LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid" RUŠID - roman u nastavcima
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 20 Lipanj 2018 19:33

 

SudRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (15)

Nadan Filipović

Suđenje pred sucem Frankovićem

Osvanu 27. prosinac 1942. Rečeno mu je da će taj dan biti suđenje. Iz Zagreba se samovozom dovezao sudac Dr Drago Franković. Oko devet ujutro u hodniku se ću otključavanje ćelija. Na vratima Rušidove ćelije se pojavi mlad, golobtrad ustaša koji mu reče da ga vodi na suđenje. U hodniku je već bila postrojena grupa zatvorenika koji su bili određeni za to grupno suđenje.

Izvedoše ih i pravac ona barake gdje ga je Luburić ispitivao. Za stolom su sjedila petorica. Kako će ubrzo saznati onaj u sredini je bio sudac iz Zagreba, spomenuti Dr Drago Franković, a s njegove desne strane Luburić, a s lijeve Alaga. Sa strana, do Luburića i do Alage su sjedili po jedan ustaški časnik.

Njih jedanaest optuženih je sjedilo na dvije duže klupe, a sa strana su stajala po dvojica ustaša sa strojnicama u rukama.

Poče prozivka.

-Ivan Lasić

-Nazočan!

-Geza Šoljom

-Nazočan!

-Josip Moravac

-Nazočan!

-Muhamed Ibrahimpašić

-Nazočan!

-Meho Crnkić

-Nazočan!

-Muho Crnkić

-Nazočan!

-Ibrahim Pašić

-Nazočan!

-Meho Jusić

-Nazočan!

-Blaž Kruljac

-Nazočan!

-Ibro Šabić

-Nazočan

-Rušid Hadžić

-Nazočan.

Riječ uzima predsjedatelj vijeća, sudac Franković:

-Ovo je ustaški stegovni i kazneni sud koji radi brzo, pravedno i učinkovito. Ivane Lasiću, ovdje imam potpisano priznanje da si od zatočenika opljačkao tri džepna sata, jedan ručni časovnik, tri kutije po stotinu komada cigareta, jedan zlatni prsten, dva para postola, tri kaputa, dvoje hlače i još neke druge odjevne predmete. Što kažeš na to i imaš li išta kazati u svoju obranu?

Lasić stoji i kaže: “Gospon sudac, jesam priznao, morao sam priznati, te znajte da bi i vi priznali da ste bili na takovim mukama kao ja. Točno je to sve što vi kažete, ali ovdje jasno i glasno kažem da su i druge ustaše pljačkale i krale i ja nisam jedini. Evo, neka Alaga kaže….

Luburić poskoči sa stolice i zausti da će nešto reći, a sudac Franković mu nešto šapnu i Luburić odustade.

-Lasiću, možeš sjesti.

-Idemo dalje. Geza Šoljom.

-Stojim pred vama pošteni i pravedni gospodine sudac.

-Potpisao si priznanje da si uhvaćen i pretresen na izlasku iz logora. U tvom kuferu je nađeno pet dukata i dva skupocijena briljantna prstena koje si oteo od zatočenika. Kanio si navedene dragocijenosti iznijeti iz logora i tako ne samo opljačkati zatočenike, već i državnu riznicu u kojoj su se te dragocijenosti trebale zapisnički pohraniti do krajnje odluke. Izvoli se očitovati.

-Gospodine sudac, meni je to sve podmetnuto. Ja veze s tim nemam.

-Tko bi tako nešto vama podmetnuo?

-Ne znam, ali tvrdim da su te dragocijenosti koje spominjete meni podmetnute u kufer.

-Imamo izjave zatočenika koje ste opljačkali prijeteči im kamom ispod vratova i govoreći da ćete ih zaklati ukoliko ne predaju dragocijenosti.

-Pa zar vjerujete više dvojici čifuta nego meni, zakletom ustaši koji našu mladu državu voli više od majke i oca i koji bi i majku i oca zaklao kao piliće ako bi mu bilo po zapovjedniku naređeno. Lažu čifuti! To su čiste laži!

