LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Jedna prekrasna priča za vikend
Jedna prekrasna priča za vikend
Subota, 23 Lipanj 2018 13:32

 

konjske trkeČudna ženidba

Prof.mr.sc. Rizo Popara, Bihać

Zamotao Nuhan glavu bezanom košuljm, a gaće zavrnuo do blizu koljena, pa zasjeo i razvezao besjedu ispred kolibice, koju su zvali kužina. Odavno živi, samo, sa ostarjelom majkom, pa željan priče. Kako mu se koji brat oženi, napravi sebi malo savitka, pa nastranu, a sestre su ionako tuđa kuća uvijek bile. Te kuće u koje odlaze, obično tuđom voljom, postaju njihove tek pošto pojedu nekoliko džakova soli i izrode djecu. Prvih godina braka, muževi komanduju i ponavljaju kao papagaji, napamet naučenu rečenicu:

 -Da mi nijesi ovo od baba donijela jadna? Ovo je moja babovina, nije tvoja, tvoja je ostala, tamo, kod baba tvog.

I ko zna koliko puta sirote bivaju opomenute da su na tuđem ognjištu,a ne na svome. To traje i traje sve dok djeca ne prirastu i dok se ne potkopeče, pa poslije takvih očevih izjava priupitaju:

 -A đe je mamino crni babo, šta je ona radila svih ovih godina? Za koga je rintala? Kome je gaće usrane prala?

Tek tada očevi podviju rep i počinju da zaboravljaju na tu rečenicu i jedva se sjete da su je ikada izgovarali. Prosto čovjeka obuzme tuga od tih očeva koliko postanu fini kad nalegnu na rudu.

Nuhan danas ne radi, to je ovaj sa zamotanom glavom i zasukanim gaćama. Požurio je da sve poradi, malo prije nego ranijih godina, da bi sjutra otišao na vašar, na čuveni Lađevac. Riješio još sjutra da se zamuči i potraži malo čore, pa nek bude šta će biti, neku koja je nuždana i koja neće čekati kraj njegove priče, nego će ga upola prekinuti i sa njim podruku pravo njegovoj kući. Neku koja bi ga slušala dok je živ, a poslije ne mora kada on odapne, nek sluša poslije koga hoće. Volio bi on da mu ta buduća hanuma i majku ponagledne. Ustvari, prvo majku pa njega, njega mora, a majku je red. Ljeto je nastupilo iskreno i snažno, čuju se kosači, čuje se lizanje bruseva i ujednačeno udaranje čekića po kosama, nešto slično udaranju djetlića po nekom tvrdom stablu. Odjekuju doline od svega toga i još od blejanja ovaca i rike goveda, vri sve od nekog života kao što vri u loncu različito povrće koje se kuha. I Nuhan je jutros ustao prije izlaska sunca, navikao da rani i da se pretura sa sijenom evo već mjesec dana. Jutros mu neobično što ne radi, nego odmara i seiri.

-Ove godine trava ponijela, pa ponijela grom je spalio. Uh šta reko' spalio, vrag me izio! Jok, jok. Da ne spali bogomi. Šta će hajvan da jede pr'o zime? – mrmljaše on onako za sebe, jer ga je ove godine ta travuljina satrla. Uživa u jutarnjem koncertu i danu koji se polako začinje, pa zaboravio da se umije. Nije mu žao vode, nije nego je baš zaboravio da se malo pljusne. Teče mu dolinicom jedne livade, bistra rječica da bistrija ne može biti. Zna on da siđe do nje i da se dobro napljuska hladnom vodom. I jutros siđe do nje, a ona je krivudala livadom između ševara kao nekakva poduža guja, da se serbez umije prije nego mu se majka probudi. Poslije dugog umivanja krenu uz livadu prema kolibi, ali polako i sve ga nešto kopka, ne može da shvati da je jutros slobodan. Moraće i majku da pita da bude siguran, jer sam sebi ne vjeruje da je toliku silu sam skolio i da ima vremena na pretek. Nikada prije Lađevaca nije mogao da smiri poslove, uvijek mu ih je ostajalo i poslije Lađevaca. Jedine obaveze koje ga danas čekaju su kupanje i brijanje. Jelo mu i nije bilo neka obaveza, mada mu je dosta vremena oduzimalo, nije se izmicao dok ne napuni svaku prazninu u stomaku. Kada bi se izmicao iza sofre stomak mu je bio izvršen kao napuhana mješina, jednako svugdje popunjen i presamićen preko pantalona. Zadnjih godina je, redovno, kod jednog kaišara u varoši od dva kaiša pravio jedan duži da ga može naobručati. Jeo bi dugo, nije žurio sve dok ne bi obrisao sve što je prinešeno. Neće ni danas ništa preskakati, danas će, zna on, biti i kahve, pa malo bolji doručak, a on će se okupati oko podne. Hoće, nikad' nije neokupan otišao ni metar od kuće, pa neće ni na vašar. Ne daj bože. Brijaće se tek predveče da mu ta prokleta i prosijeda bradetina ne bi narasla, mnogo, preko noći. Raste mu ta dlaka na bradi kao vrbovina iz vode. Jutros je ustao rano, zajavio stoku u bukovu šumu, umio se, vratio  i potkočio kužinu leđima. Rano je zamotao glavu košuljom da ne prigori, ionako je punokrvan i crvenkast u licu pa bi ga dodatno sunčanje samo nagrdilo. Čitavo je ljeto tom košuljom spašavao glavu, dok je radio i bio izložen suncu. Naveče bi je skidao malo je plaknuo, samo da spere nakupljeni znoj sa nje, a izjutra je uzimao ponovo i zamotavao glavu. Čeka samo da mu ustane majka, da mu iznese čašu mlijeka, a jutros i kahvu, pa da ućejfi skroz. Danas po prvi put na miru sluša halakanje kosača i gleda ih kako se uvijaju za kosama, dok sijeku tvrdu planinsku travu. Jedino njega jutros niko neće gledati kako se uvija za kosom ili pretura sa travom. Ta oglašavanja su izjutra glasna i svježa, puna radosti, česta i vesela, ali kako dan odmiče i sunce sve više osvaja prostor, glasovi orijede, dok potpuno ne iščile kao voda ponornica. Osjeti Nuhan čari odmaranja baš jutros, dan uoči vašara.

