LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid" RUŠID - roman u nastavcima
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 24 Lipanj 2018 20:50

 

PotpisRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (16)

Nadan Filipović

Hitri sud pukovnika Vjekoslava Luburića – potpis na presude

Nisu prošla ni puna tri dana, a ustaše se rastrčaše po logoru. Gone logoraše nimalo nježnim udarcima kundaka u rebra.

-Nastup! Nastup! Postrojavanje! Postrojavanje!

Natjeraše logoraše da formiraju četverorede u obliku pravougaonika. Bilo je jako hladno. Bijedno obučeni logoraši su drhturili na zimskom vjetru. Moglo se čuti cvokotanje zuba pomodrjelih lica, ali to cvokotanje nije bilo samo posljedica hladnoće. Logoraši su dobro znali da kada je Luburić u logoru i kad naredi postrojavanje za nastup da će pasti najmanje nekoliko glava, odnosno, po pravilu, nikad samo jedna onako solo.

Grupa ustaša donese veliki stol, prekriven snježno bijelim stoljnakom. Na stol postaviše križ, a Alaga donese Kur'an. Postaviše samo tri stolice. Nakon nekoliko minuta brzim korakom dođe Luburić i sjede za onu stolicu u sredini. S desne strane je sjeo Alaga Zulkić kojeg je Luburić namjerno odredio kao člana vijeća ustaškog suda jer su među osuđenicima kojim je slijedilo još jedno, vrlo crno suđenje, bilo sedam muslimana, tri Hrvata i jedan Mađar, doduše, svi pripadnici hrvatskog naroda po zakonima NDH. Lukavac je Alagu odredio u sudsko vijeće da se veliki dio kletvi roditelja muslimana svali na njega, te da svijet ne okrivljuje samo Luburića za ovo što će se danas dogoditi. Drugi član vijeća bio je Ivica Brkljačić, Luburićev vjerni pijun.

Luburić ustade. Zavlada apsolutna tišina. Oni prehlađeni, a bilo ih je podosta, ne zakašljaše, čak se potpuno utiša i zvuk cvokotanja zuba. Lica skamenjena, niko ne smije u zemlju pogledati, jer se dešavalo kad neko na nastupu gleda u zemlju, a ne u Luburića, da taj nesretnik bude odveden, navodno u “dvicu” ili “tricu”, a takvog više nikad niko u logoru ne vidi. U stvari, uslijedila bi hitna “operacija krajnika izvana”, negdje iza ugla udaljenijih baraka.

Luburić nekoliko puta glasno ponovi, da svi dobro čuju: “Ko ukrade jaje, ukrast će i koku, kad ukrade koku, ukrast će i voku!”

Onda vrisnu: “Dovedite pred ovaj ustaški prijeki sud sve one lopove koji su pogazili ustašku prisegu, ali najprije onog najvećeg lopova, Ibru Šabića.”

Ibro dotetura u lancima. Lisičine na rukama, teške negve na nogama, usko povezane lancem pa Ibro čini male korake i sve malo, pođe da će pasti. Prate ga i pridržavaju dvojica visokih ustaša sa puškama na koje su nabijeni bajuneti. Ibro stade pred stol sudskog vijeća. Klati se lijevo - desno. Pogeo je glavu i gleda u svoje ofucane kundure što su bez pertli. Na njemu je razdrljena košulja. Rukama pridržava hlače. Nema kaiša, odnosno “okolotrbušnog pantolodržca”, jer su svim osuđenim ustašama još prije utjerivanje u male ćelije oduzeli pertle i kaiševe da spriječe eventualno samoubojstvo nekog od njih.

