 02:37
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane, ne zahatori, ali mislim da je ovaj moj polu-imenjak Zike nestrpljiv da procita sta se desava... Više...
    17.11.18 12:46
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Boga mi se oteglo. Ali nema veze, izdržao je Zike i gore. ;) Vozdra. Više...
    17.11.18 02:20
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Zike, ako Vam se radnja otegla, lijepo forget Rušida i to je to. Što se tiče pitanja odgovor bi moga... Više...
    15.11.18 08:01
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Ne bih da dosađujem ali moram priupitati nešto: “Ima li još kol’ ko?” :roll: Više...
    13.11.18 16:02
    Autor - Zike
  • Otvoreno pismo reisu-emeritus...
    Ovo pisanje je za pohvalu, da neko napokon nešto tačno (istinito) napiše o reisu Ceriću koji je uspi... Više...
    05.11.18 17:29
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Nemanjin portret
    Eeee, Amire, Amire! Grdne rane moje, o čemu sanjate. Iz faze jednog tetrijeba koji svoje megasrpstvo... Više...
    05.11.18 10:06
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nadane, doći će i moje vreme, kada će se stvoriti povoljne okolnosti kada će i ovakvi "doći do izraž... Više...
    04.11.18 23:27
    Autor - Amir Čamdžić
  • Nemanjin portret
    Zijo, Amir Čamdžić je u dubini duše jako nesretan izgubljeni čov(j)ečuljak. Htio bi biti nešto što m... Više...
    04.11.18 22:47
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nas "do kraja zivota Srbin" bi trebao da malo vise prati sociolosku nauku, azurirao bi stanje oko pi... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    @ Amir Camdzic Sramotno za jednog pravnika da toliko brka babe I zabe, da ne pravi distinkciju izmed... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    Nema to nikakve veze sa tim da su Srbija, Srbi, Beograđani kako god nazovite, izvršili agresiju na B... Više...
    03.11.18 16:11
    Autor - Zike
  • Nemanjin portret
    https://www.youtube.com/watch?v=yt9Uy-1zuQw&t=1559s Više...
    03.11.18 09:30
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Salih Selimović - Moj predak primio je islam 1650., mi smo Vujovići iz Hercegovine „Moja je želja bi... Više...
    03.11.18 09:21
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Ja ne razumem čemu potreba Emira Kusturice da se pravda bilo kome za svoje poreklo, ko su mu bili ot... Više...
    03.11.18 09:02
    Autor - Amir Čamdžić
home search