-Je li to sve?

-Da. Za sada.

-Nema za sada! Možeš sjesti.

-Josip Moravac

-Stojim, sve priznajem iskreno se kajem i nadam se milosnoj pravdi.

- Sukladno potpisanom priznanju od dvojice zatočenika si oteo ručne časovnike marke Longines i zlatni Movado. Želiš li se očitovati?

-I drugi su pljačkali. Kajem se, neću to više ponoviti i očekujem vašu milost.

-Muhamed Ibrahimpašić

-Stojim pred vama časni gospodine sudac. Potvrđujem da su navodi iz potpisanog priznanja tačni. Ukr'o sam njemačkom podoficiru pištolj parabelum. Pili smo zajedno, on se oblok'o k'o svinja, glavurda mu pala na sto, a ja, 'nako p'jan, izvadim njegov parabelum iz futrole i ponesem. P'jana glava ne nosi barjaka. To tr'jezan nikad učinio ne bi. Vi, gospodine sudac, d'jelite pravdu i ja vas molim da moje p'janstvo u kojem sam krađu izvršio uzmete k'o olakotnu okolnost. Ako ikako može. Molim za vašu milost. Prokleta nek' je rakijetina! Tol'ko od mene.

Kad spomenu rakijetinu Alaga se grohotom nasmija, a sudac ga upozori da ne ometa rad vijeća.

-Sjedi.

-Meho Crnkić

-Stojim pred vama poštovani gospodine sudac i očekujem milost. Priznajem krađu dva para cipela i dva zimska kaputa. Nemam ništa više da kažem.

-Sjedi.

-Muho Crnkić

-Stojim pred vama, priznajem sve što sam u zapisniku potpisao. Ukradene predmete sam bio sakrio izvan logora, ali sam ih vratio. Kajem se, dajem časnu riječ i Allahom se kunem da više nikad neću ništa ukrasti, ma tuđe ni barnuti.

-Sjedi.

-Ibrahim Pašić

-Stojim pred vama poštovani gospodine sudija.

-Nisam ja sudija, ja sam sudac.

-Izvinavam se…

-Stop. Koristi hrvatski jezik. Kaže se – ispričavam se.

-Ispričavam se.

-Želiš li se očitovati glede potpisanog priznanja?

-Ne želim oduz'mat' dragoc'jeno vr'jeme vama poštovani gospodine sudac, kao ni poštovanom v'jeću. Priznajem. Oteo sam jednom Čifutu osamdeset engleskih funti i dvan'est američkih dolara, sve po dolar, te sam ga natjer'o da s prsta skine zlatnu veru. Za nadati se je da će mi olakotna okolnost bit' što sam devize naš'o kod tog Čifuta skrivene u reveru od njegova kaputa. Kanio sam ih predat' u upravu, al' me nakav šejtan zavede i devize ponesoh u Zagreb na dopust gdje sam ih sve prod'o za kune i sve kune zapio. Zlatnu veru sam vratio i ona mi je zapisnički oduzeta. Očekujem milost.

-Meho Jusić

-Stojim pred vama i duboko i iskreno se kajem. Sve iz zapisnika o priznanju je tačno. Iz skladišta odjevnih predmeta sam u tri navrata ukr'o kojekak'ih dronja, pantala, kaputina, sve gospodine sudija prcavo, za bacit', pa kad sam bio na straži prebaci bi preko žice i gurni nakom pritkom do u žbunje da se ne vidi. Sutra bi sve to kupio kad mrak pa'ne. Odjevne predmete sam prod'o se'jacima u Jasenovcu a haram pare popijo. Prokleta rakijetina!

Alaga se opet glasno nasmija, a sudac ga pogledom opomenu na red.