-Nek kosi ko nije pokosio na vrijeme, ja valahi neću.

-Nemoj tako sinko moj! Neko ne more, neko je nekadar, neko nema radne snage, svašta ima, neko nema ni kose, pa ne more golim šakama. Bog svakom da nafaku i vakat da je pokupi, pa i njima će.

To bijahu prve riječi njegove majke koja je preskakala prag kolibe u kojoj je spavala.

-Neko sine zadocni ovđe, neko onđe, ne more da bidne sve na vakat. Zaludu sinko moj. Ti spuha ove livade na vrijeme, no mi se ne oženi na vakat. Kad Kadir krenu u školu ti mi dobi pozif za mornaricu. A  pogleda' Kadirove đece kolika su! Već i prut u ruke uzela.

-Sve je tako majko, sjutra ću akobogda i ja naći naku čoru da više ne samujem, a vrijeme je da te i odmijeni. Ja se i jutros probudih rano, navik'o da radim, pa to ti je, a bolje nego da krmeljam do podne. Mogu vala danas krmeljat' koliko me volja, a sjutra moram otvorit' oči dobro, one su planinkuše čudo od žena. Silne su i nekako đovdali i jedre, a sve su redom zajapurene, nijesu k'o ove vođe hupotne i žute. Planinkuše gledne, volio bi' jednu tak'u no dvije ove odavle.

-Ono što ti je suđeno to će biti tvoje. Od sudbine niko nije pob'eg'o, pa nej ni ti, da imaš dupla krila. Znam samo da je vakat da nešto dovedeš, da ima ko činjet' hizmet i koru hljeba umijesit'. Koja hoće ona hoće, koja neće ne mo'š je zorom naćerat', ta nek čeka drugi Lađevac. Da mi bi dočekat' tvoje dijete da ti stoku pričuva, pa da umrem ne bi' žalila. Vrijeme je sinko da mi se ostaviš pruta.

-Jel im'o Nurko sto godina kat je umro majko?

-Im'o je devedeset i tri.

-I on je čuv'o stoku do smrti, a naki ga pit'o što čuva tako star, a on mu odgovorio: -Da mi je babo živ ja ne bi' čuv'o n'o on.

-Ne bi' ni ja majko čuv'o da je babo živ. Je l' tako dina ti?

-Ćuti ćafire jedan! Šta ti pade naum babo? Pusti ga neka u dženetu odmara!

-Da se malo nasmijemo majko. Neću ja čuvat' hajvan do tija godina, dako sjutra nađem naku, pa će ona meni sina za godinu, pa drugog i tako jedno petoro, šestoro. Biće ih i za pruta i za drugi posluh.

Pričao je Nuhan puno toga u šta nije ni sam vjerovao. Vašar je to. Ponese masa svakog čovjeka, pa i njega. A razgovori, trke konja, bostani, pivo, mečke, bacanje kamena, rvanja, razne džidže i čekerende, poremete pamet svakome pa zaboravi zašto je došao i šta traži. Nuhan stalno zaboravi zbog čega je na vašaru, kad počne trka konja. On se uvijek pušta iz kola i trči da vidi Smakića Lastu, bijelu kobilu, koja poput ptice doleti do cilja. Milo mu da gleda mečku, koju dovode Cigani iz Pazara, a koja igra uz rešeto na zadnjim nogama. Troši poglede na ono što mu nije potrebno, a zaboravlja da gleda djevojke. Muhanatli je Nuhan postao, ove djevojke u pantalonama i haljinama on i ne gleda, one za njega i nijesu djevojke. On se dadne za dimijušama, a njih sve manje. Prošle godine spopao da prati jednu pozamašnu u dimijama, pa umalo da ga prebije njen čovjek. A njemu se ona dopala, al' eto neko je već kaparisao prije njega.

-Teško je - veli  Nuhan - razlikovat' zenu ot ovijeh čora, to se sve sat' umiješalo u naki bućkuriš, a  nekat se znalo, žene se rumenile, a čore jok brate. Dosad sam pit'o: te čija je, te odaklen joj je majka, te ovo te ono, a sjutra samo onako...onako nek je ima, nek je gledna i od dobra soja.

-Sve to sine gledaj i dobro se raspita'! Nijesi ti hadalj, pa da uzmeš bilo koju. Kažu i stari, a stara je svaka sveta:  „Uzmi od ljudi, od nje će makar bit' pola čojeka“.

-Sat oblaču pantole, a kose nema niz leđa ni za lijek, pa ne znaš je li žensko je li muško majko, kat je gledaš, da prostiš, otpozadi.

-Poznala bi' ja svaku, zna se to dobro n'o ti i ne gledaš, il' te sramota il' baš ne razlikuješ šta je muško, a šta žensko.

Nuhan zaćuta, jer mu majka donese čašu varenike i dva rahatlokuma, a sva je prilika biće i kahve jutros. Eno je džezva na šporetu. Samo što nije, osjeća se i miris kahve iz tek raspakovane kese. I dok Nuhan popi vareniku stiže i džezva sa kahvom. Iznese mu majka i parče gurabije na jednom sahanu. Dva fildžana, za obraza, postavljena tu ispred njega. Hoće da i ta jutrošnja kahva ima poseban dert, sin sve poradio, a od ranog jutra priča o ženidbi. Ima li šta ljepše? Nasu stara po fildžan kahve, a džezvu spusti pored, jer imaše još da dolije kad malo poodmale iz fildžana. Kahva se rjeđe pila na ovoj visoravni, jer se teško nabavljala.

-Milo mi majko, da popijem kahvu, no možda večeras il' sjutra doći gospode iz grada, pa nek se nađe. Možemo se obrukat' za fildžan kahve.

-Nek bidne musafira koliko him drago i mi dušu imamo, ne pijemo je svaki dan. Ako i dođu, ja ću njima mlijeka nasut' i kajmaka donijet', oni su toga željni. Kahve je njima, sine, preko glave.

Dugo su ispijali kahvu, duže nego inače. Merak Nuhanu što je pije, merak što sa majkom muhabeti, merak što će sjutra da se ženi, a merak mu i što je poradio, pa evo na miru uživa uz razgovor.