-Ibro, Ibro, gubo jedna u oca i matere. Sramoto nas ustaša. Sramoto ljute Krajine, naše turske Hrvatske od davnina. Šta je?! Mislio si da si prošao lišo, tri godinice legiti u apartmanu u Savskoj. Na broju 60. Legiti i muda češati. Toviti se kao gudin. Pa mati jadna donese iz Bihaća bureka, sirnice, dagarice za umočiti, suhetine, baklave, kadaifa, proturi i flašu šljivovice, pa nastane raspašoj. Pijucka se i mezeti. Cigara puna nahtkasna. Zgoda prava. Dani lagano prolaze, jedan za drugim, naši dečki ginu u borbama protu četnika i crvene bande, a lopina Ibro, broji dane i čeka da mir zavlada, pa da ga otpuste. Eeee, neće moći crni Ibro! Jelde, opet bi Ibro malo u Kuljane, pa u Dubicu, pa Kostajnicu, da provjeri ima li u Vlaha svile, gdje su zaštekali ušparane kune, pa bi Ibro kravata, pa zimskih kaputa, pa ženskih torbica, pa lančića, pa časovnika, pa da materi i ocu sve to u paketima pošalje, a oni mu se kartom zahvale, a on budala kartu u svoj kufer ostavi pa zbog te karte dobi tricu od purgerskog suca Frankovića. E, sada da vidimo ko je božji ustaški sudija? Zna se! Osobno ja. Ja sam bando gospodar vaših sudbina! Ibro Šabiću ovdje te osuđujem na smrtnu kaznu strijeljanjem. Kazna će se izvršiti sutra u sedam izjutra. Svi logoraši, pa i doktor Nikola Nikolić, moraju stajati postrojeni i gledati kako završavaju lopovi, bez obzira jesu li logoraši ili ustaše. Samo oni koji stvarno bolesni leže u stacionaru nisu obvezatni da budu na nastupu, za tebe zadnjem na ovom svijetu. Imaš li šta reći, ti usrani mrtvače koji još hodaš?

Ibro poče plakati i kroz plač zakuka: “Nemojte poštovani gospodine pukovniče. Šta će moja jadna majka i babo? Umr'jeće od bola. Kakva će sramota za moju familiju bit' u Bihaću. Pa čuli ste dobro šta je sudac Franković rek'o da niko ne more sudit nekome dva puta za isto djelo. Ovo šta mi radite je protiv svih zakona Nezavisne države Hrvatske. Pa zar da pa'ne moja mlada luda glava zbog par metara nekak'e basme i to vlaške…četničke. I još da kažem, Allaha mi….

-Ništa ti više nemaš da kažeš i nemoj Allaha dželešanuhu u tvoje lopovluke petljati. Nemoj se sada na Allaha vaditi. Što nisi na Allaha mislio kad si išao pljačkati tuđe kuće. Vidiš Ibro da se može dva puta suditi za isto djelo. Niko to ne može do pukovnik Luburić. Vodite tog lopova. Još danas da ste doveli hodžu Tahira da njemu i ostalim Hrvatima islamske vjeroispovjesti dadne posljednju vjersku utjehu. Brkljačiću, naredi da se samovoz šalje u Kozarac po hodžu Tahira, a neka fra Zvonimir Brekalo bude spreman da upriliči zadnji sakrament za lopove, Hrvate katolike i da ih ispovijedi. A hodža Tahir će ovim svojim proučiti crnu hatmu.

Odvedoše Ibru.

Na red dođe Ivan Lasić – smrtna kazna strijeljanjem;

Geza Šoljom – smrtna kazna strijeljanjem;

Josip Moravac – smrtna kazna strijeljanjem;

Sve tako i kao zadnji pred stol stade Rušid Hadžić.

-Pizdo jedna, usrašo jedan, od babe primio mito od pet stotina kuna da je pustiš da utekne od ruke pravde. Još si je kanio silovati. Kriminalku koja ti baka može biti pokušao si silovati i to u strogo namjenskom odjelku Hrvatskih državnih željeznica. Fuj, perverznjak jedan! Ne gine ti ono što sljeduje ostalim pajtašima – smrtna kazna strijeljanjem. Imaš li što guknuti pjetliću usrani, jebaču nemoćnih starica? Ha? Vidim da drhturiš. Prepao si se smrti.