-Blaž Kruljac

-Stojim pred vama slavni gospodine sudac, gorko se kajem, sve priznajem, obećavam da nikad više neću ništa slično napraviti. Stidim se, zaista se stidim. Što mi je trebalo krasti ta dva dukata od one Ciganke. Sakrila ih je u maramu. Našao sam ih i trebao predati u upravu. Polakomio sam se i kajem se. Dukati su nađeni u mojim osobnim stvarima i predati su u upravu. Napominjem da se kod Cigana može nači dosta zlata jer oni samo u žuto vjeruju pa predlažem….

-Nemaš ti bilo što da predlažeš. Sjedi, svakako ako nemaš što dodati.

-Nemam.

-Sjedi.

-Ibro Šabić

-Stojim u nadi za vašu milost poštovani gospodine sudac.

-Jesi li ti Šabiću 25. listopada 1941. u selu Kuljani, nedaleko od Hrvatske Kostajnice, opljačkao hrvatskog namještenika, šumara Jovana Marjanovića, grčkoistočnjaka i njegovu suprugu Savku? Jesi li od njih oteo osam tisuća kuna, sedam metara svilene tkanine duple širine, dvije Jovine kravate, Savkin nov zimski kaput, dvije Savkine torbice, njena dva zlatna lančića, dva časovnika, itd? Jesi li svojim roditeljima sve te stvari poslao putem pošte kao dva paketa? Je li među tvojim stvarima nađeno pismo tvojih roditelja u kojem ti javljaju da su prethodno navedene predmete dobili? Imaš li što reći u svoju obranu?

-Gospodine sudac, sitna sam ja riba. Nemam šta drugo reć' već da je sve tačno, al' gospodine sudac, pa to su Vlašine, četnici u duši, pa nije haram od njih to otet'. Šta će njima?! Da dadnu svojim četnicima da ih pomognu protiv naše države. Moji u Bihaću gladuju, niko posla nema, a Vlah Jovo šumar u našoj državi se šepiri i debelu plaću prima. Da sam oteo Hrvatu, ni po muke, kugla u prsa, al' mislim da je sevap od Vlaha otet' jer su oni svi isti. Meni je nena rahmetli govorila - metni jednog Vlašinu za sofru, iznesi pred njega bureke, pečenja, baklava, kadaifa, rakiju, vino, šerbe, sve, a drugog metni u vreću ispod hastala pa ga udri čekićem po glavuši - i onaj za sofrom i onaj pod hastalom ti jednako misle, pe eto….

-Hej mladiću, nemoj nam sada pametovati o tome šta je tvoja baka rekla. Na ovom mjestu i u ovo vrijeme kad polažeš račune državi trebaš se pridržavati pravila suda i biti kratak i jasan. Dakle, priznaješ. Kaješ li se za učinjeno?

-Priznajem, al' se nešto plaho ne kajem. Pa Vlasi su to. Četničine. Zar su ovoj našoj državi Vlašine važniji od ustaša koji se za nju bore i ginu? A uostalom, skoro sve su ustaše ovde krale, a samo ste nas probrali k'o kurbane.

-Sjedi!

-Rušid Hadžić

-Taj sam gospodine sudac. Nazočan.

Sudac je nešto tražio po papirima pa se okrenu Luburiću i tiho upita: “Otkud ovaj ovdje? Njega nisam imao na spisku koji ste mi poslali gospodine pukovniče. Bojim se da ne prekršim zakonitosti i procedure. Šta je taj ukrao?

-Pitajte ga vi.

-Hadžiću, šta si ti ukrao?

-Ništa, gospodine sudac.

-Znaš li onda zbog čega si pred ovim vijećem?

-Sprovodio sam švercerku Muliju Zuko iz Saraj'va da je predam ustašama u Sunji. Molila me je da je pustim na klozet jer je nečim pokvarila stomak, stalno je pušćala prdeže, oprostite…smradne vjetrove i zamalo se nije uneredila u kupeu za službena lica. Šta sam mog'o?! Pušćo sam je na klozet, zaključala se i kako je jako malehna otvorila je onaj prozor u klozetu i iskočila, a pred pukovnikom Lubrićem me još potvorila da mi je dala petsto kuna k'o nagradu što sam je pušć'o da utekne kroz klozetski prozor. Ja…

-Hadžiću, pukovnik nije Lubrić, već Luburić. Je li jasno?