-Okupa' se i obri', udari četkom po cipelama i po pantolama! Košulja ti je čista i opeglana, opeglala ti sestra još proljetos rano.

Obeća on da će se okupati oko podne, a brijanje će ostaviti za kasnije, kako mu ta bradetina sijeda ne bi narasla do sjutra. Ne smije ni sa brijanjem mnogo okasniti jer mu ono ne ide od ruke i traje li traje. Jednom je tako propustio da dočeka svatove i mladu tu iz sela, jer je do podne stigao samo polovinu brade da obrije. Nuhan je svakog drugog avgusta išao da se ženi, ali uvijek zamalo, uvijek mu nešto pokvari planove. Najviše ga je odvlačila Šehova harmonika, on bi se zaigrao, pa mahnitao u kolu po cijeli dan sa Jusom iz Ivanja. Taj Juso je bio siromah i tavorio je tako što bi čuvao stoku seoskim gazdama, ali im je prilikom pogodbe davao do znanja da za Lađevac ne računaju na njega. I svi su to poštovali, a on bi uranio i osaminjao na Lađevcu, hvatao bi se u svako kolo, obično na keca, i trapuljao tako do mrkle noći. Poneko bi ga častio pitom i pivom. Kada bi malo više popio napuštao je kolo, izlazio iz naroda samo toliko da nekog ne ošteti dok se izmokri. Vraćao bi se u kolo i dugo mu niko nije davao ruku, jer je bila, obično, zapišana. Tek bi ga prihvatao poneki meraklija koji nije znao šta je on radio prije toga. Tako se dešavalo zadnjih godina da Nuhan igra sa njim.

Kad Nuhanu ne bi pošlo za rukom da se usreći ženidbom, on bi sam sebi držao duge monologe pune samokritike. Žalio se on i na društvo koje mijenja adete, brže nego što on može to da prati.  

-Hoće hanume u grad, gradnulo hi povrh tintare. Šta će tamo Bok hi ne ubio? A šta će tamo da muzu? Nemaju ni krave ni koze, al' imaju ulice, pa uz ulicu i niz ulicu. Bolji je dan na selu n'o godina tamo. Ko sluša mene? Nekada sam ja puno tražio, jer sam imao šta i da him dam, a sada one tražu ono čega ja nemam. Kat' bi naš'o naku pravu lako bi mi bilo.

Ono što je obećao majci poče da sprovodi, uze sa plota dugačke bezane gaće, koje se bijahu malo provjetrile od duga stajanja, peškir i parče sapuna i krenu niz livadu ka rječici koja je blago milovala travu jednom dolinicom i zamicala u gusti šumarak. Uz put skide jedna vratanca sa kućera da poturi pod guzicu dok se bude kupao. Siđe do rječice, spusti vratanca, opipa vodu i skide prljave gaće sa sebe. Nove gaće prebaci preko jednog naviljka. Odabra jedan omanji zaklon gdje mu teže mogu primijetiti pretilu zadnjicu. Prolazi danas ovuda svijeta i svijeta, može ga neko primijetiti gola pa bruka da pukne. Poturio ispod vrata i stare gaće pa ućejfio. Pomalo se pljacuka, ali još uvijek nedovoljno. Taman se bijaše nasapunjao i spustio sapun pored sebe, a sa obližnje livade obad raskrenu goveda. Dešavalo se to skoro svakog dana, stoka se premještala u bolju hladovinu iznad rječice, čim bi je ogrijalo sunce. Imao je jednu kravu, zijanćera nad zijanćerima. Samo što je danas ubode prvi obad ustremi se ka onom naviljku preko kojeg bijahu prebačene gaće i nabi ih na rogove kao neki trofej i kao barjaktar povede ostala goveda u dublju hladovinu. Uplašena krava je mlatarala glavom lijevo i desno da bi se oslobodila gaća, a Nuhan go kao od majke rođene, trčao za kravom da spasi šta se može spasiti. Kad je stigao do šume sa grana je skidao komade od gaća. Da je tog momenta mogao, tu bi zekulju zubima zaklao, pa makar nikada više ne popio kap mlijeka. Na rogovima krave ostao samo učkur. Krenu Nuhan natrag ka rječici da nastavi kupanje, gotovo plačući. Šta da radi sada kad su mu nove pocijepane a stare kvasne i prljave. Sav ovaj cirkus gledao je neki mali sa jedne trešnje.

-Što juriš onu kravu jadan? Znaš da je vodila. Moj je viši nego tvoj, zato te žene neće.

-E oca ti tvoga, šta ćeš tu?

-Neću ja nikom pričat', samo mi donesi jedan plastični pištolj sa Lađevaca!

-Donijeću ti kopiljane i to najskuplji samo nemoj nikome ni riječ!

Mali je obećao da će čuvati tajnu, a ovaj njemu za šutnju pištolj. Ako ga ne kupi svima će ispričati, pa još ponešto i dodati. Eto Nuhanu još jedne brige više, ima on svojih briga tovare i tovare, da mu ova nije trebala. Vraćao se sporo i zabrinuto, ovaj mali i ona vukulja mu poremetiše planove i odlično ovodanašnje raspoloženje. Okupati se mora i to svojski. Zaista taj čovjek je svemu pristupao ozbiljno, brijao se satima, oblačio dugo, a kada bi se kupao bog bi ga zaboravljao, trajalo je to duže nego zla godina. Sišao je do rječice i ponovo se okvasio onako stojeći, pa se lagano spustio na položena vrata i na one gaće koje bijaše bacio po vratima. Započeo je detaljno kupanje, ništa nije prepuštao slučaju ni za malo, naročito se svetio glavi i vratu, to se najviše vidi, trljao ih je katilski kao da su ti dijelovi tijela tuđi, a ne njegovi. Od silnog trljanja sva krv mu se sjuri u glavu i grlo. Nema veze vratiće se krv tamo gdje treba samo neka je glava čista, jer će već sjutra biti posmatrana od mnogih. Dok se trljao razmišljao je šta da kaže majci. Ma reći će joj istinu, ne zna on lagati, a i da zna neće ga grditi za jedne gaće. Majke su dobre vile koje opraštaju djeci i izvode ih na selamet. Kad završi sa kupanjem nasapuni one gaće i dobro ih istrlja. Prao ih je dugo, prao i cijedio, pa opet tako sve dok mu se ne učini da su čiste. A kada i to završi opasa onaj peškir oko pojasa, prebaci gaće preko ramena i zaputi se prema kolibici koja mu je tokom ljeta zamjenjivala dom. Svake godine je on izlazio na ovu visoravan sa majkom, istjerujući stoku u rano proljeće, a vraćao se u selo kasno u jesen. Prije istjerivanja stoke na planinu izlazio je heftu dana ranije da popravi kolibe, mljekar, kućer i da zabode novi, tvrd i jak jelovi kolac za garova. Kada bi posvršavao te poslove vraćao se u selo i pripremao za šestomjesečni boravak na planini. Spremalo se suđe, posteljina, pribor za sječu drva, brašno i naročito so. So i brašno su se morali spremiti unaprijed, jer se bez toga nije moglo.