-Imam kazat' par riječi, ako dopustite gospodine pukovniče. Carska se ne poriče, a vi ste ovde bog, batina i car, gospodar svačijeg života i smrti. Ne bojim se smrti, već se bojim umiranja. Bojim se da me samo rane, pa da mi skraćuju muke metkom u glavu. Ipak je to lakša smrt od smrti mog babe koji se patio dva jal' tri dana sa usoljenim ranama na svezanim rukama i nogama, a s dječijom vunenon čorapom u ustima. I evo, znam da ću sutra umr'jet', al' se opet se kunem u Allaha dželešanuhu, u materinu glavu, u oč'nji mi vid, a najviše u usoljene rane mog rahmetli babe, mučenika, da mito nisam uz'o i da nisam im'o nakanu onu švercerku pušćat' da utekne, a da o njenim lažima da sam je pokušo silovat' da i ne govorim. Neka budem ubijen po vašoj savjesti i neka ostanem na vašoj savjesti. U mom slučaju golemo dušu gr'ješite. Tol'ko od mene.

-Vodite lopova. Čuj… da te imam na savjesti. M'rš đubre jedno! M'rš! Fuj! Fuj!

Naredi razlaz logoraša. Odoše u zapovjednički ured. Tamo ih je čekala bogata trpeza i nekoliko flaša rakije od nekog Garibovića iz Kozarca. Kaže stari svijet da mu je rakija u taj vakat bila najbolja u NDH, a šaptalo se, samo u četiri oka, da je čak Pavelić znao popiti pokoji štamplić te rakije.

Prihvatli su se štamplića i mezetluka. Alaga je mogao popiti kao smuk. Nikad se na njemu nije poznavalo da je pijan. A Luburić je imao osjećaj za samokontrolu, doduše samo kad je bilo u pitanju konzumiranje alkohola. Nakon pola sata atmosfera je bila sasvim opuštena. Pričale su se razne šale i vicevi. Alaga iskoristi priliku pa Luburiću neko ovlaš reče: “Boga mi gospodine pukovniče, ode glava i onom balavom Rušidu Hadžiću, a ja sam negdje čuo da je on prvi rod gospodina Hakije Hadžića, poglavnikova povjerenika za Sarajevo i bosanski dio naše države. Ne znam. Niti želim, niti smijem vama, ja, samo obični vodnik, svom zapovjedniku, ovako prost i neškolan soliti, da izvinete, pamet, ali kad' bi mene, običnog ustašu upitali šta bi' ja radio na vašem mjestu…ma ispričavam se, popio sam par štamplića više, pa razvez'o blesavu jezičinu. Ništa, ništa!

Lukavi Alaga je davno skužio jednu od rijetkih Luburićevih slabih tački. Jedna od njih je bila strašna radoznalost.

Luburić je na ovu priču poletio kao som na mrmka.

-Otkud tebi to da je mali Hakijina roda?

-Kad sam s malim poprič'o odnosno kad sam ga ispitiv'o na sve okolnosti rek'o mi je da mu je rahmetli otac podrijetlom iz Bileće, a u Bileći nije bilo puno Hadžića, pa kontam, lahko može biti da su i nekakav rod.

-Pa šta to sada ima veze sa ovim presuđenim lopovima. Vjeruješ li ti Alaga da bi ja dao strijeljati i samog Hakiju kad bi ga uhvatio u kakvom lopovluku koji se kosi sa ustaškom prisegom.

-Vjerujem pukovniče. Mislio sam, 'nako, da nije dobro sebi dušmane stvarat'. Bez goleme potrebe. Ne mora se zažmirit' na oba oka, al' mislim da se more malo zaškiljit' na jedno, barem u slučaju ovog balavca, koji, mens'ćini, govori istinu.

-Znaš li Alaga da sam se i sam uhvatio u trenutku slabosti. Na tren sam pomislio da mali ne laže. Ali, što je tu je. Presuda je pala. Nema pomilovanja. I on ide sa ostalim u paketu. Ti češ zapovijedati streljačkom postrojbom.

-Što ja, pukovniče poštovani?

-Hajmo mi promijeniti temu. Pametnije je jutro od večeri. Sutra ćemo za kavom popričati. Isprika Alaga, isprika - ti češ piti kahvu, a ja kavu. Ha-ha-ha!

(nastavlja se)

Ažurirano: Nedjelja, 24 Lipanj 2018 21:43
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search