Alaga ne izdrža, pa se glasno nasmija, a sudija ga opomenu prijekorom.

Sudac je onda ponovo listao po papirima.

-A otkud onda novčanica od pet stotina kuna u tvojoj čuturi?

-Allaha mi poštovani gospodine sudija…isprika, isprika, sudac, sudac, vallahi billahi, ne znam. Garant mi je ona lopovka podmetnula. Kunem se u glavu žive mi matere i u rane pune soli od vlaške ruke ubijenog mi rahmetli babe, da nisam uz'o nikak'e pare, nit' sam od pare nje tražio.

-Evo, u zapisniku stoji da je Mulija Zuko izjavila da si je htio silovati u kupeu koji je predviđen samo i strogo za službeno korištenje. Hoćeš li se očitovati?

-Gospodine sudac, časnu vam rječ dajem da ako bi mor'o birat' između i'timnog odnosa sa Mulijom Zuko i str'jeljanja da bi rađije izabr'o stat' pred streljački stroj neg' nju je..t, joj... jezik skoro pregrize.

-Dakle, ne priznaješ podmićivanje i pokušaj silovanja.

-Ne priznajem ono što nemerem priznat'. Kak'ih pet stotina kuna, kak'o silovanje, to nikad' ne mogu priznat'.

-Za one koji ne priznaju kazna je strožija. Budi svjestan toga. Tko prizna, pola mu se prašta.

-Osudite me, streljajte, kolj'te me k'o brava, k'o nevina kurbana, ja priznat' nije da neću već nemerem priznat' ono što nikad uradio ne bi i što nije bilo. Kunem se Allahom svevišnjim, očinjim mi vidom, materinom glavom, a posebno usoljenim ranama rahmetli mi oca što ga Vlašine ubiše na bigajri hak. Eto tol'ko od mene, a vi kako god hoćete. Pravda i pravo su u vašim rukama.

Uzdahnu i sjede.

-Nisam ti dopustio sjesti.

Rušid lijeno ustade.

-Sada sjedi. Vijeće se povlaći da donese presude. Vi ćete ovdje ostati pod stražom. Ko mora na klozet treba najaviti da bude popraćen. Jedan po jedan samo. Nikakvog razgovora ne smije biti među vama. Je li jasno?

Muk.

I sjedili su tako na klupama, a ustaše što su ih čuvali dopustiše im da vrijeme skrate igrajući karti. Ne u pare, ne daj bože. I to tiho. Poneki je molio da ga odvedu do klozeta. Nisu im to odbijali.

Nakon jedno dva sata uđoše prvo članovi sudskog vijeća. Sjedoše za stol, a nakon par minuta uđe sudac Franković.

-Molim, svi da ste ustali. Čitam pravorijek.

-Ibru Šabića osuđujem na tri godine strogog zatvora u državnoj kaznionici Lepoglava, svakako sa prisilnim teškim radom. Ivana Lasića, Gezu Šoljoma, Josipa Moravca, Muhameda Ibrahimpašića, Mehu Crnkića, Muhu Crnkića, Ibrahima Pašića, Mehu Jusića, Blaža Kruljca osuđujem na godinu dana prevaspitavanja u radnom logoru Jasenovac, a Rušida Hadžića osuđujem na šest mjeseci. Protiv ovog pravorijeka nije dozvoljena žalba.

Nakon toga snažno udari drvenim čekićem po stolu.