Nuhan je prošao mnogo bolje nego što je mislio, majka reče da je to sudbina tako htjela, pa mu iz sanduka izvadi još novije gaće, koje je trebalo da obuče kad mu ta suđenica stigne sa Lađevaca. Neka ona samo dođe, biće gaća i preko glave, a možda mu neće ni trebati.

-Hajirli ti bile sine, obuči hi! Dođi da ti slijem stravu baksuzniče majkin! Ona te bijes uplaši, đavoli s njom.

U jednu kašiku otopi olova, a u ćasu nasu vode, prekri mu glavu zapregom pa ono otopljno olovo baci u vodu iznad glave mu. Zacvrča olovo u vodi, diže se para, a on malo poskoči od cijelog tog cirkusa. Otkri mu glavu, pa mu dade da triput popije po gutljaj te vode. Stara zaključi da je strava umalo oživjela, te da je dobro što je brzo došao kući i što se ona sjetila svega ovoga, jer da nije sve bi bilo drugačije.

-Kako se nijesam prep'o, jesam n'o me sram da cmizdrim, a i gaća mi ž'o, bile su... Ta aman, što su bile plahe. Plahe majko, mlogo plahe.

-Nalet hi bilo ove kuće, nek idu dovraga, vrag hi nosio - pa pljucnu triput.

Polomi stara na onom olovu sve što je ličilo na rogove i tako prođe opasnost koja se bila nadvila nad Nuhanom. Istina, nema više opasnosti, ali je napravljena šteta. Šale nijesu onakve gaće, materijal je kupljen kod Saliha, a Redžepovica ih šila i utvrđivala. Ta Redžepovica je imala tvrd konac i dobru mašinu, a nije šila ništa spijuženo nego, bogami, poširoko. Vrijeme je prolazilo, a on se sporo spremao, brijanje ga je poprilično odvojilo od svih briga, jer potraja. Brijanje mu uze toliko vremena da jedva stiže da napunjeni bidon hladne vode i koturaču sa sirom smjesti u bisage. Majka je na sve mislila, nije htjela da on sjutra, kad drugi budu hrumali pitu, gleda i čezne, pa da izgubi sjeme, a poslije šta će mu žena, a on bez sjemena. Položio je kobili, pripremio sedlo i zob i otišao na spavanje. Ležao je na fedrnom krevetu, a na tablama kreveta koji bijahu bijele, nacrtani paunovi. Pored glave nacrtan, crvenom bojom, paun, a ispod nogu paunica. Tako je i on rastavljen od njegove suđenice, ali možda samo još noćas. Niti on zna nju niti ona njega,  a  već sjutra  ovaj krevet može biti ispunjen i može ga snaći velika nevolja. On težak, a ako bude i ona da mu nijesam u koži. Nema tog federa koji neće popustiti pod tolikim merakom i silom. Zarobljen mislima i sjutrašnjim obavezama zaspao je, a imao je i volju da se rano probudi i rano krene.

Probudili su ga prvi pijetlovi i on je ustao da se sprema. Čula ga je majka, pa i ona ustade.

-Naspava li sine, i sanja li štogod?

-E jok majko, nešto k'o da sam spav'o al' malo je to da čojek bidne odmoran. Od kako zap'eva Ademov pi'et'o ni oka na oko nijesam više sklopio, neće san na oči pa neće, ubio ga bog.

-Razumijem te bogomi, samo da mi te igbal poćera da naku čoru nađeš i vrneš  se š njom da mi se ne vrćeš sam. Nemo' da si sam! Uđi u društvo, pa onako izokola se raspituj! Odaklen je, čija je, koga ima, da se nije udavala il' nekom rekla i tako redom. Mi stari smo to tako radili, a vi nešto mlogo otežete i mislite. Nema se tuna šta mislit no odma':

-Hoćeš li me dušo? Hoću te gušo i gotovo.

-Najteže mi je da priđem, a kat' priđem ja ne znam da odem. Ono i da ne bidne ništa, lijepo se ja ispričam, pa se sa nekijem nađem i svoje.

-Priđi polako pa pitaj!: Bil' se udala za čojeka koji ima oko četres, a majka mu jednom nogom u grob'? A ako naletiš na udatu ti joj slobodno reci: „Oprosti sestro, a ja mislio da nemaš više od osamn'es, biće joj milo što si joj dao malo godina.

-Kako to tebe basta majko, kat bi im'o tvoju pamet oženio bi se ja odavno.

Već je sve spremio, malo preduhani, pa izađe napolje. Dan se dijelio od noći, kobila bijaše smazala punu zobnicu ječma. Prebaci joj sedlo preko, zauzda je, natovari bisage sa hranom i vodom, pa krenu niz livadu. Nije jahao nikada naniže, jer kažu ko jaše konja naniže veći je konj od njega. Majka prosu vodu za njim i uputi mu poslednje riječi za danas.

-Hairli ti put sine, dabogda mi se vratio sa nakom čorom! Ako nešto nađeš stavi je da ona jaše, a ti vodi kobilu!