Luburić skoči: “Šta? Samo po godina ovim lopovima. Jednom, onom najgorem samo tri godine. Ovom što je primio mito od kriminalke da je pusti uteći – njemu samo šest mjeseci. Škandalozno gospodine Franković. Zaista škandalozno! Poštujem vaše zvanje i doktorsku titulu, ali vam u brk i pred svima moram kazati da ste me strašno razočarali. Moje razočarenje je tim veće kad vidim kako vi kao sudac čuvate pravni sustav naše mlade države. Svi ovi lopovi su na najgrublji način prekršili ustašku prisegu koja je sasma jasna. Naša prisega kaže da se ustaša uvijek mora držati ustaških načela, a ta načela zabranjuju sve ono što bi okaljalo svetost i čistoću ustaške borbe. Zaista mi je žao što vam kao predsjedniku vijeća moram ukazati moje potpuno nepovjerenje i znajte da ću hitno utemeljiti častnički prijeki sud koji ovim lopovima suditi po ustaškim pravilima.”

Franković mu je, kupeći dokumente sa stola, hladno reće: “Gospodine pukovniče, ne petljam se u vašu profesiju kao bojovnika naše države, nu, ne mogu dozvoliti da se vi petljate u moju struku i izrečene presude. One su punovažne i, zapamtite, nikomu se ne može dva puta suditi za isto djelo. Ovi su presuđeni i presuda će biti izvršena. Dotle vi garantirate da neće uteći i tako postati nedostupni ruci pravde. Uostalom, sudska instance iz Zagreba će poslati tiskanu presudu sa mojim potpisom i za nadati se je da ćete poštivati pravni sustav i odluke istog. Zbogom. Žurim u Zagreb.”

Ode. Isprati ga muk.

-Šta ste se pokunjili i u sebi se kleberite! E, neće moći tako kako je ovaj purgerčić zamislio. Vi ste ustaše i za koji dan ćete polagati račun pred ustaškim sudom pukovnika Vjekoslava Luburića. Goni lopove u ćelije. Ništa im dati za večeru…ni za zajutrak. Razlaz!

Alaga mu priđe pa najpitomije reče: “Pukovniče, dajte nemojte sebe nervirati zbog ove presude. Najbolje ih je poslat' u Zagreb nek' se oni gore s njima gombaju. Mi smo svoje odradili.”

-Šta je Alaga tebi, dođi k sebi! Da ih šaljem u Zagreb da se izležavaju i tove kao gudini u Savskoj? Ovdje će oni ostati. Ovdje! Jesi li čuo? I ne uplići se više. Znam ja gdje tebe svrbi. Većina su tvoji – muslići. Nema lopov ni nacionalne pripadnosti, ni vjerske. Oni svi spadaju u nepopravljive lopove i sudit će im ustaški sud, sud Vjekoslava Luburića.”

-Pa recite mi na koliko ih godina mislite osuditi. Koliko će dugo ostati u logoru?

-Zauvijek će ostati. Zauvijek!

-Dakle, ako smijem upitati, nešto kao doživotna.

-Tako nešto. Vidjet će se.

Ažurirano: Srijeda, 20 Lipanj 2018 23:04
 

Komentari  

 
0 #3 Zijo 2018-07-05 00:12
Nihade, ne bi bilo neobicno da se upravo to desi. Ljudska priroda je nepredvidljiva, nije jedan ugnjetavani postao ugnjetac ako se pruzila prilika, nije se jedan posten covjek preobrazio u muljarosa I korumpiranog itd.itd.
A tu je I poznati fenomen psihologije grupe I ispiranja mozga, pa postati dio zlocinacke atmosphere pa cak I cinjenja nije bila niti je sada rijetka pojava.
Vidjecemo kako ce se priprosti Rusid snaci u ratnom metezu.
Citat
 
 
0 #2 Nihad 2018-06-30 16:15
Evo kladim se Zijo da ce nakon treninga u Jasenovcu, završiti ko Luburićeva kopija.
Citat
 
 
0 #1 Zijo 2018-06-21 16:18
samovoz :lol: :lol: :lol:

sepIri, bravo kad je ijekavski u pitanju, a ne ekavska varijanta sepUri. Sepiri je kao zazmIri a sepUri je kao zazmUri.

S nestrpljenjem ocekujem sta ce se zbiti sa Rusidom.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search