Nuhan ništa nije odgovorio majci, kad siđe do one rječice napoji kobilu i baci se na sedlo. Nije dugo putovao sam, počeše ga sustizati pa i preticati oni koji su nagonili konje, a on poče sustizati one koji nijesu mnogo žurili. Što je više putovao  sve ih je više bilo i onih koje je stizao i onih koji su ga preticali. Putevi su se spajali i ulivali jedan u drugi, kao kad se i rijeke ulivaju. I ne samo putevi nego se i narod ulivao u jednu kolonu koja je narastala iz minuta u minut, kao rijeka kad je obilne kiše daruju. Razgovaralo se o svemu i svačemu, a najviše o udajama i o vremenu kakvo će biti danas. Zna na tom Lađevcu da zagrmi, pa narod pokisne do gole kože, ko poljski miševi. Ako, slučajno, zagrmi tog dana lješnici te godine ne rode, ostanu prazni i kao takvi rano popadaju. Malo se te godine poženi momaka i malo se djevojaka uda. Zato se svi mole da ne zagrmi toga dana, što zbog vašara, što zbog brakova i lješnika od kojih mnogi životare, berući ih i prodajući.

-Da l' će zemlja danas, izdržat' ovoliko hajvana i ovoliko insana? – pitao se Nuhan.

Znao je da hoće, ima onih brda koliko ti duša hoće, pa neka se svijet rasporedi. Ne moraju svi na jednom mjestu stajati. Nuhana su mnogi poznavali, znali su da je mušterija da se ženi, uvijek je u istoj odjeći i na istoj kobili. Upućivali su mu svake godine ista pitanja i dobijali iste odgovore, kao da je repriza sa neke trake.

-Da l' će padnut koja ovog vašara, Nuhane?

-Daće bog, to je u njegovoj volji, da je samo u mojoj ja bi' ljuljo dosat petoro. A kad naiđe uzbrdica ili nizbrdica on sjaše s' kobile, čuva je, treba mu za vršaj, drva, vodenicu, a naročito za varoš. Ni tad ga manguparija ne ostavlja na miru.

-Ako tako budeš ženu čuv'o bogomi će te ostavit drugu noć – dobacuju neki vragolani koji ga znaju odranije.

Konjske potkovice su odzvanjale od sudara sa planinskim krečnjakom, a zvuk se sakupljao po vrtačama i opet vraćao natrag. Toliko je to bilo često, da je  podsjećalo na kovačke radnje u kojima  zanatlije nešto posluju. Uz takav zvuk, povremenu pjesmu i halakanje primakoše se homaru iza kojeg se nazirala poljana pritisnuta i prekrivena narodom, konjima, traktorima i šatorima. Trebalo je zapikati mjesto za konja, rasedlati i vezati ga da ne smeta drugim konjima. Ispod sedla i samara ostavljala se hrana, voda i stara obuća. Žene i djevojke su skrivale opanke ili neke stare papuče u kojima su doklapusale do odredišta u jednom pristranku ispod vašarišta, a onda čistile noge i obuvale cipele, to isto bi radili i neki muškarci,  doduše, mnogo rjeđe. Jedan je nosio kesu i nabijao na glavu da mu kiša ne opere ofarbanu kosu. To je ponavljao iz godine u godinu. I taj se nudio djevojkama, ali im je bio staromodan i sigurno sijed čim nabija kesu na glavu, a vidi se i kosa tek ofarbana. Ne može on ove djevojke prevariti, ne gledaju one kao nekada u zemlju, dok sa njma pričaš, nego bulje pravo u muškarca. Bivalo je svega i svačega na tom Lađevcu, a najviše udaja i ženidbi. Nuhan sveza kobilu, rasedla je, smjesti vodu i pitu ispod sedla, pa krenu ka masi. Najteže mu je padao ulazak u narod, a kad jednom uđe nek se nađe majstor da ga izvede. I danas je ušao mnogo lakše, nego što je mislio, opi ga muzika zurli, klarineta i harmonika, nekako, odjednom. Zaboravi pravi razlog zbog čega je ovdje danas. Došao je da se ženi, ali ga nijedna djevojka ne zove, čak, ni tihim glasom, koliko ga zove ova svirka koja puni pešterske doline. Zato će on prići onome što ga zove, a onom što ga ne zove neće bogami. Onom ko te ne zove ne ide se nezvan ni pred vrata. Može ti vrata pred nosom zatvoriti. Livada okićena narodom ispod jednog homara, ta raznobojna odjeća se leprša na blagom povjetarcu ovog ljetnjeg dana, pa podsjeća na livadu punu raznobojnog cvijeća. Nuhana je dijelilo još nekoliko koraka od glavne mase da uđe i da se utopi u nju. Odjednom, kao da puhnu snažan vjetar i pokupi sav taj svijet i odnese ka jednom uzvišenju. Malo svijeta osta na svojim mjestima, samo prodavci i svirači i poneki meraklija koji nije mogao da se ostavi čašice. I Nuhan je pojurio svom snagom, trčao je nije hodao, jer je znao da je u pitanju trka konja. Prije bi propustio ženidbu nego tu trku. Mora i ove godine da zgrabi Lastu za uzdu i provađa poljanom, tada ga najviše žena i ljudi vidi. Nije šala provađati Lastu. Nuhanu bi ovog trenutka malo bilo da leti, ipak stiže i to, skoro; prvi i baci pogled niz dolinu. Ču se pucanj pištolja i konji poletješe. Nije ta kobila dobila slučajno ime, ona ne trči ni ovaj put, čini se da zemlju ne dotiče, nego leti. Sve laste lete, zašto ne bi i ona. Nuhanu hoće srce da iskoči, Lasta mu prva i ove godine, juri njemu u susret. Kako se konji približavaju masa se poče zanositi natrag, ka cilju da vidi koji će konj prvi stići. Zbog te kobile, koja je godinama dobijala košiju produžili su stazu za dvije livade, ne bi li se umorila i neki od pastuha dobio šansu. Ali Lasta pokazuje suprotno, što duža staza ona pravi veću razliku. Sa nekih konja binadžije sjahaše da ih ne muče uzalud, jer Lasta bijaše stigla na cilj. I ove godine je Nuhan doćeka i poljubi u brnjicu, i ove godine je provađa da se ohladi i smiri.

-Taman vodi je kući! Ti i nijesi za ženu, sem za kobilu.

-Nemojte ga ljudi! Veliki je meraklija, on je svake godine dočeka – spašava ga binadžija.

Vodio bi je Nuhan kući iz ovih stopa. Kako bi mu skočila cijena. Koliko bi se lakše oženio. Nije šala imati Lastu, kobilu šampiona, to mogu samo Smakići. Uz poljanu i niz poljanu vađao je Lastu sve dok mu jedan od Smakića nije dao punu šaku kocki šećera da nagradi kobilu. Skide joj Nuhan đem iz usta i poče je hraniti i sladiti kockama šećera.

-Evo ovog' konja i ove godine sa ovom kobilom, a majka ga spremila da se ženi  – dobaci mu neka zelendrka hopna prolazeći pokraj njega.

Njemu važnija Lasta od tih takvih koje su veće kobile od istinske kobila, a Lasta je nešto posebno, sa njom bi ih bilo grehota upoređivati. Kad pobjednica pojede i zadnju kocku on udari dlanom o dlan, predade je gazdi, pogleda je i kao da joj veli, doviđenja do idućeg ljeta. A taj vašar na Lađevcu je bio čuven nadaleko, čak do Stambola, pa bi i naši muhadžeri dolazili u svoj zavičaj kod rodbine uoči drugog avgusta, kada je padao taj vašar. Sve jedno je bilo da li ćete reći Lađevac ili Aliđun, znalo se da je to isto. Na tom vašaru se najviše udavalo i ženilo. Zato je i Nuhan od Lađevca do Lađevca, godinama odlagao ženidbu. Danas je red da se baci na te čore, jer evo godinu dana čeka ovaj trenutak. Priđe jednoj s leđa, povuče je za desno rame pa veli:

-Lijepa dana.

-Lijep, pa šta?

-Ja bi se ženio.

-Ko ti brani, a zar se nisi još oženio mrčo, šta si ček'o dosad?

-Sudbina đevojko, no ako nisi udata taman da se uzmemo.

-Matora mrcino, i moj babo je mlađi od tebe. A sat' mi se gubi s oči'!

-Vikaćeš ti bogomi nudio me jedan srednjoviječni iz župe, a ja budala pa ga ne uzeh n'o ga odbih, crna ja.

-Kad čuješ da žalim za tobom ti dođi! A sat' se gubi! Vidi ti brezobraznika jednog, zvaću braću da te malo pretresu.

-Ada ništa hi ne zovi, odoh ja, nisi jedina vidiš koliko hi je na ovom današnjem dunjaluku. Bogomi te nijesam treb'o ništa pitat, n'o proj mirno, da me ne horiš.

-Sve će slijepo i sakato potrčat' za tobom – odvrati mu djevojka.

Pokupi se Nuhan i krenu dalje da traži drugu. I nije ta jedina ima ih koliko ti duša želi. Zaustavi se pored jedne starije žene, koja stajaše tu iza igrača. Preko ruke bijaše prebacila crveni džemper i gleda kako joj kćerka igra.

-Lijepe ove omladine, strina – odvali Nuhan.

-A ko si ti dina ti?

-Ja sam Nuhan iz župe, odozdo sam ja, pa dođoh malo čore da traži, imam kot kuće majku, bogomi staru i onemoćalu.

-Ne treba tebe ni malo ni mlogo čore kol'ko treba l' mene čojek.

Uvrijedi ga stara do srca, vrat bi joj iščupao pa da bez vrata havrlja svijetom dok je živa. I tu obrisa ruke, okrenu se prema sviraču uhvati se u kolo da potroši bijes. Igru je započinjao žustro, ali je postepeno posustajao, da bi na kraju tapkao baš kao Juso iz Ivanja.

Dok je trajala trka konja i bacanje kamena s ramena, žene bi se presvlačile u homarčiću ispod vašarišta, a neki mangupčići bi se peli na jelke i borove i čekali da žene počnu sa presvlačenjem, ne bi li vidjeli štogod od onih ženskih stvari. Tog dana jedno bledoliko i plavokoso dijete pade sa jele, jer od dugog čekanja bijaše ga uhvatio san. Ko zna kada se popelo? Sreća njegova te pade na noge, da je na glavu druge bi mu ptice danas pjevale, a nije se visoko bio ni popelo uz drvo. Susret sa zemljom ga trže iz sna i primi se uz brdo.

-Zamalo glavu izgubi dženabetu jedan, majku umalo u hal savi.

-Vidio sam ti onu stvar kad si pišala - kad' odmače dovoljno okrenu se i viknu.

-Vidio si govno, majmune žgoljavi.

To bi dobra opomena svim ženama da paze šta rade i kako rade. Gotovo u isti mah digoše glave gore i zaprepastiše se koliko djece ugledaše na homorama, i ne samo djece nego i pristasale momčadije. Umjesto da ih gađaju kamenjem da siđu, organizovano pređoše u drugi, sličan tome samo dalji, homarčić i uz stražu i oprez počeše sa presvlačenjem. Vragolani tog dana ostadoše praznoga pogleda.

Nuhan zaboravio na sva obećanja koja je dao majci, a zaboravio i sve njene blagoslove i savjete koje mu je upućivala ovih dana. Igranje ga bijaše porazilo do temelja, zato se pusti iz kola i krenu da spere znoj sa sebe i da malo prezalogaji. Najprije premjesti kobilu da ima šta da pase, ali ona hrže, traži ždrijebe da je izdoji, a ono ostalo kod katuna. Ne može Nuhan da joj pomogne nikako, da je krava ili ovca on se ne bi libio da je izmuze ili izdoji, ali kobilu malo teže. Opra ruke pa iz šarene krpe odmota pitu koturaču, koja bijaše dobro odmekla i poče da puni svoj izgladnjeli stomak. Spuha to što je ponio, napi se vode pa zabreknu kao vaška. Malo se opra, a ostatak vode poturi ispod sedla, pa se odgega ka uzavreloj masi. Bilo je podne, igralo se i pjevalo žešće nego ikada. Činilo se da ljudi žele da što više ugrabe od vašara pa daju sve od sebe kako bi što više vašar učinili vašarom. To im je što im je sve do iduće godine. Vašar uzličio na košnicu sa pčelama, narod se roji na sve strane. Evo i Nuhan se vraća košnici, puna stomaka. Nije ni osjetio slast vašara, tek će on da se opusti, da malo zapjeva, popije i omezi, a vala' i mečku da vidi. Čuje Nuhan kako negdje blizu odzvanjaju udarci o rešeto, zato i obazrivije hoda i razgleda sve do detalja. Na svega dva metra od njega pojaviše se dva mangova, jedan vodi mečku, a drugi lupa u rešeto. Mečka se uspinje na zadnje noge, napravi po nekoliko koraka, pa se opet spušta i četveronoške prati svoga vodiča. Nuhan zablesio i ne skida oči sa mečke. Iza te dvojice ide jedan stariji šeširdžija i od prisutnih skuplja novac. Poneko daje, ali daje sitno, čuje se po zveckanju. Nudi šeširdžija i rvanje sa mečkom, ali uz opkladu, ko je obali dobija milion dinara. Nuhana zasvrbela zadnjica hoće da dâ svoju zadnju paru kako bi zaradio nešto. Nećka se Nuhan i bi i ne bi, ustvari, volio bi pare, ali ga strah od mečke. Navlači ga onaj žgoljavi mangov što lupa u rešeto, na sve moguće načine, dade i šeširdžiji rešeto pa se ušapi sa mečkom. Kao poniješe se po livadi, izgleda to kao prava borba, najzad žgoljavko baci mečku na zemlju. Nuhanu to dade dodatnu snagu i uvjerenje, kad' može ovaj žgoljavko mogu i ja, umalo pruži tom sa šeširom svoj udio, ali odustade u posljednjem momentu. Žgoljavko se opet hvatao i rvao sa mečkom, ali Nuhan definitivno odustade. Da mu puca bruka i širi priča kako se i sa mečkom rvao. Ne neće on to, došao je drugim poslom. Umjesto borbe sa mečkom priđe do traktora svog starog poznanika Meha, uze gajbu piva i onako sit poče da se naliva. Bio je planirao da ispije tu gajbu pa da nastavi sa provodom. Alkohol ga je polako osvajao, a on je sve više gubio osjećaj i da je živ. Kobila je gubila strpljenje, trčala je u krug sve dok nije prekinula lanac i pobjegla da je ždrijebe izdoji. Nuhan je sve manje mislio na kobilu, provod i ženidbu. Kad iskapi i posljednje pivo, obori ga san, a Meho uze gajbu utovari je na traktor i krenu nazad. Nuhan zaspa tvrdim snom da ga ni topovi nijesu mogli razbuditi. Masa se polako rasturala, najprije su odlazili oni koji su iz daljih krajeva, stariji su prikupljali mlađe i nagovarali ih na polazak. Nestaje naroda kao da ga neka sila krade, odliva se sa tog polja kao kad se voda povlači poslije poplave. Nije Nuhan ni osjetio da je ostao sam u toj divljini, da se vašarište ispraznilo i da je ponovo prepušteno prirodi. Na livadi je ostalo mnogo metalnih čepova, opušaka, omota od bombona, keksa, praznih kutija od cigareta i drugog smeća. Sve što je od papira ostalo, poslušno je izvršavalo naredbe vjetra. Vjetar je sakupljao taj otpad, tjerao ga na jednu stranu, pa ga opet vraćao na isto mjesto, ali prikupljeno i smiješano. Nuhan zaplovio u dubok san, prebrinuo sve brige ovog svijeta, a naročito ženidbi. Pivo gospodari njime, izblijedele majčine riječi, ugasile se njegove želje, a surova planina tjera po svome, ne pitajući nikoga da li ima još neku neispunjenu želju. Noć osvoji, navukoše se oblaci, a munje počeše da presijecaju nebo i planine. Probudi se Nuhan od studene kiše koja ga je trijeznila zajedno sa udarima gromova tu u blizini. Obuze ga strah, poče da drhti i jeca. Nikada više nije želio da je u toploj sobi pored majke, da nije na ovoj vjetrometini, gdje svakog momenta svoju avanturu može platiti glavom. Kiša je kvasila nepregledna polja, a munje cijepale jele i borove. Strah i samoća ga obuzeše, već je na ivici ludila. Jedino ga hladna kiša trijezni i dovodi pameti. Kao da nije znao ni gdje se nalazi ni šta da čini sa sobom, sve dok nije ugledao jedan plast sijena, pa mu se obradova kao domu svome. Onako kvasan uvuče se u sijeno, pa šta mu Bog da. Nije mislio ni na zenidbu, ni na kobilu, ni na majku, ni na kuću. Ova gomila trave što je neko sakupio i sadenuo u ovaj plast i u ovoj divljini, noćas mu je: i dom, i majka i suđenica i sve što na ovom svijetu ima i nema. Samo da preživi. Osvit zore donese i smirivanje nepogode, kao da se nočno ludovanje i nevrijeme uplaši dana. Jutro ga podsjeti da je bio na vašaru, da je došao da se ženi, da se nije oženio, jer da jeste imao bi bolji ležaj i ne bi bio sam, da se napio kao čep, još samo da vidi da mu vukovi nijesu rastrgli kobilu. Izdaleka vidje da mu nema kobile, samo se sedlo naziralo. Odgega do mjesta gdje je kobila bila pripeta uze sedlo i nabaci ga na svoja leđa, preostalo parče lanca kojim je bila vezana kobila pokupi, a onaj bidon sveza za sedlo i uputi se prema stanu. Izbjegavao je naseljena mjesta i kuće, nad kojima su se pušili dimnjaci kao usred zime. Poslije dužeg klapusanja stiže pred kolibicu ispred koje ga je majka ispratila juče. Smjesti sedlo gdje ga stalno drži, ali ga prije prebrisa nekom starom, ali čistom krpom. Sjutra će ga sušiti kad ugrije, jer se koža upuhlja ako je kvasna. Majci pruži prljavu košulju da je opere, pa sjede na onaj isti panj na kojem je sjedio neki dan prije, kada je sa majkom ispijao kahvu i slušao njene savjete. Kobila bijaše pripeta malo dalje od kolibice, a on joj zaprijeti, nekako više prijekorno, što ga je ostavila gore samog na onoj nebeskoj sohi da se pati i strada. On nju ne bi ostavio nikada samu, ne bar na onom surovom mjestu. Koliko su te livade na kojima je bilo vašarište preko dana bile privlačne i čarobne, noću su bile ravne džehenemu o kojem se priča sve najgore.

-A znala sam ja bogomi čim je kobila dob'ežala.

-A kat je stigla bijes je ne naš'o?

-U ponoć je dob'ežala k'o luda. A šta bi to s tobom crnjo moj?

-Nek mi samo još neko kaže da se ženim! Naženio sam se ja za sva vremena.

Niko mu više i nije pominjao ženidbu, nije imao ni ko, jer mu majka preminu preko zime. Ostao je sam na ovom svijetu bez iskrenog prijatelja. Braća ko braća, svako svoju brigu i svoju familiju: Sestre su dolazile preko zime kod njega u goste, a s proljeća do jeseni je samovao kao vuk samotnjak. Bivao je sve stariji i sve dalji od ženidbe. Niko ga više nije uznemiravao pričama o ženidbi. Jedino bi on sam izvukao po neku priču iz ranijih godina i ponavljao je da ne zaboravi gradivo. Izlazio je na planinu i sam se starao o svemu. Kasnio je u poljskim radovima, kasnio u puštanju stoke, kasnio svugdje gdje je trebalo nešto uraditi na vrijeme. Na vašare više nije išao, jer kome bi stoku ostavio, ali je vašardžije zapitkivao i dalje. Je li i ove godine utekla Lasta? Iako od Laste više ni traga ni glasa. Kad više nije bila za trke prodali su je jednoj ergeli da rađa šampione. Odgovarali su mu, uglavnom, da jeste pa iako trke i nije bilo te godine. Pitao bi on i mlađe, koji i nijesu zapamtili Lastu, a možda su čuli o njoj iz priča starijih. O svojoj ženidbi je govorio sa dosta sjete i spoznaje sopstvenog poraza i nesnalaženja.

-Šta će mi žena u ovijem godinama, kat sam se napunio džigerice k'o pas. Ženi treba čo'jek, a ne mrcina k'o ovo ja što sam sat.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • RUŠID - roman u nastavcima
    Mislio sam da imate cijelu priču na jednom mjestu. Onda ništa, zahvaljujem se na ovome što imamo. Že... Više...
    17.07.18 03:24
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Gospon Zike, rado bih Vam izašao u susret, ali nisam u kondiciji. Naime, pišem ovaj tekst nastavak p... Više...
    16.07.18 19:42
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane dragi, uz svo dužno poštovanje, molim vas da mi pošaljete tu priču na mail, da je pročitam na... Više...
    16.07.18 17:22
    Autor - Zike
  • Dijagnostički osvrt doktorice...
    Srbi be svojim ženama, odmah do onog Neznanom junaku, trebali podići spomenik i nazvati ga Spomenik ... Više...
    14.07.18 05:44
    Autor - Nihad
  • Priča
    Lijepa prica, sentimentalna. Mirza, malo ise koncentracije kod citanja. Kontraadmiral je izgubio nog... Više...
    05.07.18 00:20
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nihade, ne bi bilo neobicno da se upravo to desi. Ljudska priroda je nepredvidljiva, nije jedan ugnj... Više...
    05.07.18 00:12
    Autor - Zijo
  • Priča
    Sande lepa prica. Salom Elijas-Lelo je bio moj teca. Rodjen u Mostaru, Bio je oficir JRM. Nije koris... Više...
    04.07.18 03:19
    Autor - Mirza
  • Tahebo čaj i rak
    Ima izreka: "Davljenik se i za slamku hvata". A, bolesna osoba eto i za čaj. Ako pratimo kako i šta ... Više...
    03.07.18 14:59
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Tahebo čaj i rak
    Moj muž imao dobrocudni tumor iza uha 3 godine je pio čaj Taheebo i svake godine kada je išao na mag... Više...
    03.07.18 00:37
    Autor - Kathy
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Evo kladim se Zijo da ce nakon treninga u Jasenovcu, završiti ko Luburićeva kopija. Više...
    30.06.18 16:15
    Autor - Nihad
  • Sjećanje na rijeku
    Nadanu se srdačno zahvaljujem da Bošnjačko oko (u)gleda moju rijeku Bosnu! Pozdrav i selam iz Witten... Više...
    30.06.18 15:44
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovani Meša, želio bih se još jednom zahvaliti na ovoj prelijepoj priči. Posjetitelji Bošnjačkog ... Više...
    22.06.18 21:17
    Autor - Nadan Filipovic
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovana/i, javljam se ne da bi nekome zahatorio, već da bi se zahvalio da ste ovo objavili i usput... Više...
    22.06.18 17:31
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • RUŠID - roman u nastavcima
    samovoz :lol: :lol: :lol: sepIri, bravo kad je ijekavski u pitanju, a ne ekavska varijanta sepUri. S... Više...
    21.06.18 16:18
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Haman da će, al će se valjda nekako izvuči i to u zadnji čas. Nemoj se ba pekmezit! Više...
    14.06.18 09:24
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nisam čitao par nastavaka ali sam zapamtio Rušida. Jooj, baš mi ga je žao... Nadane ako će ubiti Ruš... Više...
    13.06.18 22:27
    Autor - Zike
  • Sjećanje na staru Tuzlu
    Citam ovaj tekst i vidim kako se povjest ponavlja. Ponasnje ustaske vlasti ocjenjujemo kao fasistick... Više...
    12.06.18 03:22
    Autor - Heli
  • Podsječanje
    Zar je ovaj još živ? Ja sam njega doživljavao kao Miloševićev kadar (iako se on sa njim kasnije razi... Više...
    09.06.18 17:59
    Autor - Nihad
  • Sjećanje na staru Tuzlu
    Lijepo ali kasno napisano. Zasto ovo nije uslo u udzbenike povjesti da to zna svaki stanovnik bivse ... Više...
    06.06.18 21:16
    Autor - Heli
  • O bosanskom jeziku u Australij...
    Informativan I koristan tekst, posebno za negatore iz manjeg entiteta, jer mi u Australiji znamo ovo... Više...
    01.06.18 22:43
    Autor - Zijo